Širom sveta, pa i u Turskoj, svedoci smo sve većeg siromaštva, nezaposlenosti, nejednakosti i ekonomskih teškoća koje mnoge ljude teraju u samoubistvo. U takvom kontekstu, uvek je pozitivno podsetiti se „radničkih“ vrednosti socijal-demokratije i napora na njihovoj realizaciji.
S jedne strane, u mnogim zemljama vidimo jačanje autoritarnih, desničarskih i populističkih pokreta, dok sa druge deluje da, bar na nekim mestima, postoje raznorodni pokreti na levici koji artikulišu zahteve radnog naroda. Naročitu medijsku pažnju privukli su krugovi i pokreti oko Bernija Sendersa u Demokratskoj stranci u SAD i Džeremija Korbina u britanskoj Laburističkoj stranci. Pre pet godina bi bilo logično ovde navesti i Sirizu u Grčkoj i Podemos u Španiji.
Predstavnici pokreta Ivme u Turskoj, koji se određuje kao socijal-demokratski ili „demokratsko-socijalistički“ i blizak je CHP (Republikanska narodna stranka, glavna opoziciona partija u Turskoj – prim. prev), nedavno su razgovarali sa Gazete Duvar i izrazili nezadovoljstvo CHP-om, uputivši tom prilikom i kritiku na račun marksista. Sudeći prema objavljenom razgovoru, njima su inspiracija Senders i Korbin – nisu „etatisti ili nacionalisti“.
Prema rečima predstavnika ovog pokreta, CHP nije socijal-demokratska stranka u klasičnom smislu te reči. Ono što nisu rekli, a trebalo je, jeste da je CHP u suštini neoliberalna stranka. Na opštem nivou, CHP je partija kapitala, a na posebnom, ona predstavlja turski monopolistički kapital. U navedenom razgovoru ističu da je „CHP vrlo stara, uhodana i okoštala partija, zbog čega je neizvesno da li će ikada postati i antisistemska partija“. Međutim, po njihovim rečima, bez obzira na to da li će se CHP okrenuti protiv establišmenta ili ne, „Turska će se vratiti parlamentarizmu i postaće slobodna onda kada se realizuju socijal-demokratski principi“.
Raspravu o tome šta je socijal-demokratija bila i šta je postala treba ostaviti za drugi put. Pravo pitanje ovde je da li socijal-demokratija i „demokratski socijalizam“ imaju sposobnost da reše probleme na koje ukazuju?
Nostalgija za socijalnom državom
Zagovornici socijal-demokratije uvek neubedljivo pripovedaju o tome kako smo prešli put od „dobrih starih dana“ do neoliberalne današnjice. Pa ipak, ta priča je važna, jer je upravo ona slaba tačka socijal-demokratskih težnji.
U kratkim crtama se ta priča može sažeti na sledeći način. Nakon Drugog svetskog rata, obrazovanje, zdravstvo i socijalni sistemi postali su javne usluge, naročito u Zapadnoj Evropi. Došlo je i do rasta u realnim zaradama, proširenja socijalnih prava i jačanja sindikalnih organizacija. Formirane su „socijalne države“ kao odgovor na potrebe radničke klase, a na osnovici konsenzusa između radničke i kapitalističke klase. To je bilo „zlatno doba“ – najveće postignuće socijal-demokratije.
Upravo zato se Ivme smatra delom socijal-demokratije onako kako je shvataju „Bruno Krajski, Vili Brant, Olof Palme i pokreti iz sedamdesetih i šezdesetih godina XX veka“, i kao nešto što „stoji iza radnog naroda, a van centra“. Međutim, kako god pristupili ovoj priči, ona ispoljava ozbiljne nedostatke.
Prvo, nakon privredne krize iz 1929. godine, opšta paradigma svetskog kapitalizma se oslanjala na kejnzijanske mere i državnu intervenciju u privredi. Nisu samo „levičarske“ vlade bile kejnzijanske – bio je to slučaj i sa konzervativnim garniturama. Sa druge strane, Zapadna Evropa se suočavala sa radničkim pokretom i jakim komunističkim partijama, pa je stoga bila prinuđena da pored kejnzijanskih mera usvoji i politiku države blagostanja. Mnoga izvojevana prava bila su posledica takvih pritisaka. Primera radi, rast realnih zarada se nije dogodio jer su vlasnici smatrali da je „došlo takvo vreme, pa hajde da dižemo zarade“. Naprotiv, ta povećanja su osvojena velikom borbom i štrajkovima. Režim regulacije nije bio uzrok tih promena, već samo olakšavajuća okolnost.
Drugo, Sovjetski savez i socijalizam uopšte su izvojevali veliku pobedu nad fašizmom u ratu i time stekli veliki uticaj u svetu. „Socijalna država“ bila je ustupak koji je kapitalistički „slobodni“ svet morao da napravi kako bi „pridobio“ radnike i sprečio njihov zaokret ka socijalizmu.
Treće, mnogo toga se nije promenilo: eksploatacija i pritisci koje trpi radnička klasa, odnosi moći, sve veća represivnost vlasti suočenih sa sve većim otporom, institucionalni rasizam i diskriminacija. Ako pogledamo zahteve omladine i masovnih pokreta iz 1968. godine – od samog radničkog pokreta do iskustava radnika-imigranata – videćemo da taj period nije bio nikakvo „zlatno doba“. Ukratko, veliki deo pobeda koji se pripisuju „socijalnoj državi“ ne mogu se ujedno pripisati i socijal-demokratiji, već su posledica pritiska koji su stvarali socijalizam i radnički pokret.
Kako smo dospeli u sadašnji trenutak?
Jasno je dokle nas je dovela privatizacija, eksproprijacija prava, slabljenje sindikata, finansijalizacija, i uklanjanje svih prepreka za neometano poslovanje kapitala, uz prebacivanje sve većeg tereta na radničku klasu. Ali kako smo došli dotle?
Uprkos velikom protivljenju radnika i celokupne javnosti, sve je počelo upravo neoliberalnim reformama koje su započele socijal-demokratske partije tokom 1990-ih i 2000-ih. Jedan od najpoznatijih primera je paket mera pod imenom Hartz, koji je doneo nemački SPD, a koji je radnicima umnogome otežao život. Nijedna prethodna desničarska vlada ne bi se usudila da progura takve reforme iz bojazni za sopstvenu vlast. Ivme pokret to i kritikuje, jer je, prema njihovom mišljenju, socijal-demokratija „izgubila svoju poziciju levo od centra i podršku radničke klase“.
Međutim, nisu u pravu. Posle Drugog svetskog rata, kapitalisti širom sveta su usvojili kejnzijansku platformu. Prema tome, socijal-demokratske partije ne samo da nisu levo od centra, već su u samom centru. Tokom privredne krize 1973-74, nastale usled rastuće cene nafte, ideja o socijalnoj državi je dovedena u pitanje. U tim godinama je došlo do rasta realnih nadnica i pada profita. Kapitalizam počiva na akumulaciji kapitala; ozbiljan pad profita ili neuspeh da se postojeći kapital pretoči u nove investicije uzroci su usporavanja kapitalističke privrede. Oportuno korišćenje krize iz sedamdesetih kako bi se rešio problem sa profitom nije bio samo put iz krize, već egzistencijalno pitanje. Upravo su zato neoliberalne mere gurane sa dozom pohlepe i osvetoljubivosti i uz upotrebu oružja.
Problemi i dinamika kapitalizma i kapitalističke akumulacije je ujedinila desne i „leve“ mejnstrim partije, pa i socijal-demokratiju, pod jednom parolom: parolom neoliberalizma. Socijal-demokratske partije koje su pristale na kapitalistička ograničenja morale su da spasavaju baš ono što je trebalo reformisati – i to su i učinile.
Ukratko, kao kapitalistički i reformistički pokret, socijal-demokratija je bila na vlasti i sprovodila je brojne socijalne reforme u trenutku u kome je kejnzijanska politika bila na ceni, a pretnja „socijalizma“ je i dalje bila stvarna. Sve je to bilo u skladu sa težnjama i potrebama kapitalista u tom periodu. Ipak, posle krize su se okolnosti promenile, klatno se pomerilo prema neoliberalizmu, a konzervativci su dobili reč. Nakon nezadovoljstva javnosti, socijal-demokrate su ponovo došle na vlast, ali s obzirom da je kapitalizmu sad bio potreban neoliberalizam, ovog puta su počeli da sprovode i odgovarajuće reforme. Kada pokreti poput Ivme tvrde da se prišlo centru, na to misle. Bez obzira na moguće razloge, u pravu su što se tiče krajnjeg ishoda – socijal-demokrate jesu prišle centru, ali to nije bila tako radikalna promena u odnosu na prethodno stanje.
Kapitalističke granice socijal-demokratije
Očigledno je da socijal-demokratija doživljava određeni preporod u, pored i na marginama socijal-demokratskih i tradicionalnih građanskih stranaka. Uzbuđenje Ivme pokreta se delom može objasniti i time. Konvergiranje socijal-demokratskih partija ka centru, kako u Turskoj tako i širom sveta, mnoge je primoralo da usvoje etiketu „demokratskog socijalizma“. Tako je formulisan i novi cilj: „prava socijalna demokratija“. Iz intervjua: „Sada, sa Sendersom, Okasio-Kortez, DSA, itd. postoji perspektiva koja otvara mogućnost kraja neoliberalnog konsenzusa. Demokratski socijalizam, kao pojam, služi nam da bismo se razlikovali od socijal-demokratije. Naravno, mi smo deo globalnih pokreta koje navodite i stojimo rame uz rame s njima“.
Može se reći da ta „nova“ socijal-demokratija ima sličnosti sa socijal-demokratijom kejnzijanske epohe i da s njom deli osnovni pristup: da se loše odlike kapitalizma uglavnom mogu eliminisati „ostvarenjem socijal-demokratskih načela“. Tačno je, stare socijal-demokratske partije su prišle centru, ali da nisu, stvari bi izgledale drukčije. Ono što nam je potrebno su levica i kapitalizam koji nije neoliberalan.
Takav pristup odbija da prihvati da je neoliberalna politika kapitalizmu inherentna i neophodna. Kada bi se to prihvatilo, onda bi se moralo shvatiti da nema otpora neoliberalizmu bez otpora kapitalizmu kao takvom. Iako je moguće biti protiv neoliberalizma, ali ne i protiv kapitalizma, to je nužno protivrečan stav, koji je pritom nemoguće i sprovesti, izuzev u vrlo naročitim okolnostima. Da ironija bude veća, takav stav je utopijski! Okolnosti koje su dovele do kejnzijanske epohe više ne postoje, i zato socijal-demokratija iz tog vremena ne predstavlja alternativu, tim pre što kapitalistima nije više potrebna, a radnicima ne rešava goruće probleme. To naravno ne znači da socijal-demokratski stavovi ne mogu imati uticaja u javnosti, samo da ne mogu rešiti glavne probleme.
Nismo u 1930-im, već u 2020-im
Predstavnici pokreta Ivme su u navedenom razgovoru osetili potrebu da brane svoju poziciju kritikom marksizma. „Postoje grupe u Turskoj, naročito u okviru marksističke levice, koje imaju vrlo ortodoksno shvatanje marksizma i misle da živimo u Sovjetskom savezu 1930. godine… mi gradimo demokratski socijalizam“.
Ortodoksno shvatanje marksizma i tvrdnja o Sovjetskom savezu izvesno su osvrt na radikalnu kritiku kapitalizma. Međutim, ono što socijalizam čini relevantnijim danas je sâm svet u kome živimo.
Politika koja počiva na kapitalističkoj osnovi, bilo da je socijal-demokratska ili „demokratsko socijalistička“, ograničena je potrebama akumuliranog kapitala. Svet iz šezdesetih i sedamdesetih godina, dok je postojala blokovska podela, a socijalizam još uvek uživao veliki ugled, ponekad je stvarao odgovarajuće okruženje za politiku koja je odstupala od kratkoročnih interesa kapitala. Ipak, danas je manevarski prostor znatno sužen, s obzirom da su kapitalistička proizvodnja i finansijska tržišta toliko povezani.
Socijal-demokratske partije iz devedesetih, ali i „demokratsko-socijalističke“ partije poput Sirize koje su nastale posle krize iz 2008. godine, idu niz istu slepu ulicu. Samo tri meseca nakon izborne pobede rukovodstvo Sirize se upinjalo da ne izneveri javnost. Uvidevši da nemačke sankcije i mere Trojke mogu izazvati privredni krah, u ekonomiji koja je čvrsto povezana sa Evropskom unijom, Siriza je pokušala da u isto vreme namiri Trojku i ispuni neka od svojih obećanja. Rasplet je bio tragičan, jer to nije bilo moguće bez sukoba sa kapitalom i njegovim klijentima, ali i sa evrozonom koja je odličan primer takvih društvenih odnosa. U tom smislu „izdaju“ Sirize nije moguće svesti samo na izdaju njenog rukovodstva, bez obzira na njegove namere; stvar je u unutrašnjim problemima socijal-demokratije kao takve.
U Turskoj je stanje vrlo slično.
Turska je i privredno, i politički i vojno deo svetskog imperijalističkog sistema. Svaka ekonomska i politička odluka deo je tog konteksta, a postoji i čitav niz međusobnih uticaja. Nedovoljno razvijena tehnologija i zastupljenost jeftine radne snage određuju mesto Turske u imperijalističkoj hijerarhiji kao zavisne kapitalističke zemlje u razvoju. Kako bi uspela da opstane kao zavisna privreda, Turska računa i na „vrući novac“ i strane valute. Korišćenjem jeftine radne snage i izvoza Turska se trudi da postane Kina Evropske unije, i to je horizont koji određuje mesto turskog kapitalizma u svetskoj privredi. Naravno, sve političke partije bi radije da Turska bude nalik Nemačkoj, a ne Kini.
Bilo koji pokret, bio on socijal-demokratski ili „socijalistički“, koji nema za cilj da promeni ovaj ekonomski okvir i drži stranu postojećem poretku, bez obzira na obećanja, suočava se sa ozbiljnim ograničenjima i neće uspeti da reši osnovne probleme radnika. Na primer, značajna uvećanja minimalne nadnice i povećanje cene rada u Turskoj bi ugrozila globalnu konkurentnost najvažnijih izvoznih grana (koža, tekstil) i vrlo verovatno dovela do njihovog kolapsa.
Stoga odbrana radničke klase i artikulacija njenih zahteva bar delom mora podrazumevati borbu protiv kapitala i kapitalizma. U suprotnom, svako povećanje nadnica nestaće u vihoru inflacije, a sva stečena prava meriće se onima od kojih se odustalo, što su i već poznate granice reformizma. Naravno, mnoga ekonomska i demokratska prava se mogu izvojevati i od velike je važnosti ući u borbu za njih. Ali ona se ne mogu sačuvati u okviru kapitalizma ili je to, pak, moguće samo po cenu očuvanja postojećih odnosa eksploatacije.
Ostvarenje zahteva radnika i širih masa i njihovo trajno očuvanje zahtevaju antikapitalističku perspektivu – drugim rečima, socijalističku perspektivu.
Socijalizam nije ostao u tridesetima – on je stalna potraga za opipljivim izlazom iz sveta u kome danas živimo, sveta kapitalizma, koji milionima nudi jedino bedu, nejednakost, ropske uslove rada i uništenje prirodne sredine. Zato je socijalizam i aktuelan i realan.
foto: evrensel.net
PREVOD: Vuk Vuković