Budući da zalaganje za socijalnu državu više nije dovoljno, buduća vlada Bernia Sandersa mora težiti politici koja u potpunosti odbacuje moć kapitala te radikalno demokratizira ekonomiju.

Dok se socijalisti pripremaju za dugotrajnu kampanju s ciljem pobjede Bernie Sandersa na predsjedničkim izborima, ostali trebaju razmišljati o izazovima s kojima se možemo suočiti, ako Bernie zaista i pobjedi, jer do sada smo gubili već previše puta. Iako je nedavno bilo nekoliko znakova ekonomskog oporavka, još se susrećemo s ogromnim izazovima u pogledu prevladavanja neoliberalnog kapitalizma, a da ne govorimo i o potrebi nadilaženja socijaldemokracije i prelaska u demokratsko socijalističko društvo.

Jedan od mogućih scenarija u slučaju Sandersove pobjede, mogao bi biti i to da se cijela njegova administracija povije „političkoj realnosti“, odnosno napusti najveći dio svoga programa te ostvari jednu ili dvije mjere, kao simbolične geste, koje je obećao. Nakon toga će se njegovim pristašama plasirati teza da budu sretni s ovim što su dobili. Na taj bi se način mogla dogoditi ista stvar kao i s gradonačelnikom New Yorka Billom de Blasiom1.

Drugi, mogući scenarij je da radnička klasa i njezin predsjednik krenu u otvoreni rat s Kongresom (ne samo s Republikancima, nego i s većinom Demokrata), Vrhovnim sudom i neposlušnim državnim zakonodavstvom. Na taj se način više priklanjamo strategiji koja isključuje konsenzus, ali ujedno znači i uklanjanje svih nedemokratskih prepreka koje onemogućuju društvene promjene. Ovo bi bio scenarij sličan onomu Salvadora Allendea u Čileu.

Ovo nužno znači da se naša agenda prenese i na federalnu razinu jer podrazumijeva puno više od samog parlamentarnog djelovanja, a svakako više i od jednog izbornog ciklusa. Ako bi došlo do ovoga scenarija, onda svakako treba voditi računa o imenovanju političara na federalnoj razini vlasti, i to onih koji bi još više dali samopouzdanja radničkom i društvenom pokretu. Trumpova administracija pokazala je kako izvršna vlast vrlo lako može redefinirati politiku svojih prethodnika. Nadolazeća administracija treba učiniti istu stvar, imenujući radikalno pro radničke predstavnike u Nacionalni odbor za radnička pitanja (National Labor Relations Board) i Ministarstva rada (Department of Labor) kao i ekologe u tijela koja se bave pitanjem energije i klimatskih promjena. Nova bi administracija odmah trebala poduzeti sve potrebne mjere kako bi regulirala status nedokumentiranih imigranata kao i rasformirala unutarnju policijsku mašineriju.

Sanders bi također trebao iskoristi elementi „nasilnog pit bulla“ kako bi dao potporu, onima koji se protive opstrukciji demokrata. Mnogi od predstavnika predstavljaju tek puke karijeriste, koji će odabrati ljevičarski program ako se dovedu u situaciju da moraju birati između programa ili političke nevažnosti. Najvažniji su centristi, koji čine samu srž današnje politike, a koju treba u potpunosti rasformirati, čak i samo kako bi se dao primjer i ostalima, da će platiti veću cijenu za opstrukciju razvoja od one koju bi mogli platiti zbog suprotstavljanja bivših korporativnim gospodarima.

Unutar Kongresa moraju se osnovani klubovi zastupnika socijalista, od kojih će se tražiti da vrše dodatni utjecaj kako bi spriječili razne opstrukcije zakonskih prijedloga. Početak ovoga već smo vidjeli s predstavnicima poput Rashide Talib ili Alexandre Ocasio-Cortez, ali potrebno je više ovakvih primjera kao i to da se sve više pripadnika progresivnih klubova ozbiljnije i više bavi borbom protivi establišmentu, nego glumljenjem posrednika između demokratskog vodstva i progresivne baze.

Isto tako moramo prisiliti opoziciju na prihvaćanja minimalnog dijela programa Sandersove administracije, dok s druge strane moramo također misliti i o napredovanju politika u kojima smo uspješni, a ne jednostavno proglasiti da je posao gotov dok još težimo socijalnoj demokraciji, dajući na taj način vremena kapitalu da se pregrupira jer u svijetu u kojemu imamo dvanaest godina vremena da ublažimo učinak klimatskih promjena, ne postoji djelomična pobjeda.

Nadilaženje socijaldemokracije

Potrebno je iznova analizirati zakonodavni dio vezan uz naš put prema socijalizmu, odnosno kako se vladina politika može oblikovati tako da omogući promjene u političkoj ekonomiji, koje su odraz klasne borbe, a to ujedno znači i nadilaženje dosadašnje socijaldemokratske politike. Jedan od načina svakako je i kreiranja zakonodavstva kojim se propisuje povećanja udjela vlasništva u tvrtkama, tj. radnička kontrola nad velikim poduzećima.

Ono što je posebno važno jest, održavanja ambicioznosti. Mi ne zahtijevamo samo da se promjene granice između javnog i privatnog sektora jer smatramo da profit stvoren od strane kapitalista ne bi trebao niti postojati. Postoji mnogo primjera na koje se američka ljevica može ugledati, najpoznatiji je Meidner plan, koji se primjenjivao u Švedskoj 1970-ih godina, a prema kojemu se profit kompanija koristio tako da bi se s vremenom kreirao fond financijskih sredstava koje su kontrolirali sindikati, koji su na taj način s vremenom ostvarili kontrolu u svim važnijim poduzećima. Plan je propao zbog jakog protivljenja kapitalističke opozicije, desnih stranaka kao i mlakog stava socijaldemokratskog vodstva, koje se svelo na blijedu sjenu svojih prethodnika, te se naposljetku i raspalo ranih 1990-ih.

Kakogod, slične ideje se ponovno javljaju u Velikoj Britaniji, gdje je Shadow Chancellor John McDonnel predložio sistem nazvan Inkluzivna vlasnička sredstva (Inclusive Ownership Funds, IOF), koji bi potaknuo progresivnije ekonomske politike u smislu ostvarivanja većih plaća, sindikalnih prava, demokratskog vlasništva, prava radnika na biranje predstavnika u upravnim odborima poduzeća te reformu javnog bankarstva.

Stranka sada predlaže da jedan posto dionica kompanija, svake godine, bude predan radnicima putem inkluzivna vlasništva sve dok se ne dosegne deset posto (ovo predstavlja samo umjerenu važnost jer bi Laburisti za iduće izbore mogli imati platformu utemeljenu na dodatnim podizanju ovog postotka). Ova bi sredstva u mnogim poduzećima mogla od radnika napraviti najveće pojedinačne dioničare, te umjesto gubljenja sredstva u dalekom mirovinskom fondu, nad kojim imaju malo kontrole, oni bi na ovaj način direktno stekli nadzor nad ovim sredstvima.

Ako razmišljamo o tome kako Sandersova administracija, u zemlji na automatskoj bazi, može uvezi demokratski model, koji postepeno raste do stupnja ekonomske demokracije, čak iako su jedna ili dvije institucije u rukama protivnika, zakon koji bi ovo regulirao mogao bi biti izuzetno važan za resetiranje zadanog ekonomskog razvoja države, u smislu odmicanja od privatizacije, a približavanja društvenom vlasništvu.

Ovdje se zapravo radi o ostacima politika, koje imaju za cilj povećati ekonomsku demokraciju u onim sektorima ekonomije koja nisu obuhvaćena našim specifičnim politikama, a koje su pak usmjerene na ostvarivanje društvenog vlasništva, tj. eliminaciju privatnih ključnih sektora ili tvrtki.

Postoji neodoljiva želja za reorganizacijom zdravstvene industrije, prema kojoj bi se osnovao jedinstveni nacionalni centar za zdravstveno osiguranje. Prema ovome modelu kompanije poput, Aetna ili Blue Cross Blue Shield neće biti pod radničkom kontrolom u smislu koji to podrazumijeva IOF, umjesto toga one će potpuno nestati, dok će se njihovi radnici zbrinuti putem tranzicijskih programa.

Važno je istaknuti da neki od ciljeva inkluzivnog vlasništva u okviru Meidner sistema, podrazumijevaju ubrzano podruštvljenje specifičnih područja, poput bankarstva i financija ili pak industrije fosilnih goriva. Nema sektora koji bi ovim planom bili zaobiđeni, u idealnom smislu, socijalistička bi administracija trebala ostvariti društveno odgovorne financije putem kontrole nad mobilnošću kapitala, javnim bankarstvom kao i nacionalne investicijske banke. Ovo također znači i prijenos industrije fosilnih goriva u javno vlasništvo te dokidanje njihovog zagađenja do 2030. godine, kao što su i predložili zagovornici Green New Deala2.

Nesumnjiva je činjenica da postoje i dodatni, slični sektori, ali gore navedeni su ipak najvažniji. Ono što je posebno važno jest održati visoke ambicije. Mi ne tražimo samo brisanje granice između javnog i privatnog sektora, naše je stajalište kao socijalista da profit koji uberu kapitalisti jednostavno ne bi trebao postojati. Stoga bi napuštanje cilja o socijalizaciji ostalih sektora, koji ne djeluju štetno na planet ili ne predstavljaju neposrednu opasnost bila velika povijesna pogreška.

S navedenim objašnjenjem, sada ćemo reći nešto o tome kako bi Sandersov plan funkcionirao.

Sandersov plan?

Kao prvo, prema Sandersonovom planu, radnici bi međusobno u svojim poduzećima, jednom godišnje birali svoje predstavnike. U slučaju da vlada donese druge zakone, poput izbora radničkih predstavnika u upravne odmore poduzeća, svi bi se ovi izbori mogli odigravati u isto vrijeme, bio bi to godišnji „ekonomski izborni dan“. Inkluzivno vlasništvo (IOF), koje bi se ostvarilo participacijom radnika, povećalo bi radnička prava, od prava na dionice do glasačkog prva kao i to toga da bi se zaštitila prava manijskih dioničara te pravo na pristup informacijama.

Veliki bi se dio dividendi ravnomjerno raspodijelio među radnicima u svakom poduzeću, dok bi se ostatak iskoristio kao socijalna dividenda, kako bi se na široj skali dodatno promoviralo kolektivno vlasništvo. Ovo dovodi do klasične brige o tome da bi se radnici, koji imaju udjela u vlasništvu poduzeća, pretovarili u sitne kapitaliste. Ovo ćemo izbjeći tako da omogućimo radnicima da održe interes za svaki dolar u poduzeću, koji će se dijeliti među radništvom umjesto kapitalom.

Prema ovom modelu, radnici ne kupuju svoj udjel u ovome, niti ga mogu gotovinom isplatiti jer postoji sigurnosni aparat, koji njihov udjel zapravo stalno drži u vlasništvu kompanije, odnosno onih radnika koji trenutno rade u njoj. Radnici primaju ograničenu dividendu te koriste svoje dionice kako bi utjecali i kontrolirali kompaniju. Na IOF se ne bi trebalo gledati kao na mirovinski fond, iako bi radnici imali mogućnost da svoje dividende stave na mirovinski račun.

Postoje četiri ključna elementa u stvaranju ovakve politike: mehanizam i brzina prenošenja sredstava; prag do kojega su poduzeća osigurana; plan socijalne dividende i njezin krajnji cilj, primatelj. Unutar Laburističke stranke već postoje odgovori na neka od ovih pitanja – prenosit će se jedan posto u zajedničko vlasništvo svake godine (najviše 10 posto); provodit će se u poduzećima u kojima je zaposleno više od 250 radnika; sve dividende koje iznose više od 500 funti po radniku prenosit će se u socijalne dividende. Nejasno je jedno ostalo pitanje odredišta sredstava.

Najbliže što se može doći originalnom Meidner prijedlog unutar ovog okvira, uključivalo bi 20 posto profita godišnje, i to prije njegovog oporezivanja; u svim poduzećima koja imaju više od 50 radnika, uzimalo bi se 100 dividentskih sredstava te bi ih se preraspodjeljivalo među sredstvima koje kontrolira sindikat. Međutim, ovdje se mogu pojaviti određene devijacije – unutar ove ekonomske politike previše se toga ostavlja za budućnost, što u konačnici znači da bi ovoj politici potporu dali najvećim dijelom sindikalni militantni; veza između porasta društvenog vlasništva i vlastitog prihoda prilično je privlačna, pa bi mogla privući i one ljude koji ne razumiju srž društvenog vlasništva.

Također treba uzeti u obzir i činjenicu da su ljudi u Sjedinjenim Državama, više povezani s poduzećem, nego sa sektorom kojem pripadaju. Stoga bi stvaranja istinskog osjećanja kolektivnog vlasništva bilo puno teže postići u slučaju kada bi se radnike Walmarta trebalo uvjeriti da imaju značajan udjel vlasništva nad Targetom.

U cilju izjednačavanja društvenog bogatstva između industrije te osiguravanja da neradnička klasa s javnim sektorom, uoči određene beneficije ovog modela, visoki udio dividenda iz inkluzivnog vlasništva trebao bi biti transferiran u socijalni fond kojim bi se pravično upravljalo u ime cijelog društva. Socijalni bi se fond također povećavao prihodima od drugih kapitalnih poreza, koje je predložio Matt Bruenig iz organizacije People’s Policy Project.

Ovo stvara dvostruki mehanizam koji povećava društveno vlasništvo u ekonomiji – dionice se stvaraju u velikim kompanijama te „razvodnjavaju“ postojeće ulagače dok s druge strane, osnažuju radnika, istovremeno jačajući socijalni fond, zbog rasta dohotka od poreza kao i zarade na dionicima, čime se omogućuje federalnoj vladi da ih iskoristi u društvene svrhe. Ovaj bi fond također imao mogućnosti ulaganja u specifične firme, kombinirajući sredstva firme s radničkim sredstvima, stvarajući tako javno-radničko partnerstvo s većinskim udjelom.

Iznimno je važno da velike firme pristanu isplaćivati osnovni minimum dionica, nego da ih se na to prisili. Ovo bi uistinu mogao biti slučaj kod laissez-faire tržišta, upravo zato se mora ponovno uspostaviti snaga sindikata i uvesti pregovaranje o plaća po sektorima. Ovaj prilaz podrazumijeva distanciranje od socijalne demokracije prema demokratskom socijalizmu, a ne srebrni metak koji bi nam omogućio da preskočimo kreiranje nezavisne radničke klase i države blagostanja. Ukratko, ovo je plan za pobjedu.

Američki put prema socijalizmu

Vrlo je vjerojatno da Sandersova administracija neće nadilaziti socijaldemokratski program koji je predstavila 2016. godine. Iako ne bi zadovoljio određene segment, ipak bi ovaj program bio vrijedan socijalističke potpore, u slučaju da vlada uspije progurati zakonodavne propise vezane uz klimatske promjene, proširenje zdravstvenih i sindikalnih prava kao i zaustavljanje pokolja u Jemenu.

U slučaju da Sanders pobjedi na socijaldemokratskoj platformi i implementira reforme koje su možda i u diskrepanciji sa socijalističkom politikom, bilo bi ga iznimno teško kritizirati jer se ipak zauzeo za svoju politiku.

Ako se Sanders nađe pred dilemom povlačenja s predsjedničke pozicije ili prekidanja s reformama onda mora odabrati potonje jer nepobitne moći koje prijete demokraciji moraju se poraziti, bilo da su potpomognute novcem ili zakonom.

Ipak, izvjesniji je drugi scenarij – konfrontacija koju administracija neće izabrati, a to je izbor između povlačenja i prekida s reformama. Ne znamo sigurno hoće li se ovo dogoditi odmah, ali postoji realan mogućnost da će se Sandersovo predsjedništvo pokušati obuzdati nedemokratskim mjerama i autonomnom moći kapitala.

Odgovornost socijalista, bilo da se nalaze izvan ili unutar administracije, trebala bi biti da pripreme politiku za takvu moguću situaciju. Kako bismo stvorili novi ekonomski sustav trebamo koaliciju, koja će se temeljiti na demokratskoj i ekološkoj odgovornoj kontroli nad sredstvima proizvodnje, distribucije i razmjene.

Mnogi od nas uvjereni su da politiku koju je najavila Laburistička stranka, a koja se temelji na inkluzivnom vlasništvu te švedskom modelu Meidner plana, ima itekako značajno mjesto u našem kompletu političkih alata. S druge strane, oni koji se ne slažu s ovim trebali bi razmišljati o drugim modelima organiziranja društvene ekonomije u nadolazećim konfrontacijama s kapitalom. Uvjeren sam da u ovom trenutku ne postoji bolje opcije na stolu od toga da se Sandersova vlada ugleda na McDonnela i Meidnera i da konačno dovede ekonomsku demokraciju u Ameriku.

(Prijevod: Ana Rajković)

Ilustracija: Ailin Rojas Bondarczuk

PODELITE

  1. Bill de Blasio se na izborima za gradonačelnika New Yorka zalagao za iznimno progresivnu politiku, koja je uključivala i oštru kritiku usmjerenu prema njegovom prethodniku Bloombergu. Međutim kada je došao na vlast nastavio je provoditi restriktivnu politiku, posebno prema Afroameričkoj populaciji, prije svega u politici obrazovanja.
  2. Green New Deal, čiji je jedan od glavnih zagovornica Alexandria Ocasio-Cortez, predstavlja paket zakona koji se odnose na klimatske promjene i politiku ekonomske nejednakosti. Sam se naziv referira na Rooseveltom New Deal, kojim su Sjedinjene Države izašle iz velike ekonomske krize 1930-ih godina.