U slučaju bježanja Kubanaca u SAD, nije stvar u čistom bježanju iz realsocijalizma u kapitalizam. Riječ je o bježanju iz egalitarne ali siromašne zemlje (Kuba je bila siromašna i prije 1959, samo što su tad obični ljudi živjeli puno gore) u najmoćniju i najbogatiju zemlju kapitalizma (SAD).
Realno postojeći socijalistički sistemi 20. stoljeća i dalje su predmet mnogih rasprava. Ljevičari ističu neke njihove pozitivne osobine (npr. jednakost, socijalnu sigurnost, razvoj industrije i sl. – ovisno o konkretnom primjeru) i ne ustručavaju ih se braniti iako nikad ne zaboravljaju napomenuti da se tu nije radilo o pravom socijalizmu, dok desničari kroz kritiku realsocijalizma 20. stoljeća pokušavaju dokazati da je bilo kakvo nekapitalističko društvo nemoguće.
Često se kao argument protiv ekonomskih uspjeha realsocijalizma upotrebljava činjenica da su ljudi iz realsocijalističkih zemalja bježali u kapitalističke – npr. iz Jugoslavije u Njemačku ili s Kube u SAD. Razlozi zašto se bježalo iz realsocijalističkih zemalja su mnogostruki. Bježalo se iz političkih razloga, tj. zbog političke represije, jer su dotične zemlje bile jednostranački režimi bez slobode govora i političkog organiziranja. Odlazilo se i iz ekonomskih razloga ili nevolja – npr. u Njemačku iz Jugoslavije zbog nezaposlenosti . Također, tu postoje i drugi lokalni razlozi i političke tendencije – npr. SAD-u politički odgovara primati kubanske izbjeglice pa ih onda potpomažu i subvencioniraju na najrazličitije načine. Osim toga, suvišno je i isticati da je npr. Amerika itekako privlačna i zbog svoje propagandne mašinerije (Holywooda), s kojom se realsocijalistički Istok nikada nije mogao natjecati . Razlozi su, dakle, mnogostruki, no ideja da migracije s Kube u SAD ili iz Jugoslavije u Njemačku nekako dokazuju to da je kapitalizam uvijek i bilo kako bolji od bilo kakvog socijalizam nikako ne stoje.
Naime, u slučaju bježanja Kubanaca u SAD (ako zanemarimo pitanje političke represije) nije stvar u čistom bježanju iz realsocijalizma u kapitalizam. Riječ je o bježanju iz egalitarne ali siromašne zemlje (Kuba je bila siromašna i prije 1959, samo što su tad obični ljudi živjeli puno gore) u najmoćniju i najbogatiju zemlju kapitalizma (SAD), koja velik dio svoje moći temelji, među ostalim, na neoimperijalističkom/ neokolonijalnom odnosu prema drugim (siromašnijim, slabijim i nerazvijenijim) zemljama. Kao ekonomski najrazvijenija i najmoćnija zemlja i centar svjetskog ekonomskog sistema, jasno da tamo ima i najviše posla i mogućnostî (kojih nema u nerazvijenim zemljama). Ista je stvar s Njemačkom i Jugoslavijom, gdje je Njemačka najmoćnija evropska kapitalistička sila, u kojoj onda, logično, ima i dosta posla za imigrante. Riječ je naprosto o tome da je u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, koje su u centru svjetske kapitalističke aktivnosti, jednostavno najviše ekonomske djelatnosti, a tim i najviše radnih mjesta (bez obzira kakva ona bila). A pokušaji uspostave socijalističkih sistema su dosad uvijek bili isključivo u nerazvijenim zemljama.
Da sve to nema nikakve veze s kapitalizmom/socijalizmom, vidi se po sljedećem. Naime, svuda oko Kube se nalaze kapitalističke zemlje. Ali, zanimljivo, Kubanci kada bježe, bježe uvijek u SAD. Ne bježe nikad u isto tako kapitalističke (ali nerazvijene, siromašne i slabe) Meksiko, Belize, Honduras, Kostariku, Jamajku, Haiti, Dominikansku Republiku (u kojima običan narod u pravilu živi daleko gore nego na Kubi, što je pogotovo očito u slučaju distopijskog Haitija). Istodobno, u Ameriku se emigrira i iz svih tih kapitalističkih zemalja. Ako se iz svih tih kapitalističkih zemalja (npr. Meksika) također bježi trbuhom za kruhom u Ameriku, očito nije stvar u kapitalizmu/socijalizmu nego u ekonomskoj snazi zemlje (koja se, među ostalim, temelji i na međunarodnom imperijalizmu).
Ista je stvar s Jugoslavijom i Njemačkom. U Njemačku se u 20. stoljeću nije išlo samo iz realsocijalističke Jugoslavije nego i iz kapitalističke Italije i Turske, kao što se i danas u Njemačku migrira iz kapitalističke Hrvatske, s kapitalističkog Kosova ili iz krizne kapitalističke Španjolske. Također, iz Jugoslavije se, zanimljivo, išlo raditi samo u neke kapitalističke zemlje (Njemačku, Austriju), ali u većinu drugih ne (npr. tada siromašne Irsku, Španjolsku, Portugal, Grčku). Što nam to onda, dakle, može uopće reći o kapitalizmu općenito? Apsolutno ništa . Riječ nije o samom ekonomskom sustavu nego o razvijenosti/snazi zemlje.
Stoga, koliko god se realsocijalističke sustave može i treba kritizirati (ponajprije zbog nedemokratičnosti, autoritarnosti i neslobode), “feet voting” nikako intrinzično ne dokazuje slabost realsocijalizma (a pogotovo ne bilo kojeg socijalizma bilo kada) prema kapitalizmu. Da bi se to dokazalo, morali biste imati Kubance koji npr. bježe u sve okolne zemlje (koje su sve kapitalističke). A to se ne događa jer se na Kubi, uz izbjegavanje svake idealizacije, unatoč represivnom režimu i diktaturi, ipak bolje živi nego u bilo kojoj od okolnih zemalja (uključujući i SAD ako govorimo o siromašnima). Ukratko, kao zaključak, jedino što nam ekonomske migracije govore o kapitalizmu je to da se, logično, trbuhom za kruhom (i iz nerazvijenih kapitalističkih zemalja i iz nerazvijenih realsocijalističkih zemalja) odlazi u razvijenije kapitalističke zemlje u kojima ima više ekonomskih aktivnosti pa, shodno tome, i više radnih mjesta, a to nije ništa drugo doli očekivana posljedica nejednakosti razvoja u kapitalizmu.
Iz knjige: Mate Kapović, Ogled o kapitalizmu i demokraciji (str. 83-87)