Izborom i pobedom Benoita Hamona nad bivšim premijerom Manuelom Vallsom, lijevi francuski glasači u preliminarnim predsjedničkim izborima bučno su odbacili desna skretanja Partije socijalista, vraćajući je svojim socijaldemokratskim korijenima. Nažalost, još uvijek nije jasno koliko je ostatak populacije tome naklonjen.
Hamon i Valls su bili polarne suprotnosti među sedmoricom izvornih kandidata. Bivši premijer tvorac je socijalističkog spina o modulaciji nacionalne sigurnosti, takozvanog Trećeg puta: lojalnost prema biznisu u odnosu na radništvo; fiksacija na obranu; produžetak izvanrednog stanja, i mnogo toga zapapreno podilaženjem rasistima i islamofobima.
Hamon, s druge strane, podnio je ostavku na svoje ministarsko mjesto u 2014-toj zbog neslaganja sa skretanjem partije ka neoliberalnoj ekonomskoj politici, preferirajući da provede zadnjih nekoliko godina kao vanjski kritičar, te da oblikuje svoje dalekometne predsjedničke ponude jednim ambiciozno utemeljenim univerzalnim dolaznim prijedlogom.
U normalnim okolnostima, Hamonova nominacija bila bi važna. Također mu ide u prilog smanjenje radnog tjedna na trideset-dva sata (radije nego produženje radnog tjedna kako neki predlažu), oporezivanje kompanija koje ukidaju radna mjesta zbog automatizacije i povećavaju investiranja u čistu energiju, pa je tako ovaj izaslanik Narodne skupštine nedvojbeno najjači ljevičarski predsjednički kandidat Socijalista otkako se 1981. pojavio François Mitterand. Ali ovo nisu normalni izbori.
Trenutne ankete pokazuju da su Socijalisti na četvrtom ili petom mjestu u prvoj rundi predsjedničke utrke — ne samo iza dvoje predvodnika Marine Le Pen iz Nacionalne fronte i Francoisa Fillona iz konzerativne Republikanske stranke, već i iza Emmanuela Macrona, nezavisnog centriste i koji put čak i iza Jean-Luc Mélenchona.
Pet katastrofalnih godina predsjednika François Hollandea, koji se zakleo da će se razračunati sa snagom financija i smanjiti nezaposlenost, pa nije ni jedno ni drugo ostvario, razumljivo je onda da je strpljivost glasača sa socijalističkom etiketom dovedena do frustracije. I to se pokazalo u ovom nedosežnom padu sudjelovanja u ovim primarnim izborima: naime, tek je nešto više od dva milijuna birača izašlo u prvoj rundi glasanja ove nedjelje. To je daleko manje od onih 4,4 milijuna ljudi koji su izašli u drugom krugu desničarskih stranaka prošlog studenog. Ali je isto tako dobrano ispod 2,9 milijuna koji su glasovali u drugom krugu primarnog izbora Partije socijalista u 2011.
Konkretnijih rezultata drugog kruga još nema. Ali u prvoj rundi, barem, nedostatak interesa je naročito upadljiv kod partija tradicionalno lijevih bastiona radničke klase: predgrađa Pariza kao i određeni gradići i gradovi na sjeveru i istoku zemlje. Mnogi od njih su iste zajednice u kojima se podržava Nacionalni front ili koje su u potpunosti politički neangažirane. To dvoje često idu ruku pod ruku.
Bez obzira, Hamonova pobjeda je ohrabrujući znak za one koji vjeruju u izglede za jednu obnovljenu, progresivnu, jednu post-Hollande partiju socijalista. Socijalistička baza, ili ono što je od nje ostalo, postavila je svoju viziju partijske budućnosti i ona se svodi na posvemašno odricanje od sadašnje vlade. Kampanja se svela na referendum glede stranačkog desnog skretanja, i tu su ljevičarske snage trijumfirale.
Rascjepi između Hamona i Vallsa prošla su kroz čitavu skalu raspoloženja. Ovaj prvi se zakleo da će opozvati duboko nepopularni povratak na pravo kolektivnog pregovaranja što ga protežira ovaj potonji. Hamonova vizija društva onog koje manje radi i prima veću pomoć države oštro odudara od neoliberalnog svjetonazora što ga zastupa potonji bivši premijer. Isto tako odudara i njegova tolerantnija koncepcija laïcité, francuska tradicija sekularizma koju su koristili političari poput Vallsa posljednjih godina da bi zaradili jeftine poene protiv Muslimana i kapitalizirali na rastućoj ksenofobiji.
Prošlog tjedna, jedan od Vallsovih lojalnih pristalica u Narodnoj skupštini čak je napao eventualnog pobjednika primarnih izbora zbog podilaženja jednoj “islamo-ljevičarskoj margini.” U današnjoj zatrovanoj političkoj sredini, takva distinkcija se viđa kao orden časti.
U isto vrijeme, Hamonova pobjeda komplicira već ionako vrlo udaljene šanse Ljevice da u drugu rundu ugura predsjedničkog kandidata i osvoji Élysée palaču ove godine.
Trenutne ankete pokazuju da je karizmatični i osebujni Jean-Luc Mélenchon, suosnivač Lijeve partije, osvojio između 10 do 15 posto glasova. U zadnjim predsjedničkim izborima, ovaj populistički ljevičar je osvojio 11 posto kao kandidat široke koalicije Lijevog fronta, ugrabivši pozornost zbog svojih nemilosrdnih napada na Marinu Le Pen i agresivnih prijedloga kao što je 100 postotni porez na dohodak na godišnje zarade iznad 360.000 eura. Ovog puta, on predvodi samotvornu akciju La France Insoumise, ili “Buntovna Francuska,” i nastavlja ciljati na birače radničke klase koji se sve više okupljaju oko Nacionalne fronte.
Sa Hanonom na općim izborima Mélenchon će imati teškoće prikupiti neku veću podršku od one koju već ima. Pobjeda Vallsa bi dala La France Isoumise ozbiljnu priliku da okupi ljevičarski blok koji je razočaran opcijama koji mu stoje na raspolaganju. Umjesto toga, takvi birači će se vjerojatno podijeliti između Mélenchona i Hamona. Primjerice, jedna anketa održana tik pred drugom rundom primarnog izbora Socijalista pokazala je sljedeće: Le Pen vodi sa 27 posto glasova, Fillon sa 22, Macron sa 21, Hamon sa 15 i Mélenchon sa 10.
U nedjelju navečer u svom pobjedničkom govoru, primarni pobjednik Socijalista je rekao da će pružiti ruku Jean-Luc Mélenchonu — kao i mnogo slabijem kandidatu Zelene partije, Yannicku Jadotu — u nadi izgradnje jedne “koherentne vladajuće većine.” Jedan široki izborni savez ove vrste je logična i vrijedan je truda, ali je teško zamisliti da bi Mélenchon ispao u ovoj fazi. Također je nezamislivo da bi Socijalisti propustili predložiti predsjedničkog kandidata.
Zasad je kampanja bila mahnito nepredvidljiva. Od Fillona se nije očekivalo da će osvojiti desničarske primarne izbore, a od Hamona se nije očekivalo da će osvojiti ljevičarsku predizbornu kampanju, a prije svega se ni za Macrona ni Mélenchona nije pretpostavljalo da će tako dobro proći. Stoga bismo morali biti skeptični u odnosu na sve prognoze. Pošto je to rečeno, predsjedničke nade se čine ograničene u odsustvu suglasnosti između Hamona i Mélenchona.
Dapače, sporazum ovakve vrste može upravo biti ono što je potrebno da se spriječi najgori ishod u svibanjskom drugom krugu predsjedničkih izbora. François Fillon na mnogo načina je idealni oponent za Marine Le Pen. Da je neki robusni društveni demokrat na njegovom mjestu — netko tko predlaže ekspanziju državnih servisa umjesto rezova — potkopao bi oportunističku obranu Nacionalnog fronta o desničarskoj socijalnoj državi.
Mnogo toga se može dogoditi između sada i svibnja. Ali budućnost Socijalista i francuske ljevice sada izgleda za nijansu svjetlija
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor JACOBIN