Italija, zna se, neuredna je zemlja i u njoj se uvijek nađe nešto što nije na mjestu, neka priča, koju bi bilo bolje zaboraviti, uvijek se spasi /…/Misleći o tome, pitao sam se što mi može pomoći da shvatim sadašnjost, kad ispred sebe ne vidim ništa? Zatim sam razumio.Gledajući u taj pejzaž, u to ništa, shvatio sam da nema ničeg u sadašanjosti što bi vrijedilo da bude ispričano. Sadašnjost je buka: milioni, milijarde glasova što viču, svi u isto vrijeme i na svim jezicima svijeta te nastoje nadglasati jedni druge, riječju ‘ja’. Ja, ja ja pa ja… Kako bih našao ključ razumijevanja sadašnjosti, kako bih je shvatio, treba izići iz nje, izići iz te buke. Treba otići do dna noći, možda tamo dolje, malo ulijevo, ispod nadvožnjaka, tamo gdje je „bijela stijena“ koju danas ne možemo vidjeti. Stići do magičnog sela, do zaboravljene priče. I tako sam uradio.                                                                      

Sebistiano Vassalli, La chimera

Slika Rođenje Isusa i smrt Caravaggia

Godine 1610. u mutnim okolnostima, doveden u bolnicu u nesvjesnom stanu u mjestu Porto Ercole blizu Napulja, Caravaggio je umro u tridesetdevetoj godini života. Bio je jedan od najvećih slikara ne samo Italije već i svijeta u doba kasne renesanse, kome se divio i sam Rubens, što se u doba njegovog stvaranja našao u Rimu. Iako se formirao u sjevernoj Italiji – u Lombardiji i u Venetu – došao je na poziv kardinala Del Montija u Rim, pošto je već naslikao čuvene slike kao bivši Tizianov učenik u Veneciji i Mantovi. Boravi i slika u Rimu, gdje se i danas nalaze najčuvenija njegova djela kao Rođenje Isusa (u Palazzo Barberini) ili Obraćenje Svetog Pavla (U Santa Maria del Popolo) ili pak Raspeće Svetog Petra u kapeli iste crkve. Mnoge druge raštrkane su po Napulju i Siciliji, kao Ljubav sve spasava, Baccus, Mučenje Svetog Matije itd. Naime, Caravaggio, koji je ostavio potresna umjetnička djela u tehnici chiaro-oscuro, u radu se ugledao na antičke autore, ali i na najveće slikare renesanse, kao što je bio Leonardo, slikajući realistički ne samo tijela nego i emotivni moment u izrazu vlastitih modela. Svojim djelima otvorio je epohu baroka, iako još po tematici i naručiteljima pripada kasnoj renesansi. Njegovi modeli i tematika slika uzete su iz stvarnosti i ogledaju likove, koji su ga okruživali. Zasluženu slavu i procjenu zbog sjajnog psihološkog pristupa kao i realizma u obradi teme doživio je tek 400 godina poslije svoje smrti, odnosno tek u dvadesetom stoljeću. Umro je na putu, odnosno na bijegu, od groznice u Porto Ercole, gdje je pokopan kao siromah u zajedničkoj grobnici bolnice San Sebastiana, iako je bio pod zaštitom aristokratske porodice Colonna.

Caravaggio, koliko slavan za života kao umjetnik, bio je jednako toliko poznat kao kavgadžija, te je u Rimu, navodno nakon partije loptanja u tučnjavi ubio jednog od učesnika. Osuđen na smrt zbog ubojstva, morao je pobjeći prvo u Napulj pa na Siciliju, gdje je također izazivao nerede. Zato bježi na Maltu, a tu je privremeno dobio zaštitu i narudžbe od reda Malteških vitezova, samo što su Malteški vitezovi, što Caravaggio nije znao, bili najmanje podobni da dadu utočište svađalici i prznici kakav je bio taj velikan slikarstva. Malo tko zna i danas da su među katoličkim redovima Malteški vitezovi bili i ostali najstroža i najopasnija formacija. Tako da je kod Malteških vitezova Michelangelo Merisi nazvan Caravaggio zbog svadljivosti i drkosti brzo završio u zatvoru, iz koga je jedva uspio pobjeći. Progonjen i bolestan, ne zna se da li od malarije ili nekog otrova, kojeg je nenamjerno konzumirao, dospio je ponovo do Napulja i u Porto Ercole, gdje je umro kao bijednik, iako je samo nekoliko dana nakon njegove smrti došao papin ukaz o opraštanju zločina i dozvoli ponovnog boravka u Rimu. U tome je taj talijanski slikar imao sličnu sudbinu sa talijanskim misliocem dvadesetog stoljeća, sekretarom KPI, Gramscijem, koji je umro 15. aprila 1937. na rimskoj klinici Quissisana baš na dan kad je Mussolinijevom milošću, zbog bolesti oslobođen robije. Italija je zemlja tople klime, rascvjetanog života i velikih umjetničkih dometa. Sedamdeset posto sveg kulturnog blaga svijeta nalazi se u toj zemlji. No, ona je ipak i zemlja ljute eksploatacije ubogih, zemlja siromaštva masa i zlikovačke surovosti moćnih, u kojoj se ljepote života uvijek ukrštaju sa smrću.

Smrt Anisa Amri

U Rimu trijumfiraju. Talijanska policija uspjela je – neočekivanom efikasnošću – bez gubitaka, samo s površnom ranom jednog aspiranta za policajca, uništiti teroristu za kojim je tragala cijela Evropa i raspisana od strane Njemačke ogromna svota kao nagrada za hvatanje, koja najvjerojatnije neće biti plaćena. Nakon općepoznatog ubojstva, odnosno gaženja šleperom osamnaestoro ljudi u Berlinu 19. decembra 2016, na Božićnom sajmu, njemačka policija, koja se uvijek busala svojom sposobnošću, učinila je niz gafova i čak uhvatila krivog odnosno nevinog čovjeka. Bila je prisiljena pustiti ga nakon 24 sata. Čini se da je istinski ubica, Tunižanin Anis Amri, koji je u talijanskim zatvorima prosjedio četiri godine, njemačkim policijskim službama bio signaliziran ne samo kao opasno lice već i kao netko tko sprema izvršenje pokolja i u tu svrhu se želi dokopati oružja! Pohađao je džamiju sa najsumnjivijim imamom u Njemačkoj, a o opasnosti tog dvadesetčetvorogodišnjeg mladića njemačke organe sigurnosti navodno je upozorila marokanska policija dva puta ove jeseni, u mjesecu septembru i oktobru.

No, u Njemčkoj nije bilo poduzeto ništa ili bar ne dovoljno da se ne dogodi ono što se dogodilo 19. decembra na mjestu božićnih kupnji. Suludi mladić, ubivši vozača šlepera, imitirajući ljetošnji pokolj u Nici, zaletio se u ljude i štandove Božićnog sajma, zdrobio ih i izranjavio svijet, a zatim se mirno, sišavši iz kamiona, izgubio u gomili… Pošto je najprogonjeniji ubica u Evropi, koji to možda nije ni znao, manje više bez problema stigao iz Berlina u Francusku, pa u Italiju, konkretno u Torino pa potom u Milano, bez naročitog kamufliranja, uputio se u Sesto San Giovanni, bivši milanski „mali Staljingrad“. Sesto San Giovanni je nekadašnje crveno radničko predgrađe Milana, koje to više nije bar od kraja osamdesetih, pošto je iz njega iseljena radnička klasa, odnosno prije toga izmještena industrija, pa ga naseljava tko stigne, a upravo tamo se kasno noću lokalnim prevoznim sredstvima uputio Amri. Zaustavljen je radi rutinskog pregleda dokumenata u tri sata u noći od dva policajca, obojice ispod trideset godina starosti. Mjesto dokumenata Amri je proklinjući policiju izvadio iz ruksaka pištolj i ranio jednog od policajaca, a njegov drug, policajac na probnoj službi, na to ga je ubio…

Italija trijumfira, naročito ministar unutrašnjih poslova Minitti, bivši PD kao i bivši PCI, iako mu je u stvari sretnim slučajem dopalo da se proslavi, jer policajci u Sestu San Giovanni vjerojatno nisu imali pojma koga legitimiraju, ni koga su ubili. To se pak jako brzo utvrdilo, jer je mladi Amri kao maloljetan stigao na Lampedusu bježeći iz Tunisa, gdje je već bio zatvorski kažnjavan i pošto je izazvao dvije tuče i paljevinu u dva sabirna centra za migrante, neke vrste suvremenih logora, osuđen je na četiri godine zatvora, koje je proveo po svim, vjerojatno groznim, kazamatima Sicilije, a najduži dio kazne odslužio je u čuvenom zatvoru Palerma – Ucciardone. Dobio je izgon iz Italije, ali ga Tunis nije primao. Pušten 2015, godinu dana se vukario Njemačkom i tamo se, kako kažu, islamski „radikalizirao“, odnosno pobjesnio do kraja i bio spreman na sve iz osvete društvu, koje je jednog problematičnog mladića, a još k tome Arapina, tretiralo, kako ga je tretiralo, kažnjavanjem i zatvaranjem, odbijanjem dozvola boravka i bez ikakvog izgleda na legitimnu zaradu. Anis Amri svakako je spadao u maloljetnike „huligane“ – davno zaboravljen izraz – odnosno u djecu s teškoćama u odgoju. Sigurno mu nije koristilo siromaštvo očinskog doma u zabačenom tuniskom mjestu, te se ocu nije javljao punih pet godina.

Katkad je jedino telefonski razgovarao s majkom i braćom. Ovi tvrde da kao mlad Anis Amri nikad nije išao u džamiju, još je manje molio. Štaviše, volio je popiti vina, a kad nije imao drugih izvora zarade bavio se preprodajom droge. Njegovu smrt ne žali nitko, dok cijela Italija oplakuje smrt Fabrizie Di Lorenzo, koju je taj mladić satro šleperom, a koja je radila u Berlinu u jednom transportnom poduzeću, pošto je završila dva fakulteta i specijalizirala se mastersima u komunikaciji i jezicima. Na sajmu je kupovala poklone za porodicu u Italiji, u koju je namjeravala otputovati sutradan, a neposredno prije smrti mobitelom je razgovarala s majkom i saopćila joj gdje se nalazi…

Tako isto je i prošle godine u Parizu u lokalu Bataclan među 130 žrtava bila i djevojka iz Venecije, čiji su roditelji sveučilišni nastavnici i ljevičari.

Sve je dakle u Italiji počelo i u Italiji se završilo. Novi novcati predsjednik vlade Paolo Gentiloni, bivši ministar vanjskih poslova, koji je u davnoj mladosti pripadao vanparlamentarnoj ljevici i pisao u listu Pace (Mir), vezanom za čuveni il Manfesto, a zatim preko partije zelenih ušao u Parlament, poziva na jedinstvo ljevice i desnice, jer ujedinjena „zemlja je jača“ . Ipak ne uspijeva sakriti zadovoljstvo što je sticajem okolnosti Italija, čuvena i često optuživana zbog javašluka, ispala daleko spretnija i sposobnija kao zemlja od Njemačke, u kojoj je Merkelova ubijena u pojam i obećava veliku istragu o događaju, kao i promjenu politike prema imigrantima bez dokumenata. Kaže da se takvi smjesta imaju izbaciti iz zemlje, a isto viče i Beppe Grillo, treća politička sila Italije, koji despotski upravlja s „pet zvijezda“, koji i jesu i nisu politička partija, iako su nesumnjivo politička snaga, koja kontestira sistem i političare. Mada tobože lijeva, ta je formacija više puta napadala migrantsku politiku Italije i danas zahtijeva da se oni bez dozvole boravka smjesta deportiraju (kojim novcem i kamo?). Na to im iz talijanske ljevice odgovaraju da su najlakša rješenja obično i najgluplja.

A ipak, mada prestrašena zbog žrtava i rastužena zbog slučajne smrti u Berlinu djevojke iz Sulmone, Italija žali što su fotografije i imena umiješanih policajaca izišla u javnost i čak se pojavila na facebooku, jer se islamski bojovnici svete čak i porodicama vlastitih progonitelja.

No, da je bilo sreće, pa da je ambiciozna i marljiva Fabrizia Di Lorenzo našla zaposlenje u Italiji, a ne u Njemačkoj – zemlji ljute zime – i da je Anis Amri nekim slučajem došao do pristojne legalne zarade u toj istoj Italiji, ne bi bilo ni suza ni trijumfa. Jer, među džihadistima ima, vele, više od trideset hiljada foreign fightersa, i to ne rođenih u tuniskim izbama već po predgrađima Pariza i Londona.

Da su oni, kao njihovi roditelji ili čak djedovi, našli mjesto u industriji i vodili pristojniji život od nikakvog, iz kojeg su došli, vjerojatno se ne bi muslimanski „radikalizirali“. A pogotovo ne bi postali bojovnici džihada, kad na Srednjem istoku ne bi bilo ratova, koje su ipak, direktno ili indirektno, izazvali zapadnjaci zbog novca i nafte. Kad očajnike ne bi novčano pomagale zemlje poput Arapskih emirata ili Saudijske Arabije i sličnih, tko bi borcima za ispravnu vjeru davao sredstva za oružje i logistiku?

I to još nije sve. Između kampova za privremeni boravak do dobijanja ili odbijanja azila tim ljudima, koji su po cijenu smrti preko mora došli u Evropu, osim bijednog obroka nitko ne daje baš ništa. Zar od plaćanja policije i vojske danonoćno na cesti ne bi bilo bolje i jeftinije izmisliti za njih neki posao, neku vrstu radnih akcija ili javnih radova čišćenja, vrtlarenja i slično, ili pak učenja jezika, bavljenja sportom ili kulturnim ili kvaziumjetničkim djelatnostima? Naravno, za to nisu dovoljni samo dobrovoljci, potreban je prostor i stručno osoblje, a za to države nemaju novca. Ali, kad se svedu svi računi, zar to ne bi bilo jeftinije i korisnije od plaćanja i rada „službi“, koje naravno nikad ne mogu garantirati stopostotni uspjeh i kasnijeg držanja terorista po pretrpanim, a za državu vrlo skupim kaznionicama? Luđaka ima svugdje i svašta im pada na pamet. Anis Amri između ničega i ništa, što je predstavljao njegov život do dvadesetčetvrte godine, uvijek u ogradama i žici ili zatvorskim ćelijama i na bijegu, izabrao je snagom očajnika nešto, što je jednako strašno, ali kraće traje, a što u Evropi nazivaju terorističkim činom, dok ga u njegovoj domovini bar neki smatraju herojskim djelom. Kao što u Italiji smatraju herojima dvojicu policajaca.

A možda bi pravo herojstvo bilo imati snage i prestati sa nemogućim ekonomskim politikama, koje ljude pretvaraju u robu i postupaju s njima kao s robom, jer je tržište danas neprikosnoveni suveren.  U izobilju postoji svakakvih roba i svakakvih kvaliteta robe, mnogo i one nepotrebne. Kad je neke robe previše, kao što je slabo obrazovana masa Arapa ili ljudi iz Afrike, ona se uništava odnosno baca na otpad. A na otpadu završava većina imigranata.

Kad bi tako razmišljali, možda bi mogli shvatiti nepredvidiva ponašanja terorista očajnika. Jer imati cilj, pa makar i pogrešan i zlosrećan, bolje je od besciljnosti. To je historija dobro pokazala i Njemačkoj i Italiji i neki su to nekada ispravno shvatili. Da li su zaboravili lekciju ili su generacije rođene u doba mobitela i interneta drugačije od prijašnjih? Nije vjerojatno. Vjerojatnije je da i one smatraju boljim bilo kakav izbor od nikakvog izbora i života koji ne vrijedi baš ništa. Pa kako im život ne vrijedi ništa, ne cijene ni vlastiti ni tuđe živote i odlaze u najnepotrebnije ratove, ne za slobodu već za srednjevjekovlje. No, vjerovati i živjeti makar i pogrešno i kratko za nešto izgleda im bolje je od ničega.

Nova talijanska vlada

Nakon neuspjelog referenduma o promjeni Ustava Italije, premijer Matteo Renzi dao je ostavku 4. decebra i vlada je pala da bi bila izabrana nova, gotovo fotokopija prijašnje, sa Gentiloneom, bivšim ministrom vanjskih poslova na čelu, dok je njegovo mjesto dobio Alfano, dotadašnji ministar unutarnjih poslova iz desničarskih krugova. Osim toga, bilo je još nekih manjih promjena. Treba podsjetiti kako je do ove situacije došlo. Prvo, referendum je imao zapletena i nemušta pitanja u kojima se obični građanin teško snalazio o ukidanju ne samo Senata nego i nekih drugih državnih ustanova za koje prosječan Talijan nije znao ni da postoje. Renzi je u nastupu bio brz, nametljiv i arogantan, a prema protivnicima bezobziran. To mu je možda donijelo simpatije mlađih generacija, kojima se uvijek žuri, ali izazvalo omrazu starijih, naročito ljevičara i bivših komunista, za koje je nekoliko puta izjavio „da ih treba baciti na otpad“ i „otvoriti novu stranicu u političkom životu Italije“.

A ta nova stranica bio bi on, Renzi, nadobudni mladić iz katoličke ljevice Toscane, koji je iz provincijskog mjesta Rignano sull’Arno prvo postao gradonačelnik Firenze, pa se potom sa vlastitim toskanskim pokrajinskim dvorom nametnuo Rimu. Busao se kako brani interese najugroženijih i kako pokreće privredu. Onima s najnižom platom podijelio je jednokratno 80 eura, nagrađivao novčano – takozvanim „bonovima za zapošljavanje“ – voucherima – one koji su primali nove radnike, te je otvorio nešto novih radnih mjesta, ali neki osobit procvat privrede nije primijećen. Pri tom je taj zaštitnik radnika stalno vodio razgovore sa predstavnicima udruženja industrijalaca i sa krupnim poduzetnicima, vapeći za investicijama, dok, kako piše Toskanac Aldemaro Contolini, „nikad nije otišao razgovarati s radnicima što vise sa dizalica pod nebesima i danju i noću, braneći vlastito radno mjesto, ni s onima koji su, ostavši bez posla, u rudnicima započeli štrajk glađu“, itd.

Velike nade polagao je u oživljavanje turizma i komercijaliizaciju kulture, te je smijenio 400 direktora najpoznatijih muzeja Italije, nadajući se da će ova stručna lica zamijeniti managerima sposobnim da muzejima i izložbama prave pare, što je naravno razbjesnilo struku. Mladima je obećan i vjerojatno izdan bonus za kulturu, ali sve to još nije dovoljno da oživi posustalu privredu zemlje, u kojoj se svaki dan gase radna mjesta i nezadrživo raste broj siromašnih. Današnjim jezikom rečeno, propada takozvana sredna klasa, svaki četvrti Talijjan je siromašan po međunarodnim kriterijama, a čak dva miliona djece Italije živi u istinskoj bijedi. To možda na 60 miliona ljudi i nije ogroman broj, ali je svakako jedan od najvećih u EU. Ako se uzme da je uz nezaposlenost odraslih od 12 posto, nezaposlenost mladih dostigla brojku od 35 posto, može se shvatiti da je po nekim pitanjima Italija sasvim blizu Grčke ili Portugala. Liberalni recept da se novac može praviti od tercijara, odnosno od usluga, pokazao se i ovdje pogrešnim.

Kako su fabrike zatvorile vrata, jer su propale zbog istočne i južne konkurencije ili preselile djelatnost u druge zemlje, narod nema novaca da troši, trgovci ne prodaju, restorani su pusti, medicinske usluge njege, rad salona ljepote, češljaonica, praonica, sitnih prodavnica itd. zamire. Ljudi ih se odriču ili ih obavljaju sami da uštede i tako postaje ipak malo po malo jasno, da je bez proizvodnje nemoguće ozbiljno pokrenuti ekonomiju. Zato bi bilo potrebno ono što se ne može učiniti: devalvirati novac i zabraniti preseljavanje fabrika i kapitala po svijetu, već oktroirati njegovo ostajanje u zemlji. No takve se mjere kose sa svim postulatima takozvanog liberizma i slobode kretanja kapitala, roba i ljudi te nepostojanja granica i zaštitinih carina u EU. Samo kad su ti zakoni donošeni u ime slobode nitko nije pomislio da će kapitali pobjeći u zemlje u kojima se više i brže oplođuju nego u Italiji, čiju će laku industriju i proizvodnju modne galanterije za široku potrošnju dovesti u šah mat poziciju jeftina kineska i azijska roba, a da će se promet ljudi najviše ograničiti na bijeg mladih i stručnih kadrova iz domovine i na neviđenu navalu, usporedivu jedino sa seobom naroda, očajnika iz Azije i Afrike.

Renzi je smatrao i dijelom bio u pravu da je Ustav zemlje, donesen poslije Drugog svjetskog rata dao isuviše velike ovlasti Parlamentu i Senatu, kao gornjem domu, kroz koje (katkad i nekoliko puta) moraju proći zakoni, da bi bili doneseni. No duh talijanske Konstitucije odnosno Ustava obilježila je velika želja za parlamentarnom demokracijom, izraženom pravima predstavničkih tijela i priličnim brojem njihovih delegata, da bi dobile riječ sve političke opcije, nakon dvadesegodišnje fašističke diktature u kojoj je jedino imao riječ i pravo odlučivanja sam Mussolini i njegovi.

No, to u danšnje vrijeme odužuje parlamentarnu proceduru, dovodi do beskrajnih debata, rušenja i ponovnog predlaganja istih zakona, te do postojanja više od šezdeset vlada u sedamdeset godina.

Renzi je možda s pravom smatrao da Ustav koji to omogućuje treba mijenjati i da je takav vid parlamntarizma preskup, ali je reforma koju je predlagao doživljena kao maglovita i nedorečena. Predlagao je ukidanje Senata, kao gornjeg doma, da bi ga zamijenili predstavnici regija i to još besplatno, što bi značilo pretrpavanje poslom upravljača ili gradonačelnika velikih regija i centralizaciju, koju nitko ne trpi. No, decentralizacija na primjer zdravstva dovela je do ogromnih gubitaka, jer ne jugu zemlje ista injekcija košta dvostruko i trostruko no na sjeveru. A takvih primjera je bezbroj. Ne uzdajući se u promjene predlagane od Renzija, narod se na referendumu negativno izrazio o promjeni Ustava i Renzi se povukao, kako je i obećao. No, on ostaje još uvijek na čelu PD-a, Demokratske partije, na posljednjim izborima najjače snage u zemlji.

Treba kazati da je prilikom izbora po dosadašnjem modelu, PD odnosno navodna ljevica, tako neznatno pobijedila, dok ju je desnica gotovo u stopu pratila i dobila većinu u Senatu, tako da je u toj situaciji mjesecima bilo nemoguće formirati vladu. Treća sila u zemlji bio je Grillov pokret Pet zvijezdi (Cinque stelle) koja ima da predstavlja običnog građanina udaljenog od profesionalne politike, ali se u stvari, nakon više godina postojanja, on pretvorio u Grillovu prčiju, kojom on najdespotskije upravlja i smjesta izbacuje iz partije onog tko pokaže najmanju samoinicijativu ili nepokornost.

Zemlja se bila našla nekoliko mjeseci bez vlade, jer prvi čovjek PD, Berssani, Emilijanac i bivši klasični komunistički administrator, nije htio ni da čuje da bi u vladu ušao u širokoj koaliciji sa desnicom i čak sa krajnjom desnicom. Kako je takva vlada ipak sastavljena, na njenom čelu našao se Letta, također iz PD-a i učesnik u forumima EU, ali ga je Renzi prilično grubo najurio, jer je on bio predsjednik PD, većinske partije, pa je tako smatrao da mu pripada i mjesto prvog ministra i dužnost formiranja vlade, na što je predsjednik Republike pristao.

Tako je konačno zemlja dobila vladu, Renzi izgurao sa „svojim mladoturcima“, kako su ih nazvali po Kemal Paši Ataturku, druge pretendente i zaletio se u reforme od kojih su neke bile umjesne, a neke potpuni promašaj. Tako se zaletio i u promjenu Ustava, i to prije no što je donesen i nov i neophodan izborni zakon i izgubio, čemu se, bar u početku kampanje, uopće nije nadao.

Izborni zakon treba donijeti što prije kako bi zemlja izišla iz ove zapravo neustavne situacije, jer se radi o trećoj vladi po redu, koju nisu birali građani i jer za biranje Parlamenta vrijedi jedan, većinski zakon, a za izbor Senata proporcionalni zakon, što je samo po sebi nelogično i nemoguće. Još je gore što je zemlja pocijepana ne na dva, već na tri dijela, uzevši još uvijek dosta visok broj Grillovih pristaša i bit će vrlo teško ne samo donijeti izborni zakon, nego i nakon izbora sastaviti vladu, jer je izborno tijelo poznato svadljivo i prevrtljivo. Na kongresu PD, što je uslijedio odmah nakon pada Rennzijeve vlade, poslanik Giacchetti, pristaša Renzija, nazvao je jednog od Bersanijevih ljudi sa govornice dup.., a Grillo je izjavio da izdajicama (njegovog pokreta) treba pucati u stomak. Kad bi se to primijenilo na EU i na Balkan, mnogi bi dobili metak u trbuh. I dok ih vrlo odmjeren i ugledan bivši javni tužilac, a sada predsjednik zemlje, Mattarella, kojem je mafija ubila brata, poziva na mirnije tonove i pristojniju diskusiju, svaki dan izbije neki izgred ili poneki od ministara uvrijedi jadnike, ili omladinu bez zaposlenja ili žene. Treba kazati da je to u proteklim vremenima bilo nezamislivo

Kapitol i guske i gusani

Neprekidan skandal traje i sa Kapitolom (Campidoglio), sjedištem Gradske vijećnice Rima, gdje se nalazi kip vučice, koja doji Romula i Rema, i značajni muzeji. Grad Rim ima stanovnika brojem koliko i cijela Hrvatska. Poznato je iz antičkog doba kako su kapitolske guske gakanjem spasile Rim od prikradanja neprijatelja. I danas se sa Campidoglia razliježe stalno gakanje, u koje se koji put umiješa policija i ponekog uhapsi. Opće je poznato da je Rim grad kojim je nemoguće upravljati. Smjenjuju se gradonačelnici s ljevice i desnice, a ostaju vječne rupe na rimskom asfaltu, zbog kojih motoristi bivaju zbačeni s motora, gomile smeća ostaju izvan kontejnera i predgrađa s nekadašnjom gradnjom za radničke slojeve, danas su pretvorena u boravišta nezaposlenih, stjecišta imigranata, pa i kriminalaca. Periferije zamišljene da pomognu ljudima nižih primanja postala su opasna zbog tuča koje izbijaju između starih i novih stanara i zbog gomila otpadaka i pacova, što nesmetano jurcaju.

A Rim je donedavno bio uzorno miran grad se velikim brojem zelenih i njegovanih parkova, po kojima nisu spavali beskućnici i imigranti. Otkad je rimska općina stavila rimske zelene površine u nadležnost mjesnih zajednica, nestalo je baštovana, jer ih male općinske zajednice nisu mogle plaćati, a zamijenili su ih skitnice i nevoljnici.

Nesretna priča o nemogućnosti upravljanja Rimom počela je davno – još devedesetih – kad su na  čelu grada bili lijevi ili zeleni gradonačelnici Veltroni i Rutelli. Oni su doslovno shvatili rimsku parolu Panem et circenses – Kruha i igara –  te su ogromne novce ulupali u kulturu, zabavu i umjetnost. U Rimu ste mogli vidjeti izvrsna kazališta, što su svoje predstave, kao što je Veliki inkvizitor Dostojevskog, izvodili na Piazza dei Fioru, na mjestu gdje je spaljen Giordano Bruno.

Predstave su davane besplatno za sve građane kao i inovirane postave i predstave Shakespearea i suvremenih dramskih pisaca. Otvarani su novi i obnavljani stari muzeji i galerije, na Circolo Massimo nastupali su svjetski poznati pjevači, a na obali Tibera ili u parku Castell Sant’Angela, tvrđava iz opere Tosca, održavani su sajmovi knjiga itd.

Sve je to koštalo gomilu novaca i svi su namjerno zatvorili oči i okrenuli glavu od onog što se događalo na periferiji. A na periferiji su rimski „palazzinari“, vlasnici i graditelji palača i ogromnih stambenih blokova, često u vezi za svuda zloglasnom „graditeljskom mafijom“ zasuli zelenu okolicu grada slapovima cementa i stambenim objektima za siromašne i bogate, bez obzira na urbanistički plan, a za to su rimskoj općini davali novce, a ova ih trošila na zabavu i kulturu. Neke od rimskih periferija postale su opasne, a njihovi žitelji, sjecikese i sitni lopovi, počeli su „operirati“ i po centru grada.

Na to je došlo do smjene gradske uprave, te je mjesto gradonačelnika dobio Gianni Alemanno, iz jedne od postfašističkih partija, a sam zet najčuvenijeg fašiste iz kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina, Pina Rautija, kojem je ljevica, zbog veza s Njemačkom, ispjevala posprdnu rugalicu „Pino Rauti, che mangia crauti“ (Pino Rauti koji jede kupus, na njemačkom). Profašistička politička opredjeljena nisu rijetka u Rimu i okolici, jer je fašizam tu trajao dvadeset godina, a Mussolini je velikodušno zapošljavao vlastite pristalice i njihove rođake, gradio masu javnih zgrada i podigao EUR, cijelu novu četvrt, pa grad filma Cinecittà, isušio malarični Agro Romano, uveo osmočasovno radno vrijeme, dispanzere za majku i dijete. Od tolike aktivnosti i tolikih gradnji svaki je malo viši činovničić uspio sebi nekako sagraditi stan ili kućicu. Mase su obožavale ducea, a nešto od toga ostalo je sve do današnjih dana.

Kad je Alemanno preuzeo vlast, nastavio je s opisanom tradicijom te primio na rad u rimsku općinu nekoliko hiljada rođaka te prijatelja i znanaca. Atar, gradsko prevozno poduzeće sa metroom povećalo se za koju tisuću zaposlenih i isto tako je i ogroman broj ljudi dobio posao u gradskoj čistoći. Nakon što su bili primljeni kao smetlari, poslije par mjeseci otišli bi liječniku i bili bi proglašeni alergičnim na prašinu, smeće ili smrad te ih se po zahtjevima sindikata moralo premjestiti na rad u uredima. Zbog toga je rimska općina ogromno nabubrila u kadrovima i načinila ogromne dugove. Alemanno je završio svoju karijeru gradonačelnika i sad se, poput mnogih drugih političara, povlači po sudovima, ali u međuvremenu je grad podivljao, a njegovi stanovnici puni su gnjeva. Rupe u asfaltu i dalje su pogibeljne, štakori i smeće ostaju oko kontejnera, gradski prijevoz je neuredan. Što se dogodilo?

Nakon neodgovorne uprave Alemanna, došao je za gradonačelnika mladi PD-evac, kirurg po zanimanju strogih moralnih načela i krutog držanja, Ignazio Marino. On je smjesta s posla počeo izbacivati sve one što ih je njegov prethodnik primio, na što su mu smetlari odgovorili obustavom rada, te se Rim gušio u gomilama smeća, a šoferi autobusa i vozači metroa, čiji je broj također htio smanjiti, prestali raditi, te su ga građani psovali zbog kašnjenja na posao i nemogućnosti da se na vrijeme vrate kući. Pri tom ga je i administracija bojkotirala i funkcionirala najsporije što može. Potrebne dozvole izdavane su još sporije nego ranije: nastojeći uvesti reda i smanjiti glomaznu i neefikasnu gradsku upravu odlučni kirurg zaratio je i sa sindikatima. Marino je, razgnjevivši sve, na kraju ove jeseni morao otići, a između mlade fašistoidne poslanice u Parlamentu Giorgie Meloni i lijepe službenice jedne od mjesnih zajednica Rima, Virginie Raggi, građanstvo je izbralo Raggi, iz redova Grillovih pristaša.

Toj su djevojčici smjesta počeli podmetati klipove pod kotače, a ona je razgnjevila velik broj Rimljana, kad je odbila i da razgovara o već dogovorenoj kandidaturi Rima za Olimpijske igre, jer je Rim u groznim dugovima. Momentalno je još veću mržnju navukla na sebe zabranom pucanja i petardi za praznike, a novogodišnji koncert, tradicionalan u tom gradu, izabrani muzičari su joj otkazali, ne zna se da li iz prkosa ili zbog preniskih honorara. No to još nije sve. Ono što će joj doći glave su braća Marrà: odnosno tri brata iz Napulja, Raffaele, Renato i Catello Marrà, danas dvojica njih visokopozicionirani u gradskoj upravi. Njezina desna ruka, Raffaele Marrà, momentalno u zatvoru zbog neispravnosti u radu i dobijanja po nevjerojatno niskoj cijeni  stana od jednog rimskog ‘palazzinara‘ na lošem glasu. Biogrfija tog visokog činovnika je zapanjujuća koliko i poučna da se shvati tko su danas ljudi sa ‘karijerom’. Završivši ekonomiju mladi je Raffaelle Marrà, kao i njegova dva brata, ušao u finacijsku operativu, što u Italiji spada u oružane snage, ali ne i u vojsku. Kao financ odnosno carinik radio je na rimskom aerodromu više od petnaest godina i dogurao do dosta visokog čina.

Kad je spomenuti Alemanno postao ministar, postao mu je najpovjerljiviji pomoćnik, a kasnije, da se ‘djetetu dade ime‘ bio je zadužen za očuvanje dragocijenih konjskih rasa. Nakon ove konjske karijere, povezao se sa Renatom Polverini, bivšom gradonačelnicom regije Lazio, smijenjenom sa skandalom, a zatim postao jedan od moćnih funkcionera u rimskoj općini, prvo u odjelu za saobraćaj, a zatim šef personala gradske uprave Rima. Istovremeno, bio je na čelu nevladine organizacije povezane s Maltom za povezivanje malteških funkcionera s rimskim poduzetnicima, izmislio je čak i maltešku uniformu i niz aktivnosti te sa poznatim zvijezdama spektakla priređivao za prijatelje (s) Malte zabave u dobrotvorne svrhe radi prikupljana sredstava za siromašne i bolesne. Uprkos svojih navodno humanitarnih djelatnosti dobio je nadimak “rimski Raspučin“, a čini se da je baš putem malteških poslova upoznao i Virginiju Raggi.

Mislio je da je isuviše jak, da mu bilo tko može nauditi. Ipak se prevario, jer je nedavno zatvoren, a Virginiji Raggi  prijete krivičnom prijavom zbog toga što je navodno s njenim znanjem Raffaelle Marrà uposlio vlastitog brata Renata za “gradskog ministra turizma” sasvim nepropisno. Prijete joj prijavom zbog zloupotrebe službenog položaja, iako je sasvim jasno, da se ona našla u vučjoj jami, kojoj je rijetko tko dorastao. Da li će i ljepotica proći poput kirurga pokazat će vrijeme.

Godišnjica rođenja Gramscija i nadolazeća devedesetogošinjica njegove smrti

Protekla godina kao i ona dolazeća u Italiji je posvećena misliocu, piscu, političaru i originalnom marksističkom teoretičaru Antoniju Gramsciju, rođenom na Sardiniji 1891, a preminulom u Rimu 15 aprila 1937, deset godina nakon utamničenja i osuđen na dvadeset godina zatvora. Gramsci je upravo umro na dan kad je stigla Mussolinijeva pismena odluka o njegovom oslaobađanju, ali tada je bilo već prekasno. Poznat je usklik javnog tužioca na procesu protiv sekretara Komunističke partije Italije Gramscia, kad je ovaj ponovio Mussolinijeve riječi: „Treba spriječiti ovaj mozak da djeluje bar dvadeset godina!“ Fašisti u tome nisu uspjeli, jer je Gramsci za cijelo vrijeme zatočenja, teško bolestan i fizički i nervno iscrpljen, pisao Zatvorske sveske, originalan talijanski pristup marksizmu, koji je Palmiro Togliatti izdao nakon Drugog svjetskog rata. Gramsci je danas jako u modi i u anglosaksonskim zemljama, jer su njegove Zatvorske sveske rječnikom i dijalektikom sasvim drugačije od ruske marksističke škole. Gramsci je od hapšenja 1927. bio odvojen od KPI i Komunističke Internacionale i njenog načina mišljenja. Osim toga morao se čuvati cenzure, a najviše je poznat po tome što je razvio originalni način mišljenja i tumačenja marksizma, bez presedana kako po smjelosti, tako i po osebujnosti pristupa. Ipak pokušaj nekih mislilaca i kritičara sa zapada da od Gramscija naprave nešto drugo od sina svoga vremena, oduševljenog Oktobarskom revolucijom, lenjinista i marksista, promašen je i tendeciozno netočan. Gramsci jednostavno nije pristajao, a nije to ni fizički mogao, na pojednostavljena, pa prema tome i netočna tumečenja tzv. ‘dijamata’: dijalektičkog materijalizma s pečatom i odobrenjem Moskve.

Nesretan u životu ne samo zbog bolesti, koja ga je ogrbavila, već i u bračnoj vezi sa Julijom Schuht, muzičarkom, s kojom je imao dva sina i koja se nakon njegovog hapšenja teško duševno razbolila, vezao se i čini se zaljubio u njenu sestru, službenicu Sovjetske ambasade u Rimu, Ženju (Efgeniju) Schuht, koja ga je stalno obilazila u zatvoru, sakupljala njegove tekstove i brinula se za njegovo zdravlje i nadala se i u njemu budila nadu u izlazak iz kazamata zbog teškog zdravstvenog stanja.

Da bi se razumio Gramsci treba shvatiti ‘crveno dvogođe’ u Italiji, kad su na parlamentarnim izborima socijalisti 191.9 dobili 3 miliona glasova i ogroman broj poslanika u Parlamentu. Iste je godine Mussolini osnovao Fašističku stranku, koja nije prošla ni izborni prag. Na izborima 1921 Socijalistička partija dobija nešto manje glasova, ali još uvijek prednjači pred Partito popolare,

Narodnom partijom, odnosno budućim demokršćanima. Tih godina dolazi do okupacija fabrika, Gramsci piše svoje najčuvenije članke u ‘Ordine Nuovo‘ u kojima izrađuje i predlaže oblike radničkog (samo)upravljanja, u zemlji se osniva na tisuće radničkih i seljačkih kooperativa, a Radnički domovi – Case del Poplo – niču poput gljiva. Na to su se krupni industrijalci sjeverne Italije ozbiljno zabrinuli i preko poslovnog mešetara Nittija, koji je već 1914.  novcem ‘kupio’ Mussolinija i izvukao ga iz redova socijalista, pretvaraju istog u vođu fašista i inspiratora skvadrista, koji će batinom i revolverom obračunati sa socijalistima i komunistima, a na nišanu su im i liberali. Mussolini 1922. organizira ‘Marš na Rim‘ koji je preplavljen crnim košuljama, što pjevaju kako će pobiti sve komuniste. Djelomično su to i uradili, jer su snage reda, a kasnije vojska i kralj, prešle na fašističku stranu. Mussolini, koji je navodno ‘spasio’ talijanske industrijalce od ‘crvenih’, uspostavlja u Italiji nakon Marša na Rim, kako ju je on nazvao ‘revoluciju na desnici’. Ona je dovela do tisuća razbijenih glava, iznjedrila fašističku diktaturu poslije ubojstva socijalističkog poslanika Matteottija. Mussolini, pošto mu se vlast nakon tog odvratnog zločina dobrano zatresla, prigabljuje je silom cijelu za sebe, postepeno stavlja van zakona sve političke stranke i proglašava legalnom i legitimnom jedino fašističku partiju, koja je izbornu pobjedu 1924. izborila najgrubljim nasiljem i najbrutalnijim sredstvima.

Gramsci, koji je od samog početka shvatio da Socijalistička partija, puna reformista u tim dramtičnim okolnostima neće moći izaći na kraj s nasiljem skvadrista i fašista, odcjepljuje se sa jednim dijelom članstva od socijalista. KPI osnovana je u Livornu u januaru 1921, a prvi joj je predsjednik bio Bordiga, a zatim Gramsci. Radeći na stvaranju partijske mreže i u Komunističkoj Internaciinali Gramsci je predvidio vrtoglvi uspjeh fašizma i našao se iza rešetka 1927, osuđen na dvadeset godina robije. Nikad neće dočekati slobodu.

No njegov pristup marksizmu ostao je svjež i originalan u razmišljanjima do današnjih dana. Dok su mnogi šematski razmišljali o ulozi baze i nagradnje Gramsci tvrdi kako i nagradnja utječe na bazu, ne manje no što je ovom prvom uvjetovana. Zato radi pobjede ljevice promišlja historijski blok, koji  obuhvaća shavaćanje i neprekidnu međusobnu vezu i razmjenu između naroda, koji ispoljava osjećaje i strasti i obrazovanih ljudi, koje te strasti shvaćaju, elaboriraju i u stanju su da ih usmjeravaju. Radi se o neprestanom međusobnom djelovanju između upravljanih i upravljača, između onih koji izražavaju vlasite potrebe i onih koji ih intelektualno analiziraju i u tom smislu  usmjeravaju vlastito djelovanje. Gramsci piše: „Baza i nadgradnja čine historijski blok, a on je  složena ali ne i složna cjelina nadgradnje, koja istovremeno obuhvaća i cjelinu društvenih odnosa proizvodnje. Znastvena analiza treba polaziti od historijskog bloka tj. odnosa proizvodnje koliko i od prozvodnje cjelokupnih konkretnih odnosa u društvu“. Za pobjedu radnička klasa mora se dakle ujediniti sa borbom seljačkih masa, pa i sitne buržoazije u historijski blok.

Gramsci Komunističku partiju vidi kao kolektivnog intelektualca i zahtijeva hegemoni položaj u društvu osvještenih kadrova i radničke klase, koji bi na buržoasko nasilje odgovarali snagom intelekta i stvaranjem progresivne društvene klime. On intelektualce dijeli na tradicionalne intelektualce, koji autonomno razvijaju vlastiti rad „nezavisno od dominantne društvene grupacije. Pored toga postoje organski intelektualci, koji su organski povezani s dominantnim klasama i tu obavljaju funkcije organiziranja i povezivanja. Organski intelektualci su u ovo vrijeme postali najjači oslonac moderne  države. Tko radi na obaranju takvog stanja mora odbaciti tradicionalni koncept podizanja revolucije. Društvena klasa u sukobu s tradicionalnom podjelom buržoaskog društva mora ostvariti kulturnu hegemoniju. To nije nimalo lako, jer su dominantne klase ostvarile ‘pasivne revolucije’, prilagođavajući ekonomski razvoj materijalnim potrebama podređenih klasa“. Gramsci tu pojavu naziva ‘amerikanizacijom.Proletarijat može postati upravljačka klasa – piše – u onoj mjeri u koj uspije stvoriti klasne saveze protiv buržoaske države i postati kulturno hegemona klasa“, odnosno na taj način ostavariti hegemoniju u društvu.

Godine 1932. kad se fašizam ustoličio, a stigla mu vijest i o teškoj bolesti supruge, piše o pesimizmu inteligencije i optimizmu volje. Svjestan je zaostalosti talijanskog juga i o tome mnogo piše i razmišlja, kao i o talijanskoj historiji, koja je feudalnom razjedinjenošću dovela do prekasnog ujedinjenja i zakašnjelog industrijskog razvoja zemlje. Svjestan je da Italiju od fašizma i njegoovog načina mišljenja može i mora osloboditi jedino njena vlastita radnička klasa i njeni saveznici. Isto je tako svjestan da je u momentu, kad ga napuštaju životne snage od toga još veoma daleko. Piše o važnosti historije, ‘učiteljice života, koja nažalost nije nikoga uspjela naučiti ništa. Nakon njegove smrti u Rimu 1937 godine fašizam je doživio velike uspjehe i popularnost, ali i tragičan pad, tragediju i doveo do skandaloznog razaranja zemlje.

Zatvorenom i onemogućenom u radu, Gramsciju to je već tada bilo jasno i sve je već bio uglavnom opisao u svojim Sveskama i pismima. Tako će nova, kao i protekla 2016 godina i nadolazeća 2017 biti posvećena tom originalnom marksističkom misliocu. Održat će se mnogi skupovi i simpoziji. Da li će oni nešto promijenti u budućim događajima, dok preko oceana duvaju Weimarski vjetrovi, a Kleeov Anđeo historije odnosno Angelus Novus, po čuvenom opisu Waltera Benjamina, ponovo nije u stanju da ovladati svojim krilimaa, dok mu je pod nogama raste krš tragedija historije? Walter Benjamin piše: „/…/ anđao bi se želio otrgnuti od nečeg što mu je prikovalo pogled. Oči su mu širom otvorene, rastvorio je usta, a krila mu raširena. Licem je okrenut prošlosti. Tamo gdje mi vidimo povezanost događaja, on vidi samo jednu te istu katastrofu, koja neumorno gomila ruševine na ruševine i baca ih njemu pod noge. On bi se zaista od srca želio zadržati, probuditi mrtve i sastaviti razbijene dijelove. Ali iz raja duva oluja, koja se zaplela u njegova krila i ta je oluja toliko jaka, da ih anđeo ne uspijeva sklopiti. Ta ga oluja nezaustavljivo gura u budućnost, kojoj on okrće leđa, dok se prema nebu gomilaju ruševine pred njim. Ono što mi nazivamo progresom, je ova oluja.“

Kako reče na sprovodu svog oca Michaela Benjamina, nećak Waltera Brnjamina, Georg Benjamin: „Oni za koje su se žrtvovali, nisu zaslužili tu žrtvu. Nije to ljubomora. Žao nam je samo što je toliko silna energija utrošena za one, koji to nisu znali cijeniti i na kraju krajeva, nisu to ni zasluživali…

I u tome smo bili u pravu.

A ipak nismo bili u pravu.“

Eh, kako reče Njegoš: „Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“.

PODELITE