Kada vlasnici i zaposleni u malim i srednjim tvrtkama u Hrvatskoj, a prema podacima iz 2015 godine na hrvatski MSP sektor1 otpadalo je dvije trećine svih zaposlenih u poslovnim subjektima2, tvrde da ih porezna davanja silno opterećuju i da uz postojeće poreze veliki broj njih jedva preživljava, da li te tvrdnje možemo smatrati vjerodostojnim s obzirom na činjenicu da je ukupno porezno opterećenje u Hrvatskoj, a posebno porezi i doprinosi na kapital i rad, na razini evropskog prosjeka ili čak ispod EU prosjeka3? Također, da li može biti istinita tvrdnja da bi smanjenje javne potrošnje koje bi proizašlo iz rezanja poreza i većeg broja otkaza u javnom sektoru, umjesto poticaja MSP-u značilo dodatni uteg tom segmentu domaće privrede?!

U nastavku ćemo pokušati objasniti zašto je potvrdan odgovor na oba pitanja ispravan te zašto se na njih daju pogrešni odgovori.

Prema različitim istraživanjima i podacima službene statistike, Hrvatska ne spada u skupinu evropskih zemalja s najvišim udjelima javne potrošnje u bruto društvenom proizvodu (BDP) niti je među evropskim zemljama koje imaju iznadprosječno visoke porezne stope na kapital i rad, dok po broju zaposlenih u javnom sektoru i javnoj administraciji u odnosu na ukupan broj zaposlenih Hrvatska je značajno ispod EU prosjeka4. Također,  evropske zemlje koje imaju veći udio javne potrošnje u BDP-u i veće porezno opterećenje kapitala i rada od Hrvatske, nisu neke zaostale već ekonomski najrazvijenije evropske zemlje, poput skandinavskih.

Unatoč takvim podacima službene statistike, hrvatski srednjostrujaški mediji, razni ekonomski ‘stručnjaci’ i političari mantrički ponavljaju da Hrvatska ima najglomazniji javni sektor, najveće poreze iz kojih se financira gomila „uhljeba“ na „izmišljenim“ radnim mjestima u javnom sektoru i da je to glavni razlog zaostalosti hrvatske privrede. Takav stav izražava i veliki broj vlasnika i zaposlenih u malim i srednjim tvrtkama. Kako objasniti takvo nepoklapanje između službenih statističkih pokazatelja i zaključaka koje o odnosu privatnog (‘realnog’) i javnog sektora i razlozima zaostalosti hrvatske privrede iznose ekonomski ‘stručnjaci’?! Iz čega proizlazi uvjerljivost takvih stavova koji nemaju uporište u službenim statističkim pokazateljima?

Michael Lebowitz, u eseju „Pogreška svakodnevnih pojmova“5, ističe kako osobe, poput spomenutih vlasnika i zaposlenika malih i srednjih poduzeća, ispravno percipiraju ekonomsku realnost koja se na njih neposredno odnosi, dakle govore istinu kada kažu da porezi i doprinosi koje plaćaju predstavljaju za njih ozbiljno opterećenje.  Problem nastaje kada se iz ispravne individualne perspektive izvode teorije o funkcioniranju i dinamici ukupnog ekonomskog sustava. Pozivajući se na Marxovu kritiku vulgarnih ekonomista, Lebowitz kaže da vulgarni ekonomist ne čini ništa drugo nego prevodi specifične pojmove kapitalista ‘zarobljenih konkurencijom’ u prividno više teorijski i općenitiji jezik i time pokušava demonstrirati ispravnost tih pojmova. Na taj način on ‘svakodnevne pojmove“ pretvara u apologetiku kapitalističkih odnosa, promovirajući „dogmu koja odgovara interesu vladajućih klasa“.

Iz prevođenja ‘svakodnevnih pojmova’ u teoriju dolazi se do pogrešnih objašnjenja kako funkcionira kapitalistička ekonomija i pogrešnog razumijevanja odnosa privatnog i javnog sektora. Slikovita paralela jest pogrešno zaključivanje o kretanju Zemlje i Sunca, kada se ono izvodi iz individualne (pojavno-empirijske) percepcije njihovog kretanja. Naime, iz individualne perspektive nekoga tko sa površine Zemlje gleda kako Sunce svakoga jutra izlazi na istoku i tijekom dana se preko nebeskog svoda kreće ka zapadu spontano se nameće zaključak da Zemlja miruje a Sunce se oko nje kreće.  No, taj zaključak, temeljen na ‘svakodnevnim pojmovima’, pogrešan je i tek nam je postptolomejska astronomija pokazala da je pogrešan. Slična je stvar sa zaključivanjem o funkcioniraju kapitalističke ekonomije na temelju perspektive osoba ‘zarobljenih u kapitalističke odnose proizvodnje’. Iz istinite i empirijski vjerodostojne tvrdnje da domaći MSP sektor opterećuju visoka porezna davanja, izvode se pogrešna objašnjenja uzroka tog opterećenja. Kada prosječni mali i srednji kapitalist ili radnik koji za njih radi vide kolika im ostane zarada i kolika je njezina kupovna moć nakon što plate poreze i doprinose, kada vide da javni sustavi koji se financiraju porezima i doprinosima imaju sve lošiju kvalitetu i slabiju dostupnost usluga te su prožeti klijentelističkim praksama (zapošljavanja, dodjele poslova), tada spontano prijemčive postaju teorije koje porezna davanja za javni sektor i kolektivnu dimenziju potrošnje vide kao glavni uzrok problema i niskih dohodaka u MSP sektoru.

Lebowitz u eseju „Pogreška svakodnevnih pojmova“ ističe da se kod teorija o funkcioniranju kapitalističkog sistema koje se metodološki izvode iz individualne perspektive6 čini tzv. pogreška kompozicije.  Čitav je niz primjera pogreške kompozicije, do nekih su došli i građanski ekonomisti7 koji su shvaćali važnost razmatranja ekonomskih pojava i odnosa iz perspektive društveno-ekonomske cjeline8 .Recimo, jedan od poznatih primjera jest tzv. paradoks štednje9 prema kojem se iz onog što vrijedi za pojedinačnog štedišu (što više bude štedio veći će biti iznos njegove individualne štednje) pogrešno izvodi opće pravilo za ekonomiju (što više ljudi bude štedjelo ukupna štednja u ekonomiji biti će veća).  Građanski ekonomist J.M.Keynes pokazao je da će učinak biti suprotan jer što više ljudi u tržišnoj ekonomiji štedi to je manja ukupna potrošnja, a uz manju ukupnu potrošnju/potražnju manja je ukupna proizvodnja i zaposlenost, manji su dohotci i u konačnici manja je mogućnost individualne štednje. Do sličnog zaključka, ali uz drugačije ‘pokretače’ uzročnog niza, došao je i Marx u njegovoj analizi funkcioniranja kapitalističkog načina proizvodnje i njegove strukturne sklonosti krizama.

Marx je, također,  pokazao koliko je pogrešna tvrdnja, koju ponavljaju brojni mali i srednji poduzetnici, da kapitalistički način proizvodnje svakom daje priliku da postane kapitalist ako je dovoljno sposoban, kreativan i vrijedan. Prema takvim interpretacijama, oni koji unatoč toj mogućnosti, objektivno otvorenoj svima, ne postanu kapitalisti nisu to postali prije svega zbog njihovih subjektivnih razloga i ograničenja. Marx pokazuje da se radi o pogrešci kompozicije gdje pojedinci mogu postati kapitalisti, ali većina radno sposobne populacije to nikako ne može niti će ikada moći jer osnovu na kojoj se reproduciraju kapitalistički odnosi proizvodnje čini klasna podjela na manjinu koja je vlasnik sredstva za proizvodnju i radnu većinu koja mora prodavati svoju radnu snagu vlasnicima sredstava za proizvodnju, stvarati višak vrijednosti i biti eksploatirana da bi preživjela10. Drugim riječima, dok su kapitalistički odnosi proizvodnje dominantni broj kapitalista ne može premašivati vrlo mali dio populacije, čak i kad bi svi ljudi u društvu bili kreativni, sposobni i voljni biti kapitalisti.

Marx ukazuje na još jednu pogrešku kompozicije prema kojoj svaki kapitalist želi da ukupna razina potrošnje u ekonomiji bude što veća i da radnici koji rade kod drugih kapitalista imaju što veće plaće kako bi mogli biti što bolji kupci njegovih proizvoda11, uz iznimku njegovih vlastitih radnika koje ne tretira kao konzumente već kao radnike čije su plaće njemu trošak pa ih nastoji što više smanjiti. S obzirom da svaki kapitalist u njegovom djelovanju zaboravlja da drugi kapitalisti također nastoje smanjiti plaće svojih radnika, Marx ukazuje da je učinak konkurencije kapitalista i njihova ‘ravnodušnost i nezavisnost jednih od drugih’, tendencija prema kapitalističkim krizama.

Da se vratimo na slučaj malih i srednjih poduzeća i njihovu jadikovku kako ih previsoki porezi u Hrvatskoj guše i da je to glavni uzrok njihovih problema.  Kako to da u Njemačkoj ili Švedskoj, zemljama u kojima ostvarenu zaradu MSP sektora država oporezuje većim poreznim stopama nego u Hrvatskoj,  to ne predstavlja problem kao u Hrvatskoj? Neposredni i intuitivno razumljiv razlog jest činjenica da iznos koji ostane zaposlenima u prosječnom njemačkom ili švedskom MSP poduzeću nakon plaćanja poreza i svih davanja državi, dovoljno je visoke kupovne snage da u kombinaciji sa dostupnošću i kvalitetom javnih usluga, puno bolje zadovoljava temeljne potrebe nego što to čini iznos koji ostane zaposlenima u prosječnom hrvatskom MSP poduzeću. Pogreška kompozicije javlja se kada se iz tog neposrednog i empirijski istinitog uvida izvode teorije o uzrocima većeg poreznog opterećenja i manje kupovne moći dohotka koji ostane nakon plaćanja poreza u hrvatskom MSP sektoru.

U odgovoru na pitanje zašto prosječnom njemačkom i švedskom MSP poduzeću porezi ne predstavljaju problem kao hrvatskom, potrebno bi bilo razmotriti povijesnu ‘putanju’, geo-političke faktore i kapitalističku strukturnu logiku koje su njemačku i švedsku privredu i njihov MSP sektor dovele u dominantnu poziciju na globalnim tržištima. S obzirom da je to zadatak koji premašuje planirani opseg ovog teksta, fokusirat ću se na sažeti opis strukturne logike jer ona u sebi odražava i specifičnu povijesnu putanju i političke faktore .

Ono što karakterizira njemačke i švedske kompanije jest visoka produktivnost rada i tehnološka i ‘know-how’ sofisticiranost proizvodnih procesa12. To im daje konkurentsku prednost na domaćim i stranim tržištima što vodi visokim zaradama iz kojih se ne samo isplaćuju veće nadnice njemačkim i švedskim radnicima, već osigurava izdašno financiranje investicija, istraživanja i razvoja, obrazovanja, zdravstva, infrastrukture, kolektivnih sustava solidarnosti (mirovina, socijale). Dominantna pozicija njemačkih i švedskih kompanija na globalnom tržištu omogućava ne samo bolje zadovoljenje potreba njihovih radnika već i zadržavanje dominantne pozicije kroz velike iznose prisvojene vrijednosti/viška vrijednosti i snažnu razvojnu potporu države. Može se reći da njemačka i švedska ekonomija u okviru tržišnih pravila imaju ispunjene uvjete za ostanak u „začaranom krugu razvijenosti“, dok male ekonomije na (polu) periferiji svjetskog kapitalističkog sustava, poput Hrvatske, institucionalizacija tržišnih pravila (slobodnog protoka roba i financija) zadržavaju u „začaranom krugu nerazvijenosti“13. Pritom, relativno visoke nadnice njemačkih i švedskih radnika nisu samo posljedica veće produktivnosti rada i tehnološke superiornosti njihove proizvodnje već su povijesni doseg borbi radničkog pokreta, kao i kontinuirano niskog pritiska rezervne armije nezaposlenih.

Sektor malih i srednjih poduzeća (MSP) vezan je i neposredno i posredno uz najsnažnije korporacije. Neposredno, njemački MSP sektor ili,  kako ga oni nazivaju –  Mittelstand, sudjeluje u proizvodnim i vrijednosnim lancima najsnažnijih njemačkih kompanija iz automobilske, kemijske, elektroničke, prehrambene industrije, što malim i srednjim poduzećima osigurava pored visokih zarada privilegiran pristup ‘state of the art’ tehnologiji, ‘učenju kroz činjenje’ (‘learning by doing’) i razvoju nekodificiranog znanja (‘tacit knowledge’), ključnog za visoku produktivnost i složenost rada. Država osigurava različite oblike podrške – prije svega kroz ulaganja u istraživanje i razvoj, znanstveni i obrazovni sustav, razvoj infrastrukture i utjecaj na politike nadnacionalnih ekonomskih, političkih i financijskih institucija, poput EU ili Europske centralne banke (ECB), kako bi išle u prilog ili kako ne bi ugrožavale dominantnu tržišnu poziciju njemačkih korporacija. Financijski i bankarski sustav ‘recikliraju’ ostvarene zarade i kreditiraju po povoljnim uvjetima kakve nemaju poduzeća na kapitalističkoj (polu)periferiji.

Pored neposrednog sudjelovanja u proizvodnim i vrijednosnim lancima najsnažnijih korporacija i lidera na svjetskim tržištima, njemačka i švedska poduzeća iz MSP sektora ostvaruju i posredno značajne koristi od visokih zarada najsnažnijih korporacija i velike javne potrošnje. Naime, oni formiraju dovoljno visoku razinu ukupne potražnje da prosječnom MSP poduzeću koje posluje u tzv. non-tradable sektoru konkurencija ne predstavlja zapreku da ostvari zaradu koja omogućava investicije14 i relativno visoke nadnice zaposlenima. Pritom, zbog visoke produktivnosti rada viši materijalni standard omogućen je uz efektivno manje utrošenih radnih sati nego u tehnološki zaostalim ekonomijama gdje radnici moraju raditi vremenski duže i intenzivnije za nižu kupovnu moć nadnica.

Tako dolazimo do pozicije hrvatskog MSP sektora i općenito hrvatske privrede u međunarodnoj podjeli rada. Kako je već napomenuto, razmatranjem povijesne putanje nećemo se detaljnije baviti u ovom tekstu, no ono što je važno istaknuti jest da je naslijeđene proizvodne snage i proizvodnu strukturu iz vremena Jugoslavije integracija u globalna tržišta i povlačenje države iz aktivne ekonomske uloge dodatno unazadila, ‘okoštala’, produbila tehnološki zaostatak za najrazvijenijim privredama poput Njemačke ili Švedske.

Proces ‘okoštavanja’ hrvatske privredne strukture manifestirao se u vidu deindustrijalizacije, ekonomskog modela rentijerske ekstrakcije bez razvoja proizvodnih snaga, povećanja strukturne nezaposlenosti i rapidnog rasta vanjskog duga, dominacije sektora trgovine i generalnog oblikovanja privredne strukture i podjele rada na niskom stupnju prisvojene vrijednosti. Proces ‘okoštavanja’ privredne strukture vodio je i vodi do gašenja velikih industrijskih poduzeća, naslijeđenih iz vremena Jugoslavije, čime se gubi osnova za razvoj znanja u proizvodnji proizvoda koji pored izravnog zadovoljenja potreba ljudi, mogu donositi deviznu zaradu i unaprjeđivati produktivnost rada.

U situaciji gašenja praktičkih svih velikih industrijskih sustava i  ekonomske orijentacije države na liberalizaciju trgovine, financija i zaštitu stranih vjerovnika, privredna struktura nije mogla nego dodatno ‘okoštati’. Treba još jednom ponoviti da je učinak ‘okoštavanja’ privredne strukture taj da njezini proizvodi sadrže više utrošenog rada i na tržištu se razmjenjuju za proizvode ‘robusnih’ privrednih struktura koje sadrže manje utrošenog rada. U prijevodu, to znači da radnik iz  prosječnog hrvatskog MSP poduzeća mora raditi duže i napornije i nesigurnije za slabiju kupovnu moć nadnice nego radnik u prosječnom njemačkom ili švedskom MSP poduzeću, a uz to još ima lošiju kvalitetu i dostupnost javnih usluga. Taj odnos blokiranog razvoja, nejednake razmjene i imperijalističkog transfera vrijednosti od tehnološki zaostalih, manje produktivnih i ‘okoštalih’ privrednih struktura prema privredama „robusnih“ struktura15, nije posljedica visine poreza i veličine javnog sektora već strukturne logike nejednakog i kombiniranog razvoja16 u okviru kapitalističkog načina proizvodnje.

Kada se uzmu u obzir strukturni razlozi nejednake tržišne snage tada postaje jasnije zašto relativno veći porezi koje plaćaju njemačka ili švedska mala i srednja poduzeća predstavljaju neposredno manje opterećenje nego niži porezi koje plaća hrvatski MSP sektor. Čak štoviše, veći iznosi poreza omogućavaju njemačkoj i švedskoj državi snažnu razvojnu funkciju i potporu ‘robusnosti’ njihove privredne strukture, što jača tržišnu poziciju i zarade njihovog MSP sektora.

Nažalost, kada se ekonomska pozicija malih i srednjih poduzeća  ne analiza iz perspektive cjeline ekonomskih odnosa, već se teorije o funkcioniranju ekonomije izvode iz neposrednog iskustva vlasnika i zaposlenih u hrvatskom MSP sektoru, ‘zarobljenih u kapitalističkim odnosima proizvodnje’,  tada se dešava pogreška kompozicije koja vodi nerazumijevanju odnosa i dinamike između elemenata privrednog sustava.

Jedna od takvih pogrešnih no vrlo raširenih interpretacija jest ona koja ističe da su osnovni problem hrvatskog MSP sektora previsoki porezi iz kojih se financira prevelika javna potrošnja i ‘izmišljena radna mjesta stranačkih uhljeba’ ili iz kojih se financiraju gubitaši u brodograđevnom sektoru, prometu (željeznica), poljoprivredi itd.

Prema toj teoriji, koju su nažalost prihvatili i mnogi radnici iz hrvatskog MSP sektora, najbolji način da se popravi pozicija malih i srednjih poduzeća i radnika zaposlenih u njima jest da država sreže poreze. U daljnjoj iteraciji to bi značilo rezanje javne potrošnje koja se financira iz tih poreza, a to znači otpuštanje velikog broja ‘uhljeba’ iz javnog sektora te rezanje subvencija brodogradnji, poljoprivredi i ostalim gubitašima koji ne mogu bez pomoći države opstati na tržištu. Takvo smanjenje poreza navodno bi omogućilo hrvatskom MSP sektoru da prodiše, da bude konkurentniji, da mu više novaca ostane za razvojne investicije i za veće nadnice radnika.  Time bi se, navodno, stvorila zdrava i održiva ekonomska baza u vidu malih i srednjih poduzeća koji organski rastu na slobodnom tržištu bez ekonomski štetnog i nepravednog državnog uplitanja.

Kao i u ostalim primjerima pogreške kompozicije, takva teorija je pogrešna jer se temelji na jednostranoj percepciji i svakodnevnim pojmovima aktera ‘zarobljenih u kapitalističke odnose proizvodnje’. Naime, kao što smo već naveli, vlasnici i radnici malih i srednjih poduzeća neposredno vide relativno nisku zaradu (niske kupovne moći) i visoke iznose poreza koje moraju plaćati te nekvalitetne usluge i klijentelizam javnog sektora. Zbog tog  iskustva spontano postaje uvjerljiva teorija da je za poboljšanje njihove pozicije dovoljno srezati poreze,  dok rezanje javne potrošnje i otpuštanje ‘uhljeba’ ne bi  predstavljalo nikakvo opterećenje već bi bio pravedan čin prema onima koji ne stvaraju nikakvu vrijednost već žive od poreznih nameta ‘realnom sektoru’ koji jedini mukotrpno stvara vrijednost.

Ostavimo li po strani negativno solidarni resantiman u podlozi takve naracije, resantiman kakvog potiču kapitalistički odnosi konkurencije koji su posebno zaoštreni u MSP sektoru na kapitalističkoj (polu)periferiji, teorija koja uvjerava da bi radnicima u ‘realnom sektoru’ bilo bolje kada bi se smanjili porezi i otpustili „uhljebi“ iz javnog sektora zanemaruje značaj javne potrošnje za poslovne rezultate najvećeg broja malih i srednjih poduzeća. Utjecaj javne potrošnje zanemaren je jer nije neposredno vidljiv individualnim akterima17, kao što su vidljivi porezi koje plaćaju.

Naime, s integracijom u evropska i globalna tržišta i nepostojanjem politika za povećanje robusnosti privredne strukture, došlo je do deindustrijalizacije zemlje . Osim turizma kao izvora deviza od rentanja prostora, proizvodni i izvozni kapacitet nacionalne ekonomije se smanjio. Državna potrošnja postala je ključna sastavnica ukupne potražnje o kojoj ovisi i poslovanje malih i srednjih poduzeća, pogotovo u ‘non-tradable sektoru’18. Država zbog svojeg kapaciteta ubiranja poreza i činjenice da se ne može ugasiti kao bankrotirana poduzeća,  predstavlja specifičan ekonomski subjekt čiji ekonomski značaj raste kada je njezina privreda nekonkurentna ili privredna struktura ‘okoštala’, kao u slučaju Hrvatske. Njezin značaj raste zbog toga što, za razliku od poduzeća,  može prikupiti sredstva za financiranje javne potrošnje čak i kada je njezin financijski i kreditni rejting loš19.

Rezanje javne potrošnje, koje bi proizašlo iz otpuštanja značajnijeg broja ljudi iz javnog sektora, imalo bi negativne učinke na poslovanje poduzeća iz MSP sektora. Naime, zaposleni u javnom sektoru imaju sigurna radna mjesta i relativno pristojne plaće. Njihova potrošnja čini pouzdanu sastavnicu potražnje za proizvodima i uslugama MSP sektora, dakle bitan element njegovih prihoda i profita. Pri tome, zaposleni u javnom sektoru u većini imaju sklopljene ugovore o radu na neodređeno, što ih kod banaka čini kreditno sposobnim i što dodatno povećava njihovu potrošačku moć i pozitivan učinak na zarade hrvatskog MSP sektora. Ukoliko bi se radnike iz javnog sektora otpustilo u većem broju, to bi značilo da isti više ne bi raspolagali kupovnom moći koju im je osiguravalo sigurno zaposlenje u javnom sektoru. U situaciji velike strukturne nezaposlenosti minimalna je vjerojatnost da bi otpušteni iz javnog sektora pronašli posao u privatnom sektoru koji bi kompenzirao raspoloživi dohodak kojeg su ostvarivali od zaposlenja u javnom sektoru. Čak i kad bi se dio njih uspio zaposliti to ne bi bilo na neodređeno kao u javnom sektoru20, pa ne bi više imali niti kreditni potencijal potrošnje kakvog su nekad imali.

To bi se neminovno odrazilo na pad potražnje za proizvodima i uslugama MSP sektora jer više ne bi bilo one potrošnje koju su ostvarivali zaposleni u javnom sektoru. S padom potražnje dodatno bi pali prihodi i profiti MSP sektora21, bez obzira na nominalno porezno rasterećenje. Pad potražnje koju su osiguravali zaposleni iz javnog sektora, doveo bi do pritiska da se otpuste i radnici u MSP sektoru čije je zaposlenje ovisilo o toj potražnji. Također, izgledan pad potražnje još bi dodatno demotivirao investicije u MSP sektoru u kontekstu tako neizvjesnih i sumornih kretanja budućih zarada. Rezultat bi bio dodatno smanjenje proizvodnje i zaposlenosti.

Slični su učinci rezanja javne potrošnje koja se kanalizira kao potpora sektorima brodogradnje, poljoprivrede i ribarstva i drugim ‘gubitašima’ u ‘realnom sektoru’. Narativ o upumpavanju silnih milijardi kuna novaca poreznih obveznika u ‘rupe bez  dna’ i ‘gubitaše’, poput brodogradnje, također se temelji na pogreški kompozicije i jednostranom sagledavanju financijskih tokova.  Jednostrano se uzima u obzir samo iznos javnih potpora ‘gubitašima’, a potpuno zanemaruje prihodovna strana koju ostvaruju i iznosi poreza koje državi uplaćuju ‘gubitaši’, a koji su u slučaju brodogradnje do pred kolaps bili veći od iznosa državnih subvencija i aktiviranih državnih jamstava.

Zanemarivanje zaposlenosti i ukupnih prihoda u ekonomiji koje generiraju i multipliciraju sektori ‘gubitaša’, znači zanemarivanje goleme rupe u zaposlenosti i ukupno ostvarenim prihodima koja će nastati s rezanjem državnih potpora i gašenjem privrednih subjekata u tim sektorima, a koje nema što zamijeniti.  Brodogradnja je do pred koju godinu ostvarivala oko 10 milijardi kuna prihoda godišnje (u deviznom priljevu). Ukidanje državnih potpora brodogradnji neće značiti više novaca u tom iznosu u proračunu već godišnji manjak u milijardama kuna novčanog toka koji neće više kolati domaćom ekonomijom i na koji se neće plaćati porezi, a najveći udarac će primiti jadranski gradovi di su smještena brodogradilišta i privredni subjekti koji ili izravno posluju sa brodogradnjom (kao kooperanti) ili posredno imaju koristi od potrošnje koju generiraju zaposleni u brodogradnji.

Sve to pokazuje da teorija koja visoke poreze predstavlja kao ključni ekonomski problem a rezanje poreza i javne potrošnje te otpuštanje zaposlenih iz javnog sektora kao rješenje,  ekonomski je duboko pogrešna. Ona je izvedena iz ‘vulgarno ekonomskog’ prevođenja ‘svakodnevnih pojmova’ što kroz pogrešku kompozicije vode do pogrešne teorije o funkcioniranju kapitalističkog sustava na (polu)periferiji i odnosa javnog i privatnog sektora.  Ipak, koliko god takve teorije ekonomski bile pogrešne,  one su ideološki itekako korisne za kapitalističku klasu i konsolidaciju njezine vladavine jer usmjeravaju radnike iz privatnog protiv radnika iz javnog sektora. Na taj način umjesto razvijanja klasne solidarnosti i povezivanja u zajedničkoj borbi, radnici ostaju međusobno suprotstavljeni što kapitalistima i ostalim elitama osigurava ispunjenje vjekovne formule –   ‘podijeli pa vladaj!’

Foto: Rijeka u slikama/Flickr

PODELITE

  1. mala i srednja poduzeća
  2. http://www.cepor.hr/wp-content/uploads/2015/04/Cepor-izvjesce-2016-HR-web.pdf
  3. https://www.lupiga.com/vijesti/ne-nasjedajte-na-lazi-koji-su-porezi-u-hrvatskoj-preveliki-a-koji-sramotno-mali
  4. Prema broju zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na ukupan broj zaposlenih smo poprilično ispod EU prosjeka, točnije na 21 mjestu od 32 evropske države. (Izvor: Eurostat, podaci za 2017 g.)
  5. https://libgen.is/book/index.php?md5=C855D38A899CD4E3E5B3EB9E2CE225B1
  6. metodološki individualizam – metodološka osnova dominantne inačice ‘vulgarne ekonomije’ – neoklasične ekonomske doktrine.
  7. John Maynard Keynes, s kojim se povezuje tzv. paradoks štednje
  8. koja je uvijek ‘nešto više’ i ‘nešto drugačije’ od zbroja pojedinačnih dijelova
  9. https://en.wikipedia.org/wiki/Paradox_of_thrift
  10. strukturna zakonitost koncentracije i centralizacije kapitala u kombinaciji sa prenosivošću vlasništva, djeluje protiv relativno većeg broja kapitalista
  11. ako proizvodi dobra i usluge koje kupuju radnici
  12. prema kategorijama marksističke analize: visoki organski i tehnički sastav kapitala
  13. s obzirom da su hrvatske kompanije inferiorne na međunarodnim tržištima, one ostvaruju niske zarade iz kojih mogu plaćati tek male iznose poreza pa država nema sredstava za ulaganje u istraživanje i razvoj, u znanost i razvoj infrastrukture, što bi povratno osnaživalo tržišnu poziciju hrvatskih kompanija, omogućilo proizvodnju visoke dodane/prisvojene vrijednosti itd.
  14. marksistički – akumulaciju i proširenu reprodukciju
  15. s višim organskim sastavom kapitala ; kategorija marksističke analize
  16. https://en.wikipedia.org/wiki/Uneven_and_combined_development
  17. osim ako ne posluju izravno s državom
  18. neizvoznom sektoru, uglavnom usluga, sektoru koji ne konkurira uvoznim robama i uslugama https://en.wikipedia.org/wiki/Tradable_sector
  19. jedna od ekonomskih ironija jest da hrvatska država ostvaruje to veće prihode od ključnog poreza – PDV-a – što je veći deficit trgovinske bilance odnosno što je veći uvoz od izvoza. Pa tako okoštalost privredne strukture koja u slučaju polu-perifernih kapitalističkih zemalja vodi vanjskotrgovinskim deficitima za državu može biti izdašan izvor prihoda od PDV-a na uvoznu robu.
  20. po broju sklopljenih ugovorima na određeno Hrvatska zadnjih godina, točnije od zadnjih izmjena Zakona o radu koje je usvojila vlada premijera Zorana Milanovića, među vodećima u EU
  21. prije svega onog dijela koji ne ostvaruje najveći dio zarade od izvoza, a to je većina MSP sektora