Na neki način, fotografija Joeya Lawrencea kurdske militantkinje Sarye primjer je klasičnog studijskog portretiranja: svjetlost bačena na subjekt u pozi osvjetljava njezine crte, prenoseći visok osjećaj dostojanstva. Ono po čemu se portret ističe je raketni bacač granata u Saryinim rukama. Taj portret je samo jedna od mnogih upečatljivih fotografija prikupljenih u Lawrenceovoj nedavno objavljenoj knjizi We Came from Fire koja obuhvaća tri njegova putovanja u Irak i Siriju kako bi dokumentirao rat kurdskog naroda protiv ISIL-a. Portreti i pejzaži bojišta usredotočeni su na paravojne postrojbe YPG, muško-ženske, i YPJ, samo ženske, koje su Kurdi uspostavili kao snage samoobrane tijekom ranog sirijskog građanskog rata. YPG/J potječu od kurdskih separatista organiziranih u PKK (Kurdistanska radnička stranka), a od tada su prihvatili libertarijansko-socijalističke ideale „demokratskog konfederalizma“ i predvodili najuspješnije ofenzive protiv ISIL-a kao dio Sirijskih demokratskih snaga, multietničkog saveza mjesnih paravojski. Svojim zapanjujućim fotografijama i pronicljivim putopisima, Lawrence dovodi čitatelje na bojišta Rožave, autonomne regije u sjevernoj Siriji pod kontrolom Kurda, i u radikalan pokret za slobodu, pravdu i mir na Bliskom Istoku. Suradnik Jacobina Arvind Dilawar nedavno je razgovarao s Lawrenceom o izvoru njegova zanimanja za Kurde, njegovom pristupu dokumentiranju njihovih borbi i budućnosti regije koju je trajno oblikovao imperijalizam.

Nova zbirka fotografija prikazuje kurdsku borbu protiv ISIL-a i njihove napore u izgradnji radikalno egalitarnog društva temeljenog na načelima mira i demokracije.

ARVIND DILAWAR : Vaša specijalnost su portreti, a ne fotografija sukoba. Što vas je privuklo Kurdima u Siriji koji ratuju s ISIL-om od 2013. g.?

JOEY LAWRENCE: Oduvijek su me zanimale različite kulture i ugrožene jezične skupine. Ova serija o kurdskoj borbi ima ustvari mnogo zajedničkog s mnogim mojim drugim projektima: Mentawai u Indoneziji, plemena doline Donjeg Omoa u Etiopiji itd. Ti su narodi ograničeni unutar granica nacionalnih država o čijem stvaranju ih se gotovo ništa nije pitalo i stoga ih je kroz povijest tlačila osvajačka sila, autoritarni režimi ili neka druga etnička skupina.

Vidjevši pred sobom kako je otpornost Kurda prevladala u borbi protiv ISIL-a, stekao sam nadahnuće i veliko poštovanje prema njihovoj borbi.

U We Came from Fire dotičete se revolucionarnih težnji sirijskih Kurda. Kako biste opisali njihovu politiku?

Sirijski Kurdi YPG-a i YPJ-a slijede filozofiju i bilješke Abdullaha Öcalana, osnivača PKK-a. Iako je PKK prvobitno osnovan 1978. g. kao separatistička kurdska politička stranka temeljena na marksističko-lenjinističkim principima i započela oružanu borbu 1984. g., ideologija te skupine se znatno razvila tijekom desetljeća.

Istjeravši ga iz operativnog centra u Siriji, Öcalana su zarobili 1999. g., dok je bio u bjegunstvu u Nairobiju, u Keniji, i od tada je u najstrože čuvanom zatvoru na otoku Imrali u Turskoj. Zatvoren u ćeliji, doslovno u izolaciji, Öcalan se bacio na političku teoriju, tražeći i primajući stotine knjiga o sociologiji, filozofiji i političkoj teoriji. Autori s kojima se Öcalan susreo uvelike će utjecati na buduću ulogu PKK-a, posebno na rad američkog socijalnog teoretičara Murraya Bookchina. Bookchin je zagovarao ekološki osjetljivu, decentraliziranu podjelu moći u mjesnim zajednicama kao temelj svakog donošenja odluka, predlažući opće skupštine na mjesnoj razini kao pravi put ka demokraciji.

Öcalan je kritizirao marksističko-lenjinističke korijene organizacije i uveo teoriju demokratskog konfederalizma kao novi put naprijed 2005. g. „Demokratski konfederalizam“ zagovara samoupravu u kurdskim područjima, koja bi mogla djelovati zajedno s turskom državom, kao i s ostalim dijelovima Kurdistana. Demokratski konfederalizam je opisan kao sustav ne samo za Kurde, već kao onaj koji bi mogao preuzeti bilo koji narod na Bliskom Istoku. Ova kolektivna masa malih jedinica mogla bi se međusobno udružiti u konfederaciju kako bi formirala novi tip mjesne vlasti koja bi dovodila u pitanje autoritet centraliziranih država.

Öcalanove ideje su nadahnule mnoge pokrete u sva četiri dijela Kurdistana (kurdistanska regija u Iraku, Bakur (turski Kurdistan), Rožhalat (iranski Kurdistan) i Rožava (sirijski Kurdistan)). Te su nove organizacije neovisne i decentralizirane od rukovodstva PKK-a, čije je sjedište sad u planinama Qandil u Iraku, ali još uvijek imaju zajedničku ideologiju: „kurdska kolektivna svijest“ öcalanizma ili „apoizam“. Apoizam se manifestirao društveno, politički, ali i u raznim oružanim skupinama, koje vide Öcalanove bilješke i kao nacrt za samoopredjeljenje i kao stil oružanog otpora. Početkom sirijskog građanskog rata 2011. g., raspad same sirijske države ponudit će dalje temelje za pokretanje Öcalanovih teorija.

Umjesto otvaranja uvodom, We Came from Fire odmah počinje s fotografijama kurdskih vojnika, poginulih ISIL-ovih boraca i prirodnih i ratom razorenih pejzaža. Jeste li namjeravali, takoreći, uvući čitatelje usred rata?

Taj projekt je prvenstveno bio serija fotografija, tako da sam uvijek tako zamišljao knjigu. S vremenom je mojih eseja i zapisa s putovanja bilo sve više i više, i smatrao sam da je potrebno uvrstiti i njih kako bih dao širi kontekst slikama. Tako da smo na kraju moja dizajnerica knjige Yolanda Cuomo i ja odlučili smo ne poremetiti protok slika tekstom, nego radije razdvojiti ta dva dijela.

Neke od najupečatljivijih fotografija proizlaze iz redanja studijskih portreta i fotografija sukoba, poput klasično komponiranih portreta kurdskih vojnika koji drže kalašnjikove i raketne bacače granata. Jeste li takvu estetiku već imali na umu kad ste započeli s projektom?

Moj se rad uvijek temelji na seriji portreta. Obično je subjekt uronjen u svoju okolinu, dajući osjećaj mjesta, ali uvijek se više radi o čovjeku. Stiliziram neke elemente, poput svjetla, kako bih uzdigao one unutar kadra.

Vidio sam zapanjujuće fotoreportaže koje su obuhvatile generacije rata u Kurdistanu, ali projekt portreta koji sam zamislio bio je drugačiji. Smatrao sam da javnost, uključujući i mene, postaje zasićena ratnim slikama. Rat, posebno kada se ne odvija na tvom tlu, može djelovati daleko i nepoistovjetljivo. Međutim, dođe li do određenog pomaka u stilu, gledatelj bi čak mogao obratiti pažnju.

Zato je fotografija portreta jedinstvena u odnosu na više purističke slijedove dokumentarne fotografije. Sirovi fotoreporterski rad je važan jer fotoaparat postaje vanjski promatrač; gledatelj se možda nikada neće susresti sa subjektima, ali dobijemo osjećaj o vanjskim događajima koji oblikuju njihove živote. Međutim, područje fotografije portreta potpuno je drugačiji način izražavanja: srž slike ovisi o ljudskoj interakciji, koja najčešće zahtijeva povjerenje, empatiju i odgovornost prema subjektu kojeg fotografirate.

Kakve su bile reakcije na knjigu? Je li je netko od subjekata već uspio vidjeti?

Reakcije na knjigu su bile nevjerojatne, posebno među kurdskom zajednicom. Kurdi vide ove borce kao junake i branitelje svoje kulture. Načitali smo se previše članaka u medijima gdje čak i pravilno imenovanje kurdskih skupina mora biti popraćeno drugom rečenicom, da ih Turska smatra teroristima. To normalizira gledište opresora. Druge političke stranke i oružane skupine u regiji ne moraju živjeti unutar ovog dvostrukog standarda. Zašto moraju Kurdi? Moja je knjiga dobro primljena jer je suprotna od toga: to je bezrezervna studija odozdo.

Knjiga je također dobro primljena i od strane umjetničke i fotografske zajednice. Ti ljudi možda znaju samo osnove kurdske borbe, ali ulaze u taj novi svijet kroz fotografiju portreta.

Sami subjekti su bili svjesni projekta u tijeku od mog prvog dolaska. Jedna mjesna knjižara koja se zove Peyk dostavlja na kućnu adresu u južnom Kurdistanu i Iraku. Samo je pitanje vremena kada će primjerci knjige dospjeti na sirijsku stranu Kurdistana. Slanje knjiga u Tursku je teško jer je za građane preopasno da ih imaju. Običan like ili retweet na društvenim mrežama jedne od tih slika za prosječnog građanina znači zatvorsku kaznu. Stoga ne šaljem knjige u Tursku kako bih zaštitio primatelja. No, uvjeren sam da će neke ipak dospjeti onamo.

Dok su sirijski Kurdi pobijedili ISIL, prijetnja njihovog povijesnog neprijatelja, Turske, sad je ozbiljnija nego ikada. Što mislite kakva je budućnost Kurda?

Izravan dokaz onoga što Turska želi postići protiv sirijskih Kurda možemo vidjeti u njenom djelovanju za vrijeme invazije na Afrin u siječnju 2018. g. Uz islamističke pobunjenike, turska vojska je izvršila napad na regiju pod kontrolom Kurda koja je bila mirna i stabilna tijekom cijelog sirijskog građanskog rata. Turska vojska i njeni pobunjenički saveznici otvoreno su počinili ratne zločine, uključujući etničko čišćenje, na koje šira međunarodna zajednica nije reagirala,.

Vrlo je jasno da očekuju da će postići isto i u drugim dijelovima sirijskog Kurdistana gdje su na vlasti YPG, YPJ i SDF. Ono što ih trenutno sprječava je prisustvo američkih i koalicijskih trupa uključenih u misije protiv ISIL-a.

Bolje političko rješenje koje bi koristilo Kurdima u regiji bio bi mirovni sporazum između PKK-a i turske vlade, kao i politička nagodba između YPG/J-a, SDF-a i sirijske vlade. Bez takvih pregovora riskiramo ne samo novu invaziju u afričkom stilu, nego i nastavak oružane borbe i nestabilnosti u cijeloj regiji.

Mislite li da je u planu političko rješenje, bilo između PKK-a i turske vlade ili sirijskih Kurda i sirijske vlade?

Vjerujem da je političko rješenje moguće između svih strana, ali rat protiv Kurda turski političari koriste za svoj politički probitak. Bilo je slučajeva primirja između PKK-a i turske vlade, a prije kršenja najnovijeg primirja u ljeto 2015. g., činilo se da je sve moguće. Sirijski Kurdi su već signalizirali da žele pregovore.

Supersile poput SAD-a i Rusije mogu djelovati kao posrednici i jamci u rješavanju krize. Nema te količine humanitarne pomoći ili oružja koja bi bila korisna kao jedan takav dogovor.

PODELITE