Rad i monopolistički kapital Harry-ija Braverman-a

Djelo Harrya Bravermana Rad i monopolistički kapital (1974)¹ jedno je od najboljih dostignuća američkog marksizma i svakako predstavlja veliki doprinos internacionalnom marksizmu kao teoriji i praksi radničke klase. Našoj sociološkoj i političko-ekonomskoj teoriji prijeko je potrebna reaktualizacija određenih pitanja koja su restauracijom kapitalizma pala u zaborav. Marksistička misao ima taj težak zadatak ponovnog aktualiziranja za čovjeka važnih pitanja rada i radnog procesa,  koji se ogleda u tome što ona to mora učiniti kritički i na višem nivou da ne bi upala u zamku ponavljanja starih i prevladanih dogmi. Bravermanovo djelo vrlo lako može biti prvi korak na tom putu.

Pogledom na našu stvarnost, može se zaključiti da se hrvatsko društvo nalazi u fazi u kojoj je radnički pokret razbijen, radnička klasa dezorijentirana, dezorganizirana i gdje kronično nedostaje jaka i organizirana radnička politička stranka. Nitko drugi ne može povezati, organizirati i pripremiti radništvo za ovu dosad najnemilosrdniju klasnu borbu koja se odvija pred našim očima. Političko organiziranje radništva nedovoljno je ako ga ne prati napredna teorija koja se i sama razvija napredovanjem radničkog pokreta. Važnost je ove teorije njeno dijalektičko jedinstvo s političkom praksom.

Upravo je Braverman svojim životom i djelom razvijao marksizam sintetizirajući teoriju i praksu. Iako je posljednjih godina života bio urednik američkih novina Monthly Review i za to vrijeme pisao svoje životno djelo, treba imati na umu da je veći dio života proveo radeći u tvornicama, čeličanama i brodogradilištima. Zbog velikog opsega posla, prikupljanja informacija i raznovrsnosti poslova kojima se bavio često je pisao po noći. Osim što je iz prve ruke vidio kako se razvoj tehnologije i strojeva odražava na radni proces i degradaciju rada, Braverman je bio direktno uključen u radnički pokret djelujući u sindikatima i u socijalističkoj partiji.

Stoga je ovo djelo rezultat dugogodišnjeg proučavanja kojeg se, uz politički rad, prihvatio jedan, u Lenjinovom smislu, napredni radnik.

Kao marksist, Braverman razumije da se kapitalizam i njegove manifestacije ne mogu kvalitetno analizirati bez uvida u politiku, ekonomiju i historiju. U tom je pravcu on nastojao djelovati čitav svoj radni život.

Zato ne čudi njegovo mišljenje o prirodi države u kapitalizmu, pogotovo što je to jedna od točaka na kojoj se brojni na ljevici razilaze odbacujući Marxove poglede na državu.

Njemu je jasno da se država ne može analizirati in abstracto, izvan društva. Država je konkretna, njena je priroda „određena odnosom prema ekonomskoj strukturi i ekonomskim klasama društva“. Stoga ona, ovdje i sada, može biti ili buržoaska (kapitalistička) ili, kao istinska alternativa, radnička.

Kapitalistički karakter države očituje se u tome „što je cijeli esencijalni supstrat djelovanja kao i politika, a koji okuplja njenu pažnju 365 dana u godini, dizajniran da podrži i upravlja kapitalističkim sistemom“².

Apologete kapitalizma, među kojima kod nas ima podosta mladih ekonomista, često osporavaju kapitalistički karakter hrvatske države budući da ona, nasuprot njihovim naporima, ipak ne može ostvariti sve želje i zahtjeve koje joj postavlja kapitalistička klasa ili individualni kapitalist. Međutim, ovo je pogrešno. S pravom je pisao Braverman da se ti zahtjevi ne mogu ostvariti ne zato što je državna vlast protiv kapitala, nego „zato što to okolnosti čine nemogućim“ (ibid.). Nijedna država ne služi kapitalističkoj klasi u potpunosti pa je stoga pogrešno uopće tako razmišljati. Procesi u društvu ne odvijaju se jednosmjerno i tako pojednostavljeno, već je tu mnogo prisutnih faktora, od kojih svaki ima svoju dinamiku te koji se međusobno isprepliću.³

Osim prirode kapitalističke države, zanimljivo Braverman razmišlja i o tzv. socijalističkim društvima. Dio autora smatra da razdoblje od 1917. – 1990. označava razdoblje socijalizma ili pak realno egzistirajućeg socijalizma. Ostali to razdoblje nazivaju komunizam, čime još više doprinose daljnjem zamagljivanju činjenica o toj nedavnoj prošlosti.

Braverman je bio jedan od onih marksista koji je uočio bitnu osobinu prijelaznog razdoblja između kapitalizma i socijalizma. Tako je njemu bilo jasno „da između carske Rusije i Rusije stvarnog socijalizma leži period tranzicije, za vrijeme kojeg se višestoljetna postignuća kapitalizma moraju reproducirati u Rusiji unutar nekoliko desetljeća kao preduvjeti za socijalizam. To je nužnost u Rusiji, nužnost koju nijedna teorija ne može premostiti“ ⁴.

Braverman se ovdje drži objektivnih i historijskih razloga nadmoći socijalizma. Pa mu nije bilo problematično napisati da je „posebnost ruskog razvoja i odsada istočne Europe i Kine u tome što cijeli period od revolucije predstavlja primjenu socijalističkih metoda za rješenje još neispunjenih zadataka kapitalizma. Sve dok per-capita razina proizvodnosti u Rusiji ne premaši ili se barem ne izjednači s trenutno najvišim razinama kapitalističke radne proizvodnosti (ona jest rasla brzo, ali je i dalje znatno manja od polovine američke radne proizvodnosti), Rusi neće moći reći da su na raskrižju socijalističke ere, u punom smislu te riječi“ (ibid., podvukao D. B.).

Osnovna točka (ne i glavna!) usporedbe, osnovno objektivno mjerilo kapitalizma i njegove alternative jest stupanj proizvodnosti rada i sve ono što iz njega proizlazi. Nije čudno što je Braverman bio svjestan te činjenice budući da se njegovo životno djelo bazira upravo na važnosti rada, proizvodnosti rada i posljedica koje rad u svojem konkretnom obliku, u kapitalističkom obliku reproducira.

Možemo reći i da je ona rezultat Bravermanovov marksizma koji prepoznaje one osobine koje su zanemarili revizionistički sljedbenici Marxa i Engelsa, s jedne, i dogmatski sljedbenici Lenjina, s druge strane. Temelj je dijalektičko jedinstvo teorije i prakse. Za Bravermana je „teorija, osim ako ne služi kao vodič za akciju, bezvrijedna (Monthly Review, lipanj 1974). Dakle, on teoriju ne uzima kao svrhu sebi samoj, kao neku vrstu intelektualne razonode.⁵ Za njega je teorija neodvojivo vezana za praktične probleme, stoga i služi za „razumijevanje uvjeta za rješenje i stvaranje generacije revolucionara spremnih da ih i riješe“. Takav je pristup proučavanju usko vezan za historiju socijalističkog pokreta. A ova veza se ostvaruje samo ako je spoznaja rezultat analize usmjerene „ne prema dokazivanju unaprijed zamišljene ili sektaške opaske, nego prema razumijevanju što se zaista dogodilo revolucionarnim pokretima radničke klase u prošlosti i zašto“ (ibid.).⁶

Drugim riječima, analizu kapitalizma i svih njegovih procesa nužno je raditi kroz perspektivu revolucionarnog pokreta koji ima svoja sredstva i svoje ciljeve.

Ovaj je pristup prakticirao Braverman kad je počeo raditi na svom životnom djelu Rad i monopolistički kapital. Imajući na umu revolucionarni radnički pokret s njegovom kompleksnom historijom kao i vlastito iskustvo radnika, odlučio je analizirati jedan segment kapitalističkog načina proizvodnje. Međutim, vrlo važan, gotovo najvažniji segment! Odlučio je analizirati uzroke i posljedice najamnog oblika rada koji ovaj poprima u kapitalizmu i to u kontekstu klasne borbe radničke klase.

Počeo je od poznate distinkcije klase za sebe i klase po sebi, gdje prva označava istinsku klasnu svijest, svijest radničke klase o njenom historijskom i materijalnom položaju, o njenoj potenciji, snazi i perspektivi, a druga, možemo ga tako označiti, društveno-materijalni kontekst iz kojeg klasna svijest proizlazi.

Njegov doprinos kako marksističkoj teoriji tako i razvoju radničkog pokreta temelji se na proučavanju radničke klase po sebi.⁷ Prema tome, kako radničku klasu organizirati, na koji način ući u radnički pokret, kako artikulirati njene potrebe, zahtjeve, na koji način ih uskladiti i povezati s naprednom teorijom, napokon, kako konsolidirati radnički pokret i kako radnike pripremiti za političku vlast – to su stvari kojima se Braverman ne bavi.

U fokusu su pitanja i problemi organizacije rada u monopolističkom kapitalizmu, modaliteti razvoja otuđenja i degradacije rada kao posljedice najamnog karaktera rada. Zatim, stvaranje novih radničkih zanimanja i disperzija istih zbog ekspanzije kapitala na dosad netržišne sfere društvenog života i u skladu s tim nadgradnja analize radničke klase.

U konačnici, Braverman jako dobro analizira i opisuje materijalni položaj rada (između ostalog i kretanje dohodaka među radnicima, položaj radne populacije kao segmenta ukupne populacije (Braverman, 1998: 314)) u današnjoj, monopolističkoj (imperijalističkoj) fazi kapitalizma što označava način na koji kapital iskorištava radnu snagu kao jedini izvor viška vrijednosti.⁸

Međutim, bez obzira što se on bavi radije materijalnim okolnostima i, mogli bismo reći, objektivnim momentom radničke klase u procesu rada, njegova kritička analiza time nije manje značajna za revolucionarni radnički pokret u cjelini. Naprotiv, njegovo je djelo implicitan poziv na političko i revolucionarno djelovanje.

U njemu je nekoliko stvari koje Braverman izvrsno obrađuje i kojima u svom djelu daje prednost. Osnovni problem kojim i započinje svoje djelo jest rad i radni proces kako u općem smislu tako i u konkretnom smislu kapital-odnosa. Naime, razvoj čovječanstva može se promatrati iz više perspektiva, ali ona temeljna, objektivna, jest perspektiva rada kao odnosa čovjeka prema prirodi. To je objektivan proces budući da čovjek da bi preživio u prirodnom okruženju može koristiti samo ono što mu priroda pruža. Ali za taj ‘dar’ on se mora izboriti, mora iskoristiti svoje znanje (koje je u danom trenutku razvio), dakle mora ovladati, uvjetno rečeno, prirodnim silama i zakonima onoliko koliko mu to trenutni stupanj radnog potencijala omogućuje.

Drugim riječima, povijest čovjeka može se svesti na povijest razvoja radnog procesa i postepenog ovladavanja prirodom. Neizbježna i neposredna posljedica tog razvoja je i razvoj društvenog svijeta zajedno s društvenim odnosima specifičnim za određeni stupanj proizvodnih snaga. U pozadini svega je proizvodnost rada, tj. sposobnost da se smanji vrijeme potrebno za proizvodnju roba i proizvoda.

Društveni sistem koji je omogućio povećanje proizvodnosti rada u najvećoj mjeri jest upravo kapitalizam. Međutim, u isto vrijeme to je i društveni sistem koji je do najveće mjere razvio i razotkrio klasnu borbu, degradirao i otuđio rad te omogućio najefikasnije prisvajanje društveno proizvedenog viška vrijednosti od strane manjine temeljem vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Utoliko je Bravermanu jasno da se „proučavanje i razumijevanje prirode očituje u ljudskoj civilizaciji prije svega kao povećana kontrola ljudi nad radnim procesima pomoću strojeva i sistema strojeva“ (Braverman, 1983: 162). Zato što se strojevi u masovnoj uporabi javljaju tek u kapitalizmu.

Braverman je svjestan činjenice da je kapitalizam stvorio preduvjete za ogromni razvoj proizvodnih snaga (samim time i za veću proizvodnost rada), s jedne, ali da ih ujedno i rasipava zbog vlasničkih (društvenih) odnosa, s druge strane. Stoga u analizu uvodi radni proces u okvirima kapitalističkih odnosa i uvijek ga razlikuje od radnog procesa uopće.⁹

Naravno, neizostavni dio radnog procesa jest sam ljudski rad pa Braverman ovdje izdvaja dvije bitne osobine. Prvo, u ljudi, za razliku od životinja „jedinstvo pojmovne predodžbe i ostvarenja može se raskinuti“ (ibid.: 47). To znači da, iako je i dalje nužno da pojmovna predodžba prethodi ostvarenju, nju može kreirati i razviti jedna, a realizirati druga osoba. ¹⁰ Drugo, ljudska radna snaga ima „razumski i svrsishodan karakter zbog kojeg je beskonačno prilagodljiva“ (ibid.: 52).

Prema tome, rad neposrednog proizvođača ne samo da se može odvojiti od njegove ideje o radu koji obavlja, nego se ta odvojena ideja može modificirati neovisno o njemu i onda mu se kao vanjska sila nametnuti. Najviši stupanj ovog procesa, najveća razrađenost njegova odvija se kad je radni proces u rukama kapitalista, dakle u kapitalizmu.

Temelj ovladavanja radnim procesom od strane kapitalista, i to je Braverman izuzetno dobro naglasio, jest da se razmjena (i to slobodna budući da se odvija između dvije formalno slobodne ličnosti) između kapitalista i radnika ne očituje u sporazumu oko „utvrđene količine rada, nego oko snage rada u sporazumu utvrđenom vremenu“ (ibid.: 50). Ovo je ključna distinkcija jer radnik zbog prirode radnog procesa ima dojam da prima plaću za svoj rad, dakle da je plaćen za onaj rad koji se odvija u radnom vremenu.

Istina je zapravo drugačija. Radniku se plaća cijena njegove radne snage, cijena za njegovu radnu sposobnost u određenom vremenu. Kojim intenzitetom će on raditi, s kakvim sredstvima za proizvodnju i na koji način – to je briga kapitalista. Upravo ovdje dolazi do važne teme za Bravermanovu analizu jer kad je kapitalist sebi ‘pribavio’ radnika, „ishod ni izdaleka nije toliko siguran ili određen da bi se mogao proračunati na taj način, točno i unaprijed“, pa je za njega ključno da „kontrola nad radnim procesom dođe iz ruku radnika u njegove ruke“ (ibid.: 53).

Čitav ovaj problem za kapitalista nije ništa drugo nego problem upravljanja. Dakle, na koji način upravljati radnim procesom sa svrhom što boljeg iskorištavanja radne snage u danom radnom vremenu i u odnosu na dane radne okolnosti, a sve u cilju proizvodnje što većeg viška vrijednosti.

Već se ovdje može naslutiti, iako je to očito kroz samo djelo, da Braverman vrlo malo moralizira. I to je jedna od onih osobina koje ga čine dosljednim marksistom, da vrlo dobro pazi kako znanstvenu stranu ne bi pobrkao s moralnom. Odvajanje rada i radnog procesa od neposrednog proizvođača čiji je prvi korak bila primitivna kapitalistička akumulacija nije društveni proces koji se odvija zato što netko ima takav zacrtan plan unaprijed, odnosno iz subjektivnih razloga. To je objektivni društveni proces koji se ne može zaustaviti ukoliko se ne izmijene i same objektivne okolnosti.

Osnovna je objektivna okolnost tržišni mehanizam kao suštinski način alokacije društveno potrebnog rada. Tržište, kako je to ranije primijetio Marx, putem konkurencije nameće vlastite zakone pojedinom kapitalisti koji onda nema drugog izbora nego da iz svojih radnika izvlači onoliko viška vrijednosti koliko mu je potrebno da preživi u toj tržišnoj džungli. Drugim riječima, unutrašnji zakon kapitalizma obrušava se na pojedinačnog kapitalista kao vanjski zakon¹¹.

Jedna od poznatih proturječnosti kapitalizma jest i činjenica da na tržištu vlada nered, dok u tvornici vlada red, da se u tvornici svaka sitnica planira, dok se na tržištu plan ograničava. „Proizvodi društvene podjele rada u kapitalizmu se razmjenjuju kao roba, dok se rezultati partikulariziranog rada ne razmjenjuju unutar tvornice kao unutar tržišta, već su svi vlasništvo istog kapitala“ (Braverman, 1983: 65).

Dakle, kapitalist se u tvornici ponaša kao centralni planer, sve ide iz jednog centra u cilju efikasnijeg poslovanja (što je eufemizam za ekstrakciju viška vrijednosti u obliku profita). Ovu je činjenicu potvrdio i jedan od bivših direktora General Motorsa kojeg Braverman navodi u knjizi: „’U svakoj službi se vode statistički podaci koji pravilno odražavaju odnos između neto-dobitka i uloženog kapitala svakog operativnog odjela – što je prava mjera efikasnosti. To korporaciji omogućuje da odredi usmjeravanje dodatnog kapitala tamo gdje će to najviše koristiti korporaciji u cjelini’“ (ibid.: 220).

Iz ovog se može zaključiti da ponašanje kapitalista nema previše veze s njegovom moralnom stranom, nego s objektivnim okolnostima unutar kojih on djeluje.¹² Konkretno, njegova nužnost da opstane na tržištu vodi efikasnijoj organizaciji radnog procesa kako bi ostvario veći profit, a koja imanentno mora sadržavati i jedan od najuobičajenijih oblika rušenja vrijednosti radne snage, tzv. „Babbageovim načelom ili razlamanjem radne snage na njezine najjednostavnije elemente“ (ibid.: 72).

Potreba da se što kvalitetnije ovlada radnim procesom razvila je tajlorizam kao najpoznatiju metodu znanstvenog upravljanja. Ali, kako kaže Braverman, ova metoda ne razvija tehnologiju kao takvu, nego oruđe i tehniku promatra kao zadane.

Ali što je znanstveno¹³ upravljanje u ovom kontekstu? To je „pokušaj primjene znanstvenih metoda na sve složenije probleme kontrole radne snage u kapitalističkim poduzećima koja brzo rastu.“ Ono polazi „sa stajališta kapitalista, sa stajališta upravljanja nepokornom radnom snagom u uvjetima antagonističkih društvenih odnosa” (ibid.: 75, podvukao D. B.).

Braverman je posvetio tajlorizmu nešto više prostora budući da ga on shvaća, pojednostavljeno rečeno, kao „znanost o upravljanju tuđim radom u uvjetima kapitalizma“ (ibid.: 78). Znači, tajlorizam se bavi problemom kako se najbolje može kontrolirati otuđeni rad.

Sve nevolje i problemi današnjeg radnika koji se mogu staviti pod zajednički nazivnik degradacije rada – imaju svoj temelj u kontroli radnog procesa od strane kapitala i uprave. Upravo je ovu kontrolu revolucionirao Taylor. Kako sam Braverman kaže, Taylor je pojam kontrole podigao na potpuno novu razinu. Prije se poslovnom procesu prilazilo na jedan, mogli bismo reći posredan način. Mislilo se kako uprava ima kontrolu nad radom, ali je to zapravo značilo samo „općenito postavljanje zadataka, uz malo neposrednog uplitanja u način radnikova obavljanja tih zadataka.“ Taylor se usprotivio tom stavu i konstatirao da „upravljanje ostaje pothvat osuđen na razočaranje i ograničen uspjeh sve dok radnik bude mogao donositi bilo kakve odluke o radu“ (ibid.: 79, podvukao D. B.).

Drugim riječima, radna sposobnost i potencijal svakog radnika te njegova svijest i misao o tome dvije su potpuno različite stvari. I dok god radnici budu kontrolirali radni proces, a oni to čine sve dok im se to u potpunosti ne ograniči – potencijal koji je sadržan u radnoj snazi u danim okolnostima, neće biti do kraja iskorišten.

Zbog toga je suvremeno upravljanje radnim procesom prepoznato kao polazište kako rapidnog razvoja proizvodnosti rada, tako i njegove istovremene degradacije. Braverman nadodaje da je središnja točka ovog polazišta „kontrola nad radom pomoću kontrole nad odlukama koje se donose u toku rada” (ibid.: 91).

Isti autor naširoko pojašnjava i tri Taylorova načela ove kontrole i upravljanja radom, a koja ćemo ovdje samo navesti. Prvo je načelo „odvajanje radnog procesa od vještina radnika, pri čemu mora postati neovisan o obrtu, tradiciji i znanju radnika, ne smije nimalo ovisiti o sposobnostima radnika, već samo o postupcima uprave. Drugo načelo jest uklanjanje svega umnog rada iz pogona i koncentriranje istog u planskom odjeljenju“ (ibid.: 96, 97). „Treće načelo jest upotreba tog monopola nad znanjem (od strane uprave, D. B.) kako bi se kontrolirao svaki korak radnog procesa i oblik njegova izvršenja“ (ibid.: 101).

Posljedica ovih načela je da odvajanjem znanja o radu i radnom procesu od radnika, uprava akumulira i dalje razvija to znanje. Na radnicima je da dobiju rezultate znanstvenog istraživanja uprave „u obliku pojednostavljenih radnih zadataka na temelju pojednostavljenih uputa; radnici, stoga moraju bez razmišljanja slijediti te upute, ne razumijevajući tehničke razloge ni podatke na kojima se temelje te upute” (ibid.: 100).

Prema tome, osnovni uzroci degradacije rada, otuđenje radnika kao radnika i kao čovjeka proizlaze iz materijalnih okolnosti, iz objektivnih uvjeta – iz razdvojenosti sredstava za proizvodnju od neposrednog proizvođača (radnika) iz koje onda nastaje i razdvojenost znanja o konkretnom radu i samog neposrednog procesa rada. Kako je u kapitalizmu sve postavljeno na glavu i kako se društveni odnosi među ljudima javljaju kao odnosi među robama, među stvarima, tako i ova razdvojenost postiže svoje ponovno ujedinjenje naopako. Znanje otrgnuto od radnika i dalje razvijano od uprave, sada mu se daje kao fragmentirano znanje za točno određeni dio posla koje on mora obaviti.¹⁴ Stoga ovaj proces dodatno potencira intelektualnu invalidnost.¹⁵

Iduću stvar koju Braverman kod analize degradacije rada u periodu monopolističkog kapitalizma izvrsno uočava, jest distinkcija između tzv. tehničkog i društvenog pristupa tehnologiji. Ova distinkcija nažalost nedostaje većini kako sociologa tako i ekonomista. O čemu je riječ?

Tehnički pristup „tehnologiju promatra prije svega u njezinim unutrašnjim vezama i obično stroj definira, u odnosu prema samom stroju, kao tehničku činjenicu. Društveni pristup tehnologiju promatra u njezinim vezama s čovječanstvom i stroj definira u odnosu prema ljudskom radu i kao društvenu tvorevinu” (ibid.: 155, podvukao D. B.).

Ovo pojašnjenje jest dosljedno izvedeno iz Marxova razlikovanja kapitala, a kojeg nikad nisu bili svjesni ekonomisti, kao stroja (oruđa) i kao društvenog odnosa. Drugim riječima, stroj kao takav, kao tehničku činjenicu moramo razlikovati od stroja (kapitala) kao društvenog odnosa, kao odnosa mrtvog i živog rada (kao odnosa plaćenog i neplaćenog rada) u kapitalističkom kontekstu.

Bez ove distinkcije Bravermanu ne bi bilo moguće uraditi tako preciznu i gotovo proročansku analizu mehanizacije radnog procesa. Ovaj pristup spriječio ga je da upadne u onu tako često zamku u koju upada većina ljudi uočivši razorne posljedice strojne i mehanizirane proizvodnje. Oni su spremni odbaciti sve strojeve i tehnologiju jer smatraju da je ova kriva za sve nedaće.

Upravo suprotno, Bravermanu je jasno kako mehanizacija radnog procesa i tehnološki napredak predstavljaju kvalitativan prijelaz razine proizvodnosti rada na više. Međutim, jasno mu je i da u kapitalističkim proizvodnim odnosima (u odnosima privatnog vlasništva i tržišta) ovaj napredak poprima antagonistički karakter koji ne samo da prijeti uništenju čovječanstva, nego, rezultirajući masovnim proizvodima velike vrijednosti za usku manjinu povećava ionako široki jaz između bogatih i siromašnih, moćnih i nemoćnih.

Braverman konstatira: „Poprimivši na taj način konkretan oblik, kontrola čovjeka nad radnim procesom pretvara se u svoju suprotnost i postaje kontrola radnog procesa nad većinom ljudi. Strojevi ne dolaze na svijet kao sluge ‘čovječanstva’, već kao oruđe onih kojima akumulacija kapitala omogućuje posjedovanja strojeva… Tako strojevi, osim tehničke uloge povećanje produktivnosti – što bi bilo obilježje strojeva u bilo kojem društvenom sistemu – u kapitalističkom sistemu lišavaju većinu radnika kontrole nad vlastitim radom“ (ibid.: 162, podvukao D. B.).

Još gore, time što je sam stroj postao kapital i što u ime kapitaliste kontrolira radni proces, u konačnici, što se ostvaruje proces u kojem mrtvi i opredmećeni rad vlada živim radom, sve potrebe u radnom procesu su zapravo potrebe kapitala, odnosno stroja. Radnik je tu samo privjesak, on se prilagođava stroju i čitava organizacija njegovog radnog vremena podređena je stroju.

Ovakva pojava uzrokuje situaciju u kojoj radnik sve manje zna o ukupnom strojnom procesu kao i nauku koja se time bavi. On zna samo onaj dio koji je potreban za opsluživanje određenog stroja i to u skladu s radnim zadacima koje je postavila uprava, izbivši mu tako iz ruku kontrolu nad radnim procesom. Na taj način stvara se sasvim usmjerena i zakinuta radna snaga, umjesto slobodnih radnih ljudi. Zbog toga daljnji razvoj strojeva „postaje za većinu radničkog stanovništva, ne izvor slobode, već izvor ropstva, ne izvor vladanja, nego izvor bespomoćnosti, ne izvor širenja vidokruga rada, već izvor sputavanja radnika u slijepom krugu robovskih dužnosti kojim se stroj javlja kao utjelovljenje znanosti, a radnik postaje malenkost ili ništa” (ibid.: 163).

Ipak, Braverman pomoću kritike dolazi do rješenja. Ono je materijalističko, objektivno upravo zato što je i sama kritika izbjegavala moraliziranje. Kao što je svjestan da je kapitalizam razvio proizvodne snage društva više nego ijedan klasni sistem ranije, ali i da njegovi proizvodni (vlasnički) odnosi ograničavaju daljnji razvoj proizvodnih snaga, Braverman je svjestan analogne situacije kod strojeva i mehanizacije radnog procesa. U jednu ruku, u postojećim društvenim odnosima stroj ne može i nikad neće biti sluga radnika, nego će radnik uvijek biti podređen stroju. U drugu ruku, kapitalizam već stvara preduvjete da se čitav rad socijalizira i da se stroju oduzme njegova naopako postavljena uloga. Zbog toga što „automatski strojni sistem omogućuje da razmjerno malen broj radnika uistinu kontrolira visoko produktivnu tvornicu, uz uvjet da ti radnici nauče upravljati strojevima na temelju znanja iz strojarstva i da među sobom podijele rutinske oblike upravljanja strojevima, od tehnički najsloženijih do najjednostavnijih“ (ibid.: 191).

Naravno, spomenute tendencije kapitalizam suzbija time što obnavlja zastarjelu podjelu rada¹⁶, pogotovo podjelu umnog i fizičkog rada. Stoga je jedino rješenje dokidanje postojećih kapitalističkih odnosa i podloge iz koje proizlaze. To nam poručuje Braverman.

Imajući na umu ovaj razvoj strojeva i mehanizacije radnog procesa, valja napomenuti jednu izuzetno bitnu misao. Iako kapitalizam teži racionalnosti te je u odnosu na ranije sisteme zaista racionalniji društveni sistem, njegovo djelovanje za društvo na ovoj fazi razvoja jest zapravo pogubno i štetno.

Stoga „najrazvijenije znanstvene metode i racionalni proračuni u rukama društvenog sistema koji je u raskoraku s ljudskim potrebama proizvode samo iracionalnost. Što je znanost razvijenija i proračuni racionalniji, to se brže i kobnije pojavljuje iracionalnost“ (ibid.: 172).

Koliko je u pitanju sama objektivna priroda kapitalističkog sistema vidi se iz sljedećeg. Iako pojave razvoja tehnologije i strojeva, pa time mehanizacije i robotizacije radnog procesa uzrokuju degradaciju ljudskog rada, one istovremeno povećavaju proizvodnost rada. Veća proizvodnost rada uzrokuje pad vrijednosti radne snage, smanjenje potrebnog dijela radnog vremena, povećanje (relativnog) viška vrijednosti i povećanje profita.

Kod ove situacije, više nego ikad prije, baš zbog velikog povećanja proizvodnosti rada, javlja se pitanje realizacije viška vrijednosti. Sebi svojstvenim djelovanjem kapital razvija puteve kojima bi realizirao ogromni višak vrijednosti. Realizacija viška vrijednosti ide za tim da se resursi troše na upravljanje i kontrolu svih onih sporednih djelatnosti koje osiguravaju siguran i efikasan put roba i usluga od proizvođača do potrošača kao i onih djelatnosti koje pokušavaju urediti optimalno funkcioniranje čitavog poslovanja kako se proces ekstrakcije viška vrijednosti ne bi nimalo ometalo.¹⁷

S druge strane, ogromni višak vrijednosti podrazumijeva i ogroman višak radne snage, odnosno rezervnu armiju nezaposlenih.¹⁸

Ne treba zaboraviti da se sve to odvija u kontekstu kapitalizma u njegovoj monopolističkoj (imperijalističkoj) fazi gdje je temeljna poslovna jedinica „suvremena korporacija“. Korporacije su toliko velike i moćne da nerijetko imaju veće prihode od manjih država, a u sebi uključuju sve moguće poslove koji se čine kao da uopće nisu povezani. Najčešće i nisu jer je njihova jedina veza proizvodnja i prisvajanje viška vrijednosti. Sve je podređeno tom cilju.

Osim što su korporacije temelj monopolističkog kapitalizma time što one označavaju definitivno odvajanje funkcije upravljanja od funkcije vlasništva, time što su samo poslovanje uzdigle do neslućenih visina, centralizirale i monopolizirale mnoga tržišta na kojima djeluju, one su odgovorne i za osnovne uzroke strukturne promjene radnog zanimanja. Braverman ističe tri važna uzroka. „Prvi se tiče marketinga, drugi strukture uprave, a treći funkcije društvene koordinacije kakvu danas provodi korporacija. Opći je cilj svih oblika administrativne kontrole, kao i kontrole proizvodnje, uklanjanje nesigurnosti i provođenje mjera za postizanje željenog rezultata. Budući da tržišta ostaju najveće područje nesigurnosti, korporacija nastoji smanjiti autonomnost potražnje za svojim proizvodima i povećati mogućnost njezina namjernog izazivanja. Zbog toga odjel za marketing postaje drugi po veličini u industrijskim korporacijama, odmah iza proizvodne organizacije, a nastaju i druge vrste korporacija čiji se jedini cilj i djelovanje svode na trgovinu“ (ibid.: 220, podvukao D. B.).

Jedna od glavnih posljedica postojećeg razvoja kontrole poslovanja i upravljanja nad radnim procesom jest kvalitativna pojava novog sloja radnika – tzv. činovništva. Osnovna značajka koju Braverman u svojoj knjizi obrađuje jest velika sličnost podjele rada u uredima s onom podjelom koja vlada u proizvodnji. Drugim riječima, on smatra da se i u uredima primjenjuje tajlorizam i da je „cilj uredskog poslovanja kontrola poduzeća, a cilj je uredske uprave kontrola ureda“ (ibid.: 253).

Dakle, „rad se mora izvršavati prema propisima uredskog upravitelja, a metode rada i njegovo trajanje provjerava i kontrolira uprava na temelju vlastitih istraživanja svakog posla“, što znači da se i uredski rad u tolikoj mjeri dijeli i „partikularizira“ da ti radnici uopće ne razumiju proces u cjelini kao ni politiku koja je u pozadini poslovanja (ibid.: 254, 260).

Ovo je pozadina strukturne promjene radnog zanimanja koju smo ranije podvukli. Dok je u ne tako davnoj prošlosti činovnik bio upoznat sa svojim poslom u cjelini, dok je vladao radnim procesom gotovo kao umjetnik, ovdje je naprosto sveden na običnog radnika.

Osnovna razlika koja je ranije postojala između uredskog rada kao jedinstva mišljenja i umnog rada i proizvodnih procesa s odsutnošću mišljenja, sada je nestala. Od sada se i u uredu provodi racionalizacija, a za veliki broj uredskih radnika posao je postao monoton, otuđujuć i degradirajuć kao što je to inače za radnika koji obavlja fizički posao.¹⁹

Pogledajmo sad što Braverman uzima kao srednji sloj zaposlenog stanovništva. „U taj dio ubraja se inženjerski, tehnički i znanstveni kadar, niži slojevi nadglednika i uprave, znatan broj specijaliziranih namještenika i ‘stručnjaka’ koji su zaposleni u administraciji u okviru marketinga, financija i organizacije, i slično, kao i izvan kapitalističke privrede u užem smislu, u bolnicama, školama, državnoj administraciji itd.“ (ibid.: 334).

Nije slučajno da se ovakva ‘disperzija’ radničke klase odvija upravo u vrijeme monopolističkog kapitalizma.²⁰ Tendencija kapitala da se širi, dosegla je vrhunac u fazi imperijalizma gdje dominiraju multinacionalne korporacije. U ovom kontekstu čitavo stanovništvo je pretvoreno u najamno radništvo za kapital. Sva područja javne (ne-tržišne) sfere nova su prilika kapitala za uvećanje viška vrijednosti bilo kao posljedica efikasnije proizvodnje, efikasnije distribucije, bilo kao kontrole i bolje organizacije svih sporednih segmenata poslovanja.

S druge strane, kapital ni ne može krenuti u proces specijalizacije i racionalizacije ukoliko ne raspolože dovoljnom masom radne snage.

Što se tiče radnika u trgovini, Braverman nam pojašnjava kako njihov materijalni položaj proizlazi iz činjenice da ih zapošljava trgovački kapital koji sudjeluje u realizaciji, a ne proizvodnji viška vrijednosti, što znači da je njihovo zapošljavanje posljedica porasta viška vrijednosti, a ne uzrok. Ovaj rad nije proizvodan u tradicionalno marksističkom smislu, ali opet, proizvodan je u tom smislu što omogućuje, olakšava i stimulira krajnju realizaciju viška vrijednosti. Realizacijom viška vrijednosti zatvara se kružni tok kapitala.

Međutim, iako Braverman očito uočava suštinsku razliku između proizvodnog i neproizvodnog rada – „neproizvodni rad se povećava samo kao rezultat viškova koje ostvaruje proizvodni rad“ – smatra da ta dva oblika rada, u kontekstu monopolističkog kapitalizma i njegove analize, nisu bitno različita pa ih ni ne treba međusobno suprotstavljati (ibid.: 350).

Ranije smo napomenuli da ovo značajno djelo Bravermana ima i bitne političke konotacije. Ono je zapravo implicitni poziv na promjenu društveno-ekonomskog sistema koji uzrokuje degradaciju rada, koji perpetuira odnose u kojima minuli, opredmećeni rad čovjeka vlada nad njegovim živim radom, u kojima su rezultati njegova rada usmjereni prema njemu kao sredstva za daljnje potčinjavanje, umjesto da budu sredstva za njegovo oslobađanje. Riječju, Braverman nam upućuje poziv na promjenu kapitalizma.

Kako pokušati ostvariti tu promjenu? Sam Braverman nam je dao naslutiti odgovor svojim životnim primjerom. Dugi niz godina bio je uključen u revolucionarni radnički pokret kroz Američku socijalističku radničku partiju i kasnije kroz Socijalističku uniju. Trudio se primijeniti teoriju Marxa, Engelsa i Lenjina. Uz politički angažman i rad na izgradnji revolucionarne partije, ulagao je svoje vrijeme, znanje i energiju u teorijski rad. Analizirao je probleme radničkog pokreta u sasvim određenom periodu, ali i ekonomski kontekst u kojem se radnički pokret razvijao.

Ovdje je manje bitno u kojoj je mjeri u tome bio uspješan. Daleko je bitnije da je na konkretnim primjerima kroz revolucionarni rad povezivao teoriju s praksom, a to je nešto čega je bio i ostao svjestan mali broj onih koji se danas marksistima nazivaju.

1. U nas prevedeno 1983. u izdanju Prometej-Globus, Zagreb.
2. https://www.marxists.org/archive/braverman/1952/09/democracy.htm”>https://www.marxists.org/archive/braverman/1952/09/democracy.htm
3. Na primjer, reći da je hrvatska država buržoaska ne znači automatski tvrditi da sve što ona čini ide u pravcu služenja kapitalu. To, dakle, znači da ona djeluje (indirektno i direktno) u očuvanju i svakodnevnoj reprodukciji kapitalističkog sistema. Napokon, ona je dio kapitalističkog društva i drugačije ne može ni djelovati.
4. https://www.marxists.org/history/etol/newspape/amersocialist/v01n09-sep-1954-American%20Socialist.pdf”>https://www.marxists.org/history/etol/newspape/amersocialist/v01n09-sep-1954-American%20Socialist.pdf
5. „Marksizam nije samo vježba da se zadovolji intelektualna znatiželja ili akademska karijera, nego teorija revolucije i tako oruđe borbe. Iz ove perspektive vrijednost bilo koje analize kompozicije i društvenih trendova unutar radničke populacije može biti jedino u tome koliko precizno ona nama može pomoći da odgovorimo na pitanja o klasnoj svijesti“ (Braverman, 1998: 314).
6. „Ako je ispravna misao da nevolja ne leži u izvornoj pogreški nego u neispravljenoj zastarjelosti, tada naš zadatak nije da tražimo gdje je ‘Marx bio u krivu’, koliko da primijenimo njegovu teoriju na svijet oko nas kakav je, ne kakav je nakada bio. Da posudim usporedbu iz polja fizike, mi trebamo socijalističke Faradaye i Maxwelle ili ako smo sretni, Einsteine te Plancke, a ne ljude koji se ograničavaju na kritiziranje Isaac Newtona“ (https://www.marxists.org/archive/braverman/1958/05/marx.htm).
7. „Neću se pokušati baviti suvremenom radničkom klasom na razini njezine svijesti, organizacije ili djelovanja. Ovo je knjiga o radničkoj klasi po sebi, a ne klasi za sebe“ (Braverman, 1983: 28).
8. „… cilj je ove knjige proučavanje radnih procesa u kapitalističkom društvu i specifičnog načina njihova oblikovanja u kapitalističkim odnosima vlasništva“ (ibid.: 26).
9. „Tema naše rasprave nije rad ‘općenito’, nego rad u oblicima koje proprima u sklopu kapitalističkih proizvodnih odnosa“ (ibid.: 48).
10. Sjetimo se one tvrdnje Marxa iz prvog toma Kapitala (Kultura, Zagreb 1947) gdje pojašnjava kako čovjek za razliku od pauka svoju građevinu ima razrađenu najprije u glavi, u ideji.
11. http://www.efos.unios.hr/konkurentnost-ekonomski-rast-i-blagostanje/wp-content/uploads/sites/378/2014/10/Zbornik_IFK_2014_konacni.pdf”>http://www.efos.unios.hr/konkurentnost-ekonomski-rast-i-blagostanje/wp-content/uploads/sites/378/2014/10/Zbornik_IFK_2014_konacni.pdf
12. Ovim nam Braverman poručuje da problem nije u pojedinačnom kapitalu, nego u sistemu kojeg je kapital proizvod. Direktnije rečeno, napadom na kapitalistu kao pojedinačnog vlasnika tvornice neće se mnogo postići, ali napadom na kapitalistu kao predstavnika kapitalističke klase, stvari se mogu pokrenuti. „Uzeti kao klasa oni su, bez sumnje, kao i svi mi, onakvi kakve ih društvu učini. I upravo je to bit – ne smijemo se baviti kapitalistom kao osobom nego s načinom na koji kapitalizam operira i vladanjem koje nameće na same kapitaliste” (Braverman, 1998: 318).
13. Naravno, Braverman ovo naziva uvjetno jer za njega znanost ne može biti nešto što isključivo stoji na strani kapitala, što polazi od stajališta kapitala. Dakle, prava znanost ne bi trebala koristiti uskoj manjini društva niti se razvijati samo za njene uske potrebe.
14. Odlično je to Braverman ilustrirao sljedećom tvrdnjom: „Stolar može postaviti šest do deset vrata prethodno izrađenih u dijelovima, već u okviru, s namještenim metalnim dijelovima, u vremenu koje je potrebno da bi se jedna jedina vrata postavila uobičajenim metodama; u tom procesu on postaje radnik koji postavlja vrata, a prestaje biti stolar” (ibid.: 174).
15. „Većina sociologa i psihologa koji se bave istraživanjem rada i radnika smatra da nije posrijedi problem degradacije muškaraca i žena, već teškoća što su ih izazvale reakcije, svjesne i nesvjesne, na tu degradaciju” (ibid.: 118). Ova Bravermanova tvrdnja može se primijeniti i na ekonomiste budući da ni oni (a posebno ekonomisti koji se bave ekonomikom rada) nemaju predodžbu o uzrocima degradacije rada, nego se bave samo posljedicama i reakcijama. Drugim riječima, oni postojeće stanje i kontekst unutar kojih se radni proces odvija uopće ne dovode u pitanje. Štoviše, oni toga nisu ni svjesni. Nesvjesno ih uzimaju kao zadane.
16. „Kapitalizam se suprotstavlja prirodi tehnoloških kretanja i tvrdoglavo reproducira zastarjelu podjelu rada u novom i pogubnijem obliku“ (ibid.: 272).
17. „… što je veća masa kapitala, brojnije su i neproizvodne djelatnosti koje služe skretanju tog viška i njegovoj raspodjeli među raznim kapitalima“ (ibid.: 344).
18. „Dva postupka, prisvajanje i ostvarivanje viška vrijednosti, što provodi kapital, uključujući goleme mase radne snage koje su, iako nužne za kapitalistički način proizvodnje, same po sebi neproizvodne jer nimalo ne povećavaju vrijednost ili višak vrijednosti na raspolaganju su društvu ili kapitalističkoj klasi“ (ibid.: 343).
19. Koliko je posao činovnika u uredima izvan njihove kontrole pokazuje i sljedeći primjer koji navodi Braverman: „Kod uredskih strojeva kontrola djelovanja općenito je sporedna za cilj djelovanja stroja. Tako se brzina i preciznost stroja za brzo tiskanje ne traži zato da tiskanje bude brzo – postoje brži načini nanošenja slova na papir – već zato da bi se kontrolirao slijed informacija dok se obrađuju u kompjutoru. To je dio strojnog sistema konstruiran za kontrolu informacija, a ne djelovanja“ (ibid.: 270, podvukao D. B.).
20. „Dok je radnička klasa u proizvodnji rezultat nekoliko stoljeća razvoja kapitalizma, činovnička radna snaga uglavnom je proizvod razvoja monopolističkog kapitalizma“ (ibid.: 288).