Kad sam bila tri moja brata i ja,

kad sam bila

četvorica nas;

kad nitko nije imao mobitel, kad smo, glumeći kamione, na koljenima prikupljali tragove kamenčića s prašnjavih cesta, kad smo sami sebi pleli šalove, tj. petljali konac pod bakinim budnim okom; nije postojala nikakva konvencija o zaštiti prava djece koju bi trebalo potpisati da se osjećamo sigurno. Nije bilo ni zaštita za kuhinjske ormariće, nije bilo jednokratnih pelena ni baby-monitora, a opet nismo udarali glavama baš o sve rubove niti smo pomrli ostavljeni bez audio-nadzora. S druge strane, civilizacija je došla do toga da su pampersice najnormalnija stvar na svijetu, da skoro svaki klinac ima dječju sjedalicu u autu, ali i da je prepoznato nasilje nad djecom i vršnjačko nasilje, kao i gori poremećaji, te da se od usvajanja te konvencije sustavno radi na sprečavanju i smanjivanju šansi da do nasilja nad djecom uopće dođe.

Ovo je moja istina, reci mi svoju

U nekom idealnom društvu, ni jedna jedina konvencija ni zakon nisu nam potrebni – jer da bi društvo bilo idealno, moraju biti idealni ljudi, a takvi će se moći ponašati civilizirano i ljudski, bez obzira postoji li propis koji im to nalaže ili ne. Jednostavno će znati što je idealno i djelovat će idealno. To je ipak idealno društvo. Međutim, kako smo svjetlosnim godinama daleko od takve utopije, zakoni i konvencije nam trebaju. I ne samo da nam trebaju, nego nerijetko izlaze iz neke društvene nepravde i potrebe da se zaštiti ili dâ neko pravo. Tako je i Konvencija o pravima djeteta nepunih trideset godina nakon svog usvajanja donijela dosta promjena, ali nijedna nije pretjerano jako utjecala na društvo, niti je razorila pojam obitelji, iako se i u vremenu njenog donošenja širila panika da će npr. biti nemoguće odgajati djecu bez batina, uz druge, slične manifestacije strahova od promjena.

Pojam obitelji neće razoriti ni Istanbulska konvencija. Upravo suprotno, ona će prije štititi obitelj jer je zamišljena tako da omogući strože procesuiranje obiteljskog nasilja i što više zaštiti njegove žrtve. To je, dakako, trn u oku naše paranoidne desnice, pa su po provjerenom receptu osnovali inicijativu s istinom u imenu, a lažima u izričaju, i krenuli u pohod na zdrav razum i znanstvene činjenice. Protivnici IK tvrde da obvezuje države koje je ratificiraju da uvedu pojmove roditelj 1 i roditelj 2, a kada ih se pita gdje točno u IK to piše, optuže vas da ih optužujete da su nepismeni. Uz metaoptuživanje, demonstriraju svoju sklonost lošem starom verbalnom nasilju, kakvo se manifestira primjerice upadanjem u riječ, upornim korištenjem nejasno definiranih ili nepostojećih pojmova, namjernim krivim tumačenjem riječi sugovornika, ili namjerno predugim diskursom u odnosu na sugovornika. U svakom slučaju, izbjegavaju odgovoriti na konkretna pitanja i ‒ reći istinu.

Ne samo da izbjegavaju istinu, nego svjesno ili nesvjesno negiraju znanstvene činjenice. Jedna od najvećih “bojazni” je diferencijacija pojmova spol i rod, ne naravno u gramatičkom smislu (pa je nesporno da se imena i nadimci tipa Ivica ili Pero dekliniraju po gramatičkom obrascu imenica ženskog roda, ali u pravilu dolaze za osobe muškog spola), nego u kontekstu rodnog identiteta. Te će pojmove navodno uvesti IK, iako su već prisutni u hrvatskim zakonima (npr. Zakon o suzbijanju diskriminacije navodi rodni identitet u Članku 1, a Kazneni zakon u Članku 125, koji govori o povredi ravnopravnosti, razdvaja pojam spola od spolnog identiteta). I u hrvatskim rječnicima, pod pojmom rod, istoznačnost sa spolom navodi se tek kao jedno od sporednih značenja, i to kao dio razgovornog leksika, a kod definicije drugog pojma dolazimo do samog razloga zašto Hrvatskoj ratifikacija i primjena IK i treba: u primjerima za sintagme iz razgovornog leksika nalazimo stereotipne navode o jakom muškom i lijepom (ljepšem, nježnijem, slabijem, krasnom) ženskom spolu. Srećom, IK nije rječnik nego međunarodni dokument, pa daje jasne definicije onoga na što se referira, dakle na pravnu, ali i znanstvenu definiciju roda kao društvene kategorije (IK, Članak 3. c: “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce), dok spol kao biološku kategoriju IK posebno ni ne definira, naivno pretpostavivši da se to zdravorazumski podrazumijeva u jednoj relativno razvijenoj Zemlji Članici.

Br0jke

Anti-IK pobunjenici prošle su subote organizirali prosvjed kojem je prethodila brutalna višemjesečna kampanja, a koji je, priča se, bio tek uvertira za razgledavanje salona pokućstva u okolici Zagreba, s inventarom kakav se ne može naći u manjim centrima, daleko od glavnog grada. Policija je procijenila broj okupljenih na otprilike 5000, dok procjenitelji istinoljubivih inicijativa imaju skoro isti osjećaj za brojke kakav i za slova pa govore da ih je bilo 50000. Žale se da im previše umanjuju brojnost, što nije nepoznat slučaj s prosvjedima općenito, ali ipak mi nije poznat slučaj da je razlika u projekcijama baš toliko drastična, da ne kažem megalomanska. Isto tako, ne vidi se često (čit. uopće) na drugačijim prosvjedima da djeca ili odrasli drže natpise poput “želim biti curica, a ne ono”, ili da transparente krase lica omraženih političkih protivnika koji su mete poziva na linč, a među kojima je u subotu najzastupljenije bilo lice premijera.

Iako ima zavidnu sposobnost neiznošenja stava na nekoliko jezika, ni sam premijer nažalost nije sretniji s brojkama. Tako i on govori o tome da IK neće uvesti treći spol (bilo bi zaista zanimljivo vidjeti kako bi se to primijenilo u životinjskom svijetu), misleći valjda na rod i potom “jasno” odgovara: ne. Jasno da spol IK ne može uvesti, ali čemu takva odlučnost u tome da nećemo uvesti treći rod? Zašto ih ne bismo imali koliko i vjera? Valjda zato što je lakše unaprijed diskriminirati, kao i s ustavnom definicijom braka, one koji su ionako na margini našeg društva, a koji se zaista ne identificiraju ni sa muškim ni sa ženskim rodom i na njih preusmjeriti bijes i razočaranje, da ne bi pobuna slučajno bila usmjerena prema onima koji te osjećaje uzrokuju i šire iz svojih sjedišta u blizini centralnog zagrebačkog trga do najudaljenijih krajeva Lijepe Naše, pa i Majke Zemlje.

Koliko god da su marginalci u brojčanom smislu, ne može se negirati postojanje najrazličitijih ljudi, a zastrašivanje javnosti bilo transrodnim osobama bilo homoseksualcima i količina neznanja o materiji koja se pritom pokazuje samo su novi prilozi hrpi dokaza da nam IK treba i da LGBTQ osobe trebaju biti posebno zaštićene zakonom upravo zato što su u manjini, i upravo zato što su u pravilu žrtve nasilja iz mržnje. To i predobro zna jedna Romana Taylor, ako ne po statističkim procjenama, a barem po broju puta koliko je pretučena iz čiste neljudskosti, samo zato što je rođena kao muškarac.

O tradicije! O vrijednosti!

“Problematični” članci IK su oni u kojima se, prema čitanju inicijative Istina o Istanbulskoj, “obvezuje stranke potpisnice da svoju kulturu, običaje, vjeru i tradiciju podčine ciljevima Konvencije” a na istom letku potom nastavljaju o “rodnim dogmama” koje će se uvesti u obrazovanje i medije te paničare da će odvojenost spola i roda postati obvezujuća, što je otprilike ravno tome da kažete da je obvezujuće razdvojiti pojmove uragana i tornada. Nitko vas neće prisiliti da naučite razliku između njih, ali to ne znači da ta razlika ne postoji. Štoviše, ona postoji, naučili je mi ili ne. Stoga, prije nego povjerujemo tom tumačenju ciljeva IK, pročitajmo gdje se u samom tekstu IK spominje tradicija. Naći ćemo je na tri mjesta, i to u članku 12, koji govori o prevenciji nasilja, tj. u njegovom 1. i 5. stavku, te u članku 42, koji pokriva neprihvatljiva opravdanja za kaznena djela. Ti članci redom glase (isticanje i numeracija D.Ć.):

  1. 1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.
  2. 5. Stranke će osigurati da se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije.
  3. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se, u pokrenutim kaznenim postupcima zbog počinjenja bilo kojeg djela nasilja obuhvaćenog područjem primjene ove Konvencije, kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za takva djela. Ovo osobito obuhvaća tvrdnje da je žrtva prekršila kulturne, vjerske, društvene ili tradicionalne norme ili običaje prikladnog ponašanja.

Dakle, u letku i kampanji negativno konotirani ciljevi IK kojima bi tradicija trebala biti podčinjena jesu: zaštita žrtve, sprečavanje okrivljavanja žrtve, nemogućnost opravdavanja nasilja ikakvim skupom vrijednosti te iskorjenjivanje predrasuda i onih vjerovanja koji se temelje na ideji manje vrijednosti žena. Ne znam kakva tradicija bi htjela kao svoj dio prisvojiti takvu nejednakost, ili protumačiti “vrijednosti” poput predrasuda i stereotipa kao dio svog kulturnog identiteta.

A upravo se to dogodilo. Alithefobna inicijativa uzurpirala je hrvatski identitet i dala si za pravo odrediti što se treba definirati pod hrvatskom tradicijom, pa joj prikačila i transfobiju i homofobiju. Ironično, na istom letku na kojem govori ugrožavanju kulture, tek pokoji redak iznad, ne-heteroseksualne osobe navedene su popisom: “homo, gay, lesbian, queer, trans, incesty, animal, pedo”. Zanemarimo na trenutak očekivano visoku razinu služenja hrvatskim jezikom, upravo se korištenjem ovakvih stigmatiziranih, pa čak i kriminaliziranih riječi i postavljanjem nepovezanih termina u isti kontekstualni niz širi stereotip izjednačavanja primjerice homoseksualaca s počiniteljima kaznenih djela, poput pedofila. Ta ista inicijativa na jumbo plakate diljem zemlje postavlja crtež djeteta kojem upisuje laž da će ga zbog IK u školi prisiljavati da bira rod, a njezini članovi dijele letke s potpuno pogrešnim čitanjem teksta protiv kojeg šire paniku. Zavirimo li u IK, pronaći ćemo da ona djecu posebno štiti u više članaka, npr. kroz mogućnost nastavka kriminalističkog progona, čak i ako žrtva od njega odustane (Članak 55).

Pravo pitanje koje se treba postaviti u kontekstu ratifikacije IK jest kako se može dogoditi da čitava jedna masa raspravlja o jako kratkom dokumentu koji nisu ni pročitali, jer nijedna stvar koju tvrde ne pokazuje da znaju o čemu se tu radi. Da jesu, možda bi primijetili da pogrdan i huškački rječnik kakvim se koriste na svom anti-IK letku i nije baš u skladu sa samom IK (a samim time ni svim mogućim konvencijama na koje se u preambuli poziva, počevši od Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950), primjerice po njenom članku 4. stavku 3:

4.3. Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.

‒ tako da nije ni čudo da joj se protive. Ako im je do takvog izražavanja i postavljanja takvih uzora za svoju djecu, od kojih su neka upravo dio LGBTQ populacije i koja se nakon ovakvih kampanja ne osjećaju dobrodošlima u vlastitoj okolini pa (zar smo prestali primjećivati?) prvom prilikom jednostavno odlaze, kao i svi koji takvu netoleranciju ne mogu tolerirati i ne žele da njihova djeca budu sljedeća.

Uz suzbijanje diskriminacije, IK propisuje mogućnost naknade štete žrtvama teških kaznenih djela, kako bi im se omogućila financijska neovisnost. Potiče promjenu tradicija koje se temelje na predrasudama i poimanju žena kao manje vrijednih. Traži da se u zakonodavstvu ozbiljno pristupi psihičkom nasilju i problemima poput uhođenja i prijetnji. Inzistira na zaštiti žrtava obiteljskog nasilja, s posebnom pažnjom prema nasilju nad djecom, i iskorjenjuje mehanizme okrivljavanja žrtve. Umjesto da potpisivanje i ratifikaciju takvog dokumenta pohvale, inicijative koje se vole pozivati na kršćanske vrijednosti mobiliziraju mase da to spriječe, pritom instrumentalizirajući simbol djeteta, kojem će tobože u školi reći da “mora birati” ‒ iako bi, da se izrazimo istim jezikom, istini bilo bliže da su narisanoj djevojčici u stripovski oblačić upisali da su joj u školi rekli da “može birati” ‒ i, zamislite samo, da ništa nije krivo s njom ako nekako u svom životu shvati da je ona sama, po svom rodu, malo više dječak, i odabere promijeniti spol.

Boginje i Hrvatice

U anti-IK kampanji još je jedan prazan termin propagandnog zastrašivanja, tzv. rodna ideologija. To je naziv koji je vjerovatno nastao kao rezultat igre gluhih telefona kada se netko napio i izvalio ga želeći reći rodna teorija, a potom se jednostavno uvriježio u krugovima koji su htjeli omalovažiti feministički pokret i samu rodnu teoriju te postao sam po sebi ideološka činjenica. Tehnički, inicijativa Istina o Istanbulskoj u ovom slučaju na svom letku ne griješi kada navodi da je “rodna ideologija (…) znanstveno potpuno neutemeljena”. Ipak, uzmemo li u obzir da se na istom letku koriste i terminom rodna teorija, s otprilike jednako pogrdnim konotacijama (“primjena rodne teorije izazvala bi sasvim nepotrebni pravni kaos”), možemo pretpostaviti da tim terminima pristupaju kao da se radi o sinonimiji, iako je jedan nepostojeći naziv, a drugi stoji za legitimnu znanost, koja se uredno predaje, diskutira i razvija na najuglednijim svjetskim sveučilištima. Da javimo njima da je otkrivena “istina” o rodnoj teoriji i da je, eto nažalost, vrijeme da joj promijene ime u ideologiju, proglase je neznanstvenom i ukinu sve svoje programe?

Nismo mi svjetsko sveučilište, dakako, mi smo na Balkanu, i nas su raspuhali vjetrovi iz svih smjerova, pa će se neki i pogubiti i dopustiti da se krivo tumače istine i, onako usput, diskriminira sve koji se ne uklapaju u zamišljeni jednodimenzionalni obrazac, a koji su ionako u podređenom položaju u društvu. I možda nismo Sjeverna Europa pa da imamo Ikeu kraj svakog grada i finsko obrazovanje ili norveški standard, ali ipak smo Zemlja Članica, i ne moramo se bojati reći da smo (još uvijek) sekularna država. Katoličko stanovništvo je većinsko, ali isto tako ovdje žive ateisti i ljudi drugih vjera i vjerovanja, koji nisu ništa manji Hrvati od pripadnika većinskoj vjeri, a naravno da ne postoji razlog da ih se diskriminira ako nisu Hrvati, nego pripadnici neke nacionalne manjine ili potpuno anacionalni.

Po sličnim principima, u sekularnim državama se rijetko viđa da se u zakonodavnu proceduru kao stručnjake dovodi predstavnike većinske vjere, kao što je predloženo za komisiju izrade nacrta za izmjene zakona o abortusu. To samo po sebi u teoriji ili u onom idealnom anarho-utopijskom društvu ne mora nužno biti loše. Međutim, ako ta vjera u svojim organizacijskim temeljima negira ženama priliku da joj se ikad nađu na čelu, ona je sama po sebi diskriminatorna i, čak i kad bi mogla s jednakim pravima poslati i predstavnicu i predstavnika u savjetodavnu komisiju nekog pravnog procesa, ni ta predstavnica ne bi zastupala kolektiv u kojem su žene ravnopravne muškarcima, u najmanju ruku, zato što u toj organizaciji ženama nije dopušteno voditi osnovni obred, iako nesumnjivo mnoge redovnice znaju čitave misale naizust i ceremoniju bi vodile jednako dobro, ako ne i bolje od onih koji im za to ne daju ni priliku, udobno smješteni u svojoj patrijarhalnoj hijerarhiji. Pozivaju se na kršćanske vrijednosti, promoviraju vjeru koja u svom temeljnom učenju ima ljubav za svako ljudsko biće (i to posebno odbačene i marginalce), a istodobno ne dopuštaju polovici stanovništva da vodi misu. Možda je Hrvatska biskupska konferencija (čiji je bivši član Vijeća za ekumenizam, sjetimo se, monstrum koji je držao u zatočeništvu, izgladnjivao i silovao dva psa i na internetu dijelio savjete o što boljem “doživljaju” ‒ možda se na tako što odnosio onaj animal iz diskriminatornog gore citiranog niza s letka inicijative koja u nazivu ima istinu?) digla glas protiv IK jer su njezini članovi nanjušili da bi netko mogao njihovu krovnu organizaciju prijaviti za nanošenje psihičkog nasilja, širenje društvene nejednakosti ili diskriminaciju žena u samoj primjeni i obliku organizacijske strukture, ako već nisu zabrinuti da bi se kao diskriminatorne mogle protumačiti izjave protiv ženskog roda kakve se inače čuju s pojedinih oltara.

Vjerujem da me se može optužiti da nije korektno od mene tumačiti što spada pod pojam kršćanski jer sama ne pripadam tom društveno-kulturološkom krugu, ali kao lingvistica sam pod kršćanskim vrijednostima, unatoč institucionalnoj religiji i povijesti katoličanstva, podrazumijevala samaritanstvo, samilost, nesebičnost i ljubav. Nije malen broj katolika koji živi prema takvim vrijednostima i čak su i poneki teolozi i teologinje upozorili da se IK treba ratificirati jer štiti žrtve i traži sankcioniranje nasilja, što nije u neskladu s postavkama vjere.

Općenito, brojni stručnjaci obaju spolova i svih mogućih rodova neumorno argumentiraju i pokušavaju u javnosti što češće razbiti iluzije koje se podmeću pod krinkom istina, ali kad se i HBK počne službeno protiviti, to u našem izmučenom društvu ima ipak veći utjecaj i infrastrukturu koja se, za razliku od mnogih drugih, jako dobro drži. I mogu stručnjaci milijun puta ponoviti da ne postoji rodna ideologija, da je obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama ozbiljan problem, da je velika većina ubijenih žena neuspješno prijavljivala svoje ubojice za nasilje, ili da su to činili njihovi susjedi; može se desiti još sto Kristina i njihove nerođene djece probodenih 88 puta, ali tisuće ljudi svejedno će se okupiti na prosvjedu protiv dokumenta koji može početi ozbiljno shvaćati i primjereno kažnjavati takve horore. S naglaskom na početi. Ako bude političke volje. A koliko će se provoditi i koliko se inače provode hrvatski zakoni, to ostaje za vidjeti.

PODELITE