Rusija Vladimira Putina sve više nalikuje  sklerotičnom i stagnantnom Sovjetskom Savezu iz razdoblja Leonida Brežnjeva. Ali u jednom području ostaje inovator: u korupciji. Doista, u 18-toj godini Putinove vladavine, fiksirao se jedan novi oblik ortačkog kapitalizma.

U zadnjem desetljeću, Putin nadgleda veliku ponovnu nacionalizaciju ruske ekonomije.

BDP državnog sektora porastao je sa 35% u 2005. na 70% u 2015. To bi izgledalo kao da je, po Lenjinovim riječima, država opet preuzela kontrolu nad “zapovjednim visinama” ekonomije.

A to ostavlja dojam kao da državne firme poput energetskih divova Gazprom i Rosneft posluju poput svake suvremene firme. Uostalom, one imaju pravila korporacijskog upravljanja i politike, nadzorne i upravne odbore, kao i godišnje sastanke dioničara. Podvrgavaju se takođe nezavisnim međunarodnim revizijama, objavljuju godišnje izvještaje, te održavaju vijeća sa nezavisnim direktorima.

Ali izgledi mogu varati. Pravila i politike velikih kompanija u vlasništvu države puke su formalnosti.

Zapravo s njima država čak ni ne upravlja. Umjesto nje, one su pod nadzorom male skupine ortaka – bivših oficira KGB-a, ministri i viši dužnosnici u predsjednikovoj administraciji – koji funkcioniraju kao Putinovi osobni predstavnici.

Ovaj sustav nosi obilježja starog feudalnog modela kojeg opisuje harvardski profesor Richard Pipes u svom klasičnom djelu Rusija pod Starim režimom:  sustav daje maksimalnu slobodu vladaru, koji feudalnim gospodarima određuje zadatke. Kad se bolje promisli, ruske kompanije u državnom vlasništvu su pretvorile javno dobro u novi model carističkog vlasništva.

Međunarodni investitori su to prokužili. Oni kupuju ruske dionice, ali samo zbog velikih prinosa od dividendi – a ne zbog dioničarskog utjecaja. Stoga ništa ne iznenađuje da je tržišna kapitalizacija Gazproma pala sa vrhunca od $369 milijardi u svibnju 2008. na nekih današnjih $55 milijardi.

Poslovanje takozvanih državnih korporacija je naročito problematično. Pravno gledano, ove firme, koje uključuju Vnesheconombank (VEB) i Ruske tehnologije (Rostec), su nezavisne nevladine organizacije. No one su uspostavljene donacijom državnih sredstava ili imovine: kad je šest takvih korporacija stvoreno u 2007. godini, oko $80 milijardi u imovinskoj vrijednosti i $36 milijardi u svježim državnim sredstvima preneseno je na njih. To ih stavlja neposredno pod Putinovu kontrolu.

Državni kapitalizam obično je povezan sa javno usmjerenim strategijama ulaganja i tehnološkog razvoja. I doista, ruske državne korporacije su navodno usredotočene na unapređenje javnog interesa ili stvaranje javnog dobra. Ali zapravo, menadžeri rade što god ih je volja, recimo favoriziranje svojih prijatelja kroz diskrecijske nabave ili prodajom imovine po pod-tržišnim cijenama.

Lojalni glavni izvršni direktori (CEO) u krupnim državnim kompanijama Rusije uživaju duge mandate, bez obzira da li ispunjavaju uobičajene standarde učinkovitosti, profita, ili inovacija. Nijedan CEO nije uništio tako golemu vrijednost kao Gazpromov Aleksej Miller, ali bez obzira na to on i dalje nakon 16 godina stoji na kormilu kompanije. U 2013., Millerova službena plaća iznosila je ukupno $25 milijuna. Danas, može se samo nagađati koliko on zarađuje, jer honorari državnih izvršnih direktora više se ne objavljuju.

U zamjenu za svoje pretjerano velike plaće i luksuzne feude, Putinovi feudalni gospodari moraju promovirati njegove interese – naročito kada su posrijedi geopolitička pitanja koja prijete opstanku njegovog režima. Pimjerice, Gazprom je poslušno uskratio dotok plina neposlušnim susjedima koje Kremlj želi kazniti, unatoč velikom komercijalnom trošku, dok s druge strane kompanija opskrbljuje cijelu Rusiju bez obzira da li će biti plaćena.

Rosneft je posudio milijarde državnoj naftnoj kompaniji u Venezueli – a američka rafinerija Citgo, u vlasništvu Venezuele, bila je kolateralno jamstvo – u jasnoj ponudi da iskoristi tešku ekonomsku situaciju zemlje da stekne pristup njenim naftnim poljima.

Naravno, ni ruska ekonomija više nije na svojoj najjačoj razini. Pa ipak izgleda da je Putinov sustav dovoljno pripremljen da opstane čak i po cijeni nestanka naftnih najamnina. Putin je dozvolio “sistemskim liberalima” u svojoj administraciji da nametnu tvrda proračunska ograničenja čak i na velike države kompanije. Rosneft, primjerice, bio je prisiljen napustiti investicije koje su najviše uništavale vrijednosti, poput petrokemije.

Kao posljedica, financijska stabilnost će se vjerojatno održati. U svakom slučaju, ako cijene nafte ostaju oko $50 po barelu, ruske naftne najamnine će i dalje ostati značajne.

Ipak, javljaju se novi izazovi ovom sustavu – počev od nepotizma. Ruski ortački kapitalizam razmnožio je jednu malu klasu nevjerojatno bogatih pojedinaca, čijoj se djeci do navršene 30 godine života daju visoke državne položaje. Ne iznenađuje da na to prigovaraju drugi mladi ljudi koji su sposobni i ambiciozni.

Na primjer, Petar Fradkov, sin bivšeg premijera Mihajla Fradkova, postao je u 29. godini prvi zamjenik predsjedatelja VEB-a (Vnešekonombanke). Sergej Ivanov, sin Putinovog bivšeg šefa osoblja istog imena, postao je prvi podpredsjednik Gazprombanke u 25. godini (i u 36., predsjednik firme Alrosa, ruska državna kompanija za dijamante). Ivan, sin glavnog izvršnog direktora Igora Sečina, postao je zamjenik direktora jednog od odjela u Rosneftu u 25 godini života.

Novi model ortačkog kapitalizma u Rusiji izgleda kao namjerno nastojanje da se oponaša uspjeh starog feudalnog sustava Rusije – sustava koji je, nakon svega, potrajao stoljećima. Ali vremena su se promijenila, zajedno sa prihodima, nivoima obrazovanja, i izloženošću vanjskim idejama. U današnjem svijetu, takav sustav predstavlja pravu prijetnju ruskoj društvenoj i političkoj stabilnosti.

Kad je opozicijski lider Aleksej Navalni snimio dokumentarac o navodnoj korupciji prvog ministra Dmitrije Medvedeva, više od 20 milijuna ljudi je to gledalo. Prošlog mjeseca, na desetke tisuću  ljudi u 90 ruskih gradova izašlo je na ulice u znak prosvjeda protiv korupcije. Temelji Putinovog neo-feudalnog režima, naslućuje se, možda pucaju, premda palača još treba da se uzdrma.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor PROJECT SYNDICATE

PODELITE