Indikativan je članak Capitalism Has a Lot of Room to Redistribute Wealth Right Now trojice autora na Jacobin-u kojim staju u obranu socijaldemokratskih politika (pre)raspodjele kritizirajući, kako tvrde, neo-marksističku ‘tezu o strukturnoj zavisnosti’ (The structural dependence thesis – SDT). Navedena teza govori o strukturno ograničenim mogućnostima (pre)raspodjele u korist rada u okviru kapitalističkih ekonomija.
SDT, prema navodima autora, tvrdi da su državne vlasti, prije svega u zapadnjačkom tipu kapitalističkih formacija, strukturno ograničene u politikama (pre)raspodjele činjenicom da direktna kontrola nad investicijama i proizvodnjom leži u rukama klase privatnih vlasnika kapitala, a ne u rukama državnih vlasti, i ta asimetrija moći svaku, pa i nominalno lijevu, vlast prisiljava da politike prioritetno prilagođava povjerenju i (profitnim) interesima kapitalista.
U suprotnom, ukoliko su državne vlasti odlučne provesti politike koje bi bile suprotstavljene interesima klase što kontrolira investicije i proizvodnju, kapital ima snažne ‘strukturne poluge’ da dovede u pitanje legitimitet socijaldemokratskih vlasti tako što će (dodatno) srozati materijalni standard i socijalnu sigurnost radničke izborne baze.
Dvije najvažnije ‘strukturne poluge’ su: „štrajk kapitala“ (smanjenje ili gašenje poslovanja i investicija) i „bijeg kapitala“ (seljenje poslovanja tamo gdje državne politike više odgovaraju interesima kapitala), a njihova aktivacija, u pravilu, znači ekonomsku stagnaciju ili recesiju, rast ‘rezervne armije nezaposlenih’, zaoštravanje konkurencije među radništvom i realan pad nadnica i mirovina, pad poreznih prihoda, nemogućnost (održivog) zaduživanja države, udar na socijalnu državu.
Takvi učinci delegitimiraju socijaldemokratske nositelje vlasti i, u tzv. liberalnim demokracijama, trasiraju put njihovom izbornom porazu ili, pak, sama anticipacija krize prisiljava ih da odustanu od socijaldemokratskih politika i usvoje politike koje brane ili povećavaju udio kapitala u ostvarenom dohotku i snaže njegovu kontrolu nad uvjetima društvene proizvodnje.
Članak ističe da je rašireno prihvaćanje SDT-a unijelo neosnovani pesimizam na ljevici glede mogućnosti provedbe politika (pre)raspodjele. Za takav pesimizam, prema njihovim istraživanjima, nema ni empirijskog niti teorijskog opravdanja.
Mogućnosti preraspodjele u korist rada, prema tvrdnjama iz članka, puno su šire od onoga što se danas podrazumijeva da je moguće, a pesimizam je odraz višedesetljetnog niza radničkih poraza, neoliberalnog ‘skretanja’ socijaldemokratskih partija te slabljenja i razgradnje institucija i politika poslijeratnog „klasnog kompromisa“ koji su radnoj većini osiguravali realan porast materijalnog standarda i socijalne sigurnosti.
Članak tvrdi i da udjeli u dohotku koji se odnose na kapital i rad u kapitalizmu nisu usko određeni nekim „ekvilibrijem“ koji bi proizlazio iz „unutarnje logike“ (inner logic) kapitalizma već „mogu značajno varirati s obzirom na promjene u klasnim odnosima snaga, institucionalnom okviru i političkim odabirima“.
Pesimizmu i defanzivnom gardu ljevice u doba neoliberalizma autori suprotstavljaju poslijeratni ‘zlatni period’ kada je organizirano radništvo izborilo (pre)raspodjelu u svoju korist i upravo taj period navode kao primjer i kao dokaz da i u recentnijoj povijesnoj fazi kapitalizma je takvu promjenu moguće ponoviti. Dobro organizirano i militantno radništvo koje bi ponovno stalo iza socijaldemokratskih politika može biti ključna poluga pritiska koja će kapitalu ponovno nametnuti (pre)raspodjelu u korist rada.
U obrazloženju u kojem autori tvrde da mogućnosti lijevih politika (pre)raspodjele ovise o organiziranoj snazi radništva i odlučnosti socijaldemokratskih vlasti da kapital prisile na manji udio u stvorenoj vrijednosti, a da se ujedno ne izazove ‘štrajk’ ili ‘bijeg’ kapitala odnosno ekonomska stagnacija ili recesija, implicira se neodređeno širok i neiskorišten raspon mogućnosti da se paralelno zadovolje i profitni interesi kapitalističke klase i interesi radne većine za ravnomjernijom (pre)raspodjelom.
Dakle, autori proklamiraju mogućnost novog ‘klasnog kompromisa’ kojim bi se povećao udio rada u stvorenom dohotku, a ujedno ne bi negativno utjecalo na nemonetarnu veličinu i strukturu „pite“ koja se (pre)raspodjeljuje i razinu zaposlenosti kako ih određuje djelovanje kapitalističke klase koja i dalje kontrolira investicije i proizvodnju.
Članak je znakovit jer ne analizira niti specifične povijesne uvjete koji su omogućili poslijeratni ‘klasni kompromis’ niti adekvatno pojašnjava razloge njegovog ‘sloma’ i to u periodu kada je radništvo bilo dobro organizirano i kada su na snazi bile institucije i politike koje su (pre)raspodjelu usmjeravale puno snažnije na stranu rada.
Autori neodređeno navode da „napuštanje“ redistribucije u korist rada nije bilo posljedica „objektivnih ekonomskih ograničenja“ već „političkog i ideološkog poraza, erozije institucija i internalizacije pesimističkog narativa na ljevici“. Drugim riječima, autori ne pojašnjavaju iz čega je legitimacijsku snagu crpila uspješna neoliberalna ofenziva kapitala i kako je uspjela nanijeti „politički i ideološki poraz“ socijaldemokratskoj ljevici ako je ista na svojoj strani imala dobro organizirano radništvo i institucije pro radničke (pre)raspodjele.
Autori, recimo, uopće ne spominju fenomen stagflacije koji je bio strukturni izraz moći kapitala da proizvede negativne ekonomske i socijalne učinke kada protiv sebe ima masovno, sindikalno i politički organizirano radništvo i institucije, politike i mehanizme pro radničke (pre)raspodjele. Stagflacija je značila da je kapital, s jedne strane, uspješno prenio pritisak organiziranog radništva za povećanjem nadnica na porast cijena i, s druge, da je reducirao investicije i proizvodnju u zapadnim kapitalističkim formacijama, gdje mu je navedeni pritisak, uz rastuću međunarodnu konkurenciju kapitala, sve snažnije ‘istiskivao’ profite.
Negativne ekonomske i socijalne posljedice stagflacije koje je kapital proizveo, kada su s druge strane „klasnog kompromisa“ stajale sindikalne i socijaldemokratske organizacije s masovnim članstvom, kejnzijanske politike ‘pune zaposlenosti’ i progresivna fiskalna redistribucija, znači da su se ipak razvila, ako već ranije nisu postojala, „objektivna ekonomska ograničenja“ nastavku poslijeratnog „klasnog kompromisa“ na koje snage reformističke socijaldemokracije nisu imale učinkovitog odgovora.
Upravo je marksistička analiza konceptualno obrazložila, pa i empirijski anticipirala, navedena „objektivna ekonomska ograničenja“. To je postigla analizom načina na koji kapitalistički zakon vrijednosti regulira društvenu proizvodnju i odnose raspodjele u kapitalističkim formacijama.
Marksistička analiza je razjasnila strukturne faktore koji su, prvo, omogućili povijesno specifičan režim akumulacije koji je bio ‘motor’ poslijeratnog ‘klasnog kompromisa’ – npr. golemu devaluaciju kapitala zbog razaranja tokom Drugog svjetskog rata i etabliranje ‘fordističke’ masovne proizvodnje koja je rapidno dizala produktivnost rada, u kontekstu relativno niskog ‘organskog sastava kapitala’ i još nedosegnutog pritiska viška kapaciteta i ‘zasićenja’ tržišta (vidi tezu Roberta Brennera o ‘overproduction’), što je omogućilo paralelno ostvarenje dovoljno visokih profitnih stopa i porast realnih nadnica. No, marksistička analiza je isto tako objasnila strukturne zapreke koje će se ispriječiti održavanju ‘klasnog kompromisa’, ukoliko se nastavi sa socijaldemokratskom (pre)raspodjelom u generalnom okviru kapitalističkih odnosa. Paul Mattick u radu Marx and Keynes: The Limits of the Mixed Economy, napisan još 1953. godine, kroz prizmu marksističke analize jasno je anticipirao strukturna ograničenja koje će imperativ oplodnje vrijednosti postaviti pred kejnzijasnke politike deficitnog financiranja, javnih investicija i preraspodjele, te samo-poražavajuće učinke koje će njihova dugotrajnija primjena proizvesti, čime je nagovijestio slom pro-radničkih uvjeta ‘klasnog kompromisa’. Slom je i započeo dvadesetak godina kasnije, a jedan od okidača bila je pojava stagflacije na koju reformističke politike nisu imale strateški učinkovitog pro radničkog odgovora.
Na suprotstavljenost interesa kapitala i rada ali i strukturnu asimetriju moći koja podriva drugi važan aspekt poslijeratnog ‘klasnog kompromisa’ i cilj kejnzijanskih makroekonomskih politika – punu zaposlenost – pažnju je skrenuo poljski polit-ekonomist Michael Kalecki u eseju Political Aspects of Full Employment, objavljenom 1943. godine. U navedenom eseju Kalecki upozorava da kapitalističkoj klasi dugoročnije ne odgovara puna zaposlenost, bez obzira što u kraćim rokovima ona ne mora nužno ugroziti profite, jer radnici prestaju biti disciplinirani i kapitaistima pogodni za zadovoljavajući stupanj eksploatacije ako se prestanu bojati otkaza tj. prestanu biti pod efektivnim pritiskom ‘rezervne armije nezaposlenih’. Kalecki je ispravno anticipirao ono što će se desiti četiri desetljeća kasnije, tj. da će predstavnici kapitala stvarati pritisak prema podizanju kamatnih stopa i rezanju javne potrošnje, posebno u dijelu preraspodjele prema radu, uz izglednost nastupa recesije, jer će to osigurati rast nezaposlenosti, zaoštravanje konkurencije među radnicima i pogodne uvjete za povećanje stope eksploatacije/oporavak profitnih stopa. Kapitalu je za takav zahtjev širu legitimaciju dao kontekst stagflacije na kojeg, kao što smo već naveli, reformistička socijaldemokracija nije imala odgovor koji bi umjesto osnaživanja kapitalističke klasne dominacije, značio revolucioniranje načina proizvodnje i prevladavanje kapitalističke klasne dominacije.
Dakle, za centralnu tvrdnju članka: da i u današnjoj povijesnoj fazi kapitalizma, kada su stope rasta, prije svega razvijenih kapitalističkih formacija, osjetno niže nego u ‘zlatnom periodu’ nakon Drugog svjetskog rata, postoji značajan prostor za (pre)raspodjelu u korist rada, autori nisu ponudili nikakvo obrazloženje kako je to moguće postići a da se zadrži temeljni okvir kapitalističkih odnosa i „objektivna ekonomska ograničenja“ koja isti nameće.
Drugim riječima, autori ne priznaju da postoje „objektivna ekonomska ograničenja“ koja proizlaze iz kapitalističkih strukturnih zakonitosti i da ona određuju rastuću asimetriju (pre)raspodjele u korist kapitala kao uvjet reprodukcije i kretanja kapitalističkih formacija (omogućenu različitim promjenama koje je donijela neoliberalna ‘kontrarevolucija’ – financijalizacije, deregulacije, bujanja fiktivnog kapitala i nekretninskog ‘sekundarnog kruga akumulacije’, ‘logističke revolucije’ itd.).
Takva voluntaristička interpretacija mogućnosti lijeve, proradničke preraspodjele u kapitalističkom okviru i negiranje odnosno relativizacija ograničenja koja isti strukturno nameće, predstavljaju iznenađujuće loše argumentiran doprinos autora s uglednih akademskih institucija i još više iznenađujuću analizu za autore koji se predstavljaju ekspertima u marksističkoj teoriji.