Teorija neproduktivnog rada potiče od filozofa Adama Smita, koji je bio veoma kritičan prema starom feudalnom poretku u Škotskoj. Jedan od nedostataka ovog sistema bio je način na koji je, kako je on tvrdio, veliki deo stanovništva bio zaposlen kao posluga ili u pratnji aristokratije.
U feudalnim vremenima, govorio je Smit, vrlo malo se reinvestiralo i posledični nivo ekonomskog razvoja bio je nizak:
„Ali u starom režimu, tokom prevlasti fedualne vladavine, veoma mali deo proizvoda bio je dovoljan da zameni kapital zaposlen u obrađivanje. Često se sastojao od nešto mršave stoke, koja je održavana zajedno sa samoniklim proizvodima neobrađene zemlje, i zbog toga, smatran je kao deo poljoprivrednih dobara. I uglavnom, takođe, pripadao lendlordu i bio izdat zakupcima zemlje. I svi ostali proizvodi pripadali su njemu, bilo kao stanarina za njegovu zemlju, ili kao profit na ovaj tričavi kapital. Zaposednici zemlje bili su uglavnom kmetovi, čije su ličnosti i postignuća jednako bili njegova imovina.“
Smith u svom argumentu naizmenično menja individualistički i društveni pristup ovom pitanju. Sa stanovišta pojedinca bogataša on kaže da potrošnja na poslugu iscrpljuje njegov kapital, dok izdavanje na produktivne radnike vraća kapital sa profitom. On takođe posmatra efekat koji ovo ima na društvenu podelu rada. U naprednim buržoaskim državama kao što su Engleska i Holandija gradovi su bili manufakturni, dok su pod feudalnim režimom u Rimu ili Versaju oni bili puni besposlene i siromašne posluge dvora.
Dakle, njegov osnovni argument bio je da je pod feudalizmom višak proizvoda bio preterano trošen neproduktivno, dok je u modernim zemljama (tadašnji 18. vek) deo proizvoda koji nije potreban za neposredno održanje radnika otišao, u velikoj meri, u zamenu ili proširenje kapitala neophodnog za proizvodnju.
Da je neproduktivna populacija – lična posluga, operni pevači, sveštenici itd. – bila preusmerena u izradi roba, ne samo da bi masa proizvedenih artikala išla u neposredno povećanje potrošnje, već bi deo toga bio dostupan i za akumulaciju. Njegova dva kriterijuma da bi rad bio produktivan jesu:
- Rad se mora uposliti od kapitala, a ne od dohotka.
- Rad mora ishoditi postojanim proizvodom koji se može prodati, u nešto što traje duže od vremena u kojem je rad izvršen.
Za Smitha, oba uslova su morala biti ispunjena da bi privređivanje bilo produktivno. U svojim beleškama o Smithu u Teorijama o višku vrednosti, Marks je oslabio ovu definiciju, tako da je potreban samo prvi kriterijum. Bilo koji rad unajmljen od kapitala, kako on kaže, treba da se smatra produktivnim. Međutim, izgleda da je kasnije uvideo neadekvatnost ovog pojednostavljenog kriterijuma, kada je dokazivao da se radna snaga koju koriste trgovci ne može računati kao produktivna, jer puka kupovina i prodaja nisu proizvodna delatnost (Kapital III, Poglavlje XVII). U stvari, on se vratio na opravdanost Smithovog pravila da se proizvodni rad mora smatrati i fizički produktivnim i uposlenim od kapitala. Ovo proširenje je generalno prihvaćeno od kasnijih marksističkih ekonomista koji finansije, na primer, tretiraju kao neproduktivnu delatnost.
U stvari, postoji neprepoznata konvergencija između Smithovog naglaska na unajmjenost kapitalom, a ne od dohodaka, i na potrebu za materijalnošću proizvoda.
Ovo pitanje je ponekad u konfuziji zbog ideje da su produktivni radnici samo oni koji proizvode višak vrednosti. Zašto bi to uopšte trebalo da vodi zbrci?
Zaista zbunjuje ako mislite da svi radnici u privatnom sektoru moraju, ipso facto, proizvesti višak vrednosti, bez obzira na ono što rade.
U nekim slučajevima, prilično je jasno da možete biti unajmljeni i ne proizvoditi višak vrednosti. Radnici u banci ne proizvode vrednost jer izvor prihoda banaka nije prodaja roba, već naplaćivanje kamata na kredite. Kamata je odbitak od prihoda industrijskih kapitalista za poslovne zajmove ili od radnika za stambene kredite. Dakle, celi sektor FIRE-a[i] je uposlen, u Smithovim terminima, iz dohodaka, a ne od kapitala. Zaposlenost je indirektna, ali je i pored toga jasno da ona potiče od dohotka.
Koristan način da se shvati koji uposlenici zaista mogu da proizvedu višak vrednosti jeste da se koriste šeme reprodukcije koje Marks razvija u II tomu Kapitala.
Tamo on deli celokupnu privredu na tri odeljka. Sektor I proizvodi sredstva za proizvodnju – to jest mašine, industrijsko gorivo i sirovine. Sektor II proizvodi opipljive robe široke potrošnje. On dalje raščlanjuje Sektor II na IIa koji proizvodi robu koju koristi radnička klasa, i sektor IIb koji zadovoljava potrošačke potrebe kapitalističke klase. On zatim konstruiše koliki je iznos veličina u ovim zamišljenim nominalnim tabelama nacionalnog računa, zasnovanih na ovim sektorima.
* Nadnična stopa označava udeo realnih nadnica u finalnom proizvodu.
** Stopa viška vrednosti u marksističkoj ekonomiji je količnik radnih časova kojim se stvara višak vrednosti i radnih sati potrebnih za reprodukciju radne snage ili nadoknadu utrošenog varijabilnog kapitala za nadnice i druge benefite zaposlenih. (napomena prevodioca).
Možemo pretpostaviti da su ti brojevi u milijardama britanskih funti (£) godišnje.
Važna je stvar da se autput sektora I mora izjednačiti sa ukupnim konstantnim kapitalom (c) upotrebljenim u svim odeljcima, autput sektora IIa mora da bude jednak zbiru plata (v) koje se koriste u svim granama, a autput sektora IIb mora da biti jednak ukupnim profitima (s) u sva tri odeljka.
Marks pretpostavlja stacionarno stanje ili ekonomiju proste reprodukcije, dakle nema akumulacije viška.
Njegova teorija relativnog viška vrednosti glasi da se veći deo viška vrednosti može postići samo smanjenjem radnog vremena potrebnog za reprodukciju realnih nadnica. Sada pretpostavimo da se poboljšala produktivnosti rada u sektoru IIa tako da se ista fizička proizvodnja može izvesti sa polovinom živog rada.[ii] Realne nadnice ne opadaju, ali smanjuju se u vrednosti. Pretpostavimo da tehnološki višak radnika emigrira, a plate za njih se više ne pojavljuju u računima. Dolazimo onda do druge tabele.
Proračun sam izvršio stavljajući u tabelu ograničenja konzistentnosti koje Marks pretpostavlja za svoje reprodukcione tabele, a zatim menjao količinu živog rada. Ako isprogramirate proračunsku tablicu da izvede iterativno rešenje dobićete gornji rezultat.[iii]
Efekat promene količine živog rada u sektoru IIa je udvostručena stopa viška vrednosti, tako da sektor IIa može stvoriti relativni višak vrednosti.
Pretpostavimo da uradimo isti eksperiment ali sa sektorom IIb i smanjimo količinu živog rada potrebnog za proizvodnju autputa ove grane za polovinu. Sada dobijamo tabelu na sledeći način.
Ishod svega ovoga je zapravo smanjena stopa viška vrednosti za polovinu. Relativno je lako videti zašto, pošto ušteda živoga rada u odeljku IIb znači da se troši manje rada na potporu višim klasama, tako da i ukupna masa viška vrednosti i stopa viška vrednosti padaju. Sektor IIb uključuje proizvodnju luksuzne robe, marketing, trgovačko pravo, proizvodnju naoružanja, bankarstvo itd.
Uzeti da je za sve ove delatnosti količina upotrebljenog živoga rada smanjena na polovinu, znači upravo ovo što se dogodilo sa tabelom. Stopa viška vrednosti i treba biti niža jer je sada manje društvenog rada otišlo na robe i usluge za potrošnju viših klasa.
Shodno tome, posledica poboljšanja produktivnosti rada u odeljku IIb jeste u tome da se smanji stopa viška vrednosti, dakle u njemu ne može da se stvori relativni višak vrednosti, a celi sektor je neproduktivan. Promene u proizvodnosti rada u ovoj grani imaju suprotan efekat od promena u sektoru IIa.
Ne možete reći da li je određena grupa zaposlenih produktivna samo ako pogledate formalni pravni ugovor o radu koji svi imamo sa svojim poslodavcima. To zavisi od pozicije u strukturi društvene reprodukcije. Stvaranje relativnog viška vrednosti, a to je karakterističan višak u kapitalizmu, jeste proces koji se odvija na nivou društvene reprodukcije u celini.
Moderni kapitalizam sa svojim ogromnim neproduktivnim sektorom sve više liči na feudalizam koji je Smith kritikovao.
[i] FIRA je akronim u engleskom koji označava tri početna slova za poslove finansija, osiguranja i nekretnina. (prim. prevod)
[ii] Živi rad u terminologiji marksističke političke ekonomije označava delatnost unajmljene ljudske radne snage, koja jedina može da stvori novu vrednost, pa tako i uvećani višak vrednosti. U Kokšotovim tabelama kolona pod rubrikom živi rad može se shvatiti i kao nova dodata vrednost koja se cepa na nadnice i profit. Važno je da čitaoci razumeju da u marksizmu postoji korespodencija između stvorene vrednosti i broja radnika i njihovih odrađenih sati u proizvodnji. (prim. prevod)
[iii] Ono što je jako zanimljivo kod Marksovih reprodukcionih ograničenja jeste da se u svim sektorima moraju odigrati fizičke i vrednosne (zato i monetarne) promene, ako se poboljša tehnološka produktivnost rada u jednoj oblasti proizvodnje. Da čitalac ne bi bio zbunjen, nove korigovane vrednosti za nadnice odnosno varijabilni kapital (v) nužno se menjaju zbog kvantitavinih ograničenja datih samom matricom razmena između sektora, a što se iz Kokšotove druge tabele ne može odmah uočiti. Pošto prvi sektor proizvodi sredstva za proizvodnju, njih kupuje drugi sektor da bi mogao da obavlja svoju delatnost. To je u stvari izdati konstantni kapital II sektora za opremu, mašine goriva itd. koji se vidi u drugom redu, a prvoj koloni. Pošto je produktivnost rada duplirana, a to se postiže većom tehničkom kompozicijom kapitala tako što manji broj radnika radi sa sve zamašnijom i brojniom opremom i tehnikom, onda se mora promeniti i organski sastav kapitala (odnos između konstantnog kapitala i nove dodate vrednosti v + s koja se dobija živim radom, zapravo C / (v+s)). Zbog isprepletenosti proporcija razmena između sektora čitava tabela dobija nove cifre (prim. prevodioca). Za detalje Marksovih funkcionalnih ograničenja, i tabelu koja se on line može menjati i tako provežbati primeri sa sopstvenim vrednostima, pogledati Kokšotov video na tu temu.
PREVOD Vladimir Vasić