Novi Plamen će u dva nastavka objaviti nekoliko manjih glava iz knjige “Ricostruire il partito comunista”. S obzirom na ”strategijski” pristup autora, nadamo se da će tekstovi biti korisni ne samo onima koji se samidentifikuju komunistima, nego i ljudima koji pripadaju ostalim levičarskim tradicijama.
Jao nama ako ne budemo znali slušati i dati adekvatne odgovore na opće zajedničke osjećaje i mišljenja u masama, koja postoje i u komunističkom «narodu» i na samoj ljevici. Opće mišljenje, koje se osjeća i kod naših ljudi, formulira se ovako: ”da, vi govorite ispravne stvari, vi govorite istinite činjenice, ali gotovo ništa ne značite, stalno ste sve više i više podijeljeni i marginalizirani, čemu služi glasati za vas? Koju snagu imate da predstavite neophodne i hitne odgovore za onaj onaj dio društva koji je najeksploatiraniji, a ujedno najteže pogođen krizom i koji je nje u najvećoj mjeri svjestan?”
182. Tri moguća scenarija perspektiva talijanske ljevice
Što se tiče perspektiva talijanske ljevice, bila ona komunistička ili ne, ali na različite načine kritična u odnosu na kapitalizam, danas se ocrtavaju u osnovi tri moguća scenarija.
Prvi, najgori scenarij predstavlja bi daljnjaa fragmentacija snaga ljevice, ljevijih od PD (Demokratske partije), njihovo daljnje slabljenje, sa pretvaranjem u sasvim male grupacije, što znači njihov nestanak kao snage sposobne da igraju neku ulogu i da vrše utjecaj na mase, i/ili njihovo postepeno usisavanje – znači većeg dijela njih samih i njihove političke baze – u unutrašnju dijalektiku Demokratske partije.
Radi se o scenariju koji je na nesreću moguć. Parafrazirajući Marxa može ga se definirati kao zajednička propast komponenata u borbi.
Drugi je scenarij jedinstvo nastalo spajanjem različitih komponenti ljevice, ljevljih od partije PD (sa Vendolom ili bez njega, prema tome kako će se na kraju politički pozicionirati sam Vendola) što bi značilo progresivnu afirmaciju projekta jedne talijanske Die Linke: imali bismo novu partiju Ljevice (ili partiju Rada) na socijaldemokratskim osnovama i/ili na neolaburističkim osnovama na ljevici.
Treći scenarij, koji nama a priori izgleda najrazumniji i koji nam se ne čini likvidatorskim, jeste partija jedinstvene akcije ljevice ili jedan federativanili konfederativan sporazum, širi od Federacije Ljevice, utemeljen na programu socijalne inicijative, a također i političke, teorijske i organizacione inicijative različitih komponenti ljevice.
To je akciono jedinstvo koje bi nešto značilo i na izbornom i na institucionalnom planu; ono bi postiglo kritičku masu konsenzusa i na taj nači zaživjelo u zemlji te bilo sposobno da vrši društveni i politički utjecaj, koji ne bi bio marginalan, u borbi narodnih masa zemlje.
Konstituiranje Federacije Ljevice ne ispunjava do kraja taj zadatak, ali predstavlja koristan korak naprijedak u tom pravcu. Ono doprinosi stvaranju klime suradnje i jedinstva akcije i između dvije komunističke partije, koje sačinjavaju federaciju PRC i PDCI (Demokratska partija talijanskih komunista).
183. Zadržati otvorenim proces rekonstitucije Komunističke partije
Radi se o scenariju u kojem, unutar jedinstva akcije ljevije od PD, može da napreduje i da se potvrđuje proces rekonstrukcije jedinstvenog komunističkog pola, nezavisnog od drugih ljevih komponenti, ali otvoren za suradnju s njima, a koji bi držao otvorenim u perspektivi problem i mogućnost rekostrukcije komunističke partije i po imenu i stvarno u talijanskom političkom kontekstu.
Jedinstvo ljevice i rekonstrukcija Komunističke partije predstavljaju procese koji ne samo da nisu u protivurječnosti, već ih treba shvatati kao apsolutno komplementarne.
184. Ne radi se o kratkom vremenskom periodu.
Prema našoj ocjeni ne radi se o kratkom vremenskom periodu, već o projektu koji će imati svoje etape, čija je početna faza određena postizanjem političkog i organizacionog jedinstva, koje bi bilo konvergentno s PDCI (koja u cjelosti podržava ovu liniju), a ujedno zvalo na okupljanje talijanske komuniste drugačije locirane – naravno počevši sa PRC – koji bi prihvatali i prepoznali sebe u tom projektu, kako bi se pokrenuo proces ponovnog sastavljanja partije na novoj osnovici.
185. Ovo je trenutak da se učine prvi koraci
Ukoliko se ne uspije afirmirati taj proces u talijanskom kontekstu, i to smjesta, Federacija Ljevice (ili druge slične hipoteze) nastavit će životariti, kao što je to danas slučaj, bez postojanja paralelnog procesa polarizacije i ujedinjenja komunističkih snaga zemlje; ukoliko bi se nastavilo stanje koje sada vlada, stanje pasivnosti, stagnacije, zastajanja i paralize, rizik plutanja bez određenog smjera i rizik samouništenja je vrlo blizak, a to znači disperziju hiljada komunističkih kadrova i komunističkih boraca iz baze, koji još nisu rezignirani i pomireni s perspektivom likvidacije komunista njihovim razbijanjem na male grupice, a koji se nalaze na rubu obeshrabrenosti, obuzeti osjećajem izgubljenosti, ukoliko im ne budu dati jasni znaci započetog procesa rekonstrukcije partije.
186. Savezništva
Pitanje savezništava postavljeno je već na samom početku radničkog pokreta. Ovdje mislimo u prvom redu na savezništva među društvenim klasama. Sam simbol srpa i čekića govori nam o savezništvu radnika i seljaka, jer su početkom dvadesetog stoljeća u velikom dijelu zapadnih zemalja radnici i seljaci činili većinu stanovništva (u Italiji 1921 seljaci zemljordnici činili su 37% stanovništva, nasuprot 45% industrijskih radnika i težaka – seljaka bezemljaša, koji su radili za nadnicu).
Lenjin inzistira na činjenici da bilo prije revolucije, bilo nakon nje, proletarijat ne može pobijediti ukoliko na svoju stranu ne pridobije većinu stanovništva. Međutim, treba razlikovati taktička savezništva – koja komunisti stvaraju s ostalim društvenim klasama i/ili političkim formacijama – zbog jasno određenog cilja i na ograničeno vrijeme, i strateška savezništva – koja se zasnivaju na sveobuhvatnom programu za cijelu jednu historijsku fazu. Savezništvo između radnika i seljaka bilo je koncipirano od strane komunističkog pokreta i kao strateško i kao organsko savezništvo.
U marksističkoj su tradiciji postojale i teoretski su obrađene različite forme mogućih savezništava, ne isključujući, s klasnog stanovišta, čak i savezništvo sa građanskom klasom.
Godine 1905 Lenjin, protiveći se savezništvu autokracije i građanske klase, predložio je savezništvo između revolucionarne socijaldemokracije i buržoaske revolucionarne demokracije. Antifašistički frontovi su u sebi sadržavali široke slojeve dijelova buržoazije, kao i političke formacije, koje su ih zastupale.
Problem se ne sastoji u tome da li komunisti mogu voditi politiku stvaranja savezništava, već u neophodnosti definiranja – putem konkretne analize konkretne date situacije – karakter, ambijent, ciljeve i ograničenja savezništva, sklopljenog u jednoj historijski determiniranoj situaciji. Kad su komunisti znali korektno analizirati situaciju i odrediti karakter – taktički ili strateški – savezništva, definirati i ograničiti njezine ciljeve, i last but non least, i kad su na vrijeme shvatiti društvenu mutaciju do koje je došlo u nekom momentu političke faze, uspjevali su učiniti značajne pomake naprijed, modificirajući u korist radničke klase odnose snaga i stvarajući bolje uslove za vlastitu akciju.
Naročito u posljednje vrijeme, koje nas izravno pogađa, komunisti su podcijenili, u nedavnom iskustvu, značaj stvaranja savezništava i sudjelovanja u vladi, a također su podcijenili, koliko težinu, toliko i snagu klasnih interesa, čiji su nosioci bili predstavnici buržoaskih i sitnoburžoaskih političkih formacija, s kojima su bili stupili u alijansu, i u toku trajanja tog savezništva nisu uspjeli realizirati progresivne i popularne zakonske mjere, pa su se našli u situaciji u kojoj su morali odobriti regresivne mjere (na primjer privatizacije, prekarizaciju radnog odnosa itd.).
U stvarnosti u posljednjih petnaestak godina političkog života Italije pitanje savezništava bilo je jako izopačeno i uvjetovano većinskim izbornim sistemom, koji teži da pritisne cijeli politički život zemlje na Prokrustovu posteljubipolarizma (i to u njegovoj najekstremnijoj verziji – da ga svede na postojanje svega dvije političke partije ).
187. Pitanje vlasti
Pitanje odnosa komunista i vlasti ukoliko se “uhvati za rogove” treba vratiti na sam početak i temeljito obraditi. Treba obratiti pažnju na poznat Togliattijev esej «Politika nacionalnog jedinstva i komunisti», koji je on napisao 1944 godine.
U to je vrijeme polovina Italije bila okupirana od nacista, komunisti su imali oružje u rukama i najveći dio njih mislio je da se nalaze pred mogućnošću proleterske revolucije. Togliatti objašnjava da komunisti moraju biti partija vlasti, to jest partija koja se ne ograničava jedino na «revolucionarnu propagandu», nego partija koja je u svakom trenutku u stanju da ukaže na drušvene nepravde, da pokaže kako treba rješavati probleme na koje je partija ukazala. To znači da komunisti uvijek moraju biti u stanju da nađu konkretna, uvjerljiva rješenja, koja će mase razumjeti, kad se radi o bilo kojem društvenom problemu. Bilo da se radi o lokalnim jedinicama vlasti, sve do nacionalne i internacionalne politike.
Znači nije dovoljno samo ukazati na problem – što je neosporno – već ukazivanje na problem popratiti uvijek prijedlogom rješenja.
Kako bi se sve to moglo učiniti potreban je sistem savezništava, jer u protivnom slučaju i najbolji prijedlog na svijetu, ukoliko nema noge da postane većina u zemlji, neće nikad biti pretočen u političku akciju. Tako se rodila političko-teorijska premisa da se u perspektivi stvori sistem savezništava u Italiji. Radi se o klasično lenjinističkom pitanju, koje je povezano s pitanjem vlasti. Naime radi se o posjedovanju instrumenata da se stvari izmijene. Sve to naravno može funkcionirati jedino u slučaju da odnosi snaga to dozvoljavaju; u protivnom se biva povučen u jednu politiku, koja za sobom nosi razočaranja u odnosu na ono što od nje očekuje društvena baza partije, a to narušava kredibilitet komunista.
188. Izborna taktika
Kad se radi o izborima, komunisti nisu «izborničari», ne organiziraju vlastitu političku aktivnost u funkciji i na bazi izbora i na osnovu parlamentarne aktivnosti. Znaju da svaki dan moraju djelovati među masom. Ali komunisti nisu ni ravnodušni u odnosu na parlament i na sve institucije parlamentarne demokracije. Čvorište pitanje je kako učiniti institucije mjestom i ogledalom klasnog konflikta. Kako bi se to postiglo u tim institucijama moraju biti zastupljeni na odgovarjući način komunisti i ljevica.
U nizu prijašnjih zbivanja talijanski se koimunizam, kao i međunarodni, konfrontirao sa pozicijama apstinencije (odustajanja od izbora), i osudio ih je kao infantilni «ekstremizam» (Lenjin). Umjesna kritika buržoaskog parlamentarizma, «izborničarstva», kao i degeneracije socijaldemokratskih partija II Internacionale – koje su na kraju cijelu aktivnost partije podredili parlamentarnim grupama te zavisnosti komunističke partije i njezinog djelovanja u bazi izborima i postizanju izbornih rezultata – nikako nije trebala na kraju navesti na indiferentnost prema izbornom iskušenju, ili, što je još gore, na odbijanje pripremanja izbora. I pored potpune svijesti da za vrijeme dominacije kapitalističkog režima sigurno nisu komunisti ti koji diktiraju pravila igre, postojao je i jedan osobiti trenutak, koji se ukazao kad je nastala ova Italija, zahvaljujući Partizanskom pokretu, te su se odnosi klasa očitovali drugačije i dozvoljavali da se napiše Ustav, koji je bio i demokratski i društveno utemeljen.
Taj je ustav – budući da su se promijenili odnosi snaga kako unutrašnji tako i vanjski, raspadom SSSR-a i nestankoim KPI – bio, nimalo slučajno, duboko pogođen 1993 ukidanjem proporcionalnog izbornog sistema i prelaskom na većinski izborni sistem i sve njegove različite formule, koje su se mijenjale sve do današnjih dana.
Polazeći od objektivnih okolnosti, koje je postavio izborni sistem, komunisti se moraju direktno konfrontirati i izabrati najbolju taktiku, koja će im dozvoliti da postignu rezultat političke prisutnosti u institucijama, a da se pri tom ne odreknu vlastite autonomne akcije.
Historija komunizma dvadesetog stoljeća govori nam, uostalom, o savezima sklopljenim – u određenoj konkretnoj historijskoj situaciji – sa liberalno-buržoaskim partijama, ako ne i sa reakcionarnim. Radi se o taktičkom savezu u danoj historijsko-političkoj fazi, koja je dozvoljavala jačanje i napredovanje komunističkih snaga (ponekad čak i njihovu prisutnost u parlamentu), jer bi u protivnom dolazilo do njihovog slabljenja i nazadovanja. Sve je u tome u kakvom je položaju partija u takvom savezu, kako ona vodi svoju političku akciju, kako poduzima političku inicijativu, kakav odnos ima prema vlastitoj «bazi» odnosno» klasi» kojoj se obraća. Da li postoji efikasno partijsko rukovodstvo koje je umije odbraniti i razviti komunističku autonomiju i da li se situacije afrontiraju snažnim oružjem materijalističke dijalektike ili naizgled one «radikalne», koja je u stvarnosti stalno u podložnom odnosu, jer je apstraktno maksimalistička.
189. Jedinstvo svih snaga ljevice ljevijih od PD (Demokratske partije)
Dakle šta činiti tu i sada? Postoje bar dva nivoa tog pitanja.
Prvi nivo se sastoji u tome, kako je već rečeno, da se stvori zajednička akcija na ljevici, projektirana prema izborima, svih političkih snaga ljevijih od PD-a. Radi se o stvaranju mjesta, koje neće samo površno postojati, već će biti korisno koliko i vjerodostojno u očima nekoliko miliona osoba. Korisno, jer se oko minimalnog programa okupljaju sve te snage i one zajednički mogu voditi vlastitu revolucionarnu bitku, ne u smislu obaranja sistema, već onu koja odgovara zahtjevima onih društvenih slojeva, koji su najteže pogođeni krizom i za koje Demokratska partija ne uspijeva naći prihvatljive odgovore zbog društvene i političke umjerenosti, kojom je ta partija prožeta, a njena je umjerenost sukladna s fundamentalnim interesima vladajućih grupacija i sa sadašnjom atlanskom i podređenom pozicijom Evropske Unije i Italije u međunarodnom scenariju.
To jedinstvo ljevice ostaje otvoreno zajedničkim akcijama, u pojedinim programskim točkama, kad se radi o gorućim demokratskim i socijalnim pitnjima i za ostale demokratske snage. Jedinstvo ljevice, koje bi bilo u stanju, ukoliko je dozvoljen izraz, dovesti konačno do percepcije korisnog glasa, korisnog naime za ulogu koje snage ljevice moraju značiti za nimalo marginalne sektore masa.
Jao nama ako ne budemo znali slušati i dati adekvatne odgovore na opće zajedničke osjećaje i mišljenja u masama, koja postoje i u komunističkom «narodu» i na samoj ljevici. Opće mišljenje, koje se osjeća i kod naših ljudi, formulira se ovako: ”da, vi govorite ispravne stvari, vi govorite istinite činjenice, ali gotovo ništa ne značite, stalno ste sve više i više podijeljeni i marginalizirani, čemu služi glasati za vas? Koju snagu imate da predstavite neophodne i hitne odgovore za onaj onaj dio društva koji je najeksploatiraniji, a ujedno najteže pogođen krizom i koji je nje u najvećoj mjeri svjestan?”
Ukoliko ne shvatimo taj opći osjećaj kod naših ljudi, nemamo smisla za politiku. Čvorno je pitanje biti svjestan svega toga, a ipak uspjeti sačuvati u općoj slici najvažnije strateške i ideološke elemente komunističke i revolucionarne perspektive, protivne uskogrudnoj logici pukog adaptiranja na postojeću situaciju i na osjećaje i mišljenja, koja ona za sobom povlače.
190. Zašto komunistička partija a ne općenita formacija antikapitalističke ljevice?
Komunistička autonomija okrenuta prema rekonstrukciji partije
Ako je u Italiji proces rekonstrukcije jedinstvene partije koja odgovara ljevici hitan i nezaobilazan proces postoji i druga razina – a ona sigurno nije druga po važnosti – uloge komunista u procesu rekonstrukcije jedne i jedinstvene partije u našoj zemlji. Odnosno prije svega rekonstrukcija, unutar jedinstvenog procesa na ljevici, strateške jezgre čiji je projekt rekonstrukcije partije. Ali kako ova tvrdnja ne bi izgledala prizivanje upljesnivilih i bajatih oblika prošlosti, potrebno je stvar pomno analizirati.
191. Pozivanje na lenjinizam
Na ovo se čuju primjedbe sa više strana – čak od drugova i drugarica koji zaslužuju punu pažnju i koji imaju potpuno pravo da se smatraju «komunistima» – da bi konstrukcija jedne lijeve snage koja bi bila dolsljedno antikapitalistička, a koju sačinjavaju dobrim dijelom i različiti smjerovi komunista, koji u zemlji postoje, riješila u suštini – i to smjesta i na način koji je suvremeniji – komunističko pitanje. Tim više – kažu, citirajući malo nasilno i instrumentalizirajući Marxa– što je i za Marxa suštinski to bio «stvaran pokret koji dokida postojeće stanje», a ne neka posebna partija.
Tu primjedbu treba poreći, jer je jasno da ona reducira pojam komunist i pojam komunističke partije na općenitu perspektivu kritike kapitalizma i na zahtjev njegovog prevazilaženja. Ona osim što promašuje misao Marksa, potezom pera likvidira cijelog Lenjina, Gramscija i Togliattija kao i cijelu komunističku tradiciju Italije i na taj način pojam komunist biva reduciran na nešto općenito i neodređeno (vrsta mraka u kojem su sve mačke sive), koja bi u prvom redu zgrozila samog Marxa, koji je cijeli život posvetio naporu da dovede «socijalizam od utopije do nauke», i naučnoj postavci teorije pripisao prvorazredni značaj.
Evidentno je da se primjenjuju razičite kategorije i hijerarhijski pojmovi kad se komunizam identificira kao neodređeni antikapitalizam. U tom slučaju postaju «komunisti» svi sljedbenici teorije oslobođenja (neki kažu i sam Isus Krist…) i zeleni kritičari odnosa kapitalizma i okoline, i socijaldemokrati i lijevi socijalisti, koji još nisu u potpunosti stavili Marxa na tavan, i najradikalniji antiglobalistički pokreti, anarhisti i svi koje znamo, od ovamo i od onamo. Iz toga bi ispala vrsta eklektičkog spajanja prilično zbrda zdola, da bi joj mogao pozavidjeti i gramscijanski «Cirkus Barnum».
U stvari za radnički pokret koji se formirao i razvio tokom dvadesetog stoljeća, nakon krize II Internacionale i nakon Oktobarske revolucije te nakon formiranja komunističkih partija po cijelom svijetu, pojam komunist odnosi se na preciznu lenjinističju razradu (počevši od Šta da se radi?) a za talijanske komuniste i na Gramscijevu elaboraciju o posebnosti revolucije u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, koja je integrirala i elaborirala Lenjinovu misao, ali je nije uopće pomakla s njenog fundamenta.
Poslije Lenjina i poslije Gramscija pojam komunističke partije odnosi se na neke bazčne reference, i nimalo nije slučajno da je socijaldemokratsku razradu, koja je uslijedila, uvijek karakteriziralo – u njenoj inicijalnoj fazi, koja je bila najdostojnija, i koja nije odbacivala socijalizam ni kao riječ ni kao perspektivu – ideološko nastojanje da «spasi Marxa» ili bar dio Marxa, suprotstavljajući ga Lenjinu i lenjinizmu pa i samom Gramsciju. Ili pak nastojeći da izvitoperi Gramscijevo mišljenje, uzimajući od njega samo njegovu «kulturnu» elaboraciju, a učinivši sterilnom ili uklanjajući njegovu revolucionarnu inspiraciju.
192. Četiri fundamentalne karakteristike
Smatramo da postoje po tom pitanju četiri fundamentalne karakteristike koje danas razlikuju i moraju razlikovati revolucionarnu komunističku partiju od generične formacije antikapitalističke ljevice. Ovdje ćemo ih samo shamatski pokazati, svjesni da to zahtijeva (i zahtijevat će) posebno elaboriranje.
193. Spontanost i svijest
Prvi od ovih termina odnosi se na spontanost društvenih pokreta, koji se bore protiv kapitalizma i na proces formiranja opće i potpune revolucionarne svijesti. Odnosno na potrebu revolucionarne teorije, konstruiranu što je više moguće na znanstveni način (i kao takvu nikad dogmatičnu, već uvijek u dijalektičkom razvitku), koja zahtijeva organizaciju i partiju, koja bi bila nosilac te teorije i ujedno njen edukator: jer se teorija ne formira spontano u pokretima društvene borbe, pa ni u onim pokretima koji se bore na klasnoj osnovi. Da kažemo Lenjinovim riječima: nema revolucionarnog pokreta bez revolucionarne teorije.
Ukoliko vodimo računa o dinamikama zadnjih decenija i o kompleksnosti društvenog i klasnog tkiva u našoj zemlji i u zemljama najrazvijenijeg kapitalizma, još jače se javlja zahtjev za općom teorijom revolucionarnog procesa i to i nacionalnog i svjetskog, za teorijom koja će moći ujediniti društvene subjekte koji su potencijalni antagonisti sistema.
Nikakva spontanost nije u stanju da izdrži klasni sukob, koji je postao daleko kompleksniji nego u prošlosti.
To nikako ne znači da spontanost nema nikavu funkciju, štaviše, budući da je ona produkt objektivne situacije, ona predstavlja zgodnu priliku za komunističku partiju, ukoloiko ova bude znala shvatiti dinamiku i duboko značenje svijeta, koji uopće nije šematski, razumijevajući potpuno zahtjeve masovnih organizacija, koji bi se u takvom slučaju mogli pojaviti. To sve ne znači isključivo političku organizaciju, koja je od temeljnog značaja za funkcioniranje vodstva, već stvaranje i djelovanje usmjereno prema organiziranom klasnom tkivu masa naroda, najrazgranatijem, s borbenim organizacijama (počevši od sindikata, ali ne samo s njim) koje bi obuhvatalo i koristilo sve potencijalno antagonističke suprotnosti.
Politička organizacija raste, ukoliko je društveno ukorijenjena i ukoliko ona na nebirokratski način odražava klasnu spontanost i antagonističke trenutke.
Funkcija sinteze partije jeste u tome da partija u teoriji kreće «odozgo», a ne sa dna svakidašnje prakse. Ali teorija ne smije biti izvan klase, kako nam to kazuje sva politička literatura, već izvanjska u odnosu na ekonomsku dimenziju i na dimenziju zahtjeva u klasnom sukobu. I u svakom slučaju ona zahtijeva suštinsku funkciju intelektualaca.
194.Partija, njeni ciljevi, historijska i međunarodna dimenzija borbe za socijalizam i komunizam
Drugi od termina odnosno fundamentalnih razlika mora biti jasnoća ciljeva, koji moraju biti različiti od klasičnog socijaldemkratskog pristupa, za koji je pokret sve, a cilj ništa.
Partija nije sama sebi svrha, već sredstvo da se postigne određeni cilj. Govoriti o socijalizmu ili o komunizmu znači evocirati model alternativan kapitalizma u perspektivi, i to evociranje mora biti živo svakoga dana, mora predstavljati politiku i ideal partije, u intelektualnoj i kolektivnoj funkciji, počevši od kulturne i teoretske formacije partijskih kadrova.
Ta perspektiva može živjeti u današnjoj Italiji i Evropom (koja podnosi dominaciju desnice i u kojoj komunističke i revolucionarne snage žive u defanzivnoj fazi) ukoliko budemo svjesni svjetske slike u kojoj socijalizam našeg vremena znači svakim danom sve više. Što ne znači još svesti partiju na agitatore buduće sreće (treba izbjegavati karikaturu), već od nje treba napraviti organizaciju koja predlaže ciljeve borbe sada i odmah, koji su realno dostižni i koji aludiraju, makar i u svojoj parcijalnosti, u perspektivi, na jedno alternativno društvo.
195. Teškoća da se definiramo kao komunisti, danas, u ovom dijelu svijeta
Znamo da je danas na Zapadu definirati društvo alternativno kapitalizmu sve prije nego lako.
Naročito nakon pada SSSR i poraza socijalizma u Evropi (temi o kojoj «Rifondazione» nije napravila ni jedno istraživanje ili rigoroznu elaboraciju, koja ne bi imala propagandni karakter).
Znamo da taj element perspektive, temeljan za komunistički identitet, danas ne postoji kao sigurnost: nalazimo se u prelaznoj fazi u kojoj nesigurnosti određuju politički i idejni horizont velikih masa.
Ekonomska i financijska kriza koja se ovih godina pojavila na svjetskoj skali determinira fazu krize hegemonije kapitalističkih zemalja na vrlo kompleksan način. Ali ta se kriza ne ispoljava svuda jednako i svi je ne doživljavaju jednako. Neadekvatnost kapitalizma i imperijalističkog sistema pokazala se u brutalnom svjetlu na proizvodnim periferijama, gdje je izazvala političke pokrete, društvena kretanja i čak promjene vlade, a sve je to refleks spomenute dinamike, koja se u mnogo slučajeva poziva na preobražaje socijalističkog tipa (u Latinskoj Americu, u Aziji i u Africi) i to prvi put nakon strmoglavljivanja u provaliju devedesetih godina. U tom kontekstu organska povezanost između političke organizacije i ciljeva sasvim je jasna, a u masama postaje očito da postojeći društveni model nanosi teške štete velikoj većini stanovništva, koje se organizira u cilju drugačije perspektive.
Na Zapadu je stvar mnogo složenija, jer postoji niz elemenata koji doprinose zasjenjivanju mogućnosti drugačjeg društva.
Historijski poraz sovjetskog socijalizma, još nedovršena svijest o značenju kineskog ekspeimenta, koji još uvijek traje (a ta je svijest daleko raširenija u zemljama u razvoju nego na Zapadu), modifikacije koje su nastale u društvenim klasama, različiti nivoi u prihodima, raširena percepcija i u širokim slojevima naroda da žive u privilegiranom svijetu, kojeg treba «braniti» (element od kojeg Lega Nord –Sjeverni savez- stvara masovnu reakcionarnu organizaciju protiv imigranata, koje se doživljava kao prijetnja), sve su to elementi koji čine teškim ponovo rekonstruirati političku vjerodostojnost komunistima.
Postoji problem svijesti, koji je i kulturni problem, a on nadilazi čak i neposredne i specifične klasne interese i koji bi trebao nositi politički i teoretski prtljag političke snage, koja samu sebe definira kao antikapitalističku u Italiji i u Evropi. Zato se treba vratiti na «ciljeve» i na mogućnost hegemonije u značajnim sektorima društva, iako taj dio ne može biti kvantitativno određen u novoj fazi.
196. Međunarodni kontekst kreće se prema velikim potresima
Čvor je u znanju vršenja vlastite funkcije, što je uvijek razlikovalo komuniste od socijaldemokrata, i održati živom perspektivu transformacije društva, povezanu sa međunarodnim kontekstom, što je jedino čvrsto uporište za svaku prelomnu točku: zbog toga je i u dvadesetom stoljeću došlo do revolucionarnih obrta. Zato moramo biti svjesni da su predvidivi, iz navedenih razloga, potresi postojećih ravnoteeža sistema u razdoblju ne daljem od koje decenije i da će ti potresi imati neizbježne i duboke posljedice na realtivnu unutarnju stabilnost najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.
197. Nije to gala večera
Treća važna stvar koja je uvijek razlikovala komuniste od socijaldemokrata jest borba za nadilaženje kapitalizma, borba protiv imperijalizma i za stvaranje alternativnog društva – koja može imati vrlo različite oblike od zemlje do zemlje – ali ona nikad nije bezbolan proces, već označen žestinom i traumatskim prelazima. Njih uzrokuju divljački otpori u kojima ne nedostaje nasilje, koje dominantne grupe ispoljavaju u svim slučajevima u kojima osjete da je ugrožena njihova vlast (dva primjera za sve, iskustvo u Čileu s Allendeom i ono u Venezueli s Hugom Chavezom, gdje se komunisti i ljevica nije postavila kao ustanička snaga u odnosu na osvajanje političke vlasti, već su pobijedili demokratski, na izborima). Svijest o tome zahtijeva stvaranje komunističkih partija i na Zapadu, koje će znati djelovati u društvenim i političkom sukobu na polju masovne mobilizacije za odlučnu i organiziranu borbu; ne samo na važnom polju izborne borbe i prisutnosti u institucijama.
Tu je stvar sasvim jasno kazao Gramsci, jer se kod njega kombiniraju pozicioni rat i pokretni rat, dok jedan ne isključuje drugi; i kod Togliattija postoji ideja progresivne demokracije, «strukturalnih reformi» u napredovanju ka socijalizmu na terenu Konstitucije (Ustava), gdje borba za socijalizam ne znači uopće neko naivno i postepeno viđenje.
198. Kad se kaže “demokratski centralizam”
Četvrti problem javlja se kad se aludira na problem demokratskog režima unutar same komunističke i revolucionarne partije i svakako je jedan od najkontroverznijih.
Nije, kad je o tome riječ, dovoljno kritikovati stari autoritarni birokratski centralizam: praksu koja je nastala na osnovama izuzetne historijske situacije u SSSR- u tridesetih godina, a zatim se raširila i kristalizirala u komunističkom pokretu u sasvim drugim modalitetima od onih što je izvorno bila lenjinistička i gramšijanska koncepcija odnosa unutarnje demokracije i jedinstva u partiji.
Stvarno nadilaženje, ne samo na riječima, birokratskog centralizma mora značiti stvaranje još demokratskije i još participativnije partijske strukture, u kojoj je potpuna sloboda diskusije unutar partije popraćena zabranom i izričitim suprotstavljanjem bilo kakvim frakcijama unutar same partije, uz jak osjećaj za disciplinu i za samodisciplinu. Cilj je stvaranje unutarnje demokracije, koja isključuje bilo većinske mehanizme (koji kasnije postaju većinskim frakcionaštvom), bilo štetnu kristalizaciju pojedinih struja unutar partije, kako bi se ponovo stvorila autentična sinteza centralizma i demokracije.
Rukovodeće grupe imaju zadatak da izrade sintezu, koncipirajući partiju kao jedinstvenu i organsku strukturu, a ne kao neki veliki lonac u kojem se nalaze grupe i frakcije u međusobnoj borbi. U protivnom se dogodi da probuđeni birokratski centralizam vladajuće struje osiromašuje svaku slobodnu u unutrašnju dijalektiuku bilo kružnu ili transverzalnu; umjesto discipline partije nameće se štetna disciplina struje i dolazi do jedne vrste parlamentarizacije unutrašnje partijske debate.
Zbog toga unutarnju diskusiju, svjesnu disciplinu i konstruiranje unutarnje dijalektike u smjeru sve većg političkog i idejnog jedinstva partije treba smatrati sveukupno pozitivnim vrijednostima, kojima treba težiti (a ne negativnostima, kojih se treba čim prije riješiti).
Kakvu komunističku partiju u Italiji danas?
199.Tri hipoteze koje su se javile u diskusiji
Kakav projekt rekonstrukcije komunističke partije u Italiji stavljamo danas na diskusiju? Radi se – a to kažemo bez ikakvog ublažavanja – o vrlo teškom i zamršenom procesu, srednje dugog perioda, čije faze i međuetape moramo znati prepoznati.
Javljaju se tri hipoteze koje je vrijedno spomenuti među komunistima u Italiji (smjesta smo isključili hipotezu sitnih grupica, ultraminoritarnih i koje ne djeluju, već samo postoje).
200. Refondacija refondacije
Prva bi se hipoteza mogla nazvati refondacijom refondacije, odnosno počinje se ponovo ispočetka, a da se nismo okoristili dragocijenim iskustvom KPI i dvadesetogodišnjim postojanjem Rifondazione comunista i PDCI (Demokratske partije talijanskih komunista) : ponovo se napravi Rifondazione, ništa manje eklektična od one kakva je bila u prošlosti, jedno sastavljanje dijelova, bez distinskcije ideoloških i političkih struja.
To je mišljenje ponešto prisutno kod onih koji mješaju jedinstvo na ljevici i Federaciju ljevice s procesom rekonstrukcije komunističke partije, a to su oni koji su danas više manje izrazito za raspuštanje, razvodnjavannje i ulivanje PRC-a i PDCI u Federaciju Ljevice. Ta teza otprilike kaže: «rastopimo sve u Federaciji, a zatim ćemo odlučiti po kriteriju: jedna glava jedan glas». To bi značili, svjesno ili ne, pokrenuti proces koji bi na kraju krajeva rezultirao onim što je Die Linke, Partija Ljevice, a ne bi uopće bio rekonstrukcija jedne nove komunističke snage.
201. Rekonstruirari KPI?
Druga hipoteza je ona koja smatra, iluzorno, da je moguće, u ovom političkom vremenu, rekonstruirati neku vrstu KPI, nešto manju od nje, ali sposobnu da unutar vlastitih struktura organizira velike mase, sposobnu da dobije milijone glasova na partijskoj listi, kao da je pozivanje na komunistički identitet i na njegove simbole dovoljno, u današnjoj Italiji, da postogne veliki konsenzus građana.
Toj hipotezi nedostaje svijest da je u današnjem historijskom trenutku u Italiji (i ne samo u Italiji) taj scenarij sasvim nemoguć i to za dugi period, jer je kriza, koja nas je pogodila otišla veoma duboko te da je potpuno izmijenjen društveno-politički kontekst tako da je danas misliti da je u Italiji moguće rekonstruirati „masovnu” komunističku partiju izvan svake realnosti.
Ne radi se samo o tome da se ima na umu činjenica postojeće stvarnosti političke krize i krize konsenzusa; treba znati da je razvoj kapitalizma u najnaprednijim kapitalističkim zemljama, u svojoj početnoj fazi i sve do unazad nekoliko decenija držao zajedno dva elementa: prvi je bio da od fabrike napravi najistaknutiju točku proizvodnje i tehnološkog i znanstvenog razvoja, a drugi da učini da zajedno s fabrikom raste radnička klasa u klasičnom smislu, koja je sama sebe shvaćala kao relatvno kompaktno i homogeno tijelo po svojim političkim i idejnim stremljenjima.
Tako zvana fleksibilna proizvodnja, koja je za posljedicu imala fragmentiranje tržišta rada i sve razvijeniju pojavu delokalizacije proizvodnje u zemlje u razvoju (gdje je radna snaga daleko jeftinija) dovelo je do cijepanja ovih elemenata, zadržavajući strateške točke kao i samo upravljanje razvitkom proizvodnje u imperijalističkim zemljama i lokalizirajući važan dio fabričke radničke klase na proizvodne periferije, gdje jačanje revolucionarnih poticaja nije nimalo slučajno.
Umnožavanje oblika subordiniranog i proletariziranog rada, koji doprinosi razvijanju lažnog mita o mnoštvu i daje mu materijalnu motivaciju, čime je prevaziđeno kompaktno postojanje avangarde radničke klase velike industrije, uporište komunističkih partija dvadesetog stoljeća, slabi i pogoršava, iako na neki način i generalizira, takve uslove postojanja, koji su potencijalno antagonistički.
202.Prije svega treba treba ponovo konstruirati avangardu
Problem je dakle, u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, gdje je najrazvijeniji i fenomen dobro plaćene radničke aristokracije i raširena percepcija –uprkos krizi- da se živi u najbogatijem i najprivilegiranijem dijelu svijeta, kako i s kim ponovo konstruirati društvenu i klasnu jezgru, koja bi mogla predstavljati društvenu bazu revolucionarne političke snage avangarde kakva je komunistička partija. Radi se o snazi, koja neminovno mora biti nosilac međunarodne vizije razvitka proizvodnje, klsne borbe i razloga socijalizma. Što zahtijeva daleko viši stupanj subjektivne svijesti od one koja je u drugim historijskim razdobljima navodila proletere da gotovo spontano pristaju uz partije, koje su bili nosioci socijalističke perspektive.
203. Partija kadrova i partija boraca sa utjecajem na mase
Treća hipoteza, po našem mišljenju jedino moguća, jeste ta da se rekonstruira – u ovoj fazi – partija kadrova i partija boraca, najsličnija onoj koja je bila Gramscijeva KPI, a ne Togliattijeva „nova partija” u drugom posljeratnom razdoblju (ako se dopušta semplifikacija), jer za takvu partiju danas nema ni minimalnih preduvjeta.
Radi se o partiji čiji bi cilj bio utjecati na mase (ne minoritarna grupa koja se ograničava na postojanje po svojoj logici i stilu rada). Jedna partija, koja bi bila relativno malena po broju članova i glasova, ali koja bi znala organizirati efikasno prisustvo svojih boraca u društvu, u sindikatu i u najrazličitijim organizmima masa; dakle koja bi u tom smislu bila sposobna da utječe na mase (jer ne postoji mehanički utjecaj između broja člnanova i utjecaja partije).
204.Izborna taktika koalicija
Ta bi partija – kroz dugi period – i zbog ograničenja danas prevladavajućih izbornih sistema –teško mogla imati mogućnost predstavljanja vlastite autonomne liste na izborima, kako to na primjer rade grčki komunisti, koji osim toga djeluju u proporcionalnom izbornom sistemu sa minimalnim izbornim pragom od 3% glasova (dok se čak i portugalski komunisti na izbornim listama pojavljuju sa CDU -Ujedinjenom Demokratskom Koalicijom – koju čine komunisti, zeleni i ostale progresivne komponente, a francuski komunisti nastupaju sa Front de Gauche – Lijevim frontom).
Dakle partija koja, da bi imala svoju izbornu i initucionalnu projekciju (koju apsolutno mora tražiti, protiv svake logike automarginalizacije) potrebno je – danas u Italiji – ići s drugim demokratskim snagama, ali jedino pod uslovom da se to ostvari uz punu političku i stratešku nezavisnost i bez svake podložnosti.
Ovdje hipoteze mogu biti mnoge i najrazličitije. Radi se, ponajprije, o rekonstrukciji na ljevici, jedne ljevice koja će istupati jedinstveno na izborima, koja će uspjeti ponovo osvojiti političko-izborni potencijalni prostor, koji postoji na ljevici, i to ljevije od PD- a, a istovremeno da bude i mogućnosti da prijeđe predviđene izborne pragove. Radi se o izbornom prostoru, koji ne dobija vlastiti izraz, jer postoji jedan golemi lom, podjela i velika nepovjerljivost na nivou masa.
205. Unutar jedinstvenog procesa na ljevici
Radi se da se unutar tog spajanja na ljevici rekonstruira embrion komunističke partije, organizirane i jedinstvene, koja bi se oslanjala na nekoliko desetina hiljada kadrova i boraca, povezanih s masama, a koja bi imala potpunu vlastitu autonomiju i politički i organizacioni suverenitet te postizala snažan strateški i teoretski utjecaj; koja bi bila sposobna da koristi vlastiti utjecaj u institucijama i raspolagala financijskim sredstvima za dobijanje prisutnosti u medijima, kako bi usmjerila na vlastitu korist rekonstrukciju same partije i njenu ukorijenjenost na terenu.
220. Novi oblici komunikacije borcima
Pojačati konstrukciju partije u društvi znači osposobiti partijske članove-borce i kadrove da se sistematski služe suvremenim i efikasnim instrumentima (kako bi stvorili brzu mrežu informatičke komunikacije sa članovima, i članova prema široj drušvenoj oblasti referencija), stvaranjem nove masovne svijesti i masovnog javnog mnjenja. Angažiranje komunista ne može zaobići ovaj teren,
Postoji temeljan problem vezan za alternativno informiranje i komuniciranje među članovima. Treba dakle na tom polju investirati sredstva i energiju, stvarajući alternativne sisteme. Protivnik je svih ovih godina vodio konstantnu i oštru borbu za hegemoniju informacija, služeći se Berlusconijevim mas-medijima, tako da su svi mediji puno presudniji nego ikad. U situaciji nedostatka novčanih sredstava ne treba odustati od borbe za demokratsku televizijsku, sposobnu da svaki dan i smjesta obavijesti nekoliko desetina (pa i stotine) hiljada ljudi, oslanjajući se na mrežu od nekoliko hiljada partijskih boraca, educiranih da konstruiraju komunikacijske mreže u koncentričnim krugovima. Takođe, ne treba odustajati od kontrole javnih medija, inzistirajući na demokratskim zakonima javnog informiranja za “siromašne” medije.
Malo koristi trošiti milione eura, kako bi na kioscima imali partijske novine, koje poslije čita svega nekoliko hiljada osoba. Daleko je bolje, s manje izdataka, stvoriti informatičku mrežu komunikacija (putem Interneta, facebooka, Twittera, mobilne telefonije…), pisanu kao i audio-vizuelnu.
Hiljadu članova sa kompjuterom u stanju su za svega nekoliko sati, primajući u vlastitoj kući ili na radnom mjestu ili tamo gdje uče ili u vlastitom kvartu informacije, prenositi ih na informatički način vlastitom mrežom na ciljane adrese.
Ali da se to učini treba obnoviiti stil rada i borbe koji je zagubljen u ovom vremenu, a za kojeg je neophodan mentalitet aktivnog kadra kao i jaka politička i ideološka motivacija vezana za taj projekt, a da se pri tom ne misli na oblike obnove u borbe i partijskog djelovanja, koji su bile totalizirajući i koji su danas, objektivno, u ovakvoj fazi skinnuti s dnevnog reda.
225. Od I do II internacionale
Radnički pokret nije pri svom nastanku već bio marksistički. U I Internacionali marksizmu su se protivile pristalice Bakunjina, Proudhona, anarhisti, mazzinijanci te su ideološke suprotnosti političkih koncepcija i programa dovele do njenog kraja. Već u II Internacionali, koja odgovara fazi organizacione ekspanzije i stabilizacije velikih socijalističkih partija u Evropi, marksizam je priznat kao teorijska osnova i kao „službena doktrina” tih partija. Samo koji marksizam?
Historija koncepcija, teza, interpretacija i debata oko političko-teoretske ostavštine Marxa i Engelsa i sama historija marksizma ispunjena je teorijskom borbom oko misli njezinih osnivača. Nije se moglo raditi samo o debati među filozofima (kako se to dogodilo, i dobilo važnost, sa značajnim političkim odrazima, oko Hegelove filozofske ostavštine), jer marksizam nije samo znanstvena analiza kapitalizma, već teorija revolucionarnog preobražaja društva, koja je u temelju organiziranog radničkog pokreta. Interpretacija Marxove misli objekt je teorijske borbe koja smjesta dobija političke reflekse (i to ne samo indirektne, kao što je to bilo unutar teorijskog sučeljavanja, koje je izazvao Darwin). Borba oko marksizma i za marksizam dovodi u pitanje u osnovi sam organizirani radnički pokret. Počevši od najveće i najorganiziranije radničke partije tog vremena, njemačke socijaldemokracije, započela je suštinska borba koja je obuhvatila najistaknutije ličnosti međunarodnog radničkog pokreta toga vremena.
226. Zašto je i danas značajna diskriminacija u odnosu na Lenjina
Lenjin je smješten u središte borbe za revolucionarnu obnovu marksizma, da ga obnovi od evolucionističkih, pozitivističkih i determinističkih teza II Internacionale sa njihovim oportunističkim utjecajima na političku akciju, koje su aludirale na jednu sasvim reformističku i postepenu viziju klasne borbe, iz koje iščezava momenat krize sistema i revolucionarnog preloma.
Lenjinoivom teorijskom doprinosu dugujemo, posebno, proširenje kritičke vizije na cijeli globus, sa analizom kolonijalizma i imperijalizma, koja je i danas jako važna i služi kako bi se odgonetnula bit međunarodnih konflikata; isto tako Lenjin je izvršio produbljivanje pitanja države i partije, koje je kod Marxa samo naglašeno. Lenjinizmu dugujemo i nastanak međunarodnog komunističkog pokreta. Bilo bi nemoguće koncipirati veliku teoretsku elaboraciju, koju je izvršio Gramsci, bez Lenjina, kako je to sasvim jasno istakao Togliatti u jednom svom važnom radu 1958 (Lenjinizan u misli i u djelu Gramscija), koje će sve do početka sedamdesetih godina biti fundamentalni tekst ideološko-političkog formiranja kadrova KPI. Gramscijeva elaboracija, ma koliko originalna, nedjeljiva je od Lenjina i od lenjinizma. Pretendirati da se vratimo na Marxa bypasirajući (preskačući) Lenjina bilo bi ne samo antihistorijski, već bi značilo amputaciju cijelog marksizma dvadesetog stoljeća.
Zato je pogrešno na teorijskom i političkom planu, suprotstavljati Marxa Lenjinu, a Lenjina Marxu: kad se to počelo događati u KPI, bio je to znak mutacije koja se događala u partiji.
227. Doprinos Gramscija i Togliattija
Kritička misao Gramscija, njegov metod analize, političke kategorije koje je on izraradio, njegovo duboko ii lucidno promišljanje poraza revolucija na Zapadu i razmišljanje o strategiji neophodnoj za revolucionarnu transformaciju društva tamo gdje je moć buržoazije artikulirana i vrlo raširena u meandrima civilnog društva, a to je svugdje gdje vladajuće klase vrše svoju hegemoniju, naročito je važno, jer je njegova pažnja upravljena na sve oblike ideologije, kulture i umjetnosti. Za revolucionarnu snagu kakva je Komunistička partija Gramsci predstavlja čvrstu točku na koju se uvijek treba vraćati. Sadašnji uspjeh Gramscijeve misli u Latinskoj Americi i u Aziji još je jedan znak njegove ogromne aktualnosti. Isuviše poznat da ga se tek tako izbriše i skine s dnevnog reda. Gramsci je danas predmet teorijsko-političke borbe oko interpretacije njegove misle. Komunisti ga moraju braniti i razvijati njegovu misao integralno, bez odvajanja Gramscija znanstvenika od Gramscija komunističkog borca. Kao što je to već uradio Lucio Lombardo Radice 1948 sa dva članka izišla u listu Unità (11 septembra i 5 oktobra), suprotstavljajući se onima koji su već tada žaljeli likvidirati marksizam Gramscija, pozicionirajući ga u talijanski idealizam, koji bi, po njima, išao od Antonia Labriole preko Crocea do Mondolfa.
Lombardo Radice tom se prilikom sjetio kako je već Lenjin primijetio da buržoazija i uopće vladajuće klase, uvijek nakon smrti „kompenziraju velike revolucionare” pretvarajući ih u bezopasne ikone, /nastojeći/ da ih kanoniziraju, da okruže izvjesnom aureolom njihovo ime za „utjehu”, sve u svrhu mistifikacije namijenjene potčinjenim klasama. Kako je pokazao Lombardo Radice u Italiji je Croce likvidirao na taj način teorijski marksizam; pozivajući se istovremeno na Gramscija, Lombardo Radice pokazuje kako buržoaska kultura priznaje misliocu sa Sardinije odnosno Gramsciju značaj njegove misli, ali tek nakon što ju je «osaktila, iskrivila i napravila bezopasnom» i zato piše:» Na isti se način nastoji sa svih strana ‘likvidirati’ sa svim počastima Gramscijeva misao, tvrdeći da se on može učiniti, ali da u stvari nije marksist te kako je njegova misao bliža talijanskim idealistima, nego «ruskim» marksistima. To je operacija koja ima za cilj «asimilirati» Grascija unutar talijanske buržoaske kulture.
Togliatti je u Italiji bio najglavniji politički tumač Gramscije misli: strategije progresivne demokracije i strukturalne reforme razrađene od Gramscija dio su onog «pozicionog rata» koju strukture kapitalističke vlasti nameću i organiziraju u različitim centrima civilnog društva Taj rat zahtijeva partijsku aktivnost i aktivnost masovnih organizacija, koje vodi marksistička partija u cilju upravljanja odnosno osvajanja hegemonije u društvu. Na toj osnovi KPI je postala vodeća politička snaga u društvu, kako društvena tako i kulturna, usmjerena na borbu za emancipaciju i za progres radničke klase i zahvaljujući tome kroz niz je decenija vršila snažan utjecaj na historiju zemlje.
228. Centralnost pitanja političke vlast
U borbi za socijalizam, središnju i neizbježnu borbu –za one koji zaista žele stvaranje jednog alternativnog društva – postavlja se i danas pitanje političke vlasti. Slabo su uvjerljivi pravci mišljenja koji to pitanje smatraju «prevaziđenim»i koje bi htjele «promijeniti svijet bez zauzimanja vlasti».
Mogu se, štaviše, moraju se staviti na diskusiju modaliteti u kojima su se, tokom XX stoljeća, konkretno manifestirali oblici političke i institucionalne vlasti u različitim pokušajima izgradnje socijalizma. Isto tako treba stalno produbljivati i aktualizirati, prema Gramscijevoj sugestiji, sasvim nova pitanja koja se odnose na osvajanje i na upravljanje vlašću socijalističkog tipa «na Zapadu», u najrazvijenijim zapadnim društvima, gdje se nikad nisu afirmirale ni revolucije ni državna vlast orijentirana ka socijalizmu.
Treba se dakle pozabaviti temeljnom opaskom Gramscija – po kojoj je država nerazmrsiv splet političkog i civilnog društva, splet nasilja i pristanaka, splet diktature i hegemonije. Kod njega osvajanje političke vlasti i političko upravljanje njome ostaje nesvodivo samo na osvajanje vojnog, represivnog i birokratskog aparata države, kao ni na pitanje tko kontrolira državu i fundamentalna sredstva informiranja (pitanja koja se ipak neće moći zaobići) , već se odnosi na vrlo dug prethodni proces osvajanja «rovova» i «meandara» u okviru civilnog društva, na kojima treba zasnovati – kad historijsko-političke okolnosti pokažu da je to moguće- i osvajanje državnog aparata «u užem smislu».
229. Nove problematike i razvoj teorije
Ukoliko je točno da marksizam posjeduje mnogo instrumenata da se analiziraju i shvate nove problematike koje nadilaze osnovnu suprotnost rad/kapital, treba jasno i glasno priznati da se danas snažno nameću nova pitanja povezana sa tematikom oslobađanja čovjeka od bezbrojnih lanaca, koji ga sputavaju: problematike prema kojima ranije nije bilo osjetljivosti ili je ona bila daleko manja i na koje se prije jednog vijeka obraćala manja pažnja i od strane marksističke teorije i od samog radničkog pokreta.
Isto tako kako je Marks umio uzeti materijal vlastite elaboracije iz političke, ekonomske, filozovske i znanstvene misli vlastitog vremena tako i mi moramo umijeti danas, obogaćeni bezbrojnim doprinosima unutar i izvan radničkog pokreta, izvući iz njih spoznaje i polazne točke promišljanja: radi se o doprinosima koje dobijamo iz najvećih dosega razvoja ljudske misli, kao i iz kultura i iz kritičkih iskustava – kao što su feminizam i ekološka misao – iz kojih moramo iscrpsti neodbaciv doprinos kritici kapitalizma, važan također za definiranje komunističkog identiteta u vremenu u kojem živimo. I u kojem suvremeni marksizam plaća deficit kritičke razrade i kritičkog promišljanja tih pitanja. Treba bez oklijevanja priznati da su neke od ovih problematika prekasno dobile nužnu i adekvatnu pažnju, da su bile potisnute i čak ptitisnute u društvima i pokretima koji su, mada u znaku socijalizma, nosili jake biljege materijalne i kulturne zaostalosti.
U tim problematikama ističe se problem seksualnog oslobođenja kao i prevazilaženje svakog sekističkog i homofobnog pristupa: to su problemi kojima bi se morao pozabaviti i suvremeni marksizam na kvalitetan način i dati napredniju kulturnu sintezu svih tih pitanja.
PREVOD Jasna Tkalec