Slavni ekonomist kaže da će progresivni porez na vlasništvo i dohodak, uz obrazovni sustav sa manje predrasuda prema siromašnima, više postići za smanjivanje nejednakosti nego pomodni prijedlog o ‘osnovnoj plaći’ za sve.

Debata o osnovnom dohotku ima barem jednu vrlinu. Naime, podsjeća nas da u Francuskoj postoji određeni stupanj konsenzusa u činjenici da bi svi morali imati jedan minimalni dohodak. Nesporazumi postoje oko iznosa. U ovom času, Revenu de Solidarité Active ili  RSA (francuski projekt naknade za nezaposlene) trenutno garantira nezaposlenim pojedincima bez ovisne djece 530 eura mjesečno, iznos koji neki smatraju dovoljnim, dok bi ga drugi povisili do 800 eura. Kod desnice kao i ljevice, čini se da su svi suglasni da treba da postoji jedan minimalni dohodak na razini ovog u Francuskoj, a takav je slučaj i u drugim europskim zemljama. U Sjedinjenim Državama, siromašni bez djece moraju se snalaziti sa ‘prehrambenim bonovima’ a država se često pretvara u neku vrstu staratelja, ili čak zatvora. Stoga, francuski konsenzus zaslužuje pohvalu, ali u isto vrijeme ga ne možemo smatrati zadovoljavajućim.

Problem kod ove diskusije o osnovnom dohotku je što u većini slučajeva ona ostavlja stvarne probleme neistražene i zapravo u jeftinoći nalazi svoj koncept društvene pravde. Pitanje pravičnosti nije jednostavno stvar tih 530 eura ili 800 eura mjesečno. Ako želimo živjeti u jednom poštenom i pravednom društvu, moramo formulirati ambicioznije ciljeve koji obuhvaćaju raspodjelu prihoda i bogatstva u cjelini i, konsekventno, raspolaganje pristupanju raspolaganju snagom i prilikama. Naša ambicija mora biti takva da društvo bude utemeljeno na fer nadoknadi radu, drugim riječima, na pravičnom dohotku, a ne naprosto na osnovnom dohotku.

Da bismo krenuli u smjeru jednog pravičnog dohotka, moramo ponovo promisliti cijeli niz institucija i politika koje se nalaze u međusobnoj interakciji: u tome su uključene javne usluge, i naročito, obrazovanje, zakon o radu i organizaciji i porezni sustav.

U prvoj instanci, moramo ukazati na licemjerja u našem obrazovnom sustavu, koji i prečesto reproducira pa čak i pogoršava nejednakost. Takav je slučaj kod višeg obrazovanja. Sveučilišni tečajevi koji su najpopularniji među studentima u nepovoljnijem položaju masovno ostaju bez dovoljno sredstava u usporedbi sa elitističkim tečajevima. Situacija se danas još više pogoršava tako da prema sadašnjem rezultatu cijele se generacije strpaju u prenatrpane predavaonice.

Isto vrijedi i za stručne škole i tehničke koledže. U praksi, nepovlaštene ustanove imaju daleko veći broj neiskusnih učitelja sa kratkoročnim ugovorima u odnosu na druge, a rezultat je da je efektivna javna potrošnja po studentu u realnosti manja nego drugdje. U nedostatku jedne transparentne i provjerljive politike raspodjele sredstava, fokus se sveo na stigmatiziranje ustanova kategorizirajući ih u zone obrazovnog prioriteta ili ZEP (zone d’éducation prioritaire), bez da im se povećaju resursi, dok su vlasti trebale učinit upravo suprotno.

Osim toga, ako imamo na umu činjenicu da ništa nije učinjeno na unapređenju miješanja društvenih klasa i da je privatnom sektoru dozvoljeno popunjavati svoje redove kadrovima za koje oni misle da odgovaraju, a pritom koriste javno financiranje, onda smo jako daleko čak i od one jednakosti u šansama toliko hvaljene u reklamnim sloganima izbornih kampanja.

Za pomak do pravičnog dohotka, moramo prestati ocrnjivati ulogu sindikata, te minimalnih skala za nadnice i plaće. Potrebno je ponovo razmotriti ulogu dodijeljenu službenim predstavnicima poslodavaca. U zemljama gdje oni igraju aktivnu ulogu u izvršnim odborima – između trećine i polovine glasova u Švedskoj i Njemačkoj – nailazimo na jedan suženiji opseg u rasponu plaća, veće investiranje službenika u strategijama poduzeća i, kao konsekvencu, veću produktivnost. Uz to, nema ništa što nas sprječava da zamišljamo originalne forme sudjelovanja u podjeli moći, sa drugim izabranim članovima odbora kombinacijom  službenika i dioničara (da bismo otišli dalje od interakcije između plaćenih administratora i dioničara gdje su potonji automatski većina).

Da bismo ograničili moć kapitala i njegovu trajnost, porezni sustav također mora odigrati svoju cjelovitu ulogu – naročito posredstvom progresivnog oporezivanja na imovinu koja omogućuje pretvorbu prava vlasništva u privremeno pravo, barem za vlasnike najkrupnijih imovina. Ovo je, po učinku, ono što porezi na nasljedstvo postizavaju kod međugeneracijskih transmisija (to jest, obiteljska svojina više nije permanentna). Godišnji progresivni porezi na imovinu bi činili isto unutar životnog vijeka. Umjesto desničarskih želja da uguše oskudni francuski porez na bogatstvo (ISF – impôt sur la fortune); ovo bi ga trebalo približiti porezu na imovinu (taxe foncière), i na taj način ga smanjiti za vlasnike manjih imovina.

Konačno, progresivna stopa poreza na dobit trebala bi biti doprinos pravičnom dohotku jer se tako  prihodni jaz svodi na strogi minimum. Povijesno iskustvo pokazuje da visoke granične porezne stope na vrlo visokim dobicima – 82% u prosjeku između 1930. i 1980. u Sjedinjenim Državama – omogućile su prestanak ogromnih plaća u korist nižim plaćama i ekonomskoj učinkovitosti.

Posljednja točka je u tome da sa dedukcijom poreza na prihod na izvoru, progresivni porez na dobit omogućuje da osnovna plaća radnika nisko-dohodovnog razreda bude isplaćena direktno putem čeka za plaću ili platnog spiska. Trenutno, službenik sa punim radnim vremenom plaćen po minimalnoj stopi raspona plaća (SMIC) zarađuje 1150 eura neto, po odbitku od bruto plaće od 1460 eura i 310 eura za CSG (opšti socijalni doprinos) i druge doprinose. Na zahtjev, nekoliko mjeseci kasnije, službenik ima pravo na olakšicu na aktivnost, koja je u ekvivalenciji od 130 eura mjesečno. Bilo bi beskrajno bolje da se umanji odbitak na izvoru i povisi neto plaća ekvivalentnim iznosom.

Iz istog razloga teško mi je shvatiti one koji inzistiraju na želji da se isplati osnovni dohodak od 500 eura mjesečno onima koji primaju plaću od 2000 eura, a onda im se dedukcijom odbija taj isti iznos povišenjem njihovih poreza na izvoru.

Sada je vrijeme za debatu o pravičnosti, vrijeme da se postave prava pitanja.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor THE WIRE

PODELITE