Prvi maj se na jugoslovenskim prostorima godinama obilježava na isti način – roštiljanjem, pasuljem ili, u najboljem slučaju, sterilnim i prigodnim okupljanjima sindikalne birokratije i vrlo malog broja radnika. Ta obilježavanja Prvog maja slična su kao jaje jajetu, uz pokušaje još uvijek malobrojne radikalne ljevice da na svojim okupljanjima i obilježavanjima pošalje drugačije, antisistemske, poruke.
Ove godine, obilježavanje Prvog maja u Srbiji biće sasvim drugačije. Ono neće predstavljati samo negaciju dosadašnjeg načina i sadržaja obilježavanja, nego će predstavljati model, uzor načina na koji Prvi maj treba obilježavati. To će, prvo, biti zbog toga što će prvomajsko okupljanje u Beogradu biti masovno, kao što je to u mnogim državama i kao što mora da bude. Malobrojna okupljanja reda radi nemaju mnogo smisla ako su praćena bezbojnim govorima i besadržajnim porukama. Prvi maj je borbeni praznik radničke klase i on će to biti u Beogradu. Prvi put u njemu zajedno učestvuje pet sindikalnih centrala. Skoro sigurno je da one to ne bi uspjele da nisu bile podstaknute polugodišnjim protestima u Srbiji. To je, s jedne strane, porazno, jer sindikalna birokratija nije u stanju ni za taj jedan dan da djeluje zajednički, niti da iznese dalekosežne zahtjeve, koji barem posredno dovode u pitanje postojeći poredak, a ne samo pojedine mjere nosilaca tog poretka. S druge strane, ovo je ipak prvi uspjeh, jer su sindikati načinili prvi korak ka zajedničkom djelovanju, na temelju konkretnih zahtjeva koji se odnose na neke od temeljnih zakona. Prvi maj u Beogradu značiće da su studentski protesti, koji su u međuvremenu postali i građanski, konačno postali i radnički. Istina je, oni su i dosad bili radnički, mada samo onoliko koliko su pojedini dijelovi radničke klase učestvovali u njima, i to ne kao građani već baš kao radnici. Za Prvi maj, to će biti manifestacija sveobuhvatne „koalicije“ radnika i studenata. Ne znamo da li će ona potrajati, ali trebalo bi, jer bez takve koalicije, protesti ne mogu dobiti solidno klasno, socijalno-ekonomsko, utemeljenje. Dosad isticani zahtjevi su bili u mnogo čemu odraz stanja na terenu. Oni su proistekli iz konkretnog uzroka i povoda studentskih, a potom građanskih, protesta. Oni su, potom, bili odraz socijalnog sastava učesnika protesta, što znači, između ostalog, i činjenice da radnička klasa nije učestvovala u njima na organizovan način. Oni su bili i posljedica činjenice da su učesnici protesta bili i ostali ideološko-politički heterogeni i da ideja radničko-studentske koalicije nije lako krčila sebi put. Ipak, ta ideja je bila prisutna, ona se ogledala i u ideji generalnog štrajka, koji nije mogao biti organizovan, između ostalog, i zbog slabosti sindikalnog pokreta, nedovoljne klasne svijesti radnika, ali i njihove stravične egzistencijalne ekonomske zavisnosti, kako od državnog tako i privatno-kapitalističkog poslodavca.
Odlično je što su za prvomajsku manifestaciju odabrani zahtjevi koji se odnose na dva ključna sistemska ekonomsko-socijalna zakona – o radu i štrajku, koji svojom sadržinom i načinom primjene najbolje pokazuju kakva je priroda postojećeg društvenog poretka. Ovi zakoni razgolićuju kapitalističku prirodu poretka i opredijeljenost državnog aparata da te zakone donese i primjenjuje u skladu sa interesima dominantne, kapitalističke, klase. Stoga, insistiranje na izmjenama radnog zakonodavstva predstavljaće test za sve – studente, sindikate, ali i Vladu kao izvršni organ vladajuće klase.
Protestni pokret u Srbiji nalazi se na ozbiljnoj raskrsnici. Sve više se govori o prelaznoj vladi, ekspertskoj vladi, vanrednim izborima i drugim pitanjima. Prvi maj može i treba da postavi, ponovo i znatno snažnije nego dosad, na dnevni red još jedan oblik društvene borbe, a to je protestna saradnja sindikata i studenata, s ciljem ostvarivanja konkretnih socijalno-ekonomskih zahtjeva. Time se društveni poredak dovodi u pitanje po dubini.
Srećan nam novi, drugačiji i borbeni Prvi maj!
AUTOR
