„Španija će postati prva država u Evropi koja će uvesti univerzalni dohodak!“1 osvanulo je početkom aprila u medijima kao iznenađujuća vest za sve one koji su upoznati sa ovim konceptom. Za one koji pak nisu, vest je dočekana sa pitanjem „Šta je to uopšte univerzalni osnovni dohodak i zašto je ova vest važna u trenutku kad se globalno društvo bori protiv pandemije virusa?“ Stoga, neophodno je demistifikovati pojmove i osnovne ideje koje stoje iza ove zamisli. Pored ovih pitanja, pokušaćemo da nametnemo još neka, ali i damo odgovore na njih – na šta se u stvari misli kad se kaže univerzalni dohodak ili zašto univerzalni dohodak nije dobra opcija, i ukoliko nije šta onda jeste? Rešenje koje ćemo pružiti možda nije odgovarajuće trenutnim podsticajima za oporavak tržišne privrede koje zagovaraju vodeći svetski ekonomisti i transnacionalne organizacije, ali ono to i ne treba da bude. Ono za cilj ima mapiranje stvarnih potreba društva i brigu za one kojima je briga najviše potrebna. Bez daljeg odlaganja, počećemo da odgovaramo na pitanja koja smo sami sebi postavili.

Šta je to univerzalni dohodak?

Najsažetije rečeno, garantovani iznos novca koji bezuslovno, u jednakom unapred određenom iznosu, država isplaćuje svojim građanima. Ovo je možda i jedini deo definicije oko kojeg će se svi naučnici složiti. Svako sledeće obrazlaganje ovog pojma, naići će na oštro neslaganje i kritiku, a ta kritika zavisiće od ideološkog stanovišta onog ko daje primedbe. Da je ideja univerzalnog dohotka itekako aktuelna možemo utvrditi kroz podršku koju ima recimo kod tehnoloških genija iz Silicijumske doline kao što su Mark Cukenberg i Ilon Mask, ili bivšeg kandidata za demokratskog predstavnika na američkim izborima Endrjua Janga. Podršku pružaju i britanski Laburisti koji su je uvrstili u svoj program, a nije izostala ni od strane ekonomista i filozofa kao što su Janis Varufakis i Erik Olin Rajt.

Iako se na prvi pogled čini da ova ideja deluje inovativno i u skladu sa vremenom u kom živimo, njeni koreni dosežu daleko u prošlost i kao ista ideja se provlači kroz rukopise različitih mislilaca, sve dok je nije popularizovao Milton Fridman u obliku poznatijem kao „negativni porez na dohodak“2. Suština ove ideje jeste progresivno oporezivanje i to na sledeći način. Svako ko zarađuje više od prosečnog dohotka3 plaća porez državi u skladu sa visinom svoje plate. Kako se snižava dohodak tako se snižava i porez koji se plaća državi. Međutim, svako ko ima dohodak niži od prosečnog dohotka, umesto da plaća porez, dobiće kompenzaciju od države u vidu novca do iznosa prosečnog dohotka. Što je niži dohodak, to se više novca dobija od države. Iz iskustva znamo da ostvarenje ovog koncepta nikad nije ugledalo svetlost dana u široj primeni, ali je zato oformilo ono što mi danas poznajemo kao koncept univerzalnog osnovnog dohotka.

Koji su preduslovi za uvođenje univerzalnog dohotka? Ukoliko zanemarimo pandemiju i zagovornike koji bi univerzalni dohodak iskoristili kao prvu pomoć kapitalizmu koji je u stadijumu sopstvenog urušavanja4, osnovni razlozi za primenu ove ideje jesu automatizacija proizvodnje i usluga i sve manja efikasnost sistema socijalnog staranja5. Zamena ljudskog rada radom automatizovanih mašina utiče kako na smanjenje troškova proizvodnje tako i na skoro potpuno isključivanje faktora ljudskog rada iz procesa proizvodnje.  Automatizacija proizvodnog procesa ne samo da može uticati na povećanje stope nezaposlenosti na globalnom nivou, već će pojedina zanimanja usled nedekvatne efektivnosti rada u potpunosti nestati. O njenim posledicama se već duže vreme raspravlja u akademskoj javnosti i predikcije idu od izrazito pozitivnih (treba je dočekati raširenih ruku) do izrazito negativnih i distopijskih (roboti će zavladati svetom).

S tim u vezi je i drugi argument smanjene efikasnosti države blagostanja, koja preti da se dezintegriše pod pritiscima ogromnog rasta tražioca njenih usluga i broja nezaposlenih. Država blagostanja utemeljena je u zaboravljenom 20. veku i ne može odgovoriti na izazove našeg vremena. U tom trenutku na scenu stupa univerzalni dohodak kao jedinstveno rešenje i nada koja treba da održi potrošnju na nivou koji zahteva hiperprodukcija kasnog kapitalizma i dovede do opšteg blagostanja. Međutim, kao što je prethodno najavljeno, to rešenje ima više svojih varijanti, a njihove razlike predstavićemo kroz iznos novca koji bi se isplaćivao. Kako konkretne brojke variraju od zemlje do zemlje i zavise od stepena razvijenosti iste, mi ćemo definisati u opsegu od minimalnog (najmanji iznos koji se može isplatiti, a da i dalje ispunjava svrhu univerzalnog dohotka) do potpunog (maksimalni mogući iznos, koji zadovoljava sve uslove za ekonomsku nezavisnost i blagostanje).

Koliko univerzalnih dohodaka?

1. Minimalni univerzalni dohodak

Univerzalni dohodak u ovoj varijanti bio bi u iznosu koji je, kako mu ime kaže minimalan ili drugim rečima, nedovoljan da se od njega preživi. Najpribližniji je Fridmanovom konceptu negativnog poreza na dohodak. Bio bi to skromni dodatak koji bi sigurno pomogao neaktivnom stanovništvu – penzionerima, studentima ili domaćicama, da naprave bolje životne izbore i ulože u svoju budućnost. Međutim, kakve efekte bi imao po najamni rad? Njegovo uvođenje dovelo bi do dve negativne posledice. Prvo, univerzalni dohodak predstavljao bi meru podsticaja poslodavcima da investiraju u druge faktore proizvodnje, dok bi na državu spala briga o radnicima. Stoga, minimalna cena rada bi ili opala ili stagnirala na nivou na kom je trenutno (nedovoljnom). Snižena cena rada dovodi i do druge posledice – ekspanzije fleksibilnog i usitnjenog rada. Kako u tom slučaju univerzalni dohodak i mala plata nisu dovoljni za ekonomsku nezavisnost, potreba za boljim životnim standardom bila bi nadomeštena prekarnom zaposlenošću, part-time poslovima i drugim nesigurnim oblicima rada. Može se zaključiti da bi ova varijanta u kratkom roku pomogla određenom broju građana, dok u dužem roku ne bi pomogla nikome.

2. Parcijalni univerzalni dohodak

Ova varijanta univerzalnog dohotka zapravo predstavlja ideal za zagovornike individualizma i slobodnog tržišta. Visina novčanog iznosa koji bi se isplaćivao u ovom slučaju je veći, a veća je i ekonomska samostalnost individue. Međutim, najamni rad bi i dalje bio neophodan, ali bi više bio utemeljen na voluntarizmu nego ranije. Radnik bi imao mogućnost da lakše napusti svoj posao u potrazi za boljim, imajući tu sigurnost u vidu garantovanog dohotka koji mu ne dopušta da zapadne u ekstremno siromaštvo. Ovo, na prvi pogled zvuči kao prihvatljivija opcija. Međutim, uz prethodne, ova varijanta sa sobom takođe donosi negativne posledice po društvo. Naime, kako radnik ima mogućnost većeg izbora i njegova individualna moć jača, s druge strane dešava se da kolektivna moć i pregovaračka pozicija radništva ujedinjenog u sindikatu slabi. Radnik ima jaku individualnu pregovaračku moć i mogućnost da zastupa sopstvene interese. Kako je sad lakše dati otkaz, manja je motivisanost za udruživanje i učešće u sindikalnim organizacijama, a to konsekventno dovodi do atomizacije radničkog pokreta. Institucionalni mehanizmi kolektivnog delovanja gube u borbi protiv eksploatacije i nepovoljnih uslova rada. Posledično, gubi se kolektivna pregovaračka pozicija kod donosioca odluka i nestaje institut radnog prava.

S druge strane, kako parcijalni garantovani dohodak iziskuje veće javne izdatke, veći su i podsticaji za ukidanje sistema socijalne zaštite, kakav poznajemo trenutno. Penziono i zdravstveno osiguranje uz obrazovanje postaju stvar izbora pojedinca, a država preuzima svoju minimalnu formu i ne gubi svoju funkciju garanta socijalne sigurnosti. Ove usluge postaju rekomodifikovane i ne smatraju se više osnovnim ljudskim pravom koje treba da bude obezbeđeno svakom građaninu. Tržište zaista postaje slobodno, a zavisnost individue od istog potpuno.

3. Potpuni univerzalni dohodak

Poželjnost ideje potpunog univerzalnog dohotka je obrnuto proporcionalna njenoj ostvarivosti. U ovoj varijanti, visina dohotka je dovoljna da svako može da odluči da li će raditi ili ne, s obzirom na to da će svako imati dovoljno novca za određen životni standard. Ipak, najamni rad kao takav neće nestati, ali će izgubiti svoju centralnost. Kako karijeru i obrazovanje više neće diktirati potrebe na tržištu rada, koncept celoživotnog učenja dobio bi svoj potpun smisao s obzirom na to da bi ljudi birali karijeru isključivo na osnovu svojih preferencija. Svedočili bismo ekspanziji kreativnog rada, društvenih nauka, ali i naučnih istraživanja i novih otkrića. S druge strane, poslovi koji su esencijalni imali bi mnogo veći ugled u društvu, a samim tim bi bili i plaćeniji. Bila bi to prilika za usmeravanje privrede ka održivom razvoju i obnovljivim izvorima energije, čime bi očuvanje životne sredine i zdravlje stanovništva bilo u prvom planu. Potrebno je naglasiti i da je zahtev za potpunim univerzalnim dohotkom inherentno i feministički zahtev. Sticanjem ekonomske nezavisnosti žena otvorio bi se prostor za potpunu emancipaciju i slabljenje stega patrijarhata. Za finansiranje ovakvog projekta potrebno je mnogo sredstava, ali još bitnije i poklapanje interesa onih koji imaju najveći uticaj i moć pri donošenju odluka sa interesima svih ostalih. Bez političke volje ova opcija, za sada, ostaje samo spisak lepih želja.

Univerzalne osnovne usluge kao alternativa?

Ideja univerzalnog dohotka ima zagovornike sa obe strane ideološkog spektra, upravo zbog njene univerzalnosti. Levo orijentisani će videti potpuni garantovani dohodak kao jedinu prihvatljivu opciju, dok će se liberalni i konzervativni suparnici zadovoljiti parcijalnim i minimalnim dohotkom. Međutim, kako prevagu u borbi za hegemoniju trenutno imaju liberalni i konzervativni donosioci odluka, veća je mogućnost da će se realizovati koncept minimalnog garantovanog dohotka.

Pitanje koje se nameće u vezi sa konceptom univerzalnog dohotka je – čemu univerzalnost? Zašto bi istu svotu novca mesečno dobijao direktor multinacionalne kompanije i samohrana majka na granici siromaštva? Ako uključimo u računicu i, primera radi, hroničnu bolest, invaliditet ili nisku stopu obrazovanja, veoma su male šanse da će toj osobi univerzalni dohodak obezbediti zadovoljavajući životni standard i time ispuniti svoju svrhu. Kako su potrebe i poteškoće ljudi različite, tako ih i ne treba rešavati istom metodom odnosno istim novčanim iznosom. Stiče se utisak da se na taj način premešta odgovornost države za brigu o onom delu stanovništva kom je briga i najpotrebnija. Ali, šta je onda rešenje?

Grupa istraživača i teoretičara sa Instituta za globalni prosperitet sa Londonskog univerzitetskog koledža razvila je koncept univerzalnih osnovnih usluga, kao potencijalnu alternativu univerzalnom dohotku. Univerzalne usluge predstavljaju, prema definiciji, one javne usluge koje svakom građaninu treba da pruže sigurnost, jednakost i blagostanje. Koncept nije novost, već samo ekstenzija postojećih socijalnih usluga i garantovanih osnovnih ljudskih prava. Krov nad glavom, ishrana, transport i mogućnost komunikacije i korišćenja Interneta samo su neka od osnovnih prava koja se nadovezuju na postojeći sistem univerzalnog zdravstvenog osiguranja, javno finansiranog obrazovanja i socijalnu zaštitu. Univerzalnost koncepta ogleda se u tome da svako, bez obzira na to da li može da sebi priušti ili ne, ima pristup navedenim uslugama. Na taj način proširuje se mreža socijalne zaštite, a ljudi mogu adekvatnije da planiraju razvojni put u potrazi za sopstvenim mestom u društvu.

Na primer, svakoj osobi bi trebalo da bude omogućeno pravo na dom, bez straha da jednog dana može završiti na ulici zbog neplaćenih dugova. Svakoj osobi lošeg životnog standarda neophodno je omogućiti dovoljno namirnica u vidu hranljivih i zdravih kalorija, umesto da zdravlje i ishrane osobe bude određena tržištem (po principu, zdravija hrana je skuplja). Javni transport bi trebalo da bude besplatan i omogućen svima (a ujedno u isti treba dodatno ulagati) kako bi se smanjile gužve u saobraćaju i zagađenje koje ono prouzrokuje. Potreba za komunikacijom uz pomoć mobilnih telefona i Interneta bi bila prepoznata kao osnovna ljudska potreba, dostupna svima. Bolji pristup informacijama vodi boljem i zdravijem načinu života. Iz svega ovoga ne treba izostaviti ni pristupačnost kulturnom sadržaju, kao neizostavnom delu blagostanja pojedinca.

Logika koja stoji iza univerzalnih usluga

Kako bi benefiti po pojedinačne korisnike ovih usluga bili nesporni, dodatno ćemo se osvrnuti na korist po celokupno društvo. Jedno istraživanje je pokazalo da bi u OECD zemljama, onoj grupi stanovništva koje potpada pod siromašne bilo potrebno da odvoje ¾ svojih prihoda da bi zadovoljili osnovne potrebe, dok s druge strane, pristupačnost socijalnih usluga smanjuje ovaj odnos za 20% 6. Siguran krov nad glavom i pun stomak rezultat su manje zavisnosti od tržišta. Manja zavisnost od tržišta znači i manje nesigurnosti i rizika od siromaštva. Manje nesigurnosti donosi više vremena provedenog u obrazovnom procesu, a više vremena za obrazovanje donosi bolje poslove i manje društvene i dohodovne nejednakosti.

Zavisnost od tržišta stvara nužnost individualne borbe za opstanak, gde potreba za boljim životnim standardom pojedinca ima primat u odnosu na druge potrebe poput solidarnosti i pomoći drugima, društvenog aktivizma ili drugih mehanizama koji stvaraju svest o pripadnosti zajednici, ali i svest o mogućnostima promene onih stvari za koje se često nema vremena ili volje. Kolektivna svest stvara kolektivne akcije kojima se vrši pritisak na agense koji svojim aktivnostima uništavaju javno dobro zarad sopstvenih interesa.

Evidentne su manjkavosti i ove ideje. Država blagostanja već neko vreme prolazi kroz još jednu krizu. Komplikovane procedure za dobijanje socijalne pomoći, stigmatizacija sa kojom se suočavaju njeni primaoci, raznorazna uslovljavanja službi za zapošljavanje ukazuju na to da problem postoji i da je neophodno pozabaviti se istim.

Međutim, u čemu je suština? Suština je u tome šta ove ideje sa sobom nose. Dok univerzalne osnove usluge svode ekstremno siromaštvo na nivo statističke greške, jačaju mrežu podrške i socijalni kapital među ljudima, univerzalni dohodak nam daje izbor. Izbor da raspolažemo svojim novcem na tržištu, održavamo u životu kapitalizam koji truli iznutra i budemo kovači sopstvene sudbine. Međutim, ta sudbina je određena, početnom polaznom tačkom na društvenoj lestvici kao i dohotkom koji dobijamo i koji može samo da učvrsti položaj onih koji su na samom dnu lestvice vertikalne (ne)pokretljivosti. Iz tog razloga se kod univerzalnog dohotka nikad nije ni radilo o dohotku, već o većoj slobodi izbora, možda najbolje nazvanoj u svom najčistijem obliku kao The Freedom Dividend.

foto: universalbasicservices.org

  1. https://www.independent.co.uk/news/world/europe/coronavirus-spain-universal-basic-income-europe-a9449336.html
  2. https://mitsloan.mit.edu/ideas-made-to-matter/negative-income-tax-explained
  3. Granicu prosečnog dohotka određuje država
  4. https://thenextrecession.wordpress.com/2016/11/08/will-capitalism-end-or-can-it-be-reformed/
  5. Welfare state, država blagostanja.
  6. G. Verbist, M. F. Förster & M. Vaalavuo. (2012). The Impact of Publicly Provided Services on the Distribution of Resources: Review of New Results and Methods. OECD, OECD Social, Employment and Migration Working Papers, No. 130, p. 35.