Otkako su, ranije ove godine, ruske snage napale Ukrajinu, analitičari diljem političkog spektra nastojali su identificirati što nas je – ili tko – dovelo do ove točke. Fraze poput ”Rusija”, ”Ukrajina”, ”Zapad”, ”globalni Jug” porazbacani su uokolo kao da označavaju jedinstvene političke aktere. Čak i na ljevici, stavovi Vladimira Putina, Volodimira Zelenskog, Joea Bidena i drugih svjetskih čelnika po pitanju ”sigurnosnog rizika”, ”samoodređenja”, ”civilizacijskog izbora”, ”suvereniteta”, ”imperijalizma” i ”antiimperijalizma”, često se uzimaju kao nominalna vrijednost, kao da predstavljaju koherentne nacionalne interese.
Debata o ruskom interesu ili, preciznije, interesima ruske vladajuće klike da pokrene rat, ima tendenciju polarizacije do upitnih krajnosti. Mnogi doslovno shvaćaju ono što Putin govori, propuštajući propitati jesu li Putinova opsesija NATO ekspanzijom ili njegovo inzistiranje da Ukrajinci i Rusi čine ”jedan narod” interesi ruskog naroda u cjelini. S druge strane, mnogi odbacuju njegove primjedbe, smatrajući ih drskim lažima i strateškom komunikacijom koja nema veze s njegovim ”pravim” ciljevima u Ukrajini.
Na svoj način, oba navedena stajališta služe mistificiranju, a ne razjašnjavanju motivacija Kremlja. Današnje diskusije o ruskoj ideologiji često zvuče kao povratak u vrijeme Njemačke ideologije koju su mladi Karl Marx i Friedrich Engels napisali prije otprilike 175 godina. Za neke, dominantna ideologija u ruskom društvu pravi je prikaz društvenog i političkog poretka. Drugi vjeruju da će već i ukazivanje da je car gol biti dovoljno da se probije ideološki balon.
Nažalost, stvarni svijet nešto je kompliciraniji. Ključ za razumijevanje onoga ”što Putin zaista želi” nije prebiranje po opskurnim frazama iz njegovih govora i člancima koji odgovaraju unaprijed stvorenim predrasudama promatrača, već provođenje sustavne analize strukturno uvjetovanih materijalnih interesa, političke organizacije i ideološke legitimacije društvene klase koju predstavlja.
U nastavku ću nastojati identificirati neke osnovne elemente takve analize u kontekstu Rusije. To ne znači da je slična analiza interesa zapadnjačke i ukrajinske vladajuće klase u ovom sukobu irelevantna ili neprikladna, ali moj fokus na Rusiji dijelom je iz praktičnih razloga, dijelom zato što je to najkontroverznije pitanje u ovom trenutku i dijelom zato što ruska vladajuća klasa snosi najveći dio odgovornosti za ovaj rat. Razumijevanjem njihovih materijalnih interesa, možemo nadići slabašna objašnjenja koja tvrdnje vladara uzimaju kao činjenicu i krenuti prema koherentnijoj slici o tome kako je rat ukorijenjen u ekonomskom i političkom vakuumu kojeg je stvorio raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Što je u imenu?
U ovom se ratu većina marksista vratila na koncept imperijalizma kako bi teoretizirala interese Kremlja. Naravno, svakoj analitičkoj slagalici važno je pristupiti sa svim raspoloživim alatima. Međutim, jednako je važno pravilno ih koristiti. Problem je u tome što koncept imperijalizma nije doživio gotovo nikakav razvoj u primjeni na postsovjetsko stanje. Vladimir Lenjin, kao ni bilo koji drugi klasični marksist, nije mogao ni zamisliti fundamentalno novu situaciju koja je nastala nakon kolapsa sovjetskog socijalizma. Njihove generacije analizirale su kapitalistički imperijalizam, ekspanziju i modernizaciju. Nasuprot tome, postosvjetsko stanje podrazumijeva trajnu krizu kontrakcije, demodernizacije i periferizacije.
To ne znači da je analiza ruskog imperijalizma danas besmislena, ali moramo napraviti mnogo konceptualne domaće zadaće kako bismo je učinili plodonosnom. Rasprava o tome predstavlja li suvremena Rusija imperijalističku zemlju pozivajući se na udžbeničke definicije iz XX. stoljeća ima samo školsku vrijednost. Od eksplanatornog koncepta, ”imperijalizam” se pretvara u ahistorijsku i tautološku deskriptivnu etiketu: ”Rusija je imperijalistička jer je napala slabijeg susjeda”; ”Rusija je napala slabijeg susjeda jer je imperijalistička” i tako dalje. Neuspjeh u pronalaženju ekspanzionizma ruskog financijskog kapitala (s obzirom na utjecaj sankcija na vrlo globalizirano rusko gospodarstvo i zapadnu imovinu ruskih ”oligarha”); osvajanje novih tržišta (u Ukrajini koja nije uspjela privući praktički nikakva izravna strana ulaganja (FDI), osim offshore novca vlastitih oligarha), nadzor nad strateškim resursima (kakva god nalazišta minerala leže na ukrajinskom tlu, Rusiji bi trebala ili rastuća industrija da ih apsorbira ili barem mogućnost da ih proda naprednijim gospodarstvima što je, začudno, samo jače ograničeno zapadnim sankcijama); ili bilo koji drugi tipični imperijalistički uzrok koji stoji iza ruske invazije.
Neki analitičari tvrde da bi rat mogao imati autonomnu racionalnost ”političkog” i ”kulturnog” imperijalizma. Ovo je krajnje eklektično objašnjenje. Naš zadatak je objasniti kako politički i ideološki razlozi za invaziju odražavaju interese vladajuće klase. U suprotnom, neizbježno dolazimo do grubih teorija moći radi vlasti ili ideološkog fanatizma. Štoviše, to bi značilo da – ili je rusku vladajuću klasu za taoca uzeo vlastohlepni luđak ili nacionalist opsjednut ”povijesnom misijom” obnove ruske veličine, ili vladajuća klasa pati od ekstremnog oblika lažne svijesti dijeleći Putinove ideje o NATO prijetnjama i njegovo poricanje ukrajinske državnosti, što je, u konačnici, dovelo do politike koja je objektivno suprotna njihovim interesima.
Vjerujem da je oboje pogrešno. Putin nije vlastohlepni luđak niti ideološki fanatik. Pokrećući rast u Ukrajini, on štiti racionalne kolektivne interese ruske vladajuće klase. Nerijetko se kolektivni interesi samo djelomično poklapaju s interesima pojedinih predstavnika te klase ili im čak i proturječe. Ali kakva klasa zapravo vlada Rusijom i koji su njezini kolektivni interesi?
Politički kapitalizam u Rusiji i šire
Na pitanje koja klasa vlada Rusijom, većina ljevičara odgovorila bi gotovo instinktivno: kapitalisti. Prosječni stanovnik postsovjetskog prostora vjerojatno bi ih nazvao lopovima, prevarantima ili mafijašima. Nešto kultiviraniji izraz bio bi ”oligarsi”. Takve odgovore mogli bismo lako odbaciti kao lažnu svijest onih koji ne razumiju svoje vladare u ”pravim” marksističkim terminima. Međutim, svrsishodniji put analize bio bi razmišljati o tome zašto postsovjetski građani ističu krađu i usku međuovisnost između privatnog poslovanja i države koju implicira riječ ”oligarh”.
Kao i kod rasprave o modernom imperijalizmu, moramo ozbiljno shvatiti specifičnost postsovjetskog stanja. Povijesno gledano, ”primitivna akumulacija” ovdje se dogodila u procesu centrifugalnog raspada sovjetske države i gospodarstva. Politolog Steven Solnick nazvao je ovaj proces ”krađom države”. Članovi nove vladajuće klase ili su privatizirali državnu imovinu (često za sitan novac) ili su im dane brojne prilike za pretakanje dobiti iz formalno javnih subjekata u privatne ruke. Iskorištavali su neformalne odnose s državnim dužnosnicima i, često namjerno, osmišljene rupe u zakonu za masovnu utaju poreza i bijeg kapitala, dok su izvodili neprijateljska preuzimanja poduzeća radi brze zarade u kratkom periodu.
Ruski marksistički ekonomist Ruslan Dzarasov obuhvatio je ove prakse konceptom ”insajderske rente” naglašavajući rentnu prirodu prihoda koju izvlače insajderi zahvaljujući kontroli koji imaju nad financijskim tokovima poduzeća koja ovisi o odnosima s nositeljima moći. Te se prakse mogu naći i u drugim dijelovima svijeta, ali njihova je uloga, zbog prirode postsovjetske transformacije koja je započela centrifugalnim kolapsom države, socijalizma i kasnije političko-ekonomske rekonsolidacije na pokroviteljskim osnovama, daleko važnija u formiranju i reprodukciji ruske vladajuće klase.
Drugi istaknuti mislioci, poput mađarskog sociologa Ivána Szelényija, sličan fenomen opisuju terminom ”političkog kapitalizma”. Prema Maxu Weberu, politički kapitalizam karakterizira iskorištavanje političkih položaja radi gomilanja privatnog bogatstva. Političkim kapitalistima nazvao bih dio kapitalističke klase čija glavna kompetitivna prednost proizlazi iz selektivnih benefita koje dobivaju od države, za razliku od kapitalista koji svoju prednost temelje na tehnološkim inovacijama i jeftinoj radnoj snazi. Politički kapitalizam nije vezan samo uz postsovjetske zemlje, ali može cvjetati samo u onim krajevima gdje je država povijesno igrala dominantu ulogu u gospodarstvu i akumulaciji ogromnog kapitala, sada otvorenog za privatnu eksploataciju.
Prisutnost političkog kapitalizma krucijalna je za razumijevanje zašto, kada Kremlj govori o ”suverenosti” i ”sferama utjecaja”, to ni na koji način nije produkt iracionalne opsjednutosti zastarjelim konceptima. Također, takva retorika nije nužno artikulacija ruskih nacionalnih interesa, već direktna refleksija interesa ruskih političkih kapitalista. Ako su selektivni državni benefiti nužni za akumulaciju njihovog bogatstva, onda ti kapitalisti nemaju drugog izbora nego ograditi teritorij nad kojim provode monopol – teritorij koji se ne smije dijeliti s drugim frakcijama kapitalističke klase.
Taj interes za ”označavanjem teritorija” nije podjednako važan svim tipovima kapitalista. Duga kontroverza u marksističkoj teoriji fokusirala se na pitanje, da parafraziram Gorana Therborna, ”što vladajuća klasa zapravo radi kada vlada”. Zagonetka je bila u tome što buržoazija u kapitalističkim državama obično ne upravlja izravno državom. Državna birokracija obično uživa znatan stupanj autonomije od kapitalističke klase, no služi joj uspostavljanjem i provođenjem pravila koja pogoduju kapitalističkoj akumulaciji. Nasuprot tome, politički kapitalisti zahtijevaju mnogo strožu kontrolu nad donositeljima političkih odluka. Kao alternativu, sami zauzimaju političke položaje i iskorištavaju ih za osobno bogaćenje.
Mnoge ikone klasičnog poduzetničkog kapitalizma imale su koristi od državnih subvencija, povlaštenih poreznih režima ili raznih protekcionističkih mjera. Ipak, za razliku od političkih kapitalista, sâm njihov opstanak i širenje na tržištu rijetko je ovisio o određenoj grupi pojedinaca na određenom položaju, određenim strankama na vlasti ili određenim političkim režimima. Transnacionalni kapital mogao bi preživjeti i bez nacionalnih država u kojima su smještena njegova središta – prisjetimo se projekta plutajućih poduzetničkih gradova neovisnih o bilo kojoj nacionalnoj državi koje su potaknuli tajkuni iz Silicijske doline poput Petera Thiela. Politički kapitalisti ne mogu preživjeti globalno natjecanje bez barem jednog teritorija na kojem mogu ubirati insajdersku rentu bez vanjskih ometanja.
Klasni konflikt na postsovjetskog periferiji
Ostaje otvoreno pitanje hoće li politički kapitalizam biti dugoročno održiv. Najzad, država mora odnekud uzeti resurse koje će redistribuirati političkim kapitalistima. Kako primjećuje Branko Milanović, korupcija je endemski problem političkog kapitalizma, čak i kad ga vodi efektivna, tehnokratska i autonomna birokracija. Za razliku od najuspješnijeg slučaja političkog kapitalizma, onog kineskog, raspadnute institucije Sovjetske komunističke partije bile su zamijenjene režimima temeljenima na osobnim patronatskim mrežama koji su savijali formalnu fasadu liberalne demokracije u svoju korist. To je često djelovalo protiv impulsa za modernizacijom i profesionalizacijom gospodarstva. Grubo rečeno, ne može se vječno krasti iz istog izvora. Treba se transformirati u drugačiji kapitalistički model kako bi se održala profitna stopa i to, ili preko kapitalnih ulaganja ili pojačane eksploatacije radne snage, ili širenjem s ciljem dobivanja više izvora za izvlačenje insajderske rente.
Ali i ulaganje i eksploatacija radnika suočavaju se sa strukturalnim preprekama u postsovjetskom političkom kapitalizmu. S jedne strane, mnogi se ne žele upustiti u dugoročna ulaganja kada im poslovni model, pa čak i vlasništvo nad imovinom, fundamentalno ovise o određenim ljudima na vlasti. Općenito se pokazalo prikladnijim jednostavno prebaciti profit na račune u inozemstvu. S druge strane, postsovjetska radna snaga bila je urbanizirana, obrazovana i nije bila jeftina. Relativno niske plaće bile su moguće samo zbog opsežne materijalne infrastrukture i institucija socijalne skrbi ostavljenih u nasljeđe nakon raspada Sovjetskog Saveza. To nasljeđe predstavlja golem teret za državu, ali ga nije lako napustiti bez potkopavanja podrške ključnih skupina birača. Bonapartistički lideri poput Putina i drugih postsovjetskih autokrata nastojali su prekinuti grabežljivo rivalstvo između političkih kapitalista, karakteristično za devedesete godine, balansirajući između interesa pojedinih elitnih frakcija i represijom na one druge – no bez promjene temelja političkog kapitalizma.
Kako se pohlepna ekspanzija počela sukobljavati s unutarnjim ograničenjima, ruske elite nastojale su je eksternalizirati kako bi zadržale stopu rente povećanjem količine ekstrakcije. Otuda intenziviranje integracijskih projekata predvođenih Rusijom poput Euroazijske ekonomske unije. Tu su se suočili s dvije prepreke. Prva je bila relativno minorna: lokalni politički kapitalisti. U Ukrajini su, primjerice, oni bili zainteresirani za jeftinu rusku energiju, ali i za vlastito suvereno pravo za ubiranje insajderskih renti na svom teritoriju. Mogli su instrumentalirizati antiruski nacionalizam za legitimaciju vlastitih pretenzija na ukrajinske dijelove raspadajuće sovjetske države, ali nisu uspjeli razviti poseban projekt nacionalnog razvoja.
Naslov poznate knjige drugog ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme, ”Ukrajina nije Rusija”, dobar je primjer ovog problema. Što je točno Ukrajina ako nije Rusija? Univerzalni neuspjeh neruskih postsovjetskih političkih kapitalista u prevladavanju krize hegemonije, učinio je njihovu vladavinu krhkom i u konačnici ovisnom o ruskoj potpori, kao što smo nedavno vidjeli u Bjelorusiji i Kazahstanu.
Savez između transnacionalnog kapitala i profesionalne srednje klase na postsovjetskom prostoru, koju politički predstavljaju prozapadna, nevladina civilna društva, dao je uvjerljiviji odgovor na pitanje što bi točno trebalo rasti na ruševinama degradiranog i dezintegriranog državnog socijalizma i predstavljao je veću prepreku postsovjetskoj integraciji koju predvodi Rusija. To je činilo glavni politički sukob na postsovjetskom prostoru i kulminirao je invazijom na Ukrajinu.
Bonapartistička stabilizacija koju su donijeli Putin i drugi postsovjetski čelnici potaknula je rast profesionalne srednje klase. Dio njih dijelio je neke benefite sustava, primjerice, ako je bio zaposlen u birokraciji ili strateškim državnim poduzećima. Međutim, velik dio njih bio je isključen iz sfere političkog kapitalizma. Njihove glavne prilike za prihode, karijeru i razvoj političkog utjecaja ležale su u intenziviranju političkih, gospodarskih i kulturnih veza sa Zapadom. Istovremeno, oni su bili avangarda zapadne meke moći. Integracija u institucije Europske unije i SAD-a predstavljala im je rezervni modernizacijski projekt pridruživanja ”pravom” kapitalizmu i ”civiliziranom svijetu”. To je nužno značilo prekid s postsovjetskim elitama, institucijama i ukorijenjenim socijalističkim mentalitetom ”zaostale” plebejske mase koja se drži barem neke stabilnosti nakon katastrofe devedesetih.
Duboko elitistička priroda ovog projekta je razlog zašto on nikada nije postao dominantan ni u jednoj od postsovjetskih zemalja, čak i kada je bio potaknut povijesnim antiruskim nacionalizmom – čak i danas, negativna koalicija mobilizirana protiv ruske invazije ne znači da su Ukrajinci ujedinjeni oko ijedne pozitivne agende. Istovremeno, pomaže objasniti skeptičnu neutralnost globalnog Juga kada se od njega traži da se solidarizira ili s wannabe supersilom al pari drugim zapadnim silama (Rusijom) ili s wannabe periferijom istih tih supersila koja ne želi ukinuti imperijalizam, već se samo želi priključiti boljem (Ukrajina). Za većinu Ukrajinaca, ovo je samoobrambeni rat. Razumijevajući ovo, ne bismo trebali zaboraviti na jaz između njihovih interesa i interesa onih koji tvrde da govore u njihovo ime predstavljajući vrlo određene političke i ideološke agende kao univerzalne cijeloj naciji – oblikujući samoodređenje na veoma klasno specifičan način.
Rasprava o ulozi Zapada u otvaranju puta za rusku invaziju, obično je orijentirana na NATO-v prijeteći stav prema Rusiji. No uzimajući u obzir fenomen političkog kapitalizma, možemo nazrijeti klasnu borbu iza zapadne ekspanzije te razloge zbog kojih zapadna integracija Rusije. bez temeljne transformacije potonje. nikada ne bi mogla funkcionirati. Nije bilo načina da se postsovjetski politički kapitalisti integriraju u institucije predvođene Zapadom, koje su ih otvoreno nastojale eliminirati kao klasu, lišavajući ih njihove glavne kompetitivne prednosti: selektivnih beneficija dodijeljenima postsovjetskim državama. Takozvana ”antikorupcijska” agenda, široko rasprostranjena među prozapadnom srednjom klasom u regiji, bila je vitalni, ako ne i najvažniji, dio vizije zapadnih institucija za postsovjetski prostor. Za političke kapitaliste, uspjeh te agende značio bi njihov politički i ekonomski kraj.
Iako Kremlj u javnosti nastoji prikazati ovaj rat kao bitku za opstanak Rusije kao samostalne države, najvažniji ulog je opstanak ruske vladajuće klase i njenog modela političkog kapitalizma. ”Multipolarno” rekonstruiranje svjetskog poretka riješilo bi problem na neko vrijeme. To je razlog zbog kojega Kremlj nastoji prodati svoj specifični klasni projekt elitama globalnog Juga koje bi dobile vlastitu suverenu ”sferu utjecaja” temeljenu na tvrdnji da predstavljaju ”civilizaciju”.
Kriza postsovjetskog bonapartizma
Kontradiktorni interesi postsovjetskih političkih kapitalista, profesionalne srednje klase i transnacionalnog kapitala, strukturirali su politički konflikt koji je, u konačnici, iznjedrio sadašnji rat. Međutim, kriza političkih organizacija političkih kapitalista dodatno je otežala njihov položaj.
Bonapartistički režimi, poput Putinovoga u Rusiji i Lukašenkovoga u Bjelorusiji, oslanjaju se na pasivnu, depolitiziranu potporu, crpeći svoj legitimitet iz prevladavanja katastrofe postsovjetskog kolapsa, a ne iz vrste aktivnog pristanka koji osigurava političku hegemoniju vladajuće klase. Takva personalistička, autoritarna vladavina u osnovi je krhka zbog problema nasljeđivanja. Ne postoje jasna pravila niti tradicija za prijenos moći, ne postoji jasno artikulirana ideologije koju bi novi vođa trebao slijediti, ne postoji stranka ili pokret kroz koju bi se novi lider mogao socijalizirati. Sukcesija predstavlja točku ranjivosti u kojoj interni konflikti među elitom mogu eskalirati do opasnog stupnja i gdje pobune odozdo imaju veće šanse za uspjeh.
Posljednjih su godina takve pobune sve učestalije na ruskoj periferiji: Euromaidan u Ukrajini 2014., revolucije u Armeniji, treća revolucija u Kirgistanu, neuspjeli pokušaj ustanka u Bjelorusiji 2020. te nedavni ustanak u Kazahstanu. U posljednja dva slučaja ruska se potpora pokazala ključnom za opstanak lokalnog režima. Unutar same Rusije, pokret ”Za poštene izbore” iz 2011. i 2012. godine kao i kasniji pokreti inspirirani Aleksejem Navaljnim nisu bili beznačajni. U predvečerje invazije , radnički nemiri bili su u porastu, a ankete su pokazivale pad povjerenja u Putina i rastuće želje za njegovim umirovljenjem. Protivljenje Putinu bilo je veće što su ispitanici bili mlađi.
Nijedna od postsovjetskih takozvanih maidan revolucija nije predstavljala egzistencijalnu prijetnju postsovjetskim političkim kapitalistima kao klasi za sebe. Oni su samo zamijenili frakcije iste vladajuće klase i tako dodatno intenzivirali krizu političkog predstavljanja zbog koje je i došlo do pobune. Zbog toga se ovi prosvjedi tako često i ponavljaju.
Prema politologu Marku Beissingeru, maidanske revolucije su tipične suvremene urbane građanske revolucije. Pomoću golemog statističkog materijala, Beissinger je pokazao da, za razliku od društvenih revolucija iz prošlosti, urbane građanske revolucije samo privremeno oslabljuju autoritarnu vlast i osnažuju građanska društva srednje klase. One ne donose jači i ravnopravniji politički poredak niti trajne demokratske promjene. Tipično za postsovjetske zemlje, maidanske revolucije samo su oslabile državu i učinile lokalne političke kapitaliste ranjivijima na pritisak transnacionalnog kapitala – oboje, direktno ili indirektno, putem prozapadnih nevladinih organizacija. U Ukrajini je, nakon Euromaidana, niz ”antikorupcijskih” institucija bilo tvrdoglavo gurano od strane MMF-a, G7 i civilnih društava. U posljednjih osam godina, te institucije nisu uspjele razotkriti ni jedan veći slučaj korupcije, ali su institucionalizirale nadzor nad svim državnim poduzećima i sudskim sustavom od strane stranih državljana i antikorupcijskih aktivista, smanjujući mogućnosti domaćih političkih kapitalista za ubiranje insajderske rente. Ruski politički kapitalisti imaju dobar razlog za zabrinutost promatrajući probleme nekoć moćnih ukrajinskih oligarha.
Nenamjerne posljedice konsolidacije vladajuće klase
Nekoliko čimbenika mogu objasniti tajming invazije i Putinovu pogrešnu procjenu o brzoj i lakoj pobjedi: ruska privremena prednost u hipersoničnom naoružanju, europska ovisnost o ruskim energentima, represija takozvane proruske oporbe u Ukrajini, stagnacija Sporazuma iz Minska iz 2015. godine nakon rata u Donbasu i neuspjeh ruske obavještajne službe u Ukrajini. Ovdje sam pokušao u što širim crtama objasniti klasni sukob koji stoji iza invazije između političkih kapitalista zainteresiranih za teritorijalnu ekspanziju s ciljem održanja stope rente, s jedne strane, i tranzicijskog kapitala povezanog s profesionalnom srednjom klasom isključenom iz političkog kapitalizma s druge strane.
Marksistički koncept imperijalizma može se primijeniti na sadašnji rat samo ako možemo identificirati materijalne interese koji stoje iza njega. Istovremeno, ovaj sukob više je od samo ruskog imperijalizma. Sukob koji se u Ukrajini rješava tenkovima, artiljerijom i raketama isti je onaj koji su policijske palice ugušile u Bjelorusiji i Rusiji. Intenziviranje postsovjetske krize hegemonije – nesposobnost vladajuće klase da razvije održivo političko, moralno i intelektualno vodstvo – temeljni je uzrok eskalacije nasilja.
Ruska vladajuća klasa je raznolika. Neki njezini dijelovi trpe značajne gubitke zbog zapadnih sankcija. Međutim, djelomična autonomija ruskog režima od vladajuće klase omogućuje mu da slijedi dugoročne kolektivne interese neovisno o gubicima pojedinačnih predstavnika ili skupina. Istodobno, kriza sličnih režima na ruskoj periferiji pogoršava egzistencijalnu prijetnju ruskoj vladajućoj klasi u cjelini. Suverenije frakcije ruskih političkih kapitalista preuzimaju prevagu nad kompradorskima, no čak i ovi potonji vjerojatno shvaćaju da s padom režima svi oni gube.
Pokretanjem rata, Kremlj je nastojao ublažiti tu prijetnju u doglednoj budućnosti s krajnjim ciljem ”multipolarnog” rekonstruiranja svjetskog poretka. Kao što sugerira Branko Milanović, rat pruža legitimitet ruskom odvajanju od zapada, unatoč visokoj cijeni, i istovremeno čini gotovo nemogućim ponovno približavanje nakon aneksije još više ukrajinskog teritorija. Istovremeno, ruska vladajuća klika podiže političku organizaciju i ideološku legitimaciju vladajuće klase na višu razinu. Već postoje znakovi transformacije prema konsolidarnijem, ideološki i mobilizacijski autoritarnom političkom režimu u Rusiji s eksplicitnim naznakama učinkovitijeg političkog kapitalizma po uzoru na Kinu. Za Putina je ovo još jedna faza procesa postsovjetske konsolidacije započete 2000.-ih godina kontroliranjem ruskih oligarha. Labavi narativ o preveniranju katastrofe i ponovnom uspostavljanju ”stabilnosti” u prvoj fazi, sada je praćen artikuliranijim konzervativnim nacionalizmom (u inozemstvu usmjerenim protiv Ukrajinaca i Zapada, a u Rusiji protiv kozmopolitskih ”izdajnika”) kao jedinim ideološkim jezikom široko dostupnim u kontekstu postsovjetske krize ideologije.
Neki autori, poput sociologa Dylana Johna Rileyja, tvrde da jača hegemonijska politika odozgo može pomoći u poticanju rasta jače protuhegemonijske politike odozdo. Ako je to istina, pomak Kremlja prema više ideološkoj i mobilizatorskoj politici mogao bi stvoriti uvjete za organiziraniju, svjesniju i masovniju političku oporbu utemeljenu u narodnim klasama i konačno za novi društveno-revolucionarni val. Takav razvoj mogao bi iz temelja promijeniti ravnotežu društvenih i političkih snaga u ovom dijelu svijeta, okončavajući začarani krug koji ga opterećuje otkako, prije otprilike tri desetljeća, raspao Sovjetski Savez.
Prevod: PETRA JUVAN
IZVOR Jacobin
Foto: mini_malist (see you soon)/Flickr