U trenutku kada završavam ovaj tekst znamo da je Zoran Milanović sa razlikom od 104.901 glasa pobijedio Kolindu Grabar Kitarović u izborima za Predsjednika Republike Hrvatske. Međutim ovdje se neću baviti izbornim rezultatima, nego pokušati ponuditi obrazloženje zašto smatram da je Zoran Milanović bio dobar kandidat u drugom izbornom krugu te ukratko problematizirati diskusiju, ako se ona tako može zvati, između podržavalaca Zorana Milanovića i njegovih kritičara sa ljevice.
Prvo je važno da razjasnimo kakva je to funkcija Predsjednika. Iako je tokom kampanje sve zvonilo od „protokolarna funkcija, protokolarna funkcija“, to nije točno. Sukladno Ustavu, dužnost Predsjednika je briga za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti (čl. 94, st. 2) te je dužnost predsjednika ona u kojoj se vrši koncentracija moći u slučaju izvanrednog stanja (čl. 17 i 101).
Nakon iskustva sa ponašanjem Grabar Kitarović nakon parlamentarnih izbora 2015. godine, kao i iskustva sa, srećom kratkotrajnom, Orešković-Karamarko-Petrovljevom vladom prethodne ovlasti predsjednika republike mogle bi biti vrlo važne ukoliko se desno krilo HDZ-a uspije dočepati političke moći, bilo kroz unutarstranačke izbore ili na parlamentarnim izborima sljedeće godine.
Jedna od prvih, ako ne i prva stvar, koju je Zoran Milanović rekao u uvodu HRT-ovog sučeljavanja bila je da će biti „ustavobranitelj“, precizno pogađajući točno najosjetljiviju točku predsjedničkih ovlasti i prakse obnašanja te dužnosti, a koja je erodirala u posljednjim dvama mandatima (npr. Josipovićevim obračunom sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj i nizom Grabar Kitarovićinih presezanja za moći kojom u redovitom režimu funkcioniranja vlasti dužnost predsjednika ne raspolaže). U liniji sa rečeno dvoje političkih nepogoda stoji i Franjo Tuđman, koji je devedesetih proizvodio političke krize kako bi osigurao stabilnost svoje autokracije, pri čemu se posebno izdvaja „zagrebačka kriza“, odnosno sprečavanje opozicije da preuzme vlast u glavnom gradu, na što se nadovezala kampanja ucjena i zastrašivanja do momenta u kojem je HDZ osigurao većinu za izbor gradonačelnice iz vlastitih redova.
Suprotnost trolistu Tuđman, Josipović, Grabar Kitarović na predsjedničkoj dužnosti bio je Stipe Mesić koji je umirovljenjem sedmorice generala potpisnika otvorenog pisma hrvatskoj javnosti 29. 9. 2000. godine de facto spriječio puzajući državni udar koji je planiralo desno krilo HDZ-a u suradnji s djelom aktivnog zapovjednog kadra hrvatske vojske.
U svojim nastupima u debatama koje su organizirali RTL i HRT, Milanović je pokazao da razumije problematične točke hrvatskog Ustava i političkog sustava te je svoju kandidaturu profilirao kao kandidaturu stabilnosti ustavnog poretka nasuprot opasnosti od zauzimanja svih institucija od strane tuđmanističke desnice i njezinih oportunih saveznika – između njih i dosadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, za koju je vrlo jasno da ne dijeli političke stavove svojih patrona koje je tijekom mandata javno zagovarala.
S druge strane, Milanović ima izuzetno problematičnu političku historiju kao čovjek koji je sahranio socijaldemokraciju u Hrvatskoj te, kao predsjednik vlade, umnogome omogućio jačanje desnice odbijanjem odlučnog suprotstavljanja homofobnom referendumu udruge U ime obitelji i šatoraškoj pobuni (tj. okupaciji Savske ulice pred Ministarstvom branitelja, op. ur.).
No neosporno je i da ovakvog Milanovića, odlučnog u tumačenju Ustava i naglašeno usmjerenog na otvaranje diskusije o važnim političkim pitanjima nasuprot nuđenju instant rješenja i parola, još nikada nismo vidjeli. Ukoliko je to znak njegovog političkog sazrijevanja, onda je to sazrijevanje dobro došlo baš kad nije moglo bolje doći.
Stoga u ovom momentu mislim da izbor Milanovića nije bio „manje zlo“, nego naprosto racionalan politički izbor s obzirom na ustavne ovlasti Predsjednika. Bi li situacija bila drugačija, odnosno bi li se išta mijenjalo na stvari da postoji aktivan i konsolidiran socijalni pokret koji se (primarno) u vanparlamentarnom prostoru bori protiv desnice, hipotetsko je pitanje o kojem ne bi bilo zgorega otvoriti diskusiju.
Konsolidiran vanparlamentarni socijalni pokret spominjem zato što se s ljevice moglo čuti da bi bolji ishod bio da odlazeća Predsjednica osvoji reizbor, jer bi njezin ostanak na dužnosti Predsjednice bio dobar za ljevicu. S obzirom na to da je ona proteklih pet godina nizom svojih poteza destabilizirala vlast za čiju je stabilnost po Ustavu odgovorna, nejasno je kome, čemu i kako bi još pet godina toga pogodovalo. Pogotovo zato što ljevica trenutno u Hrvatskoj, budimo iskreni, ne postoji kao ozbiljna politička opcija, o čemu govore minorni izborni rezultati – među koje pripada i onaj Katarine Peović u prvom krugu ovih izbora, zatim nepostojanje ikakve stabilne organizacijske infrastrukture i mreže obučenih profesionalnih kadrova diljem zemlje.
Preko 20.000 glasova koje je kandidatkinja Radničke fronte i Socijalističke radničke partije Katarina Peović dobila u prvom izbornom krugu, njezin briljantan nastup u predizbornom sučeljavanju na HRT-u te uspjesi koalicije Lijevog bloka u zagrebačkoj gradskoj Skupštini u posljednje dvije godine ozbiljan su iskorak ljevice sa margine. Međutim, ne smijemo se zavaravati, ta ljevica – što smo vidjeli na europarlamentarnim izborima prošlog proljeća, daleko je od kapaciteta za kapitaliziranje na političkoj krizi u zemlji. Razlog tome je primarno što nema kadrovski – a onda ni organizacijski i infrastrukturni kapacitet da amortizira i u svoju korist iskoristi političku krizu u koju bi novi mandat Grabar Kitarović pod pokroviteljstvom desnog krila HDZ-a mogao odvesti zemlju. Utoliko bi zazivanje osnaživanja njezine pozicije i izazivanje mogućnosti da se ponovi neka Vlada poput one koju je službeno vodio Tihomir Orešković bilo odgovorno koliko i igranje ruskog ruleta.
To je bilo vrlo jasno nominalnim socijaldemokratima i drugim podržavateljima Milanovićeve kampanje. Međutim, oni su se u više navrata prostački obračunavali sa kritičarkama i kritičarima slijeva. Kad kažem prostački, onda mislim, primjerice, na prozivanje gnjidama svih koji ne pristanu na glasanje za Milanovića sa svrhom detroniziranja Grabar Kitarović. Da ni ovdje ne bude zabune, to je nasljeđe višegodišnjeg Milanovićevog vođenja Socijaldemokratske partije Hrvatske, koje je bilo podređeno njegovim ideološkim oscilacijama oko dobro poznate osi antiradničkih politika.
Zbog političkih grijeha iz premijerskog mandata i mandata predsjednika SDP-a, dijelovi vanparlamentarne ljevice kategorički su odbijali Milanovića kao preferiranog kandidata, dok su dijelovi inzistirali na tome da je prihvatljiv samo kao „manje zlo“. U oba slučaja politički grijesi iz prošlosti diskvalificiraju kandidata – razlika je samo u tome diskvalificiraju li ga apsolutno ili relativno.
Međutim, tu logiku diskvalifikacije izbora treba staviti u pitanje upravo zato što u obzir ne uzima ništa osim političke historije kandidata. Na taj se, naime, način potpuno zanemaruju drugi faktori koje bi trebalo uzimati u obzir. U prvom redu to su vlastite strateške i operativne potrebe, odnosno samosvijest ljevice o vlastitoj razvojnoj viziji, ciljevima i putanji ostvarivanja tih ciljeva te o političkom i društvenom kontekstu u kojem će se taj razvoj odvijati. Naprosto je vrlo teško, ako je uopće moguće, argumentirati da je isto razvija li se ovako slaba ljevica u uvjetima relativno stabilne vlasti i atmosferi – u izostanku boljeg izraza – tolerancije, ili se razvija u situaciji posvemašnje pravne nesigurnosti, konstantnog prekoračivanja ovlasti i zloupotrebe državnih dužnosti te linča nad političkim neprijateljima. Druga stvar o kojoj bi trebalo voditi računa su ovlasti, u ovom slučaju Predsjednika Republike, i funkcija dužnosti te odgovaranje nekog kandidata toj funkciji. U konkretnom slučaju, drugo se svodi na prvo upravo zbog ustavnih ovlasti Predsjednika Republike, a kroz kampanju je postalo jasno – barem nama koji to nismo priznavali prije sučeljavanjâ u posljednjoj sedmici kampanje – da imamo kandidata koji je voljan i sposoban konsolidirati ustavni poredak te kandidatkinju čija je dominantna namjera da nastavi sa zloupotrebama ustavnih ovlasti u vlastite svrhe.
Logika koju sam prethodno izložio, dakle, nije logika političkog (ne)sviđanja ili komesarenja, i odbija da je izbor dužnosnika ono što određuje razvoj nekog političkog subjekta – u ovom slučaju ljevice. Nasuprot tome, smatram da izbore treba promatrati pod vidom toga kako utječu na uvjete razvoja ljevice. To je, pak, moguće samo ako postoji vizija razvoja ljevice iz marginalne u relevantnu društvenu i političku snagu, jer samo odmjeravajući kandidate u odnosu na vlastite planove ljevica može izaći iz okvira reagiranja na društvena događanja i uspostaviti se kao autonoman akter.