Mnoge starce, poput spisateljice i novinarke Luciane Castellina vesele godišnjice. Drugi ih pak smatraju birokratskim ritualom. No Castellina veli: „Danas je već mnogo ako se još podsjetimo na Partizanski pokret, na borbu žena i zašto ne, i na rođenje Krista! Jer tolike stvari, koje bi nam morale biti pred očima svaki dan, dolaze na red samo kad se radi o godišnjicama.“ Gramsci ostaje kao neporecivi promišljatelj partije kao kolektivnog intelektualca, historijskog bloka, hegemonije ljevice, i još mnogih pojmova, koje bi u misaonoj aparaturi ljevičara danas itekako dobro poslužili. U društvenim pokretima u Latinskoj Americi njega ponavljaju poput gramofonske ploče, a njegovi su spisi postali vrlo poznati na britanskim kao i na sjevernoameričkim sveučilištima. To još ne znači da se njegove misli – pisane u osobitim okolnostima, prvo u doba oduševljenja Oktobarskom revolucijom, potom za vrijeme rada u Kominterni i kasnije, ujedno i najzreliji, u njegovim Biležnicama, nastalim u zatvoru, u muci da se izbjegne cenzura i nevolje opake bolesti, a zabilježi ono što je tako jasno predosjećao i vidio – uvijek pravilno i netendenciozno tumače.
Život Antonia Gramscija, rođenog u malenom mjestu Ghilarzi na Sardiniji 1891, započeo je dosta nesretno. Obolio je od tuberkuloze kostiju i nije izrastao kao što je trebalo te je teško patio od bolova, što se sve u to vrijeme pripisivalo jednom nesretnom padu. Malo zatim otac mu biva nepravedno optužen zbog utaje poreznog novca i tek poslije izdržane kazne od 5 godina u Gaeti u Campanijji, pušten na slobodu i rehabilitiran. Krhak dječarac Gramsci morao je napustiti školu da bi se zaposlio u jednom katastarskom uredu, gdje je za sitan novac radio više od deset časova dnevno. U odsustvu oca porodica je zapala u najveću bijedu, jer je imao još braće i sestara, koje je majka morala izdržavati vlastitim rukama i prodajom nešto zemlje, što je dobila u miraz. Stanje se popravlja po oslobođenju i rehabilitaciji oca i Antonio Gramsci može završiti gimnaziju, da bi se 1911. upisao na književne i filozofske studije sveučilišta u Torinu. Tu se prvi put susreće s velikim i relativno razvijenim industrijskim gradom i njegovim proletarijatom i postaje socijalist. Prezire socijaliste reformiste i u svojim sudovima odmah pokazuje vrlo odlučne stavove. Kao student počeo je surađivati u novinama, isprva kao kazališni kritičar, a kasnije piše u socijalističkim novinama La città futura, da bi 7 novembra 1917, na dan Oktobarske revolucije u Rusiji, napisao čuveni članak Revolucija protiv Kapitala, jer je smatrao da je do revolucije došlo u zemlji, koja prema Marxu, nema razvijene buržoazije u zapadnom smislu, ni proletarijat, te da pred Rusijom tek predstoji istinski revolucionarni put.
Ipak, ruski događaji, kao i tragični gubici koje je Italija pretrpila u I svjetskom ratu ne dobivši, kako se tada smatralo, ono što joj je bilo obećano Londonskim ugovorom, te mlako držanje prema zahtjevima radnika i ratnih veterana, čiji je položaj bio očajan, doveli su od već postojećeg neslaganja i svađe do rascijepa među taljanskim socijalistima. U januaru 1921. osnovana je u Livornu Komunistička partija Italije (il Partito comunista italiano – PCI) na čijem se čelu isprva našao Bordiga, inžinjer iz Napulja, da bi konačno, s odobrenjem Kominterne, to mjesto zauzeo Gramsci. Još početkom 1920. Kominterna je smatrala da se Socijalistička partija Italiije mora rijšiti neodlučnih elementa sklonih paktiranju s buržoazijom i zastupati stavove radnika. Zbog neuslišanih zahtjeva radnika počinje okupacija fabrika u Torinu i uskoro će biti okupirane sve metalske fabrike posredovanjem Sindikata metalaca (FIOM). U ljeto 1920, kada je prvo u FIAT-u, a zatim u drugim tvornicama Italije došlo do okupacije, smatrlo se da je revolucionarni naboj dostigao svoj vrhunac i da bi revoucija, ukoliko se ne učine greške, imala neke šanse. Još prije izbijanja štrajka i okupacije fabrika Gramsci ie u Ordine Nuovo teoretirzirao taj oblik borbe. Sada je Gramsci u fabrikama uz radnike, a kako se okupiraju ne samo fabrike metalne industrije već i ostale tvornice i seljaci bezemljaši okupiraju veleposjede i sjede na zemlji čekajući da im njihovi socijalistički rukovodioci, koji su toliko puta na mitinzima govorili o revoluciji, daju upute za daljnju borbu. No oni se nisu pokazali dorasli situaciji, koja je potrajala sve do 1921. Lenjin je pisao: „Čini se da su neki talijanski komunisti premalo komunisti!“
Gramsci ostaje uz radnike u vrijeme okupacije fabrika i oni zajednički odlučuju, da se nastavi proizvodnja. To je prvi slučaj radničkog samoupravljanja u Italiji, koje bi imalo daleko više uspjeha da je Radnička komora podržala sindikate. Ona to nažalost nije učinila i time je nakon nekoliko mjeseci okupacija bila okončana. O tom jedinstvenom iskustvu Gramaci piše nezaboravne članke u komunističkim novinama Ordine Nuovo.
Godine 1921. u maju Gramsci odlazi kao predstavnik Komunističke partije Italije u Moskvu. Tu obolijeva i biva smješten u santorij. Liječi se zajedno sa Apollonom Schuchtom, revolucionarom i muzičarem violinistom, koji je dugo živio u Italiji. Uskoro se upoznaje s njegovom kćeri Julijom (Giulia), koja također poznaje Italiju i kao i otac, virtuoz je na violini. Između dvoje mladih razvija se intenzivan osjećaj, koji dovodi do braka 1923. Iz tog braka Gramsci će postati ocem dvojice sinova, Giuliana 1924 i Delia 1926, kojima će posvetiti izvanredno lijepe dječje priče, napisane za vrijeme boravka daleko od njih, uglavnom u zatvoru.
Godine 1924. Gramsci je izabran za narodnog poslanika u Parlamentu i vjeruje da se sada može vratiti u Rim, zaštićen parlamentarnim imunitetom. No taj se pokazuje vrlo krhkim, jer je 11. juna iste godine otet na rimskom mostu na Tiberu, nakon sjajnog govora održanog u Parlamentu o fašističkom nasilju prilikom izbora, narodni poslanik Giacomo Matteotti, izboden noževima od Mussolinijevih ubica te nakon tog podlog ubojstva usred bijela dana, bačen u Tiber. Ovaj događaj izaziva opće negodovanje svih opozicionih poslanika, iako su fašisti, koji su prije tri godine bili neznatna politička snaga i nisu uspjeli ni prijeći izborni prag (sa svega 4.000 glasova), sad dobili ogromnu većinnu glasova i neospornu većinu u Parlamentu. Ipak, Gramsci je uvjeren da će parlamentarni otpor kao i otpor narodnih masa iznijeti pobjedu i da će fašistički režim ubrzo pasti. Nažalost to se nije dogodilo i, budući da nije pao, fašizam se kao režim učvršćuje i postaje opasniji nego ikad. Gramsci, koji je u teoretskim pitanjima bio proročki dalekovidan (netko ga je usporedio sa žirafom, koja s visine gleda i vidi u daljinu) ne opaža, zbog pomanjkanja vremena i stalnog bavljenja Kominternom, te boravljenja u Austriji i u Francuskoj, što se događa s režimom u Italiji, odnosno kako on postaje sve krvaviji. Iako uglavnom u parlamentarnoj aktivnosti izbjegava otvorene svađe, glasa protiv prvog slobodogušilačkog zakona protiv masona. To je bio prvi zakon od niza zakona, koji će dovesti do ukidanja svih partija i političkih grupacija i fašističku partiju proglasiti jedinom postojećom i dozvoljenom strankom u zemlji.
Gramsci kroz to vrijeme malo boravi u Italiji, jer 1924. odlazi da upozna drugorođenog sina Delia, a 1926. organizira kongres svih komunističkih partija u Lyonu. Naime 31 oktobra 1927, upravo kad se u Genovi trebao održati tajni sastanak vodstva KPI, u Bologni Mussolini postaje žrtvom neuspjelog atentata nepunoljetnog mladića Zambonija. Zamboniji je bio sedmnaestogodišnji grafički radnik i pokušao je sam atentat na Mussolinija, u kojem je tane duceu samo okrznulo nos. Razbješnjeli Mussolinijevi crnokošuljaši noževima su raskomadali maloljetnog antifašistu i njegove krvave ostatke vukli ulicama i arkadama Bologne. Nakon toga fašisti donose specijalno zakonodavstvo protiv svih političkih protivnika, ne samo komunista i socijalista, već i protiv liberala, katoličkih organizacija i svih drugih. Gramsci, uhapšen nekoliko dana nakon atentata, izveden je s drugim komunističkim drugovima pred sud. „Treba spriječiti ovaj mozak da djeluje dvadeset godina!“ uzvikuje javni tužilac, ponavljajući Mussolinijevo mišlljenje.
Gramscijeva supruga nakon ovih tragičnih događaja i komplikovanog stanja u Sovjetskom Savezu ne izdržava pritiske i teško se razboljeva. Njeno mjesto zauzet će njena sestra Tatjana, službenica Sovjetske ambasade u Rimu, kojoj će Gramsci upućivati sve do tragičnog epiloga u rimskoj klinici Quisisana 1937. svoje oštroumne bilješke u Sveskama i pisma puna toplih osjećaja. Gramsci umire 27. aprila, upravo onoga dana kada stiže pomilovanje od Mussolinija zbog tragičnog zdravstvenog stanja zatočenika. Tako se ipak nije ispunila želja Mussolinija ni javnog tužioca da ućutkaju bar dvadeset godina njegov mozak da djeluje, govori, odnosno piše.
Za vrijeme njegovog zatočeništva jedina veza s vanjskim svijetom bili su mu Tatjana Schucht i Piero Sraffa, istaknuti ekonomski stručnjak i profesor u Engleskoj, na Cambridgeu. Do Scraffe su dospjele i neke od Gramscijevih bilježnica, koje je on brižljivio čuvao i stalno poticao uznika na rad i da hrabrio izdrži muke Pottove bolesti i tamovanja. Neko vrijeme u zatvoru, Gramsci se bio jako zbližio i sa Sandrom Pertinijem, predsjednnikom Republike Italije krajem sedamdesetih godina i početkom osamdesetih gdina (1978-1985). Po završetku Drugog svjetskog rata, 1948. Togliatti će objaviti Gramscijeve jedinstvene Bilježnice, koje su nadživjele sve što je na tragu marksizma bilo promišljano i napisano kako u SSSR-u tako i u komunističkim partijama ostalih zemalja tokom dvadesetog stoljeća.
Sto godina od Oktobarske revolucije i osmdeset godina od smrti Antonia Gramscia
Koincidencija dvostrikog rođendana, stogodišnjice Oktobra i osamdesetgodišnjice Gramscijeve smrti, nije mogla proći neprimjetno. Gramsci je bio, makar i izdaleka, najpažljiviiji interpretator ruskog Oktobra, koji je sudbinski obilježio njegov politički, intelektualni, znanstveni i lični životni put. Put mučenika, ali i dalekovidnog ne samo sudionika nego i tumača najznačajnijeg događaja dvadesetog stoljeća, čije su interpretacije, nastale u izolaciji, pisane od čovjeka izloženog velikim patnjama bolesti i tamnovanja, nadživjele ne samo njegovo stoljeće nego i dale usmjerenje budućim revolucijama, koje nipošto ne moraju i neće više biti, bar u Evropi, juriš na Zimski dvorac.
Oduševljenje Oktobrom nastavlja grozničava aktivnost Gramscija za vrijeme takozvanog “crvenog bijenija” (crvenog dvogođa), kad 1919. socijalisti pobjeđuju na izborima i dobijaju većinu glasova u Parlamentu, što će do srži uplašiti talijansku buržoaziju, a okupacije fabrika, koje se šire na okupacije zemljišnih posjeda latifundista, još će više prestrašiti krupne zemljoposjednike, kralja, pa i same predstavnike liberalnih krugova vlade, od Giolittija do Facte. Gramsci ne samo da u Torinu sudjeluje u okupaciji fabrika, već uvodi radničko samoupravljanje i nastoji da tvornice ne prekidaju proizvodnju. Po tom iskustvu, koje je iznio u svojim člancima, Gramsci postaje najveći i najoriginalniji evropskii pobornik i teoretičar radničkih savjeta, budući da se iskustvo okupacije tvornica proširilo i na susjedne zemlje. Gramscijevi su savjeti mnogo više od ruskih sovjeta bili ukorijenjeni u samoj tvornici. U to vrijeme Gramsci nastoji spriječiti razdor nastao između civilnog i političkog društva.
Krvavi poraz radničkog pokreta u Torinu i u Italiiji općenito 1921/1922 otvorio je oči Gramsciju i naveo ga na razmišljanje i analiziranje složenosti talijanske situacije. Nažalost cijela Italija nije bila Torino, suvremeni grad, ni moderno masovno industrijsko društvo – to je sve doprinijelo da Gramsci shvati ograničenost mogućnosti Socijalističke partije Italije. Socijalisti su bili revolcionarni na riječima, nerijetko frazeri, ali u praktičnoj politici bili su prilično konfuzni i zazirali su od odlučnih akcija, što je otvorilo put fašistima, koji bezobzirno nisu prezali ni pred čim, najmanje pred krajnjim nasiljem. Gramsci uviđa da se mora stvoriti Komuniistička partija Italije (u Livornu, januara 1921) na čijem je čelu isprva Amadeo Bordiga, čije su pomalo sorelovske ideje o automatizmu revolucije i generalnom štrajku bile vrlo daleko od Gramscijevih stavova.
U prvo vrijeme KPI imala je tri struje: krajnje lijevu na čelu s Amadeom Bordigom, desnu na čelu s Angelom Tascaom i srednji tok, koji je predvodio sam Antonio Gramsci. Angelo Tasca došao je kao i drugi komunisti u KPI iz Socijalističke partije, a od 1921. do 1929. bio je među njenim rukovodećim ličnostima. No 1929. stao je na stranu Buharina i odupirao se staljinizmu u SSSR-u te je izbačen iz KPI. Nastavio je živjeti i politički djelovati u Francuskoj. Amadeo Bordiga prvi je uhapšen od talijanskih komunističkih vođa i konfiniran na otok Usticu, a po izboru i želji Moskve na čelo partije došao je Antonio Gramsci. Treba kazati da su odnosi Bordige i Gramscija uvijek bili drugarski i za vrijeme konfinacije na Ustici Bordiga i Gramsci zajednički su organizirali partijsku školu i predavali marksizam ostalim drugovima. No razlaz sa ljevicom KPI dogodio se dok je Gramsci još bio na slobodi, za vrijeme Kongresa Kominterne u Lyonu 1926, kad je lijeva struja u talijanskoj partiji likvidirana. To nije bilo neovisno od događanja u SSSR-u. Na Kongresu u Lyonu bilo je prisutno oko 70 delegata, istaknutih komunističkih vođa Italije kao i nekoliko socijalista, koji su se približili komunistima. Uprkos formalne likvidacije ljevice talijanske partije, Bordiga piše nakon Lyonskog Kongresa: „Usvajam činjenicu da je ljevica konačno prisvojila Gramscijevu tezu da pristajanje uz komunizam ne znači samo prihvatiti njegovu ekonomsku i historijsku doktrinu i pristati uz političku akciju, već prihvatiti i čvrsto definiranu viziju, različitu od svih drugih, cijelog društvenog sistema kao i materijalnog univerzuma“.
Bordiga, Lenjin i Gramscijeva vizija revolucionarne borbe
Bordiga je već ranije bio u polemici s Lenjnom, kojem je bio simpatičan, ali mu je Lenjin posvetio spis „Ekstremizam, dječja bolest komunizma“, u kojem se okomio na antiparlamentarizam holandskih komunista i samog Amadea Bordige, a savjetovao engleskim komunistima da se ujedine i podnesu laburiste „kao što obješeni mora podnositi konopac“. Gramsci je pak sa svoje strame pisao da je lenjinizam marksizam kapitalističkih monopola, imperijalističkih ratova i proleterske revolucije. U godinama kad je fašizam u Italiji nadvaladao socijalističke aspiracije, ugušio u nasilju i u krvi “crveno dvogođe” (1919-1921) i pokazao svu bezobzirnost vlastite diktature masovnom pobjedom na izborima 1924, na kojima dobija gotovo 4 miliona glasova upotrebom najgrublje sile, ubojstava, ucjena i prijetnji, Gramsci se bavi međunarodnim radničkim pokretom i organizira rad Kominterne, boraveći u Beču. No prisiljen je pratiti i talijanske događaje.
Nakon ove nevjerojatne pobjede fašista počinje razmišljati o pozicionom ratu, o hegemoniji uopće, o historijskom bloku, važnosti političke nadgradnje i o kulturnoj hegemoniji. Sve to bit će sadržaj njegovih Zatvorskih bilježnica, nastalih za vrijeme deset godina tamnovanja, koje će se završiti smrću. Kod zrelog Gramscija na njegov revolucionarni polet nadovezuje se promišljanje o odnosima snaga, neophodnosti što objektivnijeg poznavanja i spoznavanja situacije te podrobne historijske i društvene analize terena na kojem se odvija politička odnosno klasna borba. Ta analiza primjenjena na stanje kapitalističkog razvoja u zapadnoj Evropi navela ga je da zaključi, kako je na Zapadu nemoguća još jedna revolucija ruskog tipa.
Gramsci shvaća da je u dvadesetom stoljeću Oktobarska revolucija posljednja oružana revolucija u Evropi. Moderna struktura masovnog društva, zajednička istovremena penetracija – što je samo po sebi historijska novost – države u sve oblike civilnog drutva, važnost i uloga aparata za stvaranje konsenzusa masa, predstavljaju faktore koji revolucioniraju koncept revolucije ne samo s obzirom na idealističku viziju, koju je on imao u mladosti, već i s obzirom na klasičnu koncepciju, koja je postala stereotipna s obzirom na klasično tumačenje marksizma i lenjinizma.
Gramsci nije zbog toga postao nimalo manje revolucionaran, niti se približio reformizmu, štaviše volja za promjenom i hrabrost nisu mu ninajmanje uzmanjkale. Ali hrabrosti srca pridružuje se shvaćanje intelekta, uviđanje sve složenosti društvenih odnosa i kompleksnosti društvenog djelovanja i političke akcije. Iz toga potiče onaj poznati citat Gramscija o optimizmu volje i pesimizmu uma. Smatra da je u jednom takvom momentu najvažniji izazov postizanje širokog društvenog pristanka. To znači inzistiranje na stvaranju novog općeg javnog mnjenja, kao neophodnog uslova za uspješnu političku borbu. Taj napor mora rezultirati ulogom partije kao kolektivnog intelektualca te povesti borbu i stvoriti novi historijski blok ljevice, koji će shvaćanja i viđenja ljevice odnosno ugnjetenih slojeva pretvoriti u hegemono mišljenje u društvu.
Gramscijevo razmišljanje imalo je korijene u Oktobarskoj revoluciji, ali je umjelo uvidjeti novine, što ih je donijelo masovno društvo i opća industrijalizacija. Gramsci je uspio shvatiti, kao nitko u njegovo vrijeme, historijska ograničenja prve socijalističke revolucije u povijesti, uzdižući revolucionarni proces do vrhunske aspiracije širokih masa suvremnog društva.
Kulturna hegemonija za Gramscija predstavlja osvajanje političke većine u zemlji, što znači da društvene snage koje su izraz te hegeminije usmjravaju politička kretanja i postaju ona društvena snaga, koja nadvladava sve ostale političke i intelektualne snage i koja se suprotstavlja političkim potezima, koji su suprotni njenim interesima. To je afirmacija kulturne hegemonije. Afirmacija kulturne hegemonije znači različite oblike kulturne dominacije, koja podrazumijeva intelektualnu i moralnu vlast, koja se vrši putem svakidašnje prakse sve dok ista ne bude interiorizirana od članova društva i time ne pripremi složeni sistem kontrole vlasti.
Historijski blok znači spajanje idejnih i materijalnnih snaga ili rečeno klasičnim marksističkim rječnikom sjedinjavanje snaga baze i nadgradnje odnosno, kako kažu u Italiji, snaga strukture sa nadstrukturom. A to znači realnu i trajnu dominaciju mišljenja većine ne samo putem aparata organizirane sile države, već idejnim i moralnim aparatom, koji se služi stvaranjem, transmisijom i organizcijom pristajanja na vlast putem škola, političkuh partija, štampe, pa čak i crkve. Ukoliko ljevica želi pobjedu, iz izložnog logično proizlazi, da ona mora ovladati aparatom organizacije, transmisije i stvaranja konsenzusa. U ovoj primjedbi iz Bilježnica Gramsci razmišlja drugačije od Marxa i Lenjina. Ne zanemarujući važnost baze Gramsci je samo htio naglasiti snagu pristajanja i moć stvaranja konsenzusa u buržoaskom društvu. On se ne zaustavlja samo na civilnom društvu, koje odražava brutalne ekonomske i proizvodne odnose, već ide dalje i razmišlja o ulozi nadgradnje i složenoj ulozi kulturne hegemonije za uspostavljanje i održavanje društvenog poretka. U tome je apsolutna ideološka novost Gramscijevog promišljanja u kojem nagradnja – nadstruktura – ne igra nimalo manju ulogu od baze, odnosno strukture. To nije nikakva hereza u odnosu na marksizam, već prvi put uočena promjena, koju je donijelo novo masovno odnosno industrijsko društvo. Gramsci je uspio diferencirati jasnije od Lenjina i drugih marksista momenat kulturne dominacije u odnosu na političku vlast.
Organski intelektualci. Pri takvom stanju i u toj analizi nužno se nameće uloga intelektualaca. Kapitalističko društvo nastoji proizvoditi intelektualce angažirane da ostvare homogenost i svijest o vlastitoj funkciji u odnosu na klasu, koja ih je formirala i čiji su oni izraz te će se među njima neminovno naići na “uvjerivače” i na “potrkuše” vladajuće klase. To su tradicionalni intelektualci. No oko radničke klase i oko Komunističke partije treba da se sakupi novi tip intelektualca, čija će dužnost biti da šire među eksploatiranim klasama istinu revolucije. To će biti “organski intelektualci”, sposobni da protumače i rasvjetle osnovne potrebe i zahtjeve eksploatisanih masa. Organiski intelektualac je već po samom svom imenu i vlastitom izboru Komunistička partija u cjelosti, shvaćena kao “kolektivni intelektualac”, kao moralni i idejni predvodnik, kojoj će biti na prvom mjestu organizacioni momenat, kao i mjesto slobodne diskusije i konfrontacije. Upravo zbog tih svojstava, koje je ujedinjuju i čine od nje organ avangarde, Gramsci se ne libi uspoređivati partiju sa “modernim Vladarom” Macchiavellija, čija se svaka akcija mjeri da li pomaže ili šteti radničkoj klasi. Partija je u elaboraciji Gramscija vrsta vojske, odnosno svjesne avangarde, organizirane i disciplinirane, ali nikad i nipošto zatvorene u samu sebe već osjetljive, otvorene i usmjerne na zahtjeve i potrebe radnih masa i tumačenje njihovog položaja i potreba, kako bi raspolagala sve većim konsenzusom. Samo na taj način ona može dovesti do pobjede i na Zapadu, gdje je civilno društvo veoma strukturirano. Samo tako – piše Gramsci – “ona može postati upravljačka i vladajuća klasa, u mjeri u kojoj uspije stvoriti savezništvo klasa, koje će uspjeti mobilizirati protiv kapitalizma i buržoaske države većinu radnog stanovništva, a to u Italiji znači osim postojećih klasa na sjeveru zemlje, da uspostvi suradnju i pridobije na svoju stranu seljačke mase sa juga.”
Gramsci i pitanje juga
Neuralgične točke strategije u odnosu na seljačke mase bili su crkva i pitanje Vatikana i njihov ogroman utjecaj na seljačke mase sa juga zemlje. Problem je toliko velik, da Gramsci u njemu vidi zaostao historijski problem, koji u vrijeme ujedinjenja zemlje nisu uspjele riješiti ni klase ni vođe Risorgimenta (Preporoda i ujedinjenja zemlje). Gramsci u svojoj analizi iznosi da Italijom ne vlada jednostavno industrijska buržoazija, već savezništvo, upravo historijski blok, sačinjen od poduzetničke buržoazije sa Sjevera zemlje i velikih zemljoposjednika sa Juga. Taj karakter zemlje proističe iz samog historijskog toka njezinog ujedinjenja u kojem sljedbenicima Garibaldija i Mazzinija nije pošlo za rukom, kao što je to uspjelo jakobincima, da postignu pristanak uz revoluciju i seljačkih masa odnosno zemljoradnika. Pritom, on optužuje Socijalističku partiju kako nije umjela objasniti industrijskom proletarijatu stanje na Jugu, već je zaostali Jug prikazivala “kao olovnu kuglu, koja sprečava brzi razvoj Italije”, zanemarjujući historijske činjenice i prirodu kapitalizma na sjeveru zemlje. Stoga bi se trebalo obratiti eksploatiranim klasama Juga, ne zahtijevajući od njih da postanu radnici, već da shvate vlastiti položaj i da povedu borbu za svoju emancipaciju. Borba se dakle mora najprije povesti na ideološkom planu.
Zaključne napomene
Svim ovim pojmovima kao što su kulturna hegemonija, historijski blok, organski intelektualci i ostala misaona aparatura, po kojoj je Gramsci ne samo jedinstven, već je uspio, radeći u najtežim uvjetima, nadmašiti mnoge marksističke i nemarksističke mislioce proteklog stoljeća te obasjati izvjesnom svjetlošću nade čak ljevicu dvadesetiprvog stoljeća. Ova se sticajem okolnosti, našla u vrlo nezavidnom položaju, a o Gramscijevim pojmovima mogli bi se napisati čitavi eseji i mnoštvo napomena, zašto nije mjesto u prigodnom napisu povodom osamdesetgodišnjice smrti talijanskog komunističkog mislioca. Ono što treba istaći, analizirajući njegov život pun stradanja i njegove visoke intelektualne domete, da se Gramsci i njegovo razmišljanje može podijeliti u tri periooda.
Mladi Gramsci, idealista i zaljubljenik ruske Oktobarske revolucije, koji igra istaknutu ulogu za vrijeme “crvenog bijenija” i teoretizira pa čak pokušava i primijeniti u praksi radničke savjete u fabrikama i radničko samoupravljanje.
Gramsci druge faze, po osnutku KPI, na čije čelo dolazi, sada doživljava poraz revolucionarnih pokreta ne samo u vlastitoj zemlji, već i u cijeloj Evropi (mađarska i njemačka revolucija propadaju kao i mnogi revolucionarni pokreti u cijeloj Evropi). Dok boravi u Moskvi, radi u Kominterni, u Beču i sprema Lyonski kongres 1926 godine, upoznaje gorak ukus poraza i gubitaka i smrti bliskih drugova i značajnih mislilaca, saživljava se sa svom kompleksnopšću društvene i političke borbe u Evropi i teškim polažajem u kojem se našla prva zemlja revolucije, iako je tamo pohranio sve što je ikada imao: porodičnu ljubav, bračnu drugaricu i nježnu ljubav prema dvojici sinova.
Nakon Lyonskog kongresa 1926, proglašavanja diktature u Italiji1927 i donošenja specijalnih zakona od strane fašista, biva uhapšen u iznajmljenom stanu u Rimu i osuđen sa grupom komunista na dvadeset godina robije. Protiv takvog tretiranja bolesnog Gramscija dižu glas protesta u Francuskoj Romain Rolland i Henri Barbusse. Iako je zbog bolesti teško podnosio zatvorski režim, koji je od početne konfinacije postojao sve stroži, a njegova bolest napredovala, Gramsci promišlja doživljeno, razmišlja i piše o tome. To je treća, najviša faza Gramscijevih umnih dometa i intelektualnog stvaralaštva.
Njegova se teorijska misao razvija u stalnom dopisivanju s Pierom Sraffom i u prepisci sa ženinom sestrom Tatjanom Schucht o tekućim životnim problemima. Što su njegovo zdravstveno stanje i položaj teži , a svaka se nada da će doživjeti oslobađanje postepeno gasi, njegova se misao izoštrava i gleda ne samo prošle i sadašnje događaje, već i buduća zbivanja sa stanovišta ljevice i njenih intelektualaca. Shvaća da je za pobjedu potreban konsenzus masa, a da se on postiže izvjesnom aparaturom nadgradnje, to jest kulturnim aparatom, koji u stvaranju organskog odnosno angažiranog intelektualca ljevice te partije kao kolektivnog intelektualca igra presudnu ulogu. Danas, u doba ogromnih dostignuća tehnološke revolucije, supremacije financijskog kapitala i mega kapitalizma multinacionalnih kompanija, kad je radnička klasa izbačena iz sedla, a radničke partije na cijelom globusu zbog rasparčanosti proletarijata muče se u nerazrješivom škripcu, Gramscieva misaona aparatura, pojmovi koje je on uveo u marksizam, kao i njegov način razmišljanja mogu biti od izvanredne koristi. Organski intelektualac ljevice treba da postane kolektivni intelektualac partije ili pokreta na ljevici i da se susprotstavi izvrsno plaćenom i još bolje organiziranom mehanizmu stvaranja konsenzusa, odnosno pristanka na postojeće stanje. Organski intelektualac treba da neumorno djeluje na svijest i na javno mnijenje, kako bi ljevica imala i najmanju nadu u pobjedu. U takvim olnostima Gramscijevo iskustvo stečeno u doba najezde fašizma na Italiju i na Evropu, što je predhodilo nacizmu i II svjetskom ratu, moglo bi poslužiti ne samo kao dragocijen izvor razmišljanja, već i kao receptura za oporavak ljevice i ovladavanje mehanizmom konsenzusa u društvu, prije zadobijanja vlasti. Gramsci je autor čuvene rečenice: “Mrzim indiferentne”, koju je nastavio u pismu sinu Deliu: „/…/što se tiče živućih ljudi i svega onog što se odnosi na sve ljude svijeta, koji se međusobno udružuju, žive, rade i bore se te na taj način djeluju na usavršavanju sebe i drugih, oni ne mogu da ti se ne sviđaju više od svega.“