Evolucija Praznika rada

Otkada je Druga internacionala 1899. godine u Parizu donijela odluku o obilježavanju 1. svibnja kao Međunarodnog praznika rada,¹ taj je dan u idućem periodu, s jedne strane, nosio stigmu gotovo subverzivnog djelovanja, a s druge strane, njegovo obilježavanje najočitije je manifestiralo ideološke prijepore koji su se odvijali u radničkom pokretu, posebno u razdoblju između dva svjetska rata. U okviru navedenog, proslave ovog praznika imale su stanoviti politički kontekst koji se uvijek referirao na trenutnu društveno-političku situaciju. Međutim, vremenom, Međunarodni praznik rada napravio je gotovo radikalni raskid sa svojom prošlošću i emancipatorskim aspektom. Naime, on se pretvorio u proslavu u kojoj dolazi do simbioze sindikata i predstavnika političke vlasti, koji uz piknike u gradskim parkovima slave njima apstraktno povijesno nasljeđe od kojega istovremeno žele pobjeći.

Potonje navedeno nasljeđe Praznika rada čini upravo njegov dominirajući kritički okvir, unutar kojega se naglašava društveno-politička diskrepancija. Sukladno je tomu Međunarodni praznik rada od svojih početaka bio izvrgnut represivnom državnom aparatu. Na tragu navedenog, državne su vlasti često zabranjivale prvomajske proslave ili su pak dozvoljavale obilježavanja u isključivo skučenim, gostioničarskim prostorima, bez mogućnosti organiziranja masovnijih povorki. U kontekstu navedenog, vlasti su inzistirale da se prilikom proslave ne ističu nikakve političke parole. Naime, smatrano je kako svaka radnička aktivnost uključuje i zahtjeve za redefiniranjem društvene stratifikacije, što samo po sebi označava i zahtjev za promjenom društveno-političke paradigme.

Unatoč tomu, radnička je klasa postajala sve organiziranija. Razlozi navedenom nalazili su se, prije svega, u teškom ekonomskom položaju radnika i brojnim političkim restrikcijama, poput nemogućnosti prakticiranja općeg prava glasa. Sukladno tomu, u pojedinim tvornicama radnici su radili i više od 12 sati, te su kao radna snaga često bila i djeca od svega osam godina. Opisujući stanje radnika u tadašnjem Brodu na Savi, poznati radnički prvak Miloš Krpan iznosi primjer „Zvjernice“, u kojoj izrabljivanje i mučenje radnika prelazi svaku čovječnost. Naime, radnici su i do 17 sati radili za „kukavnu plaću“, dok bi u slučaju zakašnjenja na posao dobivali otkaz.² Kako radno vrijeme nije bilo zakonski regulirano, radnici su radili koliko su poslodavci odredili. Tako su radnici pilane, koja je bila u vlasništvu obitelji Gutmann, u Belišću radili i preko 12 sati.³ U tvornici namještaja Povischil, radilo se i do 14 sati dnevno.

Što se tiče političkog konteksta prema postotku stanovništva, koje je imalo pravo glasa, Hrvatska je tada bila na posljednjem mjestu u Europi. Naime, pravo glasa tada nije imalo niti punih 2 % stanovništva.⁴ Na tragu toga, „glavni politički zahtjev, za koji se socijaldemokratska stranka konzekventno borila, bio je opće pravo glasa.“⁵ Tako je stanoviti krojački pomoćnik Martin Elmaufer na jednoj radničkoj skupštini istaknuo „da je census za izbor suviše visok tako da su radnici izključeni od aktivnog izbornoga prava a ovi baš sačinjavaju 90% cieloga pučanstva. Nukao je prisutne da prihvate obći direktni tajni izbor nadovezujuć da radnici dotle neće mira dati dok si neizvojšte obće izborno pravo.“⁶

Prva prvomajska proslava u Hrvatskoj održana je 1890. godine u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu. U Zagrebu je Gradsko poglavarstvo ograničilo kretanje povorke kroz grad, na točno određene ulice, s time da se povorka nije smjela kretati desnom stranom ulice, dok je posebno naglašeno kako povorka ne smije biti praćena glazbom.⁷ Godine 1894. u Slavonskom Brodu je, pak, redarstvo zabranilo proslavu, kao što će učiniti i 1896. godine. U Vukovaru se 1897. godine usprkos zabrani okupilo 150 radnika, čija je povorka bila zaustavljena od strane vojske i policije, dok su organizatori uhićeni. Iste godine, u Varaždinu  je došlo do uhićenja radnika koji su organizirali proslavu. Određeni je pomak napravljen tek 1907. godine, kada je došlo do legalizacije pojedinih sindikata, te kada je prvi puta zabilježeno da su radnici obilježili ovaj dan pod crvenim barjakom u povorci. Unatoč tomu, odnos vlasti prema samom radničkom pokretu nije se uvelike promijenio.

Glavnu platformu djelovanja radničke klase u ovom razdoblju činile su radničke skupštine, koje su se obično održavale u gostionicama, te su na njima radnici, u prisustvu predstavnika vlasti, iznosili svoje zahtjeve. Na navedenim skupštinama, posebno je tematizirano obilježavanje Praznika rada. Tako je krojački radnik Dragutin Frauenheim (u nekim izvorima navodi se kao Traunheim) na radničkoj skupštini održanoj 1895. godine istaknuo kako je prošle godine u Osijeku ovaj praznik slavilo 376 radnika, dok će ga pak ove godine slaviti 24.000.000 radnika u Europi. Stoga je pozvao i osječko radništvo da se pokaže solidarno. U ovom je kontekstu važno naglasiti kako je praznik korišten i u svrhu promicanja internacionalnog aspekta samog radničkog pokreta. Naime, radnici su smatrali kako je njihov položaj u većini zemalja sličan, te da slijedom toga mora „sudjelovati sav radni narod sviju država na svijetu“⁸ u borbi za poboljšanja postojećeg društvenog okvira. Na tragu navedenog proklamirana je teza kako se radnici jedino mogu oduprijeti „vladajućoj gospodi“ ako se ujedine bez obzira na razlike.⁹

Prvi svjetski rat je radnički pokret postavio na svojevrsnu pauzu. Unatoč određenim događanjima poput Zimmerwaldske konferencije (1915. godine), nije bilo masovnog organiziranja. Potonje je na ovim prostorima bila uvjetovano i banskom naredbom iz srpnja 1914. godine, prema kojoj je onemogućeno djelovanje radničkih organizacija i izlaženje radničke štampe. Stoga, tek nakon njegovog završetka ponovno se javljaju zahtjevi za održavanjem proslava Praznika rada, kao izraza težnji za poboljšanjem položaja radničke klase.

Međutim, vlasti i u novoj državnoj tvorevini, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenca, a potom i u Kraljevini Jugoslaviji, nisu blagonaklono gledale na ove proslave, koje su i dalje nosile etiketu nepoželjnog društvenog događanja, unatoč činjenici da su radnici dočekali „novo doba“ s priličnim optimizmom. Sukladno tomu, i tijekom međuratnog razdoblja, ove proslave su bile često zabranjivane, jer su mogle poslužiti kao politička podloga komunistima, koji su, unatoč ilegalnom okviru, nastavili svoje djelovanje, prije svega u smislu akcija provedenih od strane Nezavisnih sindikata, te nominalno nezavisne radničke štampe.

Subverzivni potencijal očituje se i prilikom obilježavanja Međunarodnog praznika rada 1919. godine, kada su Radničke novine navele kako taj dan „ima da bude dan historijskih značenja u proleterskom pokretu. Nakon 5 godina rata i nevolja, krvi i ropstva moći će radni narod opet da slavi svoj radnički blagdan (…) Bit će to opomena današnjim vlastodršcima da su njihovi dani odbrojeni“¹⁰. Na tragu je navedenog praznik shvaćan kao dan koji označava snagu radničke klase, odnosno poslužio je kao polazište za daljnju agitaciju u smislu aktivne društveno-političke uloge same klase.

Uslijed konačnog raskola radničkog pokreta na socijaldemokrate i komuniste, odnosno nakon što je Komunističkoj partiji Jugoslavije, zbog proglašenja Obznane (1920) i Zakona o zaštiti države (1921), nametnuta ilegalna forma djelovanja, ovakve su proslave uglavnom predvodili socijaldemokrati, okupljeni u Socijalističku partiju Jugoslavije (SPJ). Međutim, one su uglavnom bile lišene političkih konotacija i više su imale karakter kulturnih nego li političkih događanja. Na tragu toga, radnička manifestacija 1. svibnja 1919. godine, koju su predvodili socijaldemokrati u gradu Osijeku, imala je isključivo kulturni program koji se sastojao od radničke povorke, pučke zabave i kazališne predstave. Na tragu navedene teze o apolitičnosti ovakvih proslava, možemo interpretirati i zamolbu socijaldemokrata iz 1921. za dozvolu obilježavanja praznika, u kojoj je navedeno kako će se proslava sastojati od  pjevanja i sviranja bez političkog sadržaja, kako bi se održao javni red i mir.

Ovakvom načinu proslave Praznika rada suprotstavljala se komunistička struja, koja je smatrala kako proslava treba imati borbeniji karakter. Na tragu navedenog, komunistički tisak prenio je vijest o uhićenju metalskog radnika Milana Uroševića, 1928. godine u Beogradu. Prema pisanju navedenog tiska, „kad su pohapšeni drugovi upitali policijskog pisara zašto su oni pohašeni“, ovaj im je odgovorio „Hoćemo da vas pred 1. Maj sklonimo, jer bolje da vas hranimo, nego da se od vas branimo“¹¹.

Sukladno zabrani prisutnosti bilo kakve političke konotacije u okviru prvomajskih proslava 1928. godine, ovaj je praznik obilježen nizom sportskih i kulturnih manifestacija, poput nogometnih utakmica. Jedna takva održana je i u Osijeku, između nogometnih  „radničkih reprezentacija“ iz Osijeka i Zagreba.¹²  Također su zabilježeni i slučajevi otpuštanja radnika zbog proslave Praznika rada. Tako je poslodavac otpustio stanovitog brijačkog pomoćnika Stjepana Flausa, jer nije došao na posao 1. maja 1924. godine. Tom je prilikom Borba izvijestila: „Sutradan, kad se drug vratio na posao, odpusti ga gazda odmah sa posla s motivacijom: Što neće da radi na 1. maj?“.¹³

U kontekstu navedenih prijepora između socijaldemokrata i komunista, upravo su i proslave Praznika rada poslužile kao „mjesto obračuna“ ovih dviju struja. Na tragu navedenog, unatoč postojanju određenih inicijativa, tijekom ovog razdoblja nije došlo do zajedničke proslave Praznika rada. Naime, socijaldemokratima je 1928. godine dopušteno održavanje zbora povodom Praznika rada, dok je komunistima navedeno bilo zabranjeno,¹⁴ jer su komunisti ovu proslavu i dalje doživljavali kao priliku za promicanje političkih koncepata, koje su jugoslavenske vlasti definirale kao rušilačke i subverzivne. Između ostalog, zbog inzistiranja na upotrebi političkog znakovlja (crvene zvijezde), socijaldemokrati su odbijali organizirati zajedničke proslave Praznika rada. U kontekstu navedenog, očito je kako je komunistička struja tijekom ovog razdoblja nastavila iskorištavati Praznik rada u svrhu agitacijskog djelovanja, što je i uvjetovalo zabrane njihovih proslava.  Obilježavanje Praznika rada 1930. godine također je iskorišteno za obračun sa socijaldemokratskom strujom. Tako je Borba pisala: „Kad god je bilo potrebno pomoći buržoaziji, učvrstiti pokolebanu moć kapitalizma, tu su se nalazili socijaldemokrati (…) Kad god je bilo potrebno ugušiti revolucionarni radnički pokret, nalazili su se tu socijaldemokrati“.¹⁵

Praznik rada je i u idućem razdoblju korišten kao platforma za proklamaciju komunističke politike koja je poticala na subverziju. Tako su „prvomajske kampanje“ služile za daljnje jačanje revolucionarnog poleta, a pogotovo u znaku svjetske krize, koja je tada vladala, te masovne nezaposlenosti. Sukladno tomu, početkom 1930-ih, obilježavanje praznika korišteno je s ciljem osvješćivanja položaja same radničke klase.

Sredinom 1930-ih godina, prvomajski praznik poslužio je za promicanje internacionalnog aspekata samog radničkog pokreta u okviru Španjolskog građanskog rata. Tako je Komunistička interancionala objavila „Prvomajski proglas“, u kojemu je navela kako madridski front predstavlja front čitavog čovječanstva, te kako radnici svih zemalja treba da čvršće zbiju svoje redove oko radničke klase Španjolske kako bi ubrzala njezinu pobjedu. O odazivu jugoslavenskog radništva, između ostalog, svjedoči i dopis tadašnjeg Odjeljka za državnu zaštitu u Zagrebu, u kojemu se ističe kako je izvjestan broj „naših državljana“ preko Kanade, Francuske ili Belgije pohrlio u Španjolsku, kako bi kao dobrovoljci stupili u redove trupa španjolske vlade. Sukladno tomu, kroničar radničkog pokreta Lavoslav Kraus ističe kako su se jugoslavenski borci odazvali apelu naprednog čovječanstva i pomagali španjolsku republikansku vojsku, ističući kako je nekoliko drugova zbog toga bilo kažnjeno.¹⁶

Potonje možemo interpretirati kao subverziju, jer je prva vlada Milana Stojadinovića već 1938. godine donijela odredbu o zabrani „snubljenja“ te slanja dobrovoljaca u Španjolsku. Naime, određeno je da oni koji unatoč zabrani budu otišli kaznit će se gubitkom državljanstva. Osim navedenog, ova je Odredba zabranjivala i „svako skupljanje priloga za protivničke tabore u Španiji“.¹⁷

Nakon 1945. godine, proslave Praznika rada polagano su se pacificirale, te je subverzivni element gotovo u potpunosti iščeznuo. Naime, gotovo paradoksalno, ali političke elite kako Istočnog tako i Zapadnog bloka smatrale su kako je radnička klasa „došla na svoje“ u ekonomskom (reguliranje plaće), ali i političkom smislu (ostvarenje općeg prava glasa). Na tragu takvog shvaćanja došlo je do gubljenja njegovog prvobitnog borbenog karaktera. Potonje je zapravo rezultiralo eutanazijom subverzivnog aspekta prvomajskih proslava. Navedeno je pak dovelo do porasta njegove estradizacije u smislu izleta na kojima više nije bilo političkih govora koja su zahtijevali radikalna rješenja ili pak propitivali trenutno društveno-političko uređenje. Vrhunac apsurda novih proslava predstavljao je dolazak predstavnika vlasti, koji su držali svoje govore lišene istinskog smisla obilježavanja ovog praznika. Time je zapravo obilježavanje ovog praznik dovelo do raskida sa svojim korjenima i tradicijom.

Međutim, potreba za aktualizacijom te oživljavanjem subverzivnog aspekta radničkog pokreta u okviru proslava Međunarodnog praznika rada nikada nije bila veća. Razlog tomu nalazi se u činjenici kako društveno-politički kontekst zajedno s ekonomskim i političkim aspektom radničkog pokreta uvelike podsjeća na vremena u kojima je dominirao upravo ovaj element. Naime, u situaciji u kojoj je „fleksibilizacija radnih odnosa“ postala ekonomskom mantrom državnih politika, a koja zapravo označava povratak u prošlost, u smislu deregulacije radnog vremena, te sve slabije zakonske zaštite radnika proslave, radnička klasa mora postati aktivniji društveni subjekt. Stoga, Praznik rada treba da ponovno zadobije svoju prvobitnu ulogu, odnosno potreban je odmak od shvaćanja praznika kao „plaćenog odmora“ s ciljem vraćanja korjenima same proslave, a koji uvelike znače nadilaženje puke diskursne uljuđenosti i historijske patetike. Naime, unutar se navedenog koncepta u potpunosti zanemaruje sve veća stopa radničkih samoubojstva u Indiji, ili pak iskorištavanje migrantske radne snage. S druge strane, Prazniku rada potrebno je vratiti internacionalni aspekt koji nadilazi ograničavajuće okvire gradskih parkova. Naime, trenutna situacija pruža itekako potentan okvir za reartikulaciju internacionalnog aspekta prvomajskih proslava. Ratovi u Afganistanu, Iraku i Siriji zahtijevaju odgovor radničke klase baš kao što je to bio slučaj s ratom u Španjolskoj ili pak ratom u Vijetnamu.¹⁸ U tom bi smislu ovaj praznik trebao jasnije shvaćati drugarstvo i druženje kao politički, a ne dokoličarski instrument.

U kontekstu navedenog možemo zaključiti kako upravo prvomajske proslave potvrđuju reverzibilnu tezu kako povijest ipak nije učiteljica života. Unatoč tomu, prema nekim ocjenama, radnički se pokret danas ipak nalazi u ofenzivi. Time zapravo Praznik rada ponovno postaje točka koja predstavlja najpodesniji impuls za proklamiranje radničke politike. Osim toga, ova situacija također daje priliku da se dokine dosadašnji redundantni narativ vezan uz prošlost samog praznika u okviru kojega su čikaški radnici i njihova borba izgubili primat u odnosu na maksimirski grah.

1. Praznik rada obilježava se u spomen na poginule radnike prilikom demonstracija koje su se održale 1886. godine u Chicagu, a na kojima su radnici, između ostalog tražili i osmosatno radno vrijeme.
2. Dedić, Dejan (urednik), Miloš Krpan. Izabrani spisi, DAF, Zagreb, 2010, 19.
3. „Počeci industrije i radničkog pokreta u Hrvatskoj 1848–1919“, Vodič po izložbi, (ur. Miroslava Despot, Nikša Stančić), Povijesni muzej Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1969, 13.
4. Gross, Mirjana, Radnički pokret u Hrvatskoj potkraj XIX. stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1957, 54.
5. Gross, Mirjana, Neke karakteristike socijaldemokracije u Hrvatskoj i Slavoniji, (U povodu IV. toma Istor. arhiva KPJ: Socijalistički pokret u Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji i Istri 1892–1919, Beograd 1950), Historijski zbornik, 4/1952, br. 3–4, 311–323.
6. Mažuran, Ive, Građa o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije 1867–1894, Historijski arhiv u Osijeku, Osijek, 425.
7. „Prvi svibanj – u funkciji izražavanja težnji i zahtjeva radništva“, dostupno na: http://www.masa-hr.org/content/prvi-svibanj-u-funkciji-izrazavanja-teznji-i-zahtjeva-radnistva, 20. IV. 2017.
8. Gross, Mirjana, Radnički pokret u Hrvatskoj potkraj XIX. stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1957, 70.
9. Gross, Mirjana, Radnički pokret u Hrvatskoj potkraj XIX. stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1957, 32.
10. „1. maj 1919“, Radničke novine, (Osijek), br. 17, 24. IV. 1919, II.
11. „Beogradska ‘Glavnjača’ i 1 Maj“, Riječ radnika i seljaka, (Osijek), br. 19, 5. V. 1928, II.
12. „Osijek“, Organizovani radnik, prijepis, (Zagreb), br. 19, 10. V. 1928, IV.
13. „Otpušten s posla jer slavi 1. Maj“, Borba, (Zagreb) br. 17, 15. V. 1924, II.
14. „Osijek“, Organizovani radnik, prijepis, (Zagreb), br. 19, 10. V. 1928, IV.
15. „1. Maj 1930“, Borba. Organ Centralnog Komiteta Komunističke partije Jugoslavije (Sekcija Komunističke internacionale), reprint, br. 12, 1. V. 1930, II.
16. O učešću Jugoslavena u Španjolskom građanskom ratu, vidi: Pavlaković, Vjeran, The Battle for Spain in Ours. Croatia and the Spanish Civil War, 1936–1939., Srednja Europa, Zagreb, 2014.
17. „Jugoslavija u pitanju nemiješanja u španski rat“, Istina. Informativni tjednik za savremena pitanja, (Slavonski Brod), br. 78, 27. II. 1937, III.
18. Vidi: Philip, Foner, U.S. Labor and the Vietnam War, Inti Pub, New York, 1989.