KC Rex organizovao je dva seminara na temu periferne države, nacije, levice, pokušavajući da aktuelizuje temu u političkoj teoriji i praksi, gde je uobičajeno ignorisana ili potiskivana kao nerešiva ili latentno prisutna kao transformisana u razne druge teme ili podteme, ostajući nedovoljno poznata da bi bila direktno adresirana.

SEMINAR 1

Razgovor je meandrirao u skladu sa prvim pitanjem: Na koji način se, ako uopšte, sagovornice/i sreću sa tematikom kapitalističke periferije u svakodnevici svoje profesionalne, partijske ili aktivističke sfere i angažmana, koliko tema utiče ili ne utiče na njihov rad i razmišljanje. Naravno, tema postoji, upisana je u mnoge srodne ili podređene ili nadodređujuće teme ali baš ta sveprisutnost i sveobuhvatnost nije dovoljno ili nije uopšte fokusirana i analizirana.

Krenimo od naslova podcasta “Lukavstvo uma”, sama ta Hegelova kovanica-formula smešta nas u neku vrstu pasivnih nosilaca ili izvršioca volje jedne teško pojmljive (iz naših ljudskih perspektiva) istorijske sile i logike. Ili od činjenice da desnica danas intenzivno koristi geopolitičku tematiku i retoriku radi objašnjenja ključnih odnosa među državama i narodima ali iz te analize kao da izostavlja upravo ključnu tj. ekonomsku dimenziju i problematiku.

Izostanak ekonomske osnove društvene proizvodnje i reprodukcije iz analitičke ravni, dovodi do hipertrofije očekivanja i investiranja u pravno-političku nadgradnju. Pod pritiskom kontradiktornih zahteva inherentnih buržoaskom pravu a pri tom pojačanih perifernim osobenostima ekonomije i politike, ova sfera se instutucionalno neprestano “divlje nadograđuje” da bi se pod teretom sopstvene nerešive problematike (npr. dostupnost/efikasnost/orijentisanost sudstva, drastična promena svojinskih i režima radnog prava) neprestano i urušavala, i po pitanju idejno-političkih i po pitanju praktično-profesionalnih kapaciteta i kvaliteta, dakle i po pitanju uloge-funkcije i po pitanju ugleda-autoriteta.

Kada ovakva problematika upada u statističke metodlogije, ona proizvodi doplerov efekat, što smo dalje od izvora tj. suštine informacija (usled pritiska kulturne hegemonije, autocenzure, problematike neutralnosti istraživačke metodologije kao i kompleksnih uticaja želja i ciljeva istraživača i naručioca) sve je deformisaniji saznajni rezultat i efekat, Kada se takav ishod postavi u ravan nasleđenih društvenih prioriteta kao što su solidarnost, socijalna sigurnost, pa i sam socijalizam, zaključak je često deprimirajući i asocira na bezizlaz.

U takvim okolnostima radikalno promišljanje politike je istovremeno i nužno i “nemoguće”, čak “kužno”, što usled propagandno radikalizovanog nasleđa antikomunističkih projekata imperijalizma (Red Scare, borba protiv totalitarizma, pa i sama EU), što zbog upitnih prioriteta i kapaciteta periferne srednje klase koja kao da drži monopol na vreme i prostore neophodne za organizovanje i javno nastupanje (gde je tzv, nevladin sektor posebno problematičan depozitorijum single-issue i tunnel-vision angažmana i delovanja koja su po pravilu usmerena na odvraćanje pažnje sa strukturnih na epifenomene kapitalističkih periferija i uopšte kapitalističkog društvenog uređenja).

Ovako složena, kompleksna problematika teško se postavlja u koherentan polemički okvir ili makar referentni koordinatni sistem. Zato je polemika meandrirajuća i iscrpljujuća i zato će za nju biti potrebno mnogo vremena, koncentracije i strpljenja.

SEMINAR 2

Debata je počela podsećanjem na primere postojanja globalne svesti o potrebi promene odnosa centar-preriferija na različitim političkim nivoima i različitim lokacijama globalne ekonomije. Na primer, brazilski predsednik Lula je na samitu CELAC-EU zatražio da zemlje centra, ukoliko trenutno ne mogu da odgovore na pitanje reparacija za kolonijalnu pljačku i nasilje (pitanje koje je na ovom samitu možda prvi put ozbiljno postavljeno na datom zvaničnom međunarodnom nivou), prestanu da u aktuelne trgovinske i druge međudržavne ugovore upisuju takvom pljačkom i nasiljem istorijski stečene prednosti. Sa druge strane, prisutna je i svest o svojevrsnoj grass-root kompenzaciji, na primer jedna ovdašnja ekspertkinja za ljudska i manjinska prava, komentarišući neke slučajeve “šaniranja” gde su akteri bili pripadnici istorijski diskriminisanih manjinskih grupa, predložila je da se umesto termina “krađa” koristi teorijski produktivniji termin “istorijska kompenzacija”.

Jedna od uvodnih tema bila je izostavljanje ili marginalno lociranje-pozicioniranje problematike periferije u analizama političkog, ekonomskog i kulturnog sistema. Izneta su međutim i mišljenja da insistiranje na pitanju odnosa kapitalistički centar-periferija metaforički-slikovito može da asocira na, čak da reprodukuje kolonijalni odnos bez obzira na kritičku i analitičku nameru i orijentaciju. Iskustvo međutim govori da institucionalna, naučna i politička sfera, bivajući strukturno podređene prioritetima-interesima konkretne društvene formacije i njene/svoje lokacije, nerado otvaraju to pitanje (moguće zanimljiv primer je jedna novija publikacija gde se termin periferija izgleda ne pominje ni ui jednom tekstu, iako postoji u naslovima u literaturi citiranih radova).

Tendencija razmatranja i analize takve problematike mestimično se pojavljuje u delovima političkih pokreta, partija, naučnih institucija, aktivističkih ili kulturnih platformi, koje međutim samostalno nemaju stabilnu osnovu, kapacitet a ni motiv-kvalitet da je supstancijalno obrađuju to jest da je dugoročnije i ambicioznije kritički reflektuju. Pitanje „periferije“, iako nije na agendi političke retorike i propagande direktno je ili indirektno prisutno u nizu spontanih, podrazumevajućih, rutinskih, često stereotipnih fraza i uzrečica: „Nije demokratija za nas“ “Evropa dve brzine”, “EU bašta, sve ostalo džungla” (Borel), “Ovde to nikad neće moći”, “Ovo nije pravi kapitalizam” itd. Takođe, tema je latentno i neizbežno upisana, u obliku “odgovora na sva pitanja”, u nekim predodređujućim, uzajamno povlašćujućim ili diskvalifikatorskim formulacijama tipa “zemlje u razvoju”, “stare demokratije”, “normalne zemlje”, „bivše komunističke zemlje“ itd

Već pri inicijalnom adresiranju teme, pojavljuje se imperativ snalaženja-orijentacije u vladajućoj terminološkoj-medijacijskoj i ideološkoj-teorijskoj konfuziji. Radi početnog prevazilaženja konfuzije, neplodotvornu raspravu (koja je kako to M. Kržan kaže ideološka a ne teorijska) o tome ko je imperijalista a ko nije, ko samo koristi od (kolektivnog imperijalizma Zapada) uspostavljeni režim, a ko njime odlučujuće i suštinski upravlja (to jest ko ga ciljano politički reprodukuje, vojno-nasilno održava i kulturno-propagandno afirmiše) – treba prevazići izabranim kategorijalnim aparatom koji omogućava klasifikaciju i razjašnjavanje faktografije i za nju vezanih argumenata. U ovom setu seminara orijentišemo se u okvirima teorija zavisnosti i svet-sistema, prilagođenim uslovima (de)razvoja i (ne)funkcionisanja jugoslovenskih/e privreda/e u poslednjih sto godina.

Pitanje faza periferijalizacije i deperiferijalizacije ekonomije a time u elementarnih strukturnih uslova funkcionisanja društava, postavlja su koncentrično i ulančano u nizu problematika, od funkcionisanja buržoaskog parlamentarizma na periferiji, kao medijatora supereksploatacije (može se npr. reći da je sam pojam supereksploatacije zamenjen pojmom DFI – direktne strane investicije), do uspostavljene-indukovane tipske simptomatologije periferne države, njene centralizacije u ime deregulacije, instrumentalnosti pod velom aturoritarnosti. Od geneze, funkcije i pozicije civilnog sektora (koji svojom visokoparnom agendom malograđanskog idealizma neprestano skriva i svoju prirodu (in)direkne strane investicije) – do načelno suverenističkih a materijalistički nedefinisanih, od ad-hoc voluntarističkih do upitno emancipujućih izolacionističkih ideja, teorija i fantazija (nekad prividno ili stvarno i na tragu Aminovog de-linking-a).

Nvo sektor je strukturno gledajući deo meke moći imperijalističkog centra i obzirom na istorijski nametano, sterotipno samorazumevanje i funkciju lako postaje deo problema a ne rešenja. Istorijski, nastao je implementacijom jednog idealistički koncipiranog ali materijalistički indukovanog i omogućenog modela razvijenog pretežno u centralno-kapitalističkim ekonomskim i društvenim uslovima gde se deo srednje klase emancipatorski postavio i neminovno konfrontirao sa naslednim zemljoposedničkim kastama, državnim, crkvenim, vojnim autoritetima i monopolima, ali uglavnom na osnovu istorijski-jedinstveno stečene materijalne osnove (trgovine, industrijskog i kulturnog procvata omogućenog pre svega kolonijalnim osvajanjima, pljačkom i nasiljem, što je kompenzovano overidentifikacijom sa antičkim modelima samoupravnog polisa – nimalo slučajno – održavanog robovskim radom). Implementacija takvog modela u društva bez takve istorijske materijalne i strukturne osnove, bez obzira na napore i domete i najiskrenijih protagonista i povremene uspehe u razvoju kritičke javnosti, suštinski se utopila u kocept lepih duša – koje unutrašnju konfuziju projektuju na spoljašnji svet. Doživljava i paradoksalnu sudbinu DFI, jer bez državnih subvencija i protežiranja ne može da opstane i samostalno se, “prirodno” reprodukuje.

Dodatna problematika i dodatni niz kontradikcija su u činjenici da su istorijski gledano oslobodilački komunistički programi i pokreti na periferiji, kao svoj glavni cilj imali upravo oslobođenje od autoritarnosti, konzervativnosti, nazadnosti i neprosvećenosti zatečenih feudalnih ili polufeudalnih, istorijskim centrima razvoja kapitalizma subordiniranih ili otvoreno marionetskih, najčešće monarhističkih režima. Tako da se agenda iz kapitalističkog centra formatiranih organizacija civilnog društva formalno gledajući poklapa sa ovim ciljevima. Ali, ti ciljevi ne mogu se ispuniti bez “zbacivanja jarma imperijalizma” (kako je Lenjin u jednoj rečenici objasnio suštinski cilj Oktobaarske revolucije) koji tzv. civilnom društvu ne pada na pamet i što neprestano mora pokazivati i dokazivati raznim verzijama antikomunizma, od onog “pećinskog” do onog “salonskog”. Srednjeklasni idealizam otkrio je svoju vezu sa komunističkim revolucionisanjem društva neplanirano, nehotično, uočivši nevoljno ali postepeno svoju izvesnu nefunkcionalnost, skoro pa uzaludnost (perifernu verziju badjuovskog tzv. “praznog aktivizma”) i još gore, svoju nepotrebnost na kapitalističkoj periferiji. Otkrili su princip dijalektičkog materijalizma koji su svim silama pokušavali da negiraju: tamo gde nema napredne i efikasne društvene proizvodnje, što je glavna karakteristika periferne ekonomije (a nema ni kolonijalne robe ni imperijalne rente), teško da može biti napredne i efikasne srednje klase. A gle, samo tokom socijalističkog pokušaja preobražaja periferne ekonomije bilo je koliko-toliko napredne i efikasne društvene proizvodnje.

Tema kapitalističke periferije je i za višedecenijske aktiviste praktično nova, nije aktivno prisutna u jeziku i temama tipskog nvo-polisi-single issue-orijentisanog aktivizma. U svojevrsnoj samoizabranoj nemuštosti i nemoći, javlja se dodatni problem parcijalizacije problematike kada se opšte razumevanje i ocenjivanje kompleksne tematike uporno zasniva na nekim pojedinim, izolovanim slučajevima. Konfuzija nastaje teorijskim nerazumevanjem istorijskih i aktuelnih imperijalnih sistema i politika i njihovog pojednostavljenog izjednačavanja ili mešanja sa kapitalističkim sistemima i politikama, na primer frazeološkom upotrebom antikapitalističkih narativa i tema koje deluju unutar istih okvira ali ne i principa i ne obavezno u istom istorijskom smeru (malograđanski amntikapitalizam kao prevashodno antimonopolizam). Podjednako otežavajući faktor je traumatizacija ratovima devedesetih i nesposobnost, moguće i nemogućnost post-ratnih društava periferije (R. Močnik: “Haos na periferiji uslov je reda i mira u centru”) da osmisle i pokrenu univerzalno pravedne i efektivne procese sanacije, kompenzacije i prevazilaženja “razvoja nerazvijenosti”.

Situacija se u dužem periodu pokazuje kao povoljna za pojavu pribegavanja idejama i politikama krosklasne solidarnosti (nacionalizam, regionalizam, lokalizam, skoro uvek u transistorijskom, etničko-identitetskom ključu). Ultimativni idealizam takvih narativa provocira instantne odgovore i otpore na njima zasnivanim politikama, gde se u dinamici beskraja nefunkcionalnih napada i odbrane ispostavlja problem koji je S. Šuvar opisao kao “neprozirnost nacionalizma”. Kao što se ne može do kraja naslutiti ili potpuno razumeti šta sve jedan nacionalistički narativ nosi u sebi (od nacionalno oslobodilačkih do nacionalno-interesno porobljivačkih ili hegemonih ideja) tako se ne može lako razumeti ni šta su tačno namere i ciljevi refleksnih politika kritike i otpora takvim platformama. Analize nacionalizma-antinacionalizma, antifašizma, istorijskog fašizma, postfašizma itd, naročito sa obzirom na teško iskustvo raspada i razaranja Jugoslavije a u okruženju raspršenja privida međunarodnog poretka (Pax Americana) na globalnim i lokalnim periferijama, u Ukrajini, Gazi, Sahelu, Kongu, Sudanu itd, trebalo bi da se po-logiče tj. izlože logici (ako je to na antikapitalističkoj levici uopšte moguće) konsenzualno izabranog kategorijalnog apparata problematike ovdašnje (polu)periferije.

U opisanim okolnostima nije čudno što i sam pokušaj razgovora interiorizuje nesporazume i konflikte koje takve politike same po sebi nose zbog čega je ovakve teme moguće diskutovati na osnovama dugoročne upućenosti i zainteresovanosti aktera.