Otkako je svijeta i vijeka ratovi su „najučinkovitije“ sredstvo u postizanju ciljeva, ali po pravilu ne i zadnje rješenje u ostvarivanju istih. Ono što je važno prilikom promatranja aspekta rata tijekom povijesti je svakako determinacija njegove prirode, tj. je li rat ofanzivnog ili obrambenog karaktera. Tako, u revolucionarnoj socijalističkoj teoriji, za razliku od liberalne (po primjeru buržoaskog pacifizma) klasni aspekt rata itekako je važan, pogotovo sa gledišta Marxovog dijalektičkog i povijesnog materijalizma. Otuda su i neki ratovi tijekom povijesti imali progresivnu nit u svom karakteru, donoseći korist razvoju čovječanstva, pomažući mu da se riješi štetnih, zadrtih i reakcionarnih ustrojstava poput apsolutizma i feudalizma, te najbarbarskijih despotija u Europi kakve su bile ruska i turska.
Ovakvi ratovi ma koliko god bili pogubni u svojim manifestacijama, unutar marksističke misli mogu detektirati progresivnost, imajući u vidu samo mjesto i ulogu ugnjetene klase u borbi protiv klase ugnjetača, robova protiv robovlasnika, kmetova protiv spahija ili najamnih radnika protiv buržoazije. Povijesna je činjenica da su neki ratovi itekako značajni u svrgavanju apsolutizma, despotizma i feudalizma, te u podrivanju eksploatatorskih institucija i zbacivanju jarma klase tlačitelja i ugnjetača. S druge strane većina revolucionarnih marksista i socijalista moglo je u svojoj dijalektici ideja i politike prepoznati obrambene ratove, bilo da su u pitanju ratovi anti-kolonijalnog, anti-imperijalističkog, nacionalno-oslobodilačkog, ili revolucionarnog karaktera.
Ne slučajno su se u ovakvim pravednim i progresivnim ratovima, mnoge progresivne snage oslonile ili gajile svoje simpatije ka jednom dijelu buržoazije u nekoj zemlji kada je ova doprinosila u podrivanju ili svrgavanju institucija koje su bile nositelji represivnog aparata i glavni oslonac apsolutističkog, despotskog i feudalnog sustava. Stoga revolucionarni marksisti i socijalisti pod obrambenim ratom uvijek podrazumijevaju „pravedan“ rat u dijalektičkom smislu. Ono na šta su prije sto godina pozivali Lenjin, Luxemburg i Libkneht. Veliki Lenjin je imperijalizam prepoznao kao zadnji stadij kapitalizma. I ne slučajno! Ovaj intelektualni div i predvodnik Oktobarske revolucije znao je da određena klasa (radnička) u društvu može povesti rat koji bi bio oslobodilački i pravedan imajući u vidu opće predrevolucionarno stanje i opći uvjeti života ruskog proletarijata.
U svom vanvremenskom djelu Socijalizam i rat uDrugom poglavlju – Klase i partije u Rusiji između ostalog piše:
„Jedina klasa u Rusiji koju nisu uspjeli da zaraze šovinizmom jeste proletarijat. Pojedini ispadi na početku rata dotakli su se samo najneprosvjećenijih slojeva radnika. Učešće radnika u moskovskim ružnim demonstracijama protiv Njemaca jako je preuveličano. Opće uzevši, radnička klasa Rusije pokazala se imunom prema šovinizmu.“
Što samo ukazuje na činjenicu da je jedna klasa svjesna svog pozicioniranja u ratu koji nailazi. Za razlike od recimo širokih slojeva gradske „srednje“ buržoazije, buržoaske inteligencije, lica slobodnih profesija itd. – koji su bar na početku rata, također bili zaraženi šovinizmom. Dok kako znamo, gornji slojevi i trgovačko-industrijske buržoazije vatreno su podržavali ratobornu politiku carske vlade.
Što se tiče općeg stava socijalista prema ratovima Lenjin u istom svom djelu piše:
„Socijalisti su uvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsku i zvjersku stvar. Ali je naš stav prema ratu principijelno drukčiji od stava buržoaskih pacifista (pristalica i propovjednika mira) i anarhista. Od prvih mi se razlikujemo time što shvaćamo neizbježnu vezu ratova sa borbom klasa u samoj zemlji, što shvaćamo nemogućnost da se ratovi unište, a pritom ne ukinu klase i ne stvori socijalizam, kao god i time što mi potpuno priznajemo zakonitost, progresivnost i nužnost građanskih ratova. I od pacifista, i od anarhista mi se marksisti razlikujemo time što prepoznajemo nužnost povijesnih proučavanja svakog rata ponaosob. U povijesti je često bivalo ratova koji su, usprkos svih strahota, zvjerstva, muka i nevolja, neizbježno vezanih za svaki rat, ipak bili progresivni. Zato treba razmotriti povijesne specifičnosti upravo sadašnjeg rata.“
Ipak je stari boljševik Lenjin u naletu velikog rata 1914. godine prepoznao imperijalistički karakter istog, koji su većina ideološko-političkih nomenklatura izopćili kao takvog, dajući mu predznak buržoasko-progresivnog, ili još gore dajući mu nacionalno-oslobodilački značaj. Međutim, u stvarnosti kapitalizam je toliko razvio svoju koncentraciju monopola u svim granama industrije, koja je obuhvaćala i sindikalne organizacije, saveze kapitalista-milijardera i trgovinske trustove, do te mjere, da je gotovo cijela kugla zemaljska bila podijeljena između gospodara kapitala u obliku kolonija i eksploatacije čitavih naroda u cilju ostvarivanja ekstra profita, tako što su slobodnu trgovinu i konkurentnost zamijenili težnjom ka monopolu. Time kapitalizam se nikako ne može nazvati oslobodiocem nacija, već njihov najveći ugnjetač.
On je s vremenom od progresivnog postao reakcionaran, do te mjere, da je toliko razvio proizvodne snage da čovječanstvu predstoji – ili da pređe u socijalizam, ili da godinama ili čak desetljećima doživljuje oružanu borbu velikih sila za vještačko održavanje kapitalizma pomoću kolonija, monopola, privilegija i nacionalnog ugnjetavanja svake vrste – kako kaže sam Lenjin. Otuda i trebamo pažljivo pristupiti i promatrati trenutni rat u Ukrajini, koji po svim parametrima dijalektičkog i povijesnog materijalizma ima karakter imperijalističkog. S obzirom na to da je rat nastavak politike drugim (nasilnim) sredstvima – kako je to svojevremeno definirao Karl Clausewitz, pruski general i vojni teoretičar koji je analizirao politički aspekt rata, da se zaključiti, da je rat jedan od instrumenata kapitala u rješavanju problema kada politika zataji.
Marksisti su ovu tezu s pravom smatrali teorijskom osnovom gledišta o značaju svakog danog rata. Stoga je i Lenjin koji je pomno proučavao Clausewitza pomoću svojih teza uspješno upustio u polemiku s Kautskim i Plekhanovim, čije se poglavlje o odnosu politike i rata u njegovim izvodima slobodno može nazvati najvažnijim poglavljem. Lenjinova dijalektika po mnogo čemu slična onoj Marxovoj i Engelsovoj, znala je na površinu izbaciti odnos između politike i rata kao njen legitimni nastavak. U svom članku Kolaps Druge internacionale Lenjin između ostalog piše:
„Kada se primjeni na ratove, temeljna tvrdnja dijalektike, koju je Plekhanov tako besramno iskrivio da bi ugodio buržoaziji, jest da je ‘rat jednostavno nastavak politike drugim (upravo nasilnim) sredstvima’. To je formulacija Clausewitza, jednog od velikih pisaca vojne povijesti, čije je ideje oplodio Hegel. I to je uvijek bila točka gledišta Marxa i Engelsa, koji su svaki rat promatrali kao nastavak politike tih zainteresiranih sila i različitih klasa unutar njih u određenom trenutku.“
Teorija Karla Clausewitza danas aktualna kao i prije sto godina. Sukob u Ukrajiini jasno nam pokazuje da rat ostaje dio političkog odnosa koji u potpunosti određuju njezin razvoj, da je to samo nastavak politike oružanim nasiljem unutar buržoaskih redova, i na to se ne smije gledati kao na nešto neovisno. Gotovo svi ratovi su rezultat političkih odluka za postizanje političkih ciljeva uz pomoć brojnih sredstava kojima raspolažu države – političkih, diplomatskih, gospodarskih, ideoloških, informacijsko-propagandnih, tehnoloških i dr., među kojima vodeću ulogu imaju oružane snage. Ranije se na rat gledalo kao na potpuno racionalno sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Ili kako je vjerovao Clausewitz, strategija ne može imati racionalnu osnovu sve dok nije izgrađena na svijesti cilja kojem teži. To je on imao na umu kada je rat okarakterizirao kao nastavak politike drugim sredstvima. 1
Ipak od završetka hladnoratovskog razdoblja i bipolarnog svijeta svjedoci smo kako se pokušava od strane dominantnih sila iscrtati nove konture unipolarnog, a u zadnje vrijeme i multipolarnog svijeta na geopolitičkoj i geostrateškoj šahovskoj ploči. Međutim, iza svih ovih planova se isključivo kriju interesi krupnog kapitala. Kapital je pokretač svega, pa tako i politike i rata kao njezinog nastavka. Dvije najveće svjetske sile tijekom hladnog rata su bile na rubu rata, kada je 1962. godine izbila kubanska raketna kriza, ali do toga nije došlo samo zahvaljujući nuklearnom arsenalu koji posjeduju, što je i danas „garant“ da je nuklearni rat nemoguć, iz prostog razloga što je nuklearni arsenal u međuvremenu postao glavna mjenica u rukama realpolitike koju kontrolira multinacionalni globalni kapital.
Na ovo je još prije pola stoljeća sugerirao bivši američki predsjednik Richard Nixon u svom Stvarnom svijetu, rekavši kako „dvije supersile ne mogu priuštiti da započnu rat jedna protiv druge u bilo koje vrijeme i ni pod kojim okolnostima. Jer ogromna vojna moć svake strane čini rat zastarjelim kao oruđe“. Jedan drugi američki predsjednik u svojoj godišnjoj poruci Kongresu O stanju zemlje 25. siječnja1984. godine će izjaviti da se „rat ne može dobiti i da ga nikada ne treba pokrenuti“. Ali su zato svi njegovi nasljednici pokrenuli imperijalističke ratove protiv puno slabijih država, nacija i naroda koji traju i dandanas. Što se tiče Sovjetskog Saveza, on se od samog početka nuklearnog doba u svojim službenim izjavama deklarativno zalagao za potpunu zabranu ovog sredstva svjetske apokalipse, a još više za zabranu njegove uporabe. Mada je jednom Nikita Hruščov u vrijeme nuklearne napetosti upozorio „da će ‘pokopati’ kapitaliste, ali i da će živi zavidjeti mrtvima ako se pokrene nuklearni rat“, koji je ipak bio kategorički protivnik nuklearnog rata.
To je sasvim ispravna misao, jer nakon nuklearnog rata će biti situacija u kojoj više neće biti potrebe za povlačenjem razlika između interesa država, klasa, ideologija i politika. Postavlja se pitanje, je li danas moguća uporaba oružja koje simbolizira čovjekovu ludost? Naravno da nije isključeno, ali je sasvim malo vjerojatno. Ako je u ono vrijeme čovječanstvo pokazalo sposobnost oduprijeti se iskušenju da prijeđe kobnu granicu koja bi ga gurnula u globalnu katastrofu iz koje nema povratka, moguće je i danas. Štoviše, nuklearno oružje samo po sebi, postalo je glavni čimbenik u spriječavanju njegove uporabe od strane bilo koje zemlje. Iznimno je suzilo ciljeve za koje se moglo koristiti kao strateška moć, glavna zadaća mu je bila obuzdavanje mogućeg neprijateljskog napada. Djelomično zato što strateško nuklearno oružje služi upravo toj i nijednoj drugoj svrsi, mir je vladao središtem međunarodne politike pet poslijeratnih desetljeća, dok su na periferiji bjesnili ratovi niskog i srednjeg intenziteta vođenih konvencionalnim oružjem. Sve to sugerira da nuklearno oružje može poslužiti tradicionalnom cilju osiguravanja opstanka države samo ako se nikada ne koristi. 2
Rat u Ukrajini je također jedan u nizu ratova koji se vodi na periferiji kapitalističkog ustrojstva svijeta, daleko od glavnog središta globalnog kapitala, i kao takav će biti ograničen na konvencionalni način ratovanja. Ruska buržoazija koja je nakon pada socijalizma i restauracije kapitalizma pokrala čitav društveni kapital koji je bio plod udruženog socijalističkog rada i planske socijalističke izgradnje zemlje, danas pokušava da nadvlada ukrajinsku buržoaziju koju pomaže zapad, u cilju boljeg pozicioniranja na predstojećem globalnom financijskom tržištu koje će se projektirati u narednih par desetljeća, prilikom preraspodjele sfera utjecaja kao rezultat novih blokovskih podjela svijeta. Međutim, ono što danas lijeve progresivne snage ne mogu detektirati, je to da je i ovaj rat imperijalističke prirode, te da iza njega stoje isključivo korporativni interesi dominantne vladajuće klase.
Ili kako bi Lenjin u svojim Ratnim pitanjima u spisima u prvom poglavlju Rata i mira rekao:
„Interesi pohlepne buržoazije, interesi kapitala, koji je spreman prodati i upropastiti svoju domovinu u potrazi za profitom – to je uzrok ovog zločinačkog rata koji radnom narodu donosi nesagledive katastrofe.“
Ono što već stoljećima unazad radi vladajuća klika pomoću međunarodnog kapitala u cilju boljeg pozicioniranja buržoazije, bilo da je to u pitanju anglo-američka ili neka druga. Zato ću se na samom kraju opet pozvati na vođu Oktobarske revolucije, Lenjina, koji je u svom djelu Poziv na rat uputio na to zašto je važno ne zauzeti niti jednu stranu gdje piše:
„U stvari, ovo je rat između dvije skupine odmetnutih velikih sila zbog podjele kolonija, zbog porobljavanja drugih naroda, zbog dobiti i privilegija na svjetskom tržištu. Ovo je najreakcionarniji rat, rat modernih robovlasnika za održavanje i jačanje kapitalističkog ropstva.“
Foto: Tatyana Tkachuk/Flickr