Nešto neobično se nedavno dogodilo. Najsvežiji Ekonomski izveštaj Predsednika posvetio je celo jedno poglavlje napadu na socijalizam pod naslovom „Tržište protiv socijalizma“.[i] Jedini intelektualno častan deo Ekonomskog izveštaja jeste razlog koji je dat za dodeljivanje ne manje od 45 stranica socijalizmu:
„Imali smo period u američkoj istoriji kada su u centru i prvom planu velikih debata bile dobre osobine rivalskih ekonomskih sistema, a termini rasprave i karakteristike nadmećućih gledišta bili naširoko poznati. Jasno je da se takvo vreme vraća. Detaljni predlozi javnih politika samozvanih ‘socijalista’ stiču podršku u Kongresu i zadobijaju značajnu javnu pažnju.“
Buržoazija u Sjedinjenim Državama postaje nervozna, a tehnokrati kapitalističke države odgovaraju na bujajuću opasnost idući putem njihovog načina diskreditacije rastuće popularnosti socijalističke alternative.
Na žalost po vladajuću klasu Sjedinjenih Država, autori Ekonomskog izveštaja učinili su poprilično loš posao u pokušaju blaćenja socijalizma. Poglavlje počinje definicijama socijalizma i predstavlja njihovu kritiku suštinski u četiri dela:
- Ekonomika socijalizma;
- Praćenje socijalističkih dostignuća;
- Ekonomska sloboda i životni standard u širokom pregledu zemalja;
- Socijalizovano zdravstvo: slučaj „Medicare za sve“.
Svaki deo sadrži posebne slučajeve, primere zemalja i obilje ponavljanih pogrešnih argumenata. U ovom članku usredsredićemo se samo na dva najznačajnija kriticizma: „neželjene posledice“ kolektivizacije poljoprivrede SSSR-a i performanse centralnog planiranja.
„Neželjene posledice“ kolektivizacije poljoprivrede
Ekonomski izveštaj navodi da je „usledila glad“ 1923–33, tvrdeći da je „oko šest miliona ljudi umrlo od gladovanja“. Da bi ilustrovao ove ljudske gubitke kao konkretan primer propasti socijalističke ekonomske politike, Ekonomski izveštaj uključuje sledeći grafikon, koji pokazuje godišnji smer rađanja i smrti u Ukrajini između 1924. i 1939. godine.
Autori tvrde da ne samo da su milioni umrli kao rezultat gladi, već i da se „milioni ljudi nisu više rodili“. Gladovanje je krivica manjkave socijalističke ekonomske politike. Stepen zbog koga se ovo desilo zahvaljujući političkim odlukama osporavan je od mnogih istoričara,[ii] ali čak i kada bismo dopustili da je to bila greška politike, a ne loše žetve, to ne bi spasilo stvar.
Da bismo imali širi i uporedni pogled, treba posmatrati period kapitalističke restauracije posle 1990. godine. Na primer, u slučaju Ukrajine, populacioni trendovi predstavljaju poprilično dramatičnu sliku. Kao što se može videti na sledećem grafikonu, tranzicija od socijalizma ka kapitalizmu vodila je dramatičnom padu stanovništva u Ukrajini. Zaista, obnavljanje kapitalizma ubilo je između dva do tri puta više ljudi u već razvijenoj Ukrajini nego glad 30-ih koja se dogodila u siromašnim i nazadnim okolnostima.
Napomena: da ne bi bilo zabune potrebna su objašnjenja kateogrija iz tabele. Petogodišnja stopa smrtnosti se dobija kada se broj umrlih podeli sa populacijom. Umrli po godini su u stvari prosek za petogodišnji period. Povećanje umrlih se dobija množenjem sa pet povećanja po godini, a stavka umrli množenjem povećanja umrlih sa pet. Kumulativno povećanje se dobija sabiranjem petogodišnjih perioda. Stopa povećanja je količnik povećanja umrlih i ukupne populacije.
Slična kretanja važe i za Rusiju. Ukupni porast umrlih usled uvođenja kapitalizma iznosi oko 12 miliona od 1986. do 2009. godine.
Nije čudno, nakon što je u razvijenim zemljama kapitalizam oterao polovinu stanovništva u siromaštvo i očaj, da se otkrilo na kraju da on nije u stanju da reprodukuje radnike od kojih zavisi.
Sjedinjene Države, a sada i Velika Britanija, već su pokazale pad očekivanog trajanja života. Smrtni slučajevi usled trovanja, samoubistava, oboljenja jetre, a to su nevolje siromaštva i depresije, uzimaju sve veći danak.
Veliki deo ovih gubitaka, ilustrovan krivom „trovanja“ na sledećem grafikonu, jeste izazvan namernim promovisanjem zavisnosti od opijata. Od prisiljavanja Kineza na opijum od strane Istočno-indijske kompanije 1840-ih, preko Bayerovog prodajnog heroina kao „leka“ za morfin 1895. godine, do agresivnog marketinga oksikontina Purdoove farmacije počev od 1995. godine, kompanije su videle zavisnost kao siguran izvor zarade. Tako su „legitimne“ farmaceutske kompanije otvorile vrata zavisnosti, koja je zatim dodatno korišćena od strane crnog kapitalizma u grotlu ilegalnih droga. Njihovi profiti se potom peru preko blue čip[iii] banaka kao što je HSBC, banke koja je osnovana baš od profita trgovine opijumom Kini.
Performanse centralnog planiranja
Osnovna teza Ekonomskog izveštaja je da centralno-planska ekonomija deluje lošije od tržišne privrede. Ruska istorija nam daje tuce kontrolisanih eksperimenata da bismo testirali ovu tezu. Imali smo početno uspostavljanje podruštvljene planske ekonomije krajem 20-ih i ranih 30-ih, a zatim uvođenje liberalne tržišne privrede tokom 1990-ih.
Ako je tačno da je socijalizam, uzimajući u obzir sve osobenosti nacionalnog karaktera ili nacionalne kulture, izrazito inferiorniji od kapitalizma, onda bi tranzicija ka socijalizmu trebala biti povezana sa padom u ekonomskom rastu, a prelazak u kapitalizam sa ubrzanjem rasta. To je zaista bilo obećanje ruskom narodu oko 1990. godine, dato od američkih ekonomista sa sličnim pogledima kao kod autora Ekonomskog izveštaja. Liberalna teorija je tvrdila da kada se jednom preduzeća oslobode države, „magija tržišta“ će osigurati da ona međusobno deluju produktivno i efikasno na opštu dobrobit. Ali, ovakva vizija ekonomije previše je precenila ulogu tržišta. Čak i u takozvanim tržišnim privredama, tržišta koja su opisana u ekonomskim udžbenicima jesu izuzetak, ograničena na specijalizovana područja kao što su svetska tržišta nafte i deviza. Glavna industrijska infrastruktura jedne privrede zavisi od složenog međusobno povezanog sistema redovnih odnosa proizvođača i potrošača, pri čemu isti dobavljači stabilno snabdevaju iste korisnike iz nedelje u nedelju.
U SSSR-u, ovaj međusobno povezani sistem se protezao na dva kontinenta i uvukao u svoju orbitu nekoliko drugih privreda: Istočnu Evropu, Kubu, Severni Vijetnam. Preduzeća su zavisila od redovnih državnih narudžbi, čiji se materijal mogao slati drugim preduzećima hiljadama kilometara daleko. Čitavi gradovi i zajednice širom divljine Sibira oslanjali su se na ove redovne porudžbine za njihov ekonomski opstanak. Jednom kada je država bankrotirala da bi nastavila da izdaje ovakva određenja, kada više nije mogla da isplati plate, i jednom kada je uklonjena mreža koja je koordinirala narudžbine, nije nastala spontana samoorganizacija ekonomije koju je obećala liberalna teorija, već je nastupio domino efekat kolapsa.
Bez ikakvih trebovanja, fabrike u primarnoj industriji su se zatvorile. Bez isporuka komponenti i zaliha, sekundarne industrije nisu više mogle nastaviti proizvodnju, pa su i one takođe zatvorene. U zamašnoj i razornoj kaskadi, industrija za industrijom je zatvorena.
Brojke u tabeli 3 pokazuju koliko je daleko nazadovala ekonomija. Ove brojke takođe pokazuju koliko je malo oporavka bilo od tada čak posle 13 godina funkcionisanja slobodnog tržišta.
Da je ekonomija nastavila rast čak i sa umerenom stopom iz godina Brežnjevljeve vladavine (recimo 2,5 %), onda bi industrijska proizvodnja dostigla 140 % nivoa iz 1990. godine. Neto efekat 13 godina kapitalizma jeste da je ostavio Rusiju sa polovinom industrijskog kapaciteta koji se mogao očekivati čak i od najsiromašnijih proizvodnih godina socijalističke privrede.
Ekonomisti Sjedinjenih Država mogu dokazivati da je ovaj slab učinak bio samo ishod veoma radikalnih promena u ekonomskom sistemu. Ali, kako objasniti 13 godina bezdana ekonomskog propadanja?
Dopustimo da sada uporedimo ovaj period ponovnog uvođenja kapitalizma sa prvim godinama prelaska u socijalistički privredni sistem. U ovom slučaju imamo početak sa istinski revolucionarnom promenom u načinu proizvodnje bez prethodnog presedana, sa neobrazovanim stanovništvom i bez ekonomskih saveta spoljnog sveta. Ako bi sve sličilo kapitalističkoj tranziciji, neko bi očekivao da će naći ponavljanje u ključnim ekonomskim statistikama. Ali šta možemo videti u tabeli 4? Obimni rast!
Zaključak
Između 1930-ih i 1960-ih ekonomska superiornost socijalizma nad kapitalizmom bila je naširoko prepoznata i prihvaćena. Ekonomski izveštaj predstavlja lament da se sve ovo desilo i brigu da bi moglo ponovo da se vrati. Nakon Regana i Tačer, i pobede Zapada u Hladnom ratu, kratko je izgledalo kao da je istorija obrnuta. U ranim 90-im trijumfalna zapadnjačka ekonomska profesija obznanila je da je socijalizam promašio, i da je superiornost tržišne ekonomije odlučno uspostavljena. Ali to je greška poistovećivanja političko-vojne pobede sa ekonomskom.
Ako neko upoređuje obećanja zapadnjačkih ekonomista sa realnošću sovjetske privrede, onda su ona izgledala sjajno. Suočeni sa rastućom popularnošću socijalističke politike u Sjedinjenim Državama, autori Ekonomskog izveštaja nastavljaju sa obećanjima iz 1990. godine kao da su ona ispunjena. Ali, jaz između date reči i sumorne stvarnosti kapitalizma u Rusiji postao je suviše velik da bi se suočili sa njim: drastično smežurana privreda i milioni umrlih. Nije onda čudno da se ekonomisti predsednika Trampa vraćaju na fantastične i diskreditovane zavete Reganove ere.
- Allen, Robert C. Farm to factory: A reinterpretation of the Soviet industrial revolution. Vol. 11. Princeton University Press, 2003.
- Case, Anne and Angus Deaton. “Rising Morbidity and Mortality in Midlife among White non-Hispanic Americans in the 21st Century.” Proceedings of the National Academy of Sciences, 112(49):15078–15083, 2015.
- Pockney Bertram Patrick. Soviet statistics since 1950. Aldershot (UK) Dartmouth, 1991.
* Glasnost je termin kojim se označava početak reformi Mihaila Gorbačova tadašnjeg Generalnog sekretara Komunističke Partije Sovjetskog Saveza
[i] Jasno je bilo povremenih spominjanja socijalizma, kao u Ekonomskim izveštajima iz 1991. i 1992. godine. Međutim, termin je korišćen jednom i dva puta u tim izveštajima bez ikakve suštinske kritike. Zaista, oba izveštaja koriste istu predložnu rečenicu: „Ove promene obećavaju širom sveta rešenje intelektualnih debata koje istrajavaju decenijama.“
[ii] Tauger, Mark B. “The 1932 Harvest and the Famine of 1933.” Slavic Review 50.1 (1991): 70-89.
[iii] Termin „blue chip“ u anglosaksonskim zemljama označava krupne kompanije koje zbog prepoznatljivog kvaliteta proizvoda i brenda lako izlaze na kraj u teškim vremenima.
Izvor MONTHLY REVIEW ONLINE
PREVOD Vladimir Vasić