Zagasita svetlost zalazećeg sunca prostire se Tiresom, jednom od dvadeset šest opština stokholmskog okruga. Dok sedi na terasi svog paviljona, Paj Jakobson još koji tren uživa u nebeskom miru: „Oni su pobedili, ja sam izgubila. Krajem meseca napustiću ovu zemlju i preseliti se negde na jug Evrope, negde gde je zakonodavstvo drugačije“, smireno nam govori ova četrdesetosmogodišnja portparolka Rose alijanse. Ova organizacija, osnovana 2003. godine u Švedskoj, sebi je postavila cilj odbrane svih „seksualnih radnica“, što je izraz koji Jakobson obrazlaže na sledeći način: „Tamo gde postoji plaćena aktivnost, postoji i rad.“ Ona smatra da bi, ukoliko nastavi da se bavi prostitucijom u Švedskoj, sve više bila izložena opasnostima koje dolaze s radom u tajnosti.
Poslanici su se 1998. godine odlučili na kažnjavanje klijenata, u ime principa uspostavljenih tokom 1970-ih godina i koji dan-danas prožimaju švedsko društvo. Na prvom mestu tu je jednakost žena i muškaraca, koja prema zakonodavcu nije u skladu sa praksom plaćanja za seksualne odnose. Novac nameće ograničenja; potrošači koji plaćaju za seksualne usluge – najčešće muškarci – stavljaju u podvlašćeni položaj one koji ih nude – najčešće žene. Uzimajući u obzir ovu nejednakost, parlament je odlučio da uvede zakon koji u dugom roku od klijenata zahteva promenu ponašanja i koji de fakto prostitutke navodi da se bave drugim poslovima.
Ovaj zakon čini sastavni deo jednog veoma represivnog arsenala. Tako, na primer, privatni vlasnik objekta ili hotelijer nemaju pravo da svoju imovinu izdaju prostitutkama ili će biti optuženi za podvođenje. Prema portparolki Rose alijanse, sistem uspostavljen januara 1999. godine nedvosmisleno je inspirisan luteranizmom: „I dalje se smatra da su seksualne radnice prevarantkinje koje suprugama otimaju muževe.“
Njene primedbe, koje odišu kritikom abolicionizma (1), od neposrednog su interesa za javne vlasti, kojima je švedska advokatkinja Gunila Ekberg pripadala dok je radila na pisanju ovog zakona. Na spomen religije ona kategorički odgovara: „To s ovim slučajem nema nikakve veze. S druge strane, da, mi se vodimo principima zasnovanim na etici. Ako hoćete da živite u društvu u kom muškarci i žene imaju jednake šanse i prava, onda je neophodno iskoreniti nasilje koje prvi vrše nad drugima.“
Ova specijalistkinja za prostituciju i trgovinu ljudima objašnjava da za 35 godina rada nikada nije srela ženu koja svojevoljno i s uživanjem živi od naplate seksualnih odnosa: „Takva aktivnost se ne bira. Iza svake prostitutke stoji istorijat nasilja, droge i siromaštva. Što se industrije seksa tiče, ona proizvodi opresiju. U Švedskoj, zemlji sa socijaldemokratskom tradicijom, mi znamo šta to znači.“ Prema njenom mišljenju, to je razlog zbog kog je ova zemlja odabrala da izmeni zakon i ovom pitanju priđe s političke tačke gledišta: „Ima li smisla da danas imamo levicu koja brani radna prava dok istovremeno zauzima neoliberalne pozicije kada je reč o ozakonjavanju prostitucije?“
Prema jednoj studiji iz 2014. godine, 72% Šveđana/ki (85% žena i 60% muškaraca) podržava zabranu kupovine seksualnih usluga (2). Da li to znači da se ovaj zakon pokazao učinkovitim? Prostitucija ostaje fenomen koji je teško izmeriti. Prema Nacionalnoj koaliciji za borbu protiv trgovine ljudima u Švedskoj, ulična prostitucija je 2014. godine zahvatala između 200 i 250 žena, većinom inostranih državljanki, u poređenju s njih 650 1995. godine (3). Pa ipak, na leto 2016. godine švedski javni radio (4) obznanio je porast prostitucije u Malmou, gradu trećem po veličini, iza Stokholma i Geteburga: na ulicama je minule godine izbrojano četrdeset sedam žena, za sedam više nego 2014. godine. Isti izvor smatra da će se taj trend tokom ove godine potvrditi. Ekberg smatra da problem nije u zakonu iz 1999, već u njegovoj primeni: „Budimo iskreni: ne možemo sve promeniti za dvadeset godina. Švedska je danas evropska zemlja s najmanjim postotkom trgovine ljudima. Ipak, činjenica je da se zakon i dalje ne primenjuje jednako u celoj zemlji.“
Terapeutska pomoć klijentima
Zamoljene da pruže doprinos borbi protiv trgovine ljudima, švedske prostitutke na raspolaganju imaju program izlaska. Njihove inostrane koleginice, s druge strane, rizikuju momentalno izbacivanje iz zemlje. Ukoliko nakon mesec dana razmišljanja i one pristanu na saradnju, obezbeđeni su im šestomesečni boravak i socijalna pomoć. U slučaju da obrada podataka potraje, mogu da dobiju i dodatnih šest meseci. U tom razdoblju imaju priliku da studiraju ili potraže drugi posao. „Upozorenje: ovo je samo privremeno rešenje. Jednom kada se istraga okonča, na sudu je da odluči mogu li da ostanu i dobiju dozvolu za stalni boravak“, kaže Kajsa Valberg, policijska komesarka i nacionalna isvestiteljka za trgovinu ljudima pri vladi.
Reintegracija prostitutki jedna je od trideset šest mera velikog programa, usvojenog jula 2008. godine, za čije je potrebe vlada izdvojila sumu u iznosu od 20 miliona evra (5). Prema rečima komesarke, ovaj izrazito ofanzivni plan drastično je smanjio vidljivo podvođenje. Ona, međutim, takođe priznaje: „Prostitucija je s internetom napustila javnu sferu. Ponuda seksualnih usluga u konstantnom je porastu u salonima za masažu, frizerskim, pa čak i manikirskim salonima.“ Aktivno praćenje klijenata, omogućeno mrežom doušnika, izmenilo je pravila igre. Tokom proteklih osam godina, broj oglasa na internetu udvadesetostručio se. Ova progresija čini se da prati razvoj veba, ali nije u korelaciji s porastom pogođenih pojedinaca.
Valberg kaže da policija u proseku uhapsi manje od petsto muškaraca godišnje, što je brojka koja se manje-više ne menja. Jednom uhvaćeni, prestupnici se kažnjavaju u rasponu od obične novčane kazne do godine dana zatvora. Novčana kazna, prilagođena primanjima, za nezaposlene može da ode i do 350 evra, a u ekstremnim slučajevima i do iznosa od plate za sto pedeset radnih dana u slučaju zaposlenih.
Kako ne bi ponovili prestup, klijentima se nudi terapeutska pomoć. Grad Geteburg može da se pohvali izvesnim prednjačenjem po ovom pitanju. Kroz program Köpare Av Sexuella Tjänster (KAST, „kupci seksualnih usluga“), pokrenut 1997. godine, pre nego što je parlament usvojio zakon o prostituciji, prošlo je dve hiljade pacijenata. Oni se svojevoljno prijavljuju u pokušaju da adresiraju svoju zavisnost od plaćenih odnosa. Konzumentima seksualnih usluga pomaže se da indentifikuju porodičnu traumu koja je „uvek u korenu takvog zastranjenja“, smatra Maja Struve, porodična terapeutkinja po pozivu, koja blisko sarađuje s opštinom kao službenica socijalne zaštite. Seanse, uglavnom sedmične, traju oko sat vremena, u razdoblju od prosečno dve i po godine.
„Veliki broj pacijenata kaže da se osećaju slobodnije da određene stvari rade sa prostitutkama nego sa svojim partnerkama. Kažu da tako izbegavaju jednu vrstu pritiska“, objašnjava ova socijalna radnica. Ona nikako ne preporučuje partnerske psihoterapije, za koje kaže da „po ovom pitanju nikada nisu dale dobre rezultate i često stvaraju krizu. A muškarce koji kod nas dolaze moramo prvo da saslušamo i posavetujemo.“ Klijenti tek u kabinetu za konsultacije lagodnije govore. Često su posramljeni i prisećaju se svog prvog susreta, koji retko kad opisuju kao uzbudljivo iskustvo. Što se prostitutki tiče, i njima se osim društvenog nadzora predlaže terapeutska kontrola. U duhu zakona iz 1999. godine, potrebno je učiniti sve da im se ne poboljšaju radni uslovi, već da se podstaknu da promene profesiju. Osvrćući se na dugotrajni rad, Struve je ponosna na to što je doprinela smanjenju prostitucije, iako tu tvrdnju ne može da potkrepi brojkama.
Najviša sudija za prekršaje u zemlji, Ana Skarhed, 2010. godine podnela je izveštaj koji potencira kažnjavanje, koje bi prema njenom mišljenju sprečilo klijente u ponavljanju prekršaja, a organizovani kriminal u utvrđivanju pozicije. Međutim, Suzan Dodilet, istraživačica na Univerzitetu u Geteburgu, zahteva sasvim drugačiju ekspertizu, budući da prema njenom mišljenju država i tuži i sudi: „Ne preostaje niko ko bi kritički izneo nezavisnu procenu zakona“, kaže nam. Prema njenom mišljenju, prostitutke niko nikada nije saslušao. Takve predloge formalno je zabranila Gunila Ekberg.
Rođena u Nemačkoj, Suzan Dodilet preselila se u Švedsku kada je imala dvadeset jednu godinu. Po dolasku je shvatila da se njen feminizam razlikuje od feminizma švedskih studentkinja: „Došlo je do kulturnog procepa. Mislila sam da su moje prijateljice levičarke. One su, međutim, branile zakon i plaćeni seksualni čin tretirale kao ʹsilovanjeʹ.“ Ova univerzitetska radnica odbacuje kažnjavanje klijenata u ime slobode pojedinca, ali i ceo arsenal zakona koji prostitutkama, recimo, onemogućavaju pružanje pomoći pod pretnjom optužbe za podvođenje. Konačno, ona osuđuje to što se zakonodavci još od donošenja zakona osećaju kao da pripadaju nekoj „moralno primernoj“ zemlji.
S druge strane, nemačka psihološkinja Ingeborg Kraus otvoreno se zalaže za uvođenje švedskih zakona u njenu zemlju, kao i za ratifikaciju Međunarodne konvencije za suzbijanje trgovine ljudima i prostitucije iz 1949. godine. Kao inicijatorka manifesta nemačkih psihotraumatologa protiv prostitucije pisala je kancelarki Angeli Merkel, kritikujući posledice legalizacije bordela iz 2001. godine (6), čime se snažno podstakla potražnja: „ʹNemački modelʹ ne samo da ne štiti žene, već za njih predstavlja ʹpakao na zemljiʹ“, napisala je drugde (7). „Svedočimo industrijalizaciji prostitucije, čiji se ukupni prihod procenjuje na 14,6 milijardi evra i 3.500 ozvaničenih bordela.“ Neke od ovih ustanova, poput Paše u Kelnu, postale su uvažena mesta industrije seksa. Više od sto dvadeset prostitutki zaposleno je u ovoj „instituciji“, koja se hvalisa da obuhvata „Eros centar jeftinog seksa, komforniju zatvorenu tradicionalnu kuću po nešto višim cenama, sprat rezervisan za transseksualce, diskoteku sa eskort-devojkama i hotel“.
„Obrok, alkoholno piće, masaža, jedna ili više devojaka“
Ove firme, u konstantnoj trci sa konkurencijom, čak nude pakete koji uključuju „obrok, alkoholno piće, tajlandsku masažu, jednu ili više devojaka, sve na tri sata i po skromnoj ceni od 50 evra (8)“. Kraus ovo smatra ljudskom katastrofom i citira jednu studiju iz 2008. godine: „Šezdeset osam odsto žena u prostituciji ima sipmtome posttraumatskog stresa, intenziteta bliskog veteranima i ljudima koji su preživeli torturu. Moguć je i razvoj drugih poremećaja: svih vrsta anksioznosti, različitih zavisnosti, afektivnih poremećaja poput depresije i bipolarnosti, psihosomatskog bola, poremećaja ličnosti, disocijativnih poremećaja itd. (9)“
Budući da osuđuje „neaktivnost odgovornih političara“ u Nemačkoj, Kraus želi da od Evropske komisije zatraži da osudi Nemačku za kršenje Povelje o osnovnim pravima, koja garantuje „lični integritet“ i „zabranu ponižavajućeg postupanja“. Cilj joj je da se bespogovorno ustanovi da je prostitucija u potpunosti suprotna vrednostima Evropske unije. Evropski parlament je 2014. godine izglasao nekoliko preporuka, uključujući tu i sankcionisanje klijenata, ali ta rezolucija nije bila obavezujućeg karaktera. Izvan granica Evropske unije, Norveška i Island još su 2009. ispratili primer Švedske. Unutar Unije, samo su Severna Irska (2015) i Francuska (2016) izmenile svoje zakone. Ipak, švedski primer pokazuje da ne možemo da očekujemo da će zakonodavstvo sve rešiti, te da borba protiv prostitucije mora biti deo dugoročnih napora koji zahtevaju postojanu društvenu podršku.
PREVOD Matija Medenica
Izvor LE MONDE DIPLOMATIQUE/NEDELJNIK
(1) Cf. Lilian Mathieu, „Les prostituées et leurs faux amis“, u „Femmes: la guerre la plus longue“, Manière de voir, no 150, decembar 2016 – januar 2017, i Prostitution, quel est le problème?, Textuel, Pariz, 2016.
(2) Dok je samo 48% za kažnjavanje prodaje seksualnih usluga. „The extent and development of prostitution in Sweden“, Stokholm, oktobar 2015, www.lansstyrelsen.se
(3) Ibid.
(4) „Street prostitution on the rise in Malmö“, Sveriges Radio, 4. avgust 2016.
(5) „Against prostitution and human trafficking for sexual purposes“, izveštaj Ministarstva za integracije i jednakost polova, Stokholm, 2009.
(6) Cf. „Rapport d’information sur le renforcement de la lutte contre le système prostitutionnel“, Narodna skupština, 17. septembar 2013.
(7) Ingeborg Kraus, „Lettre à ONU Femmes“, 15. oktobar 2016, www.trauma-and-prostitution.eu
(8) „Prostitution, des forfaits ’tout compris’ à 50 euros“, emisija „Avenue de l’Europe“, France 3, 13. januar 2016.
(9) Ingeborg Kraus, „La prostitution est incompatible avec l’égalité hommes-femmes“, www.trauma-and-prostitution.eu