U intervjuu sa Markom Fučekom, aktivistom Radničke fronte (RF), naš urednik Goran Marković razgovarao je o stanju na ljevičarskoj sceni u Hrvatskoj, aktivnostima Radničke fronte i njenim programskim stavovima. Radnička fronta je jedna od mlađih organizacija radikalne ljevice, koja je privukla pažnju javnosti svojim zalaganjem za direktnu demokratiju, kao ideji na kojoj počiva i sama organizacija RF.

GORAN MARKOVIĆ: Radnička fronta (RF) već nekoliko godina aktivno djeluje na društvenoj i političkoj sceni Hrvatske, kao radikalno-lijeva alternativa ne samo postojećim strankama već i društvenom poretku u cjelini. Možeš li našim čitaocima bliže predstaviti Radničku frontu, njen ideološki profil i programske ciljeve?

MARKO FUČEK: Radnička fronta je prvenstveno antikapitalistička i direktnodemokratska organizacija. Maksimalno sažeto, program RF-a uključuje zaštitu i progresivno povećanje radničkih prava, temeljitu reviziju privatizacije, stvaranje ekonomskog sustava koji bi funkcionirao prema interesima i na korist radne većine, isključivanje utjecaja kapitala na politiku i izbore, te povećanje prava žena i LGBT osoba i razvoj međunarodnih odnosa na bazi ravnopravnosti i solidarnosti.

Ideološke postavke i organizacijski principi RF-a blisko su isprepleteni. Demokracija, pravilno shvaćena kao veoma radikalna ideja, zahtijeva da svatko ima pravo i mogućnost utjecati na odluke koje utječu na njega. Stoga, demokracija se ne ograničava na parlamentarnu ili stranačku politiku, nego bi morala uključivati odluke u sferi ekonomije, na mjestima rada i stanovanja, obrazovanja i opuštanja, pa onda naravno i unutar stranke. RF stoga nema niti ne gradi monolitnu ideologiju, već ona proizlazi iz različitosti stavova članstva. Praktično, među članstvom dominiraju komunističke ideologije. Govorim u množini jer supostoje u spektru ideja bližih npr. s jedne strane anarhističkim principima, s druge socijalističkim i sindikalističkim načinima borbe.

U posljednjih dvadesetak godina, u Hrvatskoj je bilo više pokušaja da se organizuje alternativa postojećem društvenom poretku slijeva. Vjerovatno najpoznatiji pokušaj bilo je osnivanje Socijalističke radničke partije (SRP), 1997. godine, ali su i drugi pojedinci i grupe kasnije osnivali manje ili veće radikalno-lijeve ili umjereno-lijeve stranke ili pokrete. Zbog čega oni, po tvom mišljenju, nisu uspjeli da steknu veći uticaj u društvu, posebno u radničkoj klasi?

Problemi pri artikulaciji lijevih alternativa postojećem poretku nisu naravno specifičnost Hrvatske, iako u hrvatskom kontekstu postoje i specifični problemi. Počevši s općim, moramo prepoznati vladajuću kapitalističku ideološku hegemoniju, specifično u njenom neoliberalnom obliku prema kojemu nesmiljeno tržište, privatizacije i rastakanje zajedničkih i društvenih dobara navodno nemaju alternative. Mislim da su danas vidljive pukotine u toj dominantnoj ideologiji, što se npr. odražava u fenomenu raspada političkog centra u nizu europskih država, što onda može voditi i vodi bilo desnim, bilo lijevim alternativama.

Nadalje, sama radnička klasa kao revolucionarni subjekt, potencijalni ili aktualni, dosta je problematičnija kategorija nego prije stoljeće ili stoljeće i pol. Barem u Europi tvornički rad s fizičkom koncentracijom radnika i relativno jasnim odnosima eksploatacije obuhvaća sve manje radnika. Suvremeni odnosi rada i kapitala u nekim slučajevima dodatno naglašavaju eksploataciju, npr. u prekarnom radu, minimalnim plaćama u uslužnom sektoru i trgovini, no istodobno otežavaju organizaciju i klasno svjesno djelovanje. U drugim, pak, slučajevima, eksploatacija se javlja u prikrivenijim oblicima, s usponom informacijskih, uredskih i drugih na različite načine birokratiziranih „upravljačkih“ zanimanja, te stvaranjem kulta poduzetništva. Noviji fenomeni, pak, uspijevaju stopiti obje tendencije, najbolji primjer bila bi tzv. Über ekonomija, odnosno istodobno povećanje stope eksploatacije, atomizacije radnika i prakticiranja navedenog kulta poduzetništva.

Organizacija i mobilizacija radništva, stoga, složen je i težak zadatak. Stranke i pokreti koji su tome pristupali po postojećim hijerarhijskim principima, čak i ako postignu kratkotrajni uspjeh, brzo dolaze do granica svojih mogućnosti. Članstvu i potencijalnim glasačima postaju još jedna politička stranka koja tek obećava možda i privlačan program, ali bez povezanosti s bazom. Dodatno, artikuliranje lijeve alternative u Hrvatskoj redovito se pokušava diskreditirati pozivom na mitologiju domovinskog rata i nezavisnosti, pri čemu taj smjer obrane postojećega ne preza niti od izravnog povezivanja s fašizmom ili ustaštvom.

Šta je specifičnost strategije i djelovanja Radničke fronte? U vašim dokumentima i obraćanjima čitamo da je RF organizovana na načelima direktne demokratije. Da li mislite da su ta načela organizovanja prikladna i za političke organizacije sa masovnim članstvom?

Direktnodemokratski princip organizacije jest povezan sa svojim specifičnim izazovima i teškoćama, iako bi se mnogi iznenadili koliko zapravo dobro funkcionira u praksi. Prije svega ovisi i počiva na svjesnoj i savjesnoj aktivnosti članova. Primjena takvog modela na već postojeće organizacije s masovnim članstvom, bile one stranke ili npr. sindikati, bila bi teška, možda i nemoguća u ovom trenutku. No, to nipošto ne znači da je direktna demokracija neprimjenjiva u masovnim organizacijama. Unutar RF-a se, na temelju iskustva i potreba, sam taj princip redovito prilagođava, razvija i raste zajedno sa strankom. Praksa nam je pri tome središnja vodilja. U konačnici, upravo je razvoj i primjena direktne demokracije jedan od središnjih principa RF-a zbog nužnog sklada između metoda i ciljeva. Konkretno, do nehijerarhijskog društva ne možemo doći pomoću hijerarhijskih organizacija. Direktnu demokraciju smatramo prikladnom kako za masovne organizacije tako i za društvo u cjelini.

Radikalno-lijeve političke organizacije, ne samo kod nas i ne samo danas, suočavaju se sa važnom strateškom dilemom – odnosom parlamentarnog i vanparlamentarnog djelovanja. Sa tom dilemom suočavaju se i drugovi u Združenoj levici Slovenije. Naime, radikalna ljevica ne odbija učešće na izborima i u radu parlamenta, ali se često nalazi u opasnosti da se potpuno prilagodi institucionalnim pravilima liberalne demokratije, što ima za posljedicu birokratizaciju, odvajanje od radničke klase i, u krajnjoj liniji, napuštanje konačnih ciljeva pokreta. Kako se boriti protiv ovih pojava?

RF također ne preza od parlamentarne i izborne borbe. U ovom trenutku predstojeći su nam lokalni izbori važniji od eventualnog parlamentarnog djelovanja, ali ništa ne isključujemo. Navedeni problemi birokratizacije i odvajanja nekog organizacijskog ili stranačkog vodstva od baze nisu vezani samo uz parlamentarnu aktivnost, no jasno ulazak u parlament može potaći i aktualizirati takve tendencije. Temeljni uzrok ipak jest formiranje vođstva unutar hijerarhijskih organizacija. Takav hijerarhijski vrh se zatim gotovo neizbježno odvaja i od samog članstva, a pogotovo od radničke klase i šire baze. Ranije navedeni direktnodemokratski principi, uključujući horizontalnu organizaciju unutar RF-a koja nema formalnog niti neformalnog predsjedništva ili vođstva stranke, upravo je najvažnija prepreka takvoj birokratizaciji i hijerarhizaciji. Također, rotiramo se na svim aktivnostima i zadacima, što je jedan od ključnih načina kojima se onemogućava odvajanje od konačnih ciljeva pokreta, od članstva i radništva. U vezi sa parlamentarnim djelovanjem, treba još napomenuti kako nam je budući ulazak u parlament sredstvo za daljnji razvoj stranke i pokreta, a ne cilj po sebi. Slično je s ulaskom u mjesne odbore, gradske četvrti i skupštinu na predstojećim lokalnim izborima, uz tu razliku što lokalni nivoi omogućavaju mnogo neposredniju primjenu naših središnjih direktnodemokratskih principa, npr. kroz zborove građana.

Jedna od temeljnih dilema radikalne ljevice u ovom trenutku i na našim prostorima je kako da prevaziđe (samo)izolaciju i zaista se predstavi kao djelatna snaga radničke klase. Kakvo je iskustvo RF u saradnji sa sindikatima, kako onim u bazi, tako i sindikalnim vođstvima? Da li bivše jugoslovensko socijalističko iskustvo ima ikakvog pozitivnog ili negativnog uticaja na percipiranje RF od strane organizovanih radnika i na saradnju RF sa njima?

Utjecaj jugoslavenske prošlosti na današnja postjugoslavenska društva složen je i višestruk. Kad govorimo o sindikatima, taj utjecaj uglavnom je negativan. Naime, u socijalističkoj Jugoslaviji sindikati zapravo nisu imali ulogu nezavisne borbe za radnička prava, s obzirom na to da se država smatrala u cjelini radničkom. U tome je, smatram, jedan od ključnih razloga zašto su veliki sindikati često pomirljivi prema vlasti, spremni na svakakve kompromise. Takav karakter sindikata je 90-ih bilo jednostavno kooptirati od strane novih, nacionalističkih vlasti pozivima na nacionalno zajedništvo, domoljublje i sl. Osim ranije navedenog izdvajanja hijerarhijskih vrhova takvih većih sindikata, u tome je još jedan razlog njihove pasivnosti i pomirljivosti, a na štetu radničke borbe.

S druge strane, pozitivna sjećanja na jugoslavensko iskustvo, kakva su obično svrstana u kategoriju „jugonostalgije“, danas uglavnom funkcioniraju kao izraz težnji za pravednijim i boljim društvom, koje bi usvojilo a možda i nadogradilo na pozitivne tekovine jugoslavenskog socijalizma. No, na suvremenoj radikalnoj ljevici mora nam biti jasno kako je bilo kakav povratak na prošle državno-socijalističke oblike nemoguć, a uostalom i nepoželjan. Socijalizam XXI stoljeća ne može biti jednak onome iz XX. U RF-u vrednujemo pozitivne tekovine jugoslavenskog socijalizma, ali smo istodobno veoma kritični prema njegovim negativnim stranama. No, s obzirom na ideologiju i ciljeve RF-a, asocijacije s Jugoslavijom i pogotovo s njenim raspadom jesu jedna od tema kojom nas se često nastoji diskreditirati u široj javnosti.

Suradnju sa sindikatima ipak imamo i gradimo. Najviše uspjeha i najbolje odnose ostvarujemo s manjim i borbenijim sindikatima. Suradnja sa sindikalnim središnjicama i velikim sindikatima u ovom je trenutku gotovo nemoguća. Uzrok tome nije samo, pa čak ni prvenstveno, ideologija ili radikalnost RF-a, nego sama činjenica da se radi o političkoj stranci. Naime, u većim sindikatima uglavnom prevladava stav da sindikati mogu postojati kao nepolitički subjekti. Za sada, tek manji i borbeni sindikati uviđaju da je sindikalna borba po definiciji politička, pri čemu politiku, kao i demokraciju, treba shvatiti kao širi pojam od isključivo stranačke ili parlamentarne politike.

Zanimljivo je da u ovom trenutku, kad se očigledno ne može govoriti o nekoj radikalnoj promjeni društva u kratkom roku, jedino radikalna ljevica može ponuditi djelotvoran program ekonomskih i političkih reformi u interesu radne većine stanovništva. Političke stranke poretka, u koje spadaju i socijaldemokrati, nisu u stanju da ponude bilo kakve reforme, niti im je to u interesu. Kako RF posmatra potrebu i mogućnost zagovaranja programa tranzicionih mjera, koje bi se mogle provesti na kratak ili srednji rok, koje ne bi zadirale u suštinu društvenog poretka, a ipak bi dovele do poboljšanja položaja radnog stanovništva? Koje su to mjere, prije svega u sferi ekonomije, a potom i političkog sistema, koje bi u ovom trenutku trebalo zagovarati?

Radikalno, kada u ovom kontekstu govorimo o radikalnoj ljevici, treba shvatiti u izvornom značenju pojma, znači gledanje u korjen problema kako bismo našli rješenja. Iako je radikalna promjena društva danas gotovo nezamisliva u kratkom roku i u kontekstu jedne države, nužno je potrebna kao postojana vizija i cilj djelovanja. Ne možemo i ne treba da detaljno i precizno razrađujemo tu viziju, budućnost konačno svima ostaje nepredvidljiva, no nedostatak cilja bitan je problem većine suvremenih političkih i ideoloških pokreta. Takav cilj je nadalje bitan zbog, u naše vrijeme dominantne, propagandne teme kako je alternativa postojećem sustavu nemoguća.

Isticanje neposrednih i konkretnih mjera mogućih i u okviru postojećeg sustava prvenstveno je potrebno zbog stvarnog poboljšanja položaja radne većine. Najmanje radikalno, takva poboljšanja mogu se ostvariti već i primjenom postojećih zakona, počevši sa strogom kontrolom redovnih isplata plaća, kažnjavanjem prakse zloupotreba vezanih uz prekovremeni rad i rad vikendom, zaštitom osobne imovine osoba pod ovrhom, osiguravanjem prava na minimalnu plaću i njezinim povećanjem, dosljednom primjenom zakona u brojnim slučajevima gospodarskog i privatizacijskog kriminala i korupcije. Nadalje, kao tranzicijske mjere zalažemo se za jačanje društvenog vlasništva i radničkoga zadrugarstva, za moguća zakonska rješenja uključuju predaje poduzeća radnicima kod stečaja, povoljno kreditiranje zadruga, osnivanje fonda za socijalizaciju umjesto postojećeg za privatizaciju. Jedan od prijelaznih ciljeva u okviru postojećeg društva nam je i povećanje plaća i/ili skraćivanje radnog vremena u skladu s porastom produktivnosti rada. Takva rješenja ne izlaze iz okvira postojećeg sustava, npr. poticanje radničkog zadrugarstva uspješno se primjenjuje u kapitalističkom kontekstu Španjolske ili Italije, te je dio Corbinovog programa u Britaniji. Problem stagnacije realnih plaća u odnosu na rast produktivnosti čak i u postojećem kapitalističkom okviru upućuje na skraćivanje radnog vremena i povećanje plaća, u suprotnome nalazimo se u postojećoj situaciji sve većeg siromaštva i nezaposlenosti. No, radikalan cilj temeljite promjene sustava mora nam ostati kao vodilja u tim tranzicijskim planovima. U suprotnome ih niti možemo konzistentno artikulirati, niti na temelju njih razmišljati o budućim radikalnijim promjenama.

O nacionalizmu se često govori apstraktno, kao o ideologiji koja je štetna i nazadna, ali kao da se šalje poruka kako se borba protiv nacionalizma vodi primarno ili isključivo u političkoj i ideološkoj sferi. S druge strane, očigledno je da nacionalizam zamagljuje stvarno stanje u društvu i prikriva uzročnike i krivce društvenih zala. Stoga, za istinsku ljevicu se postavlja pitanje kako voditi borbu protiv nacionalizma (a da se ona ne svede na pisanje i predavanja u uskim krugovima)?

I načelno i praktično u RF-u naglašavamo klasni i ekonomski temelj nacionalizma. Dat ću primjer reakcija na postavljanje natpisa s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ u Jasenovcu, gdje je na plakatima kojima smo ga prekrili jasno istaknuta uloga nacionalizma, u ovom slučaju zapravo neskrivenog ustaštva, u očuvanju i skretanju pozornosti s postojećih ekonomskih odnosa i nepravdi. No, suočavanje s nacionalizmom težak je zadatak. Po svojoj prirodi, on uvjetuje binarni pogled na svijet, podjelu na „mi“ i „oni“, prijatelje i neprijatelje. Time se praktički unaprijed zatvaraju mogućnosti nastupa prema nacionalističkoj publici, jer se svakom kritikom nacionalizma svrstava u kategoriju neprijatelja, pa nema recepcije klasnih i ekonomskih poruka s te strane. Takvi nastupi su stoga prvenstveno usmjereni prema publici koja se ne svrstava unaprijed i neupitno na nacionalističku stranu.

Kod izravnog suočavanja s nacionalizmom kao jednim od središnjih stupova postojećeg sustava, nužno je u većoj mjeri naglašavati njegove inherentne kontradikcije. Sadržaj takvog ekstremističkog nacionalizma i filoustaštva jest u temelju kontradiktoran. Dugotrajna kriza kapitalizma vodi frustracijama i strahu, koji često svoj izraz nalaze u ekstremnom nacionalizmu. No, upravo nacionalizam postaje jedna od središnjih obrana postojećeg sustava koji te frustracije i strahove generira. Potrebno je strpljivo i odlučno isticati tu kontradiktornu prirodu nacionalizma. Nije izgledno da se nacionalizma možemo riješiti u kratkoročnoj perspektivi, no vjerujem da će temeljna ekonomska i klasna poruka naći svoju publiku, s obzirom na to da ekstremni nacionalizam doduše može artikulirati frustracije, no iz njega ne mogu proizaći nikakva konstruktivna rješenja.

U Hrvatskoj se upravo pojavila nova politička stranka na ljevici – Nova ljevica. Kako RF ocjenjuje pojavu ove stranke, njen program i personalni sastav?

S Novom ljevicom (NL) komuniciramo od samog njenog osnutka, te suradnju obostrano smatramo mogućom i poželjnom. S obzirom na to da su razgovori oko zajedničkog nastupa na predstojećim lokalnim izborima upravo u tijeku, ne bih ulazio u detalje. Ono što u ovom trenutku mogu reći je da jasno postoje bitne razlike između RF-a i NL, ali i znatno preklapanje u programu i ciljevima. Konkretno, središnji elementi programa NL su antinacionalizam i antifašizam, sekularizam, rodna i spolna ravnopravnost, otpor šovinizmu i ksenofobiji, zaštita postojećih i povećanje prava socijalno ugroženih skupina. NL je stranački i personalno dobro pozicionirana za artikulaciju takvih ciljeva i programskih odrednica. U RF-u jasno podržavamo i dijelimo te ciljeve, te ih već duže vrijeme ističemo i u svom programu, ali i na ulicama, kroz direktne akcije.

Postojeće razlike između dvije stranke možemo ugrubo podijeliti na ideološke i organizacijske. Iako smo i u RF-u svakako za poboljšanja koja su moguća u okviru postojećeg sustava, uvijek se nastojimo voditi mišlju o budućem društvu koje će zamijeniti kapitalističko. Iz ideoloških proizlaze i organizacijske razlike, prvenstveno mislim na direktnodemokratski imperativ unutar RF-a. Govoreći o ljevici, pogotovo radikalnoj, redovita tema jest njena fragmentacija i podjele, što je često shvaćeno i kao jedan od njenih središnjih problema. Mislim da nasuprot tome postojanje više lijevih političkih opcija, čiji se programi i neposredni ciljevi dijelom preklapaju, može i treba biti izvor snage radikalne ljevice – pod uvjetom da takvo supostojanje shvatimo kao poticaj na suradnju na temelju preklapanja, a koje istodobno kroz postojanje više organizacija omogućuje artikulaciju više od jedne moguće alternative postojećem. U sadašnjoj situaciji, gotovo su svi neposredno ostvarivi ciljevi zajednički RF-u i NL, na temelju čega izgrađujemo jedan drugarski i suradnički odnos. Pri tome se dobro razumijemo i slažemo u tome da suradnja ne znači nikakvo odmicanje bilo koje stranke od njenih temeljnih načela i ciljeva.

PODELITE