Njujork je najveći grad u SAD, po mnogo čemu i najznačajniji. Sasvim nedavno održani su istorijski izbori za gradonačelnika SAD, na kojima je pobijedio Zohran Mamdani, kandidat Demokratske stranke. Neki mediji su izvijestili da je pobijedio kandidat muslimanskog porijekla. To je trebalo da bude jako važna činjenica. Ona, doduše, nije beznačajna, jer govori o tome da su glasači dovoljno politički i društveno prosvećeni da, u u društvu u kome većinom žive hrišćani, glasaju za kandidata koji, barem po jednom roditelju, potiče iz muslimanske porodice. To znači da su većini glasača važnije neke druge vrijednosti, a ne vjerska pripadnost kandidata ili njegovih roditelja.
Daleko važnije je to što je Mamdani član Demokratskih socijalista Amerike (Democratic Socialists of America – DSA), nezavisne političke organizacije koja se zalaže za demokratski socijalizam, a koja je od 2017. godine doživjela pravu eksploziju članstva i aktivnosti, jer je porasla sa 8.500 na skoro 90.000 članova. Od tog broja, oko 11.500 članova živi u Njujorku. Ovi članovi činili su okosnicu Mamdanijeve izborne kampanje. On je prvo pobijedio na primarnim izborima u okviru Demokratske stranke, što znači da su, među više kandidata, članovi i simpatizeri Demokratske stranke izabrali Mamdanija kao zvaničnog kandidata svoje stranke na neposrednim izborima za gradonačelnika. Kada se pojavio kao mogući kandidat, Mamdani je uživao podršku samo 1% birača. Na kraju, izabran je sa 50% glasova. To je dobar pokazatelj kako je moguće preći težak put od potpunog autsajdera do pobjednika.
Kako pobijediti sistem?
Mamdanijeva pobjeda mnogo je više od pobjede mladog autsajdera, sa margina političkog života, koji je uz to (zamislite!) muslimanskog porijekla. Ona je dokaz da je, istina samo u pojedinačnim slučajevima i barem na lokalnom nivou, moguće pobijediti sistem putem izbora u okviru sada postojećeg američkog izbornog i političkog sistema. Američki izborni sistem je većinski, sa dvije dominantne političke stranke. Postoje brojne pravne i društvene prepreke promjeni tog sistema. Navedimo samo dvije. Prvo, većinski first-past-the-post sistem pogoduje dvjema najvećim političkim strankama. Po ovom sistemu, poslanički mandat osvaja kandidat koji osvoji najveći broj glasova u izbornoj jedinici, što znači da kandidat ne mora da osvoji više od polovine glasova. U svakoj izbornoj jedinici bira se samo jedan poslanik. Demokrate i republikanci ne žele da mijenjaju ovaj sistem, jer odgovara samo njima. Male političke stranke samo su gubitnici. Čak i kada učestvuju na izborima, ne mogu skoro ništa da osvoje, osim malog broja mjesta u lokalnim skupštinama, što nema nikakvog značaja za uticaj na državnu politiku.
Drugo, krupni kapital igra značajnu ulogu u izbornom procesu i prilikom donošenja državnih politika. Kad je riječ o izborima, poznato je da kapitalističke korporacije daju značajne donacije kandidatima dviju velikih partija, a oni im, ako budu izabrani, pomažu svojim inicijativama, lobiranjem i glasovima da budu usvojeni zakoni koji im idu u prilog. Krupni kapital nije zainteresovan za pomoć malim strankama. Čak i kad bi bio zainteresovan, to bi im samo nanosilo štetu u tom smislu što one ne bi mogle da razvijaju alternativne politike i djeluju nezavisno.
Demokratski socijalisti Amerike, stoga, moraju da prilagođavaju svoju izbornu strategiju. Iako su nezavisna politička organizacija, često, mada ne uvijek, opredjeljuju se da na izborima istupaju kao kandidati Demokratske stranke. Nekada istupaju kao nezavisni kandidati, a u nekim slučajevima i kao kandidati DSA. U svakom slučaju, ne kriju da su članovi DSA, tako da birači nemaju sumnju da glasaju za demokratske socijaliste, bez obzira na to što su oni ponekad formalni kandidati Demokratske stranke. U samoj organizaciji postoje različiti stavovi o tome kakvu strategiju treba razvijati. Načelno, opšti stav je da treba težiti stvaranju nezavisne socijalističke stranke. Razlike nastaju kod odgovora na pitanje u kom trenutku to treba da se desi i kako doći do tog cilja. Po jednom shvatanju, DSA treba da u kratkom roku počne da istupa isključivo sa kandidatima koji će biti njeni a ne i kandidati Demokratske stranke ili nezavisni kandidati i da na taj način prevaziđe situaciju u kojoj će demokratski socijalisti formalno biti kandidati Demokratske stranke. Po drugom shvatanju, cilj je da DSA istupa na izborima i u društvenim borbama kao nezavisna organizacija, ali da privremeno i povremeno treba da koristi i učešće na izborima u ime Demokratske stranke, jer to većinski izborni sistem nameće kao nuždu. Po trećem shvatanju, DSA treba da nastavi da radi kao i dosad, ne nastojeći da mijenja izbornu i političku strategiju. To bi značilo da se borba za nezavisnu socijalističku partiju odlaže u nedoglednu budućnost, a možda se od nje potpuno odustaje.
Mamdanijeva izborna pobjeda sigurno je najvažniji i najveći uspjeh Demokratskih socijalista Amerike. Ipak, to nije i jedini uspjeh. U ovom trenutku, 204 lica su nosioci različitih javnih funkcija kao kandidati i članovi DSA. U Predstavnički dom Kongresa su 2018. godine izabrana dva člana DSA. U ovom trenutku ili do prije nekoliko mjeseci, u ovom domu je bilo pet članova DSA. Trenutno ih ima troje. U gornjim domovima zakonodavnih tijela ili u jednodomnim parlamentima federalnih jedinica trenutno ima 14 članova DSA, dok ih u donjim domovima zakonodavnih tijela federalnih jedinica ima 46. U lokalnim organima broj članova DSA znatno je veći.
Kao što vidimo, Mamdanijev uspjeh dio je šireg procesa jačanja DSA. I sam Mamdani je godinama pripremao svoj put ka pobjedi, budući da je nekoliko godina bio član zakonodavnog tijela države Njujork, a i prije toga je bio politički aktivan u DSA i kao član timova ranije biranih nosilaca javnih funkcija. Doduše, javnost je imala priliku da ga upozna kao parlamentarca, a potom kao kandidata za gradonačelnika Njujorka.
Tri su ključna segmenta Mamdanijevog uspjeha: program, način finansiranja kampanje, način vođenja kampanje. Na čelu DSA nalazi se Nacionalni politički komitet (NPC). Organizaciju čini već broj frakcija ili struja, koje se razlikuju u pogledu svojih bližih ideoloških pogleda i viđenja političke strategije. U ovom trenutku, lijeve i radikalnije frakcije imaju većinu u NPC, mada su i umjerene, reformističke frakcije snažne. To je pogotovo slučaj u organizaciji DSA u Njujorku. Marksisti imaju značajnu ulogu u organizaciji, pogotovo u NPC, mada daleko od toga da je njihova dominacija neupitna ili sigurna. To nije slučajno. Organizacija DSA je do 2017. godine bila malobrojna, vrlo slabo poznata u javnosti, čiji članovi su učestvovali na izborima isključivo kao kandidati Demokratske stranke. Ideološki, organizacija je bila reformistička ljevica. Od 2017. godine, zahvaljujući uspješnim kampanjama Bernija Sandersa i zbog prvog izbornog uspjeha Donalda Trampa, brojni Amerikanci, uglavnom mladi, politički se aktiviraju i radikalizuju, tako da se DSA, u cjelini posmatrano, pomjera ulijevo. Srednja starost njenog članstva smanjena je sa 68 na 33 godine. Ona se radikalizuje i dovodi u pitanje svoju dotadašnju socijaldemokratsku orijentaciju. To je, između ostalog, rezultiralo napuštanjem Socijalističke internacionale.
Da bi mogao da pobijedi sistem i bude izabran, Mamdani je morao da se bori protiv krupnog kapitala, koji je izdašno finansijski podržavao druga dva kandidata. To je inače problem ne samo u SAD nego i u drugim kapitalističkim zemljama. Formalno, izbori su slobodni i demokratski, jer svako može da se kandiduje ukoliko ispuni određene uslove. Suštinski, izbori ne mogu da budu slobodni i demokratski zato što kandidati i političke stranke imaju izrazito nejednak pristup resursima koji su potrebni da dođu do glasača. Ti resursi su mediji i novac. Mediji su u većini pod kontrolom privatnog kapitala, jer su u njegovom vlasništvu, a neki od njih su u vlasništvu države. Mamdani nikako nije mogao da ima ravnopravan pristup medijima jer je pripadnik političke organizacije koja je, sa stanovišta krupnog kapitala, radikalna i revolucionarna, a u svakom slučaju ne zastupa njegove interese i gledišta. Nije mogao da računa ni na donacije krupnog kapitala.
Endrju Kuomo, bivši guverner države Njujork i Mamdanijev glavni protivnik, dobio je 40 miliona dolara donacija krupnog kapitala. Mamdani nije imao ovu mogućnost. Ipak, on je prikupio četiri miliona dolara donacija, a na osnovu toga dobio je još 12 miliona dolara javnih sredstava. Ova sredstva Mamdani je mogao da dobije zahvaljujući sistemu javnog finansiranja izborne kampanje, koji ne postoji u svim dijelovima SAD i na izborima za sve nivoe vlasti, ali je prihvaćen u Njujorku prije četiri decenije. On znači da kandidat dobije četiri dolara budžetskih sredstava na svaki dolar donacija koje dobije od građana. Na ovaj način, ne otklanja se neravnopravnost kandidata, jer kandidati koje krupni kapital podržava i dalje imaju znatno više novca na raspolaganju, što je jedan od razloga zbog kojeg su izborni favoriti. Ipak, pomenuti sistem finansiranja izborne kampanje omogućava kandidatima koje krupni kapital ne podržava da obezbijede sredstva koja su potrebna za vođenje solidne kampanje. Kandidat treba da dokaže svoju ozbiljnost na taj način što će ubijediti dovoljan broj građana da mu daju sitne, male donacije. Nakon toga, zakon stupa u dejstvo i kandidat dobija još četiri puta toliko sredstava iz gradskog budžeta. Ovo omogućava kandidatima koji predstavljaju alternativu da se nadmeću i obezbjeđuje njihovu nezavisnost od krupnog kapitala.
Kandidati koji nemaju pristup medijima, kao što je slučaj sa demokratskim socijalistima, moraju da razviju masovnu organizaciju. Demokratski socijalisti Amerike, kao što smo vidjeli, imaju skoro deset puta brojniju organizaciju nego prije deset godina, ali ona, u američkim razmjerima, još uvijek nije masovna. Mamdani se oslonio na veliki broj volontera, kojih je bilo 100.000, koji su mu pomogli da vodi kampanju „od vrata do vrata“. Oni su posjetili tri miliona domaćinstava i obavili skoro 4,5 miliona telefonskih poziva. To je omogućilo Mamdaniju da njegov program dopre do običnog stanovnika Njujorka, što ne bi bilo moguće da se oslonio prevashodno na medijsku kampanju.
Suština je u programu
U ovom trenutku, nije tako važno da li je Mamdani reformista ili revolucionar. Njegove nadležnosti kao gradonačelnika Njujorka ograničene su na vođenje lokalnih politika. U SAD se ponovo govori o tzv. municipalnom (opštinskom) socijalizmu, koji je bio popularan oko polovine XX vijeka (pogotovo 30-ih godina), kada je jedan broj pripadnika Socijalističke partije stajao na čelu pojedinih većih i manjih gradova. Ideja je u tome da se pojedine socijalističke mjere preduzimaju na lokalnom nivou. Takav pristup danas je unekoliko lakši nego ranije jer su ideje demokratskog socijalizma popularnije u SAD nego ikad ranije. Načelno, pod demokratskim socijalizmom u SAD misli se na struju političkog mišljenja i djelovanja koja odbacuje i socijaldemokratiju i sovjetski tip sistema. Nekada su DSA praktično bili varijanta socijaldemokratije, a danas se takvom ideološkom i političkom pristupu protivi većina članova ove organizacije, iako socijaldemokratska shvatanja u njoj nisu rijetka i slaba. Oko četvrtine birača u Njujorku smatra se demokratskim socijalistima, a takvog opredjeljenja je čak 85% Mamdanijevih glasača. U SAD, pak, 74% birača koji glasaju za Demokratsku stranku smatraju da demokratski socijalizam najviše odgovara njihovim stavovima. U 2024. godini, čak 15% Trampovih glasača je izjavilo da preferira demokratski socijalizam u odnosu na kapitalizam. Ukupan broj birača koji podržavaju demokratski socijalizam je 42%. To ide ruku pod ruku sa shvatanjem 60% ispitanika da je ekonomski sistem ustrojen u korist korporacija i bogatih. Isti procenat ispitanika smatra da korporacije i bogati imaju prevelik uticaj u partijama za koje ovi ispitanici glasaju na izborima.
Tzv. opštinski socijalizam nužno mora dati ograničene rezultate. Mamdani je, prije svega, najavio zalaganje za porez na bogatstvo, koji treba da omogući obezbjeđivanje novca za socijalne programe. Da bi to bilo moguće, treba da dobije saglasnost vlasti na nivou države Njujork. To će biti prvi veliki sukob sa vlašću Demokratske stranke povodom jednog krupnog političkog i društvenog pitanja. Teško je očekivati da će Demokratska stranka, kao stranka krupnog kapitala, pristati na to. Kretanje u okvirima sistema znači da se brzo dolazi do granica sistema koje nije moguće preći. To će uticati na Mamdanija da preformuliše svoje politike, ali i da pokaže kako sistem ne dopušta demokratski izabranom gradonačelniku da vodi politiku za koju je dobio nesumnjivo većinsku podršku ako je ta politika suprotna interesima krupnog kapitala. Ipak, Mamdani su uzda u to da će moći da postigne uspjeh sličan onome koji je DSA postigla 2021. godine, kada je izdejstvovala oporezivanje milionera, a taj novac je upotrijebljen za javne škole i smanjivanje zakupnina stanova. Ovaj put, Mamdani računa i na to da će guvernerka države Njujorka ići u reizbor sljedeće godine, pa će i sama procjenjivati da li joj je politički isplativo da podrži Mamdanijevu kampanju „Oporezujte bogate“. Osim toga, Mamdani računa i na pritisak sindikata i društvenih pokreta, s kojima vodi kampanju, a očekuje i učešće desetina hiljada volontera koji treba da utiču na javno mnjenje i na taj način izvrše pritisak na vlasti pod kontrolom Demokratske stranke. Oporezivanje bogatih nije samo sebi svrha. Ono treba da omogući ostvarivanje osnovnih izbornih obećanja: briga za svu djecu, brzi i besplatni autobusi, jeftina javna stanogradnja 200.000 dostupnih stanova za sve u periodu od deset godina, osnivanje prodavnica prehrambenih proizvoda koje će se prodavati po povoljnijim cijenama a bile bi u vlasništvu grada.
Demokratski socijalisti izjavili su nakon izborne pobjede da „socijalizam pobjeđuje“. Kad bi to mislili bukvalno, bili bi u krivu, jer socijalizam ne može da pobijedi u samo jednom, makar najvećem, gradu. Njihova poruka, međutim, bila je simbolična. Treba da znači da je pobijedio kandidat koji za sebe otvoreno kaže da je socijalista i koji treba da se bori protiv sistema prilikom upravljanja najvećim američkim gradom. On treba da se bori protiv sistema djelujući u granicama sistema, što je težak izazov. Tramp je isprva prijetio da će uskratiti finansije Njujorku. Kasnije je povukao tu izjavu, mada i dalje nije jasno (možda ni njemu samom) kako će postupati. Guvernerka Njujorka već je najavila da neće podržati Mamdanijeve prijedloge usmjerene na oporezivanje bogatih. To sužava manevarski prostor i svodi izborni program na one mjere koje je moguće provesti u datim budžetskim okvirima. Mamdanijeva ideja je da godišnje obezbijedi devet milijardi dolara više u budžetu. Porez na korporativnu dobit bio bi povećan sa 7,25 na 11,5%, dok bi građani koji zarađuju više od milion dolara godišnje plaćali dodatnih 2% poreza. Time se sistem, naravno ne urušava i ne uništava, ali krupni kapital nije spreman da se odrekne tolikih milijardi. Mamdaniju je to jasno. Budući da je uplašio krupne kapitaliste, on je nastojao da ih primiri i da pokaže kako je spreman na kompromis i hod kroz institucije. Vidjećemo da li je time napravio suštinsku grešku, jer pokušaji da se primiri krupni kapital uvijek završe kapitulacijom pred njim. Kandidat koji ne razumije neumoljivost krupnog kapitala i pokuša da paktira s njim na kraju bude razočarenje za svoje birače. Sistem umrtvi njegovu borbenost i svede ga na pukog reformistu, čije reforme postanu mnogo umjerenije nego što su u početku glasile. Da li će tako biti i u ovom slučaju, ostaje da se vidi.
U svakom slučaju, nije lako nalaziti se u „sendviču“ između obećanja biračima, koja i nisu bila radikalna, i sistema koji ne dopušta bilo kakve udare na njegove temelje. Mamdani, naravno, ne može da uvede socijalizam u Njujork, ali može da vodi politiku koja se principijelno razlikuje od politike njegovih prethodnika. Snažnije oporezivanje bogatih i preraspodjela bogatstva ne znače socijalizam i ne dovode do sloma kapitalizma, čak i kad bi se provodili na državnom nivou, ali jesu antisistemske mjere. Da li će Mamdani imati snage da ih sprovede, zavisiće od snage njegovih protivnika, njegove odlučnosti, ali i od toga da li će željeti, znati i moći da nađe način da izvrši masovni pritisak na one, prvenstveno na nivou države Njujork, koji će nastojati da ga ometu u tome.
Vjerovatno je da Mamdani neće moći da učini mnogo toga ako se ograniči na borbu za oporezivanje bogatih. Čak i ako bi dodatno oporezivanje bogatih moglo da se izvede, pitanje je da li bi potrajalo do kraja njegovog mandata. Drugi put je sigurniji, ali je njime teže ići, čak i kad postoji nepokolebljiva odlučnost da se to čini. Taj put je razvoj alternativne ekonomije, koji se ogleda u razvoju javnih preduzeća, radničkih kooperativa, a možda i lokalnih javnih finansijskih institucija. Drugim riječima, Mamdani bi mogao pokušati da obezbijedi stalne izvore prihoda za ostvarenje svog programa na način da ne zavisi od toga da li će biti usvojeno dodatno oporezivanje bogatih, da li će ono biti sprovedeno i koliko dugo će trajati. Time bi već iskoračio na put borbe za novo društvo, makar samo u okvirima jednog, istina najvećeg, grada, što za američke prilike nije malo.