”Do rata u stranoj zemlji dolazi jedino kada vladajuća klasa misli da će od njega profitirati.” George Orwell
Otkako je nakon smrti Huga Cháveza (1954–2013) Nicolás Maduro preuzeo vlast u Venecueli 2013. godine, zemlja je pod sve većim pritiskom, kako unutarnjim tako i vanjskim, što je ponajprije uvjetovano činjenicom da je Maduro nastavio provoditi politiku socijalizma 21. stoljeća u okviru Bolivarske revolucije. Uz pritisak koji je dolazio iz međunarodne zajednice u obliku sankcije, oporba, koju je tada predvodio Henrique Capriles, počela je vršiti sve militantnije akcije s ciljem rušenja Madura. I dok je Capriles vremenom popustio, te čak 2014. godine priznao Madurovu pobjedu na izborima, stvorila se tvrda oporbena linija na čelu s Leopoldom Lopezom i Marijom Corinom Machadom, koja je nastavila inzistirati na nelegitimnosti Madurovog predsjedničkoga mandat, te otvoreno pozivati na stranu intervenciju u zemlji. Kulminacija ovakve politike dogodila se 2018. godine, kada je na predsjedničkim izborima Maduro osvojio drugi petogodišnji predsjednički mandat. To je ujedno označilo kap koja je prelila čašu kako oporbi tako i Sjedinjenim Državama, koje su pokrenule ono što mnogi teoretičari nazivaju novom „Operacijom Kondor“ odnosno još jednim pokušajem državnoga udara, što je zapravo nastavak političke prakse koju SAD provode u Južnoj Americi gotovo cijelo 20. stoljeće.
Manifestacija ovoga odigrala se 23. siječnja 2019. godine, kada se predsjednik Nacionalne skupštine, do tada potpuno nepoznata politička figura, Juan Guaidó, doslovno na ulici, proglasio privremenim predsjednikom. Na taj je način došlo do eskalacije višegodišnjih oštrih političkih tenzija, između bolivarske vlasti i oporbe, koja je dovelo do toga da oporba danas u potpunosti odbija uspostavu dijaloga, dok u zemlji sve više jača ekonomska nestabilnost i nasilje. Veliku ulogu u ovim zbivanjima ima međunarodan zajednica, odnosno SAD, koje oporbi pružaju puno potporu, pozivajući na uspostavu demokracije te dokidanje Madurove diktature. Uzimajući u obzir ranija iskustva, u smislu širenja demokracije na Bliskom istoku, otvara se pitanje: postaje li Venecuela nova Libija, Irak ili Sirija? Stoga, navedeno stanje nemoguće je analizirati bez osvrta na američku politiku prema Venecueli, odnosno cjelokupnoj Latinskoj Americi.
Madurova vlast od 2013. do danas
Nedugo nakon Chávezove smrti raspisani su predsjednički izbori, na kojima je Nicolás Maduro tijesno pobijedio Henriquea Caprilesa. Oporba je još uoči izbora najavljivala kako neće priznati rezultate izbore. Sukladno tomu, nakon proglašenja rezultata vođe oporbe pokrenule su oštru kampanju, tvrdeći da su rezultati izbora namješteni. Uslijed ovoga došlo je do dodatnog prebrojavanja glasova, nakon kojega je Nacionalno izborno povjerenstvo (špa. Consejo Nacional Electoral, CNE) objavilo kako nema neregularnosti, te kako su rezultati izbora valjani. Tako je čak i bivši američki predsjednik Jimmy Carter istaknuo kako je izborni proces u Venecueli jedan od najtransparentnijih u svijetu.[i] Ovo nije spriječilo SAD da podupru oporbu u njezinim nastojanjima da se rezultati izbora proglase ništavnima.
S druge strane, sve je više jačala ekonomska kriza, uvjetovana niskim cijenama nafte. Ovo je imalo veliki utjecaj na zemlju, čija se ekonomija 95 % oslanja upravo na naftu. Situacija se dodatno pogoršala kada je Barack Obama uveo sankcije, koje su vremenom postajale sve restriktivnije.
Kao reakciju na sve militantniju oporbu te ekonomski pritisak, Maduro je uskoro objavio novu politiku nazvanu gobierno de calle. Ovo je vjerojatno dijelom bilo i uvjetovano činjenicom da je Chávez imao iznimno veliki utjecaj među širokim masama, dok se za Madura već na početku njegovoga mandata isticalo kao nema potrebne kompetencije i državničke vještine za upravljanje Venecuelom. Međutim, djelovanje oporbe, kao i sve izraženiji pritisak iz SAD, ali i relativno loše Madurovo upravljanje državom, dovelo je do sve dublje podjele u venecuelanskom društvu, prije svega u smislu kritike čavizma te rasta korupcije, inflacije, itd. Da bi SAD dodatno pojačale pritisak na vlast u Caracasu, 10. ožujka 2015. godine, Obama je Venecuelu proglasio „prijetnjom nacionalnoj sigurnosti“ (sic!).[ii] Pri tome, diskurs niti malo nije odudarao od onoga s kojima su njegovi prethodnici poput Ronalda Reagana pravdali svoju intervencionističku politiku. Dovoljno je prisjetiti se kako je Reagan u ime demokracije i s ciljem zaštite ljudskih prava pravdao američku angažiranost u Nikaragvi 1980-ih godina, kada je slao vojnu i financijsku potporu contrerasima, dajući im zeleno svjetlo za napade na lake mete (eng. soft targets), koje su se odnosile na napade na civilno stanovništvo.[iii]
U skladu s politikom svojih prethodnika, Obama je pojačavao ekonomski pritisak, istovremeno tvrdeći kako jačanje sankcija nije usmjereno protiv naroda Venecuele niti njegove ekonomije. Pri tome je u potpunosti ignorirana činjenica kako upravo narod najviše trpi posljedice takve američke politike. Maduro je na ovo reagirao tako što je proglasio ekonomsko izvanredno stanje, uzrokovano međunarodnim prijetnjama.[iv] S druge strane, većina medija poput New York Times, za ovakvu je situaciju isključivo krivila lošu socijalističku vlast koja je zbog korupcije uspjela upropastiti zemlju, unatoč najvećim rezervama nafte u svijetu (veće od Irana i Saudijske Arabije). Tako se pisalo o umiranju djece zbog gladi[v], lošem stanju u bolnicama, kroničnim nestašicama hrane i lijekova, dok je vijest o nedostatku toalet papira obišla svijet (nekoliko puta). Uz ovo, bezrezervna podrška pružala se oporbi, te isticanju činjenice kako je u Venecueli ugrožena demokracija i temeljna ljudska prava i kako diktatorska vlast Nicolása Madura mora pasti. Ovakav se diskurs kreirao unatoč činjenici da je zemlja pod vlašću Huga Chaveza, u okviru Bolivarske revolucije, doživjela potpunu transformaciju, ponajprije u smislu zaštite ljudskih prava i pristupa političkim strukturama moći. Tako se u potpunosti ignorira činjenica da je Ustavom iz 1999, koji je donesen na referendumu sa 70 % potpore, pružena zakonska zaštita do tada marginaliziranim društvenim skupinama, poput domorodačkoga stanovništva i žena. Ignoriranju je također podvrgnuto i to da je prema venecuelanskom Ustavu (čl. 88) domaćinstvu priznata ekonomska vrijednost,[vi] zbog čega su mnogi analitičari ovaj ustav proglasili jednim od najprogresivnijih na svijetu.[vii]
Unatoč svemu navedenom, američke su vlasti i većina zapadnih medija i dalje inzistirali na potrebi zaštite ljudskih prava i demokracije u Venecueli. Tako se razvijao sličan diskurs, koji je prethodio američkim invazijama diljem svijeta, koji je redovito uključivao zaštitu civila te potrebu podupiranja oporbe/pobunjenika. Dovoljno je prisjetiti se Obaminog altruističkoga objašnjavanja potrebe invazije na Libiju iz 2011. godine, kada je u prvi plan, sada već po ustaljenom obrascu, postavio potrebu zaštite prodemokratskih snaga i ljudskih prava kako bi se konačno srušio brutalni diktator Moamer Gadafi (1942–2011).[viii] Rezultati ovakvih namjera vidljivi su danas, kada je zemlja uništena do neprepoznatljivosti,[ix] pa danas nitko više ne govori o potrebi zaštite libijskih civila i demokracije, iako zbog stalnih sukoba dnevno ginu deseci civila, a uspostava demokracije još uvijek nije na vidiku. Primjeri se mogu dalje nastaviti od Iraka preko Arapskog proljeća, pa sada do Venecuele, na kojoj se pokušava primijeniti isti model zaštite prodemokratskih snaga, i naravno, ljudskih prava.
Potrebno je istaknuti da se unutar ovakve politike potpuno ignorira kontekst ekonomske i političke krize u Venecueli, odnosno činjenica da se njezini uzroci ne kriju isključivo u strukturama trenutne venezuelanske vlasti, koja svakako snosi dio odgovornosti. Naime, bivši UN izvjestitelj Alfred de Zayas ovih je dana, komentirajući događanja, izjavio da su upravo sankcije krive za smrt Venecuelanaca, interpretirajući ih kao moderne oblike srednjovjekovnih opsada. Pri tome je oštro kritizirao američku politiku ekonomskoga rata (eng. economic warfare), koja predstavlja zločin protiv čovječnosti po svim uzusima međunarodnoga prava, a koja ima za cilj srušiti suverene države na koljena.[x] U intervjuu za Independent, Zayes je iznio gotovo nevjerojatan podatak o tome da je njegov izvještaj o stanju u Venezueli, kojega je podnio pred UN-ovim Vijećem za ljudska prava (eng. UN Human Rights Council, HRC) u potpunosti ignoriran od strane UN, jer je u njemu kritizirao nametnute sankcije, ističući da one najviše pogađaju socijalno najugroženije društvene slojeve, te da je takva politika velikim dijelom odgovorna i za nestašice hrane koje vladaju u Venecueli.[xi] Ne izuzimajući ni trenutni venecuelansku vlast od odgovornosti, naglasio je kako su sankcije u potpunosti ilegalne jer su donesene bez suglasnosti Vijeća sigurnosti. Na istom je tragu i Miguel Tinker Salas, koji je istaknuo kako sankcije, kao što se pokazalo u slučaju Irana i Kube, ne štete vladajućim strukturama, koliko narodu, koji plaća cijenu ovakve politike.[xii]
Iako je još za vrijeme Chávezove vlasti postojao veliki međunarodni pritisak na vlast u Caracasu, on se dodatno intenzivirao nakon njegove smrti, u smislu velikih nemira iz 2014. godine,[xiii] kada je oporba pozivala na nasilno svrgavanje Madruove vlasti.[xiv] Valja posebno naglasiti da su pojedini članovi, poput umirovljenog generala Angela Vivasa, savjetovali svojim pristašama kako najlakše dekapitirati čaviste.[xv]
Dominantnu tezu o miroljubivoj oporbi, koju pokušaju plasirati mainstream mediji, vrlo je lako dekonstruirati. O tome svjedoči i činjenica da je još 2014. godine, upravo pod vodstvom Guaida,[xvi] opozicija u Caracasu organizirala guarimbase. Radi se o stvaranju oružanih punktova diljem grada s ciljem izazivanja oružanog sukoba. Guaidó je čak na svom Twitter profilu imao snimku na kojoj nosi zaštitu masku od suzavca i kacigu,[xvii] ali je snimka ubrzo skinuta jer vjerojatno nije odgovarala priči o mirnoj opozicijskoj borbi. Potrebno je i napomenuti kako je današnji privremeni venecuelanski predsjednik 2014. godine pozvao masu na prosvjed ispred ureda glavne državne tužiteljice, nakon čega je oružana skupina napala ured, pokušavši ga spaliti.[xviii] Sve navedeno je Guaidó odbacio kao mit. Inače, prema otkrivenim e-mailovima, a prema riječima Marine Corine Machado, oporba je za ovakve akcije imala blagoslov američkog veleposlanika u Kolumbiji Kevina Whitakera.[xix]
U ovakvim okolnostima, Venecuela se sve više okrenula Kini i Rusiji, čija su se ulaganja tijekom godina znatno povećala, ponajviše u naftnu industriju i vojsku. Ipak, zbog velikih nestašica i redukcija, građani su sve više bili revoltirani. Takvo je stanje oporba iskoristila, pa je u travnju 2017. godine došlo do najvećih prosvjeda u povijesti Venecuele, koji su prozvani Majkom svih prosvjeda (špa. La madre de todas las marches). Bilo je to nakon što je vlast u Narodnoj skupštini (La Asamblea Nacional) preuzela opozicija, uslijed čega je Vrhovni sud suspendirao dio ovlasti Skupštini. Njezinu je ulogu preuzela novoosnovana Konstitutivna nacionalna skupština (špa. Asamblea Nacional Constituyente, ANC). Izbori za ANC, provedeni su 2017. godine, ali rezultate nije priznala oporba, kao ni većina međunarodne zajednice.
Naime, prije no što se krene u jednostrano kritiziranje ovoga postupka, potrebno je imati na umu činjenicu da je opozicija počela poništavati cijeli niz socijalnih mjera koje je bolivarska vlast uspostavila. Između ostaloga, opozicija je krenula u privatizaciju tisuće stanova, koji su izgrađeni za socijalno ugrožene društvene slojeve u sklopu socijalne misije nazvane Gran Misión Vivienda. Vrhovni sud je ovu odluku proglasio nevažećom, ističući kako privatizacija ide u korist financijskom sektoru, a ne stanovništvu s nižim ekonomskim primanjima.[xx] Stoga, kada se govori o venecuelanskoj oporbi, uvijek valja imati na umu tezu jednog od direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja (eng. Center for Economic and Policy Research,CEPR) Marka Weisbrota, koji je u nekoliko navrata istaknuo njezinu specifičnost u odnosu na ostale opozicijske snage u regiji, jer ona ne želi stupiti u nikakve pregovore s vladom, njezina jedina agenda je rušenje bolivarske vlasti.[xxi]
Odnosi SAD i Venezuele
Kao što je već istaknuto, analizi stanja u Venecueli nemoguće je pristupiti bez referiranja na ulogu SAD. Ovom su uvelike doprinijele brojne američke vojne intervencije, prije svega rušenje legalno izabranih predsjednika[xxii] i uspostava najbrutalnijih režima u povijesti (Jorge Videla u Argentini, Augusto Pinochet u Čileu, itd.)
Situacija se donekle primirila krajem 1980-ih, odnosno tijekom 1990-ih godina, kada su SAD malo skrenule pogled s ovog područja. Noam Chomsky kao razlog ovomu navodi činjenicu da SAD nisu imale potrebu intervenirati jer su sve zemlje Latinske Amerike manje-više uskladile svoje nacionalne politike s američkim zahtjevima, i to tako da su provodile neoliberalne politike.
U skladu s navedenim, Venecuela je tijekom ovog razdoblja pod vodstvom tadašnjega predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, a po naputcima MMF, uvela niz neoliberalnih reformi, koje su rezultirale ogromnim nemirima 1989. godine, koji su postali poznati pod nazivom El Caracazo, a u kojima je stradalo stotine civila, na koje je Pérezova vlast poslala vojsku. Treba li napomenuti kako SAD i Zapad tada nisu bili zabrinuti za kršenje ljudskih prava u Venecueli?
Tijekom 1990-ih zemlja je prolazila kroz veliku krizu, unatoč nekim današnjim novinskim natpisima, koji govore o nekada perspektivnoj zemlji. Situacija se donekle stabilizirala kada je Chávez 1998. godine preuzeo vlast.[xxiii] Godine 2002. došlo je i do pokušaja državnoga udara, kojemu je primarni cilj bio zadobivanje vlast nad središnjom državnom naftnom kompanijom, PDVSA (Petróleos de Venezuela, S.A). Ovo je uslijedilo nakon odluke o tome da se naftni prihodi stave pod državnu kontrolu. Bijela kuća nedugo nakon izbijanja udara izdala je priopćenje u kojemu je ustvrdila da je Chávez sam proizveo krizu, svrstavajući se direktno na stranu oporbe, istovremeno priznajući Pedra Carmona za predsjednika. Nedugo nakon ovoga, britanski The Guardian obavio je dokumentaciju, koja dokazuje da je američka administracija bila umiješana u ovaj pokušaj državnog udara.[xxiv] Objavljeni dokumenti direktno povezuju američke stručnjake za „prljave ratove“ s onim što se događalo početkom travnja u Venecueli.
Uzimajući u obzir navedeno, današnja situacija u Venecueli čini se kao loš deja vu.
Još jedan pohod za zaštitu demokracije
Unatoč dominantnim optužbama o Madurovoj socijalističkoj diktaturi unutar koje se krše temeljna politička i ljudska prava, a čiji su izbori uvijek namješteni, na izborima za Nacionalnu skupštinu 2015. godine većinu je dobila oporba. Ove izbore odmah su priznale sve svjetske sile, koje za razliku od godine ranije i nepriznavanja Madurove pobjede, ovoga puta nisu izrazile svoju skeptičnost i teze o namještenim izborima.
Prema objavljenim rezultatima, opozicije je osvojila 56,2 % glasova, odnosno 109 zastupničkih mjesta, nasuprot 55 koje je osvojila PSUV.[xxv] Na ovaj je rezultat veliki utjecaj imala i reputacija dotadašnjeg predsjednika Skupštine Diosdada Cabella, koji se već od ranije povezivao s nizom korupcijskih skandala.
Bio je to veliki vjetar u leđa oporbi, koja je prvi puta nakon 1998. godine i uspostave Chávezove vlasti dobila prevlast u Skupštini. Lice oporbe tada je bio Leopolo López, kojega su neki mediji, poput španjolskoga El País, nazivali „venecuelanskim Nelsonom Mandelom“, borcem za slobodu, ali i budućim predsjednikom.
Ovo je dodatno pojačalo nastojanja oporbe, kao i pritisak koji je dolazio iz SAD, a kulminirao je kada se predsjednik Skupštine Juan Guaidó, proglasio privremenim predsjednikom, pozivajući se na Ustav (čl. 233), prema kojemu u slučaju da predsjednik postane psihički nestabilan, vlast preuzima Skupština. Zbog toga su mnogi analitičari ovo proglasili coup d’etat, s obzirom na to da nitko osim oporbe (pomoću do sada još neutvrđenih metoda), nije utvrdio Madurovo stanje, Guaidinovo samoproglašenje je u potpunosti neustavno. To nije spriječilo Donalda Trumpa da ga u samo nekoliko sati prizna kao legitimnog predsjednika. U tome ga je slijedila Kanada,[xxvi] a potom i Francuska, dok su ostale europske zemlje Maduru dale ultimatum, prema kojemu će i one priznati Guaida (što se i dogodilo) ukoliko ovaj ne raspiše nove predsjedničke izbore. Zanimljivo je napomenuti da je Maduro odgovorio kako će do kraja godine raspisati nove izbore za Narodnu skupštinu,[xxvii] ali ovo za EU nema gotovo nikakvu važnost jer u tom tijelu ionako opozicija ima većinu. Time se jasno pokazuje da Europi nije stalo do novih izbora, nego isključivo do rušenja Madura.
Među zemlje koje za sada nisu priznale Guaida su Italija, Grčka, Irska, Turska, Sjevernoafrička Republika, itd. Valja napomenuti i to da zemlje Europske unije nisu mogle jednoglasno podržati privremenog predsjednika (zbog talijanske blokade), te je zbog toga izostalo jedinstveno priznanje.[xxviii]
Ako redefiniramo paradigmu trenutne međunarodne politike prema Venecueli, te na trenutak zamislimo da neka latinoamerička država uvjetuje Njemačkoj ili Španjolskoj raspisivanje novih izbora, zbog neslaganja s rezultatima tek provedenih izbora i još k tomu da je podržala samoproklamirajućeg predsjednika i oporbu koja ljude poziva na ulicu, zasigurno bi se pojavila opravdana teza da je to napad na suverenitet države i uplitanje u njezinu unutrašnju politiku, odnosno otvoreni pokušaj destabilizacije zemlje. U slučaju Venecuele, to se nije dogodilo.
Štoviše, većina je zemalja podržala američkoga predsjednika, koji druge zemlje naziva „shithole countries“,[xxix] širi rodnu diskriminaciju, ograničava prava LGTB zajednicama te se zalaže za izgradnju zida na svojoj južnoj granici. I dok većina europskih političara očito s ovim nema problema, isti političari vide ogroman problem u Venecueli, zemlji pod Madurovom diktatorom, u kojoj je oporba na izborima osvojila većinu u Nacionalnoj skupštini. Na taj je način stvorena paradoksalna, ali općeprihvaćena teza, prema kojoj diktatura postaje oblik vladavine u kojoj se redovito raspisuju izbori te u kojoj vlast u predstavničkim tijelu ima oporba.
Zbog ovakve retorike, ali i zbog toga što je oporba od kraja siječnja 2019. godine promijenila dosadašnji modus operandi, situacija je drastično eskalirala. Naime, za razliku od prethodnih prosvjeda, koji nisu srušili vlast, kao i shvaćanja da putem izbora neće osvojiti predsjednički mandat, oporba se okrenula stvaranju međunarodnog pritiska te otvorenog zagovaranja američkoga uplitanja u unutarnju politiku, čime se direktno narušava suverenitet same Venecuele.
Ovo je omogućilo proklamiranje otvorenog ekonomskog rata protiv Venecuele, prije svega u smislu zamrzavanja, odnosno preusmjeravanja novca koji Venecuela ima u međunarodnim bankama, prema oporbi. Na taj se način vlast u Caracasu želi potpuno iscrpiti te prisiliti na predaju. S druge strane, ovoj politici, već po običaju, pridružila se i Velika Britanija, na način da je Bank of England blokirala milijune dolara u zlatu, unatoč Madurovom traženju da banka isplati Venecueli njezin novac. Richard Wolff ovo je nazvao manipulacijom i najvećim izrugivanjem svim poznatim međunarodnim propisima koji uključuju nemiješanje u unutarnju politiku drugih zemalja.[xxx] Ovomu valja pridodati i činjenicu da su američke vlasti najavile 20 milijuna dolara humanitarne pomoći, koja će vrlo vjerojatno, na temelju dosadašnje prakse, otići u ruke oporbe za financiranje borbe protiv Madura.[xxxi]
Osim međunarodne situacije, Maduru u prilog ne ide niti situacija u regiji. Naime, nakon godina usklađene regionalne politike, koju su predvodile relativno progresivne snage (Evo Morales u Boliviji, Rafael Correa u Ekvadoru, Lula da Silva i Dilma Rousseff u Brazilu, Christina Fernández Kichner u Argentini), danas je situacija bitno drugačija. Naime, na čelo većina ovih zemalja došle su desne snage (Mauricio Macri u Argentini, Jair Bolsonaro u Brazilu, Lenín Moreno u Ekvadoru) koje su se udružile u okviru Lima grupe (špa. Grupo de Lima) osnovane 2017. godine. Ovdje je zanimljivo napomenuti kako nitko u međunarodnoj zajednici tako zdušno, kao što je to slučaj s Venecuelom, ne kritizira politike ovih vlada. Tako, nitko ne daje potporu prosvjednicima u Argentini, protiv mjera štednje koje provodi Macri. Također, nitko nije zabrinut zbog drastičnoga porasta feminocida u Ekvadoru, a još manje zbog fašističkih ispada Bolsonara u Brazilu, koji je između ostaloga, zastupnici u parlamentu rekao: „Nikada te ne bih silovao, jer ti to ni ne zaslužuješ“.[xxxii] Također nikomu ne smeta niti kršenje ljudskih prava u smislu da je Bolsonara najavio gotovo u potpunosti lišavanja prava domorodačkoga stanovništva, koje živi na zaštićenim područjima Amazona.[xxxiii]
I tako, po tko zna koji put, kreće se u obračun s vladom, čija politika nije usklađena s dominantnim neoliberalnim standardima. Opet, po tko zna koji put, razvija diskurs o zaštiti ljudskih prava, siromašnima kojima Zapad samo želi pomoći i riješiti ih diktatora. Pri tome se provodi isključivo selektivna briga, što nas dovodi do velikoga licemjerstva same američke politike. Naime, kada se govori o američkoj potpori ostvarenju demokracije i poštivanju ljudskih prava, teško je ne osvrnuti se na odnos američkih vlasti prema imigrantima, koji su krajem 2018. godine iz Hondurasa krenuli prema SAD, a koje je američka granična policija dočekala sa suzavcem dok ih je službena politika percipirala kao nasilnu mafiju.[xxxiv] Ovdje je zanimljivo istaknuti današnju dominantnu tezu, prema kojoj su migranti nasilna mafija, dok se oporba, koja poziva na nasilno rušenje legitimno izabrane vlasti, definira kao miroljubiva i nenasilna. Sukladno toj politici, briga za ljudska prava očito prestaje na američkoj južnoj, pa se opet javlja nakon četiri i pol tisuće kilometara na venecuelanskoj granici.
Ovakav razvoj situacije u Venecueli ne treba čuditi, ako se pogleda popis ljudi u američkoj administraciji koji su zaduženi za uvođenje demokracije u ovu zemlju. Među njima je Elliot Abrams, za kojega je već dokazana umiješanosti u pokušaj državnoga udara u Venecueli 2002. godine. Tu je i jedan od glavnih američkih jastrebova John Bolton, Bushev veleposlanik pri UN, a sada Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji je u intervjuu za Fox rekao zapravo istinu, a to je da je konačni cilj preuzimanje kontrole nad venecuelanskom podružnicom PDSV u SAD (CITGO), čija bi se sredstva onda uložila u američku ekonomiju.[xxxv] Nekoliko dana nakon ove izjave, Guaidó je demonstrirao zašto su ga Sjedinjene Države tako zdušno priznale. Naime, njegov izaslanik u Washingtonu, Carlos Vecchio, rekao je kako će se venecuelanska naftna industrija otvoriti stranim investitorima.[xxxvi] Kako to izgleda u praksi, Venecuela je imala prilike vidjeti 1990-ih godina, kada su svi prihodi od nafte završavali na inozemnim privatnim računima.
Venecuela je daleko od idile, ali…
Venecuela se danas nalazi u iznimno teškom položaju, u kojem dominiraju nasilje i politička polarizacija. Ovo je posebno vidljivo na protestima koji se odvijaju u Caracasu. Tako se opozicija organizira u bogatim dijelovima grada, posebno u Las Mercedes, dok se Madurove pristaše okupljaju u centru grada, na Aveniji Bolívar. S jedne strane, Madura podupire šira baza stanovništva i vojska, dok iza opozicije stoje privatni sektor i međunarodna zajednica. Ovo ukazuje na razjedinjenost Venecuelanaca, ali i na veliku političku krizu, koju mnogi uspoređuju s onom iz 1958. godine, kada je ova zemlja, odbacujući vojnu diktaturu, proživljavala jednu od svojih najvećih kriza.[xxxvii]
Sukladno navedenom, trenutna je situacija vrlo blizu izbijanju građanskoga rata, pogotovo ako uzmemo u obzir opozicijsku nespremnost pregovorima. Stoga, mnogi analitičari poput Miguela Tinkera Salasa i Davida Smildea, ističu veliku ulogu vojske, koja bi mogla donijeti prevagu, ali i odvesti zemlju u iscrpljujući, dugogodišnji rat.[xxxviii] Veliku ulogu u svemu ovomu, kako je već istaknuto, ima međunarodna zajednica na čelu sa SAD, koja svojim pritiskom na Madura uvelike krši suverenitet Venecuele.
Nepobitna je činjenica kako se stanje u zemlji, pogotovo nakon 2013. godine znatno pogoršalo. Stopa inflacije premašila je sve rekorde, koja je prema nekim procjenama dosegnula 80,000 %.[xxxix] Ovo je dovelo do velikih nestašica i socijalne disperzije, ali i porasta kriminala te opće nesigurnosti u zemlji, kao i sve većeg nezadovoljstva bolivarskom vlasti. Sve je ovo dalo dodatne argumente opoziciji, koja je u svojim nastojanjima sada dobila i ogromnu međunarodnu pomoć.
Ipak, neovisno o tome kakvo imamo stajalište prema Madurovoj vlasti, ne možemo trenutna događanja u Venezueli reducirati isključivo na neuspješni socijalistički eksperiment ili njegovu nesposobnost upravljanja državnom. Naime, u obzir se svakako mora uzeti dosadašnji karakter svih tzv. humanitarnih intervencija kao i podtekst službenog diskursa koji opetovano u prvi plan postavlja altruističke razloge (kršenja ljudskih prava, dokidanje diktature). Pri tome ne treba smetnuti s uma niti venezuelanske zalihe nafte te nasilnu oporbu i njihovu povezanost s brojnim američkim institucijama, poput konzervativnog Cato instituta Miltona Friedmana. Uza sve navedeno, još i duga povijest nasilnih rušenja legalno izabranih predsjednika u Latinskoj Americi, kao i sada već ustaljeni obrasci koji se javljaju prilikom tzv. humanitarnih intervencija[xl] pokazuju nam kako priča vezana uz humanitarne motive međunarodne zajednice nema uporišta. Kada još uzmemo u obzir da ljudi poput Adamsa se nalaze na čelu politike koje zastupa demokratske promjene u Venezueli, očito je kako zaštita siromašnih i obespravljenih Venezuelanaca nije primat trenutne međunarodne politike, kao što to nije niti bila zaštita Iračana, Libijaca ili Sirijaca.
Ne treba zanemariti niti činjenicu da oporba odbija početak bilo kakvih mirovnih pregovora, a u tome je uvelike podržava SAD. Iz ovoga možemo iščitati i najavu redefiniranja geopolitike u Latinskoj Americi. Naime, već je ranije Bolton Venezuelu, Kubu i Nikaragvu nazvao „tiranija trojke“, inače radi se o zemljama čije politike odudaraju od onoga što se proklamira u Washingtonu. Stoga neki analitičari smatraju da se ovdje radi o široj strategiji neokonzervativaca, koji ponovno žele uvesti reda u svoje dvorište.[xli] Američka administracija jasno je dala do znanja kako teži promjenama u navedenim zemljama. Stoga, nije teško zaključiti kako Venezuela u tom smislu predstavlja tek prvi korak, nakon kojega slijede humanitarne intervencije u Nikaragvi i Kubi.
Time se stvara polarizacija i u međunarodnim odnosima, prije svega između Rusije, Kine i SAD. Prve dvije zemlje imaju svoje interese u ovom dijelu svijeta, Rusija u Venecueli, dok Kina gradi Nikaragvanski kanal, čime stječe golemi utjecaj u Centralnoj Americi, ali i zbog kojeg bi važnost izgubio Panamski kanal od kojega su Sjedinjene Države imale itekakve koristi. Time sadašnja priča oko Venezuele postaje pitanje velikih igrača, odnosno hoće li Venezuela biti nova Kuba u Hladnom ratu između Rusije i SAD.
I tako samo došli u situaciju da se prvi puta nakon dugo vremena iz Washingtona potpuno jasno šalju poruke o mogućnosti vojne intervencije u jednoj latinoameričkoj zemlji, pri tome se u potpunosti odbacuje mogućnost pregovora. Unatoč tomu, na inzistiranje Europske unije, te zemalja poput Urugvaja i Meksika, koje se nisu pridružile protumadurovskom korpusu, ipak je došlo do pomaka po tom pitanju, pa je odlučeno da će pregovori započeti u Montevideu, s ciljem sprječavanja daljnje eskalacije sukoba.
Ipak, SAD i dalje ustrajavaju na radikalnijim potezima. Stoga, o trenutnoj želji za intervencijom te odbijanju dijaloga najbolje svjedoči izjava američkog potpredsjednika Mikea Pencea, koji je rekao: „Sada nije vrijeme za dijalog, vrijeme je za akciju“, i tako, prema pisanju Jacobina „US imperialism is still a thing“, koliko god mi glavu skretali u suprotnom smjeru.
[i] „Former US President Carter: Venezuelan Electoral System ‘Best in the World’“, dostupno ovde, 30. I. 2019.
[ii] „Fact sheet: Venezuela Executive Order“, dostupno ovde, 30. I. 2019.
[iii] Vidi ovde; „Regan’s Nicaragua Legacy“, dostupno ovde, 3. II. 2019.
[iv] „Economic crisis and political crisis in Venezuela“, dostupno ovde, 1. II. 2019.
[vi] „Transformacija Venezuele u okviru Bolivarske revolucije“, dostupno ovde, 30. I. 2019.
[vii] „Venezuela’s Constitution: Fifteen Years of Achivements“, dostupno ovde, 6. II. 2019.
[viii] „Obama ‘s Libya Debacle“, dostupno ovde, 2. II. 2019.
[ix] „The US-NATO Invasion of Libya Destroyed the Country Beyond All Recognition“, dostupno ovde, 28. I. 2019.
[x] „Venezuela crisis: Former UN rapporteur says US sanctions are killing citizens“, dostupno ovde, 1. II. 2019.
[xi] „Venezuela crisis: Former UN rapporteur says US sanctions are killing citizens“, dostupno ovde, 1. II. 2019.
[xii] „What’s Next for Venezuela as U.S.& Opposition Reject Negotitations Aimed to End Crisis Peacefully“, dostupno ovde, 5. II. 2019.
[xiii] Oporba je tada ponovno pozvala na proteste, koji su trajali od veljače do svibnja, a bili su iznimno nasilni. Prema američkom politologu Georgu Ciccariellu-Maheru, ovi su prosvjedi bili američke potpore desnom krilu opozicije. („Venezuelan Protests: Another Attempt by U.S. – Backed Right-Wing Groups to Oust Elected Government“, dostupno ovde, 3. II. 2019.
Brojni su građani tada izašli na ulice nezadovoljni Madurovom politikom, nestašicama hrane, inflacijom, itd. Ovako je raspoloženje oporba vješto pokušala iskoristiti, iako su se unutar njezinog vrha pokazivale naznake neslaganja. Naime, dok je Capriles iznio težnju dijaloga s vladom, radikalniji članovi, poput Leopolda Lopeza (osnivač opozicijske stranke Narodna volja, špa. Voluntad Popular) i Marine Corine Machado, oštro su se usprotivili tomu, zahtijevajući rušenje trenutne vlasti. Nakon toga López preuzima vodstvo oporbe, kreirajući još radikalniju politiku. Istovremeno je oproba imala čitav niz sastanak s američkim predstavnicima dok je sama Machado čak u SAD dobila Charls T. Mannatt Democracy Award, zbog zagovaranja uvođenja demokracije u Venezuelu.( „U.S. Awards Venezuelan Opposition’s Maria Corina Machado with Democracy Prize“, dostupno ovde, 1. II. 2019.)
[xiv] „Detained Colonel Says Maria Corina Machado Was at the Forefront of the Oppositon Violence“, dostupno ovde, 3. II. 2019.
[xv] Retired General to be Arrested Following Decapitation of Motorist at Opposition Blockade“, dostupno ovde, 4. II. 2019.
[xvii] „The Making of Juan Guaido…..“, dostupno ovde, 5. II. 2019.
[xviii] „The Making of Juan Guaido…..“, dostupno ovde, 5. II. 2019.
[xix] „The Making of Juan Guaido…..“, dostupno ovde, 5. II. 2019.
[xx] „T.S.J. declares unconstitutional…..“, dostupno ovde, 4. II. 2019.
[xxi] „Revolucija u Venezueli – opet ispočetka“, dostupno ovde, 1. II. 2019.
[xxii] Ne treba smetnuti s uma činjenicu da su Sjedinjene Američke Države prvo rušenje predsjednika jedne države izvele upravio na ovom području, točnije u Gvatemali 1954. godine kada je srušen Jacobo Árbenza.
[xxiii] Chávez je još 1992. godine pokušao srušiti tadašnjeg predsjednika Carlosa Péreza. Pokušaj nije uspio, a Chávez je preuzeo punu odgovornost za neuspjeh, ističući kako postavljene ciljeve za sada nije moguće ostvariti. (Vidi: dokumentarni film pod nazivom Revolution Will Not Be Televised)
[xxiv] „Venezuela coup linked to Bush team“, dostupno ovde, 2. II. 2019.
[xxv] Rezultati izbori dostupni ovde, 5. II. 2019.
[xxvi] Inače sindikat zaposlenih u javnim služaba, koji je najveći kanadski sindikat (eng. The Canadian Union of Public Employees, CUPE) oštro je osudio ovakvu politiku, odbacujući politiku miješanja u unutrašnje poslove Venezuele. („CUPE Statement on the situtation in Venezuela“, dostupno ovde, 6. II. 2019.)
[xxvii] „Venezuela’s Maduro and his offer of ‘new elections’“, dostupno ovde, 7. II. 2019.
[xxviii] „Italy blocks EU statement on recognizing Venezuela’s Guaido“, dostupno ovde, 7. II. 2019.
[xxix] „The Day ‘Shithole’ Entered the Presidental Lexicon“, dostupno ovde, 6. II. 2019.
[xxx] „Venezuela Gold: Bank of England ‘no longer neutral player’“, dostupno ovde, 31. I. 2019.
[xxxi] „Coup in Venezuela: What next?“, dostupno ovde, 31. I. 2019.
[xxxii] „Women who Bolsonaro insultet…“, dostupno ovde, 31. I. 2019.
[xxxiii] Jan Bolsonaro, on Day 1, Undermines Indigenous Brazilians’ Rights“, dostupno ovde, 31. I. 2019.
[xxxiv] „U.S. agents fire tear gas into Mexico at ‘violetn mob’ near border“, dostupno ovde, 6. II. 2015.)
[xxxv] „Bolton: We’te Taking Venezuelan’s Oil“, dostupno ovde, 2. II. 2019.
[xxxvi] „Juan Guadio will open up Venezuelan oil to foreign companies, his US envoy says“, dostupno ovde, 6. II. 2019.
[xxxvii] „In Venezuela, Canada promotes democracy. The U.S. does not“, dostupno ovde, 5. II. 2019.
[xxxviii] Vidi ovde, 7. II. 2019.
[xxxix] „Venezuela’s Hy<perinflation Hits 80,000% Per Year in 2018“, dostupno ovde, 7. II. 2019.
[xl] Financiranje oporbe, uvježbavanje lokalnih vojnih snaga, potreba promicanje demokracije i ljudskih prava, stvaranje kvazi oporbe, itd. (Vidi ovde, 5. II. 2019.