Istorija nije objekat prava. U slobodnoj državi, ni sudski autoriteti ni parlament ne mogu da definišu istorijsku istinu. Politika države, čak i ako je sa najboljim namerama, ne može biti politika istorije.

Ne ulazeći ovom prilikom u kritike i pozadinu proklamacije udruženja Liberté pour l’histoire, poruka je sasvim jasna. Istorija ne može i ne sme biti zloupotrebljena od strane prava. Istorijska nauka se služi svojim specifičnim metodom i on je jednostavan. Elementi tog metoda su izučavanje konteksta i objektivnost onih koji se bave istorijom. No, razlika koja postoji između teorijskog „uputstva“ izučavanja istorije i „faktičkog“ stanja je nemala. Tako, brojni događaji iz prošlosti bili su objekat istorijskog revizionizma. Razume se, akteri (subjekti) istorijskog revizionizma u Srbiji su predstavnici ideologije nacionalizma (u različitim formama). Tako, centralni objekat revizionizma u Srbiji je nasleđe socijalističke Jugoslavije. Naravno, pošto je jedna ideologija zamenjena drugom, kapitalizam je morao da za svoj objekat revizionizma uzme čitavu njemu suprotstavljenu ideologiju i da je u potpunosti delegitimiše. A pošto je centralna tačka jugoslovenskog socijalizma antifašizam i antifašistička borba, ideologija „nastupajućeg kapitalizma svoje ideološko opravdanje nalazi u anti-antifašizmu“ (T. Kuljić). Zašto je antifašizam bitna tačka revizionizma? Zato što je upravo ta ideologija dala puni legitimitet partizanskom pokretu i komunistima za izgradnju nove države (O. Milosavljević). Zato, „udarac“ nacionalističke struje ne tiče se pojedinih aspekata socijalističkog nasleđa; tiče se čitave jugoslovenske države.

Suština revizionizma svakako je u formiranju novog ideološkog pogleda na svet. U tom smislu, uloga istorije je od ogromnog značaja. Postpetooktobarske nacionalističke vlasti su se služile najrazličitijim metodama u cilju prevazilaženja socijalističkog nasleđa i širenja svoje anti-antifašističke ideologije.1 Da sumiram. Zloupotreba istorije i istorijskog sećanja je ključni metod nametanja nove ideološke matrice. Subjekti su nove političke vlasti, centralni objekat je istorija Drugog svetskog rata, ali ostaje pitanje koja se sredstva za to koriste. Ona su brojna, ali ću se ja u nastavku osvrnuti na pravo. Istorija je u Srbiji na mnogo načina zloupotrebljena, ali sa njom i pravo2 koje se pokazalo kao savršeno sredstvo za nametanje nove ideologije. Zapravo, sudovima, sudijama i zakonima je „silom“ nametnuto da preuzmu ulogu istoričara i da u formi prava (iza kojeg stoji čitav monopol fizičke prinude) donesu „presudu“ o istorijskoj istini koja će (da se ponovo izrazim jezikom prava) postati precedent za svako novo pitanje istorije Drugog svetskog rata (i posleratne Jugoslavije uopšte).

Izjednačavanje prava partizana i četnika

Decembra 2004. godine usvojen je Zakon o izmenama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica. Zakon je usvojen po hitnom postupku. Cilj je bio izjednačavanje prava pripadnika partizanskog i ravnogorskog pokreta. Način na koji je to učinjeno je prilično sporan. Naime, u svom cilju da potpuno promene sliku Drugog svetskog rata, predstavnici nacionalističkih vlasti nisu doneli novi Zakon, već su izglasali Zakon kojim vrše izmene postojećeg koji je donet još 1989. godine (?!). I ne samo to, nego su tim Zakonom prava pripadnika ravnogorskog pokreta postavljena šire u odnosu na prava partizana. Tehnika izmene je isto tako vrlo zanimljiva. Primera radi, zakonodavac je izmenio član 2. tako što je dodao stav 3 sledeće sadržine: „status borca NOR-a, u smislu ovog zakona i u pogledu prava utvrđenih ovim zakonom, imaju i pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta“. Pored toga, članom 3, stav 3 uvedena je „Ravnogorska spomenica 1941.“ (pored već postojeće „Partizanske spomenice 1941.“).

Par momenata je ovde sporno. Prvi se tiče pravila tumačenja prava. Naime, pored ostalih tehnika, pravo se tumači i metodama autentičnog tumačenja. To podrazumeva da treba ispitati nameru zakonodavca, njegovo opredeljenje prilikom donošenja zakona. Tako, zakonodavac od 1989. godine sigurno nije imao nameru da predvidi ikakva „boračka prava“ za pripadnike ravnogorskog pokreta, jer je on nesporno u „očima činjenica“ kolaboracionistički. Drugo, tu je i čisto istorijsko pitanje. Šta je ravnogorski pokret, a šta Jugoslovenska vojska u otadžbini? Zakonodavac to ne definiše. To znači da se prepušta sudu da on pravi razliku između toga, iako je reč o čisto istorijskom pitanju. I treće, prvobitna verzija Zakona o izmenama i dopunama pomenutog zakona u čl. 15. predviđala je da se „sva prava predviđena ovim zakonom odnose (se) na sve pripadnike NOR-a, bez obzira da li su osuđeni pravosnažnim sudskim presudama da su učestvovali u borbama protiv partizanskih odreda narodnooslobodilačke vojske i Jugoslovenske armije“. Dakle, čak i oni koji su osuđeni da su se borili protiv partizanskih odreda, smatraju se učesnicima NOR-a , pa im pripadaju sva prava priznata borcima NOR-a?! Na svu sreću, ova potpuno nerazumna odredba, prestala je da važi odlukom Ustavnog suda.

Ipak, novi predlog zakona3 predviđa značajno proširenje prava pripadnika Ravnogorskog pokreta. Tako, prava iz zakona mogu ostvariti svi pripadnici Ravnogorskog pokreta koji su učestvovali u borbama od 17. aprila 1941. do 15. maja 1945. godine, što je znatno duži period od onog koji je predviđen važećim zakonom. Tako, tu se u čl. 3, st. 2 predviđa da prava iz zakona imaju borci Ravnogorskog pokreta koji su u borbama učestvovali od 17. aprila 1941. do 31. decembra 1941. godine (što je takođe sporno, jer krajnji datum nije vezan ni za kakav značajan događaj već za prostu činjenicu završetka kalendarske godine). Ipak, to prolazi prilično neprimećeno u javnosti, jer se u vezi sa novim Nacrtom najviše pominju odredbe koje se tiču prava boraca u ratovima devedesetih.

Rehabilitacija

O ovom aspektu revizionizma se verovatno najviše govorilo. Svakako da je najveću pažnju privukla rehabilitacija Draže Mihailovića. Ne ulazeći ovom prilikom u detaljnu analizu ovog postupka4, ukazaću samo na par nelogičnosti. Pre svega, dugo se istrajavalo na tome da se ovim postupcima ne vrši rehabilitacija ličnosti, već jednog sudskog postupka. Naime, na sudu je da oceni da li su bile ispunjene određene procesne pretpostavke za održavanje „pravičnog suđenja“. Viši sud u Beogradu je utvrdio da nisu. Ovo je zapravo dobar primer obmane javnosti. Naime, već čl. 1. Zakona o rehabilitaciji, sudu nužno nameće zadatak da ispita da li je neko „lice lišeno života, slobode ili drugih građanskih prava iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga“. Da li je neko osuđen iz tih razloga sud ne može da utvrdi, ako prethodno ne ispita da li je to lice uopšte učinilo neko krivično delo. Dakle, bilo je neophodno utvrditi da li je Dragoljub Mihailović uopšte učinio krivično delo, pa onda i da li je osuđen bez osnova? Javnost je o tome potpuno pogrešno obaveštena.

Još apsurdnija situacija postoji u zakonu kada je reč o drugom uslovu za rehabilitaciju. Naime, čl. 2. propisano je da može biti rehabilitovano samo ono lice koje je osuđeno protivno načelima pravne države i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda. Ovako definisan uslov dovodi do apsurdne posledice da bi gotovo sve starije presude morale biti ukinute. Naime, nivo ljudskih prava i sloboda 1945. godine i danas bitno se razlikuje. Štaviše, najvažniji akti u toj oblasti u svetu doneti su upravo posle 1945. godine. Jedino moguće rešenje je bilo procenjivati poštovanje tih prava s obzirom na njihov nivo koji je dostignut 1945. godine – dakle, uzimajući u obzir kontekst. Ali, čak i sa tim, procesni uslovi koji su postojali na suđenju Dragoljubu Mihailoviću 1945. godine, bili su daleko viši od onih koje danas zakon zahteva. Naime, suđenje je bilo potpuno javno (prenosilo se preko radija), on je imao svog branioca i mogao je potpuno slobodno da iznosi sve činjenice. I to su jedine stvari o kojima je današnji sud smeo da vodi računa u postupku rehabilitacije, jer on nije istoričar. Sva ostala pitanja, izlaze iz oblasti prava.

No, postoji još jedna značajna stvar. Naime, na početku sam ukazao da su Zakonom o pravima boraca, četnici i partizani potpuno izjednačeni. Pa, nije li onda apsurdno nakon toga suditi o rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića? Moglo se desiti da on ne bude rehabilitovan, a to bi značilo da brojna socijalna prava stiču pripadnici onog pokreta, čiji je „vođa“ osuđeni saradnik okupatora. Dakle, jedan zakon je praktično prejudicirao i sudu nametnuo donošenje jedne unapred određene odluke. Tu se već prelazi na teren neprava i duboko ulazi na teren nacionalističke politike.

Ukazao sam na ove aspekte i na ovaj proces koji je paradigmatičan. Sva ova pitanja su verovatno iskrsavala i u drugim postupcima. Do zloupotrebe prava nametanjem uloge istorijskog suda dolazilo je i u drugim aspektima. Recimo, na terenu imovinskih pitanja, gde je osnov privatna svojina (Zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama /2006/, Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju /2011/). Mnogo toga je sporno i u ovim zakonima.

Ipak, na koji god način da je istorija zloupotrebljavana, na koji god način da su korišćeni različiti mehanizmi za postizanje različitih političkih ciljeva, jedna stvar je nesporna. Kako primećuje Olivera Milosavljević, „na sreću, istorija se ne bavi onim što je danas, time će se ona baviti jednog dana. Danas se bavi onim što je bilo juče“, a jasno je u očima istorije, da je četnički pokret bio kolaboracionistički i da su njegove vođe otvoreno sarađivale sa okupatorom. Ni na koji način, pa ni putem prava, ne mogu se promeniti nesporne istorijske činjenice.

  1. Na primer: kroz nastavne planove i programe istorije u osnovnim i srednjim školama (https://pescanik.net/skolska-istorija/); preko medija; kroz filmove i televizijske serije (https://www.noviplamen.net/glavna/istorijski-revizionizam-u-srpskim-tv-serijama/)
  2. Nije zloupotreba prava zarad postizanja određenih političkih pojava specifična samo za Srbiju. Primera radi, Savet Evrope je 2006. godine izglasao Rezoluciju kojom je osudio zločine komunista, a 2009. godine i Rezoluciju kojom praktično izjednačava fašizam i komunizam. Koliko je ovakav revizionizam selektivan, pokazuje primer koji navodi Srđan Milošević da je recimo u Francuskoj 2005. godine donet zakon kojim se propisuje obaveza da se u nastavi kolonijalna vlast opisuje pozitivno (str. 18 u https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/Politicka_upotreba_proslosti.pdf). Dakle, ti zločini ne odgovaraju jednoj unapred definisanoj ideološkoj matrici, pa ostaju izvan sfere pravnog regulisanja ili se predstavljaju pozitivno, opet kroz pravo (o „negovanju“ kolonijalne „tradicije“ bilo je reči i na ovom portalu: https://www.noviplamen.net/prevodi/africke-drzave-i-placanje-kolonijalne-takse-francuskoj/)
  3. https://www.paragraf.rs/dnevne-vesti/080519/080519-vest16.html
  4. O tome više: A. Sekulović u: https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/Politicka_upotreba_proslosti.pdf i https://pescanik.net/rehabilitacija-d-mihailovica-kao-politicko-sudenje/