U Kairu, papa Franjo je još jednom učinio ono što obično najbolje radi: oštro se osvrnuo na stanje nemorala i sebičnosti, koje je zavladalo svijetom, naročito na Zapadu. Poruka egipatskim svećenicima bi zapravo mogla biti usmjerena prema populaciji u europskim i sjevernoameričkim gradovima:

„Prvo iskušenje je naše dopuštanje da budemo vođeni, umjesto da vodimo… Drugo iskušenje je što se konstantno žalimo… Treće iskušenje je trač i zavist… Četvrto iskušenje je što sebe uspoređujemo sa onima kojima je bolje nego nama… Peto iskušenje je individualizam, ‘ja, a poslije mene potop’… i konačno iskušenje što ‘nastavljamo i dalje hodati bez smjera ili cilja…”

Papa Franjo je održao govore i susreo se sa predsjednikom Egipta Abdelom Fattahom El Sisijem. Apelirao je na Egipat da „spasi svijet od gladi za ljubavlju”.  List The Egyptian Gazette, službeni list na engleskom jeziku, objavio je naslov sa fotografijom pape Franje  i predsjednika (inače bivšeg generala El Sisija) na kojoj se uzajamno osmjehuju, kao da bi ovaj neobični par zaista mogao postati entitet sposoban vratiti ljubav i strast  ovom svijetu.

„Iako su papini govori bili dobri, ipak imam veliki problem prihvatiti bilo koga koji se sastaje sa ubojicom El Sisijem“, piše mi jedan od mojih prijatelja iz egzila u Parizu, jedan od „revolucionarnih liječnika“, čovjek koji je ovdje u Egiptu bio zatvaran i mučen.

A on se zbilja sastao sa El Sisijem, i oni su se pred lećima kamera cerili jedan prema drugom.

***

Jedna se poanta jedva navodi u lokalnim i međunarodnim medijima: da su kršćani u Egiptu u cijelosti prigrlili vojni puč u srpnju 2013, tijekom i nakon kojeg su navodno tisuće ljudi masakrirane (neki u najsiromašnijim predgrađima Kaira), na desetke tisuća mučeni, i više od milijun uhapšeni.

U 2012. i 2013, snimao sam film u Egiptu za Telesur, režirajući i producirajući dokumentarni film o kraju Arapskog proljeća  i propadanju svih nada za jedan bolji, socijalistički Egipat. Nakon što sam svjedočio užasima El Sisijevog svirepog kažnjavanja pristalica Morsija, kao i egipatskih ljevičara, otišao sam do znamenite „Viseće crkve“ u koptskom Kairu da pitam za mišljenje vjernika o puču. Oni su odbacivali čak upotrebu pojma „puč“ i izrazili svoju bezuvjetnu podršku vojnoj hunti.

Danas. Skoro četiri godine kasnije, vratio sam se istoj crkvi gdje sam se konfrontirao sa dvojicom vodećih klerika pravoslavnih kršćana u Egiptu, ocem Jacoubom i ocem Samuelom (koji tvrde da u njihovoj duši nema „nikakvih razlika između katolika i pravoslavnih kršćana“).

Pitao sam ih bez okolišanja: „Sada kad Egipat krvari i narod je pritisnut do samoga ruba, da li kršćani još uvijek podržavaju vojnu vladu?”

Prvi je odgovorio otac Samuel:

„Da, sada dajemo istu nepokolebljivu podršku kao i prije. Crkva stoji iza predsjednika El Sisija od samog početka, pa je tako uz njega i sada.”

Onda se otac Jacoub pridružio litaniji:

„El Sisi nas je zaštitio, spasio je našu zemlju.”

Zatim, opet otac Samuel:

„Predsjednik Sisi došao je na vlast u teška vremena za Egipat. Dobro mu ide, mijenja zemlju.”

„Zar sve to nije sektaštvo, religiozno?” Htio sam znati. „Zar vi niste podržali El Sisija zato što je napao Muslimansku braću?”

Uslijedio je još jedan iskren odgovor:

„Jeste, religiozno … Točno, to jeste jedan od razloga za našu podršku.”

***

Razgovarao sam i sa ljudima u slamovima i na ulicama. Skoro svi su bili očajni. Cijene za prehranu porasle su do neba i periodično nastaju nestašice, čak i za najosnovniju hranu.

Jedna osoba sa kojom sam nekada ranije radio, u „danima nade“, bila je potištena, frustrirana i ljuta:

„Sad su ljudi zaista bijesni. Sve postaje skuplje i skuplje. Ali trenutno, ljudi se čak ne usuđuju protestirati: policija i vojska pomno nadziru sve. Ako se usudiš izaći na ulice, nestat ćeš. Odmah ćeš biti uhapšen. Trenutno se u zatvorima nalazi oko dva milijuna ljudi … Možda će za jednu ili dvije godine opet da bukne. Fakat, ovo ne može vječno da traje.”

Egipćani su dobro informirani, ali su zastrašeni i fragmentirani. Oni jasno shvaćaju što se događa, ali čekaju pravi trenutak da se vrate na ulice. Osobno poznajem mnoge koji su hapšeni  i mučeni u Egiptu nakon puča. Svaki moj povratak ovdje me podsjeća na trenutke kad je malo falilo kad sam i sâm mogao biti ubijen, pa bilo to u Port Saidu, i Aleksandriji i u Kairu.  Ali Egipat je „zarazan“: kad jednom o njemu počneš pisati , krajnje je teško zauvijek se osloboditi te ovisnosti.

„Vojska je sveprisutna“, rečeno mi je u monumentalnoj Citadeli koju je izgradio veliki sultan Saladin, koji se borio protiv križara Europe, braneći prostrana područja između  Egipta, Sirije i Iraka:

„Vojska i policija su plaćenici Zapada, naročito SAD-a. Desetljećima su izloženi korupciji; oni kontroliraju egipatski biznis, od A do Z. Bilo bi suicidalno otvoreno ih kritizirati. Oni su zaljubljenici Zapada. Mnogi naši ljudi nemaju drugog izbora nego da ‘vole Zapad’, jer je ekonomija ove goleme zemlje već kolabirala. Ili si jadno siromašan, ili dio oružanih snaga, ili pak vezan za industriju turizma  ili ono nekoliko drugih uslužnih djelatnosti od koji su svi nekako isprepleteni sa Zapadom.”

Isti je obrazac, uvidio sam, kao u Afganistanu. Endemska korupcija je uglavnom ubrizgana izvana, pa na stotine, možda i tisuće izdajničkih obitelji, elite, koje ništa opipljivo ne proizvode, ali dobro žive od rasprodaje vlastite zemlje imperijalističkim zapadnjačkim vladarima. I tu je naravno armija, policija i na desetke njihovih grana sa kompliciranim i ponosnim nazivima.

A dok zemlje propadaju i nestaju, masovni mediji Zapada su zauzeti demonizacijom Sirije, Venezuele, Filipina i Sjeverne Koreje.

***

Ovo je S.O.S. poruka meni napisana prije nekoliko mjeseci, koju mi je uputio jedan od ljevičarskih „revolucionarnih liječnika”, s kojim sam surađivao dok sam radio na mojem filmu o Egiptu:

„Kontrarevolucija je trijumfirala… Sve oporbene partije i organizacije su smrskane… tisuće revolucionara je pohapšeno … Stotine pogubljeno sudskim nalozima ili likvidirano od strane policije… Mediji ugušeni i direktno stavljeni pod nadzor režima… Vojna ekonomska investiranja porasla… Neoliberalizam zauzima prevlast… Ljudi pate.”

Je li Papa slijep? Ili je možda riječ o kakvoj drugoj, mnogo kompleksnijoj igri koja se igra?

Papa Franjo je, uostalom, iz Argentine, pa je i njegova vlastita zemlja duboko podijeljena oko njegove uloge u vrijeme tamošnje vojne diktature.

„PAPA MIRA, U EGIPTU MIRA” jedna je među tisućama plakata koji vise na banderama Kaira.

Zar? Egipat mira…

„Glad za ljubavlju!” On i General (trenutačni Predsjednik), zajedno, sada su spremni uhvatiti se u koštac, herojski, ruku po ruku, dok milijuni trunu u zatvorima, a zemlja postupno propada.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor COUNTERPUNCH

PODELITE