U utorak uveče, Berni Sanders i Ted Kruz zauzeli su suprotne pozicije u debati o budućnosti sistema zdravstvene u SAD zaštite na CNN. Kao što se i moglo očekivati od sučeljavanja najpoznatijeg socijalnog demokrate u zemlji sa jednim od najreakcionarnijih, republikanskih konzervativaca, pratilaca Ajn Rend (Ayn Rend), diskusija je, neizbežno, otvorila značajnija pitanja političke ekonomije.
Senders je ponovo, zaslužujući poštovanje, istakao probleme raspodele i nejednakosti. Istakako je kako je Zakon o dostupnoj nezi (Affordable Care Act) proširio pokrivenost osiguranjem na milione Amerikanaca, mnogi još uvek ne mogu priuštiti potrebnu zdravstvenu negu. Žestoko se zalagao za proširenje zdravstvene zaštite (Medicare) na sve Amerikance i za dopuštenje Vladi da upotrebi svoju pregovaračku moć da snizi cene lekova i ostalih medicinskih dobara i usluga. Pomerivši debatu dalje od zdravstvene zaštite, napao je Kruza zbog njegovog plana oporezivanja, koji bi doneo milione dolara bogatima.
Kruzov predvidiv odgovor na Sandersove argumente, koji su poredili direktore farmaceutskih kompanija koji zarađuju milione dolara sa prosečnim Amerikancima koji se bore da obezbede recepte lekova, bio je da optuži Sendersa da je socijalista, tvrdeći da Senders, kao i socijalisti, beskrupolozno diktira koliko ko može zaraditi. Za evropske i nordijske zemlje koje Senders hvali, Kruz insistira da „im ne ide ni izbliza dobro kao Americi.“
„Prihod po glavi stanovnika u Americi je preko 5 puta veći od proseka po glavi stanovnika u svetu. Veći je za 50% nego prihod po glavi stanovnika u Evropi“, tvrdio je Kruz. „Ovo je zemlja prilike usled socijalne mobilnosti… Prednost ove zemlje je što neko može početi sa pranjem sudova, poput moga oca, i slobodni preduzetnički sistem u ovoj zemlji će im dati zalet.“
Sanders je jednostavno odgovorio: „Danska i Švedska i Finska… ide im veoma dobro.“ (Kruz je patriotski srezao: „Biram da živim u Americi.“)
Nažalost, Sandersove replike su dopustile da Kruzove omaške i pogrešna upućivanja ostanu bez odgovora. Kruzove tvrdnje su neodržive; većina Amerikanaca ima niže prihode i manju pokretljivost nego njihovi parnjaci u (više) socijal-demokratskim državama.
Nejednakost i prihod
Prvi deo Kruzovog argumenta, kao i mnoštvo slobodnotržišne retorike koncentrisane na rast, oslanjale su se uglavnom na tvrdnje o „proseku“ kako bi pitanja raspodele ostavila nerazjašnjenim. Kada je Kruz spomenuo prihod po glavi stanovnika, sigurno se nadao da će većina slušalaca pomisliti o svojim prihodima i i zamisliti kako bi oni pali ukoliko bi SAD počele ličiti na Dansku. Ali, Kruz je zaista govorio o prosečnim vrednostima, ne o medijanama ili koja je zemlja najbolja za one na dnu dohodovne lestvice.
Čak i ako zanemarimo rspodelu dohodaka, Kruzovo uverenje navodi na pogrešan trag. Bilo da je meren u dolarima ili paritetom kupovne moći, bruto domaći proizvod SAD po glavi stanovnika zaostaje za nekoliko zemalja (ukljućujući Norvešku).
Ipak, BDP po glavi stanovnika nam govori malo o tome koja zemlja ima najzadovoljnije radnike ili najmanje deprivirane siromašne.
U zemlji od, recimo, 4 ljudi gde 1 ima 1.000.000 dolara, a ostalih 3 ništa, prosečan prihod po glavi stanovnika bio bi 250.000 dolara. U zemlji od 4 ljudi gde svaki ima 100.000 dolara, prosečan prihod bio bi 100.000 dolara. Kruz bi želeo da verujemo da je prva zemlja više nego dva puta bolja nego prethodna. Troje bez prihoda u prvoj zemlji bi, naravno, razotkrili razliku.
Naročito za donju polovinu dohodvne lestvice i čak za one u sredini, SAD ne nudi najviše prihode. Kao što istraživač siromaštva Mat Brunig (Matt Bruenig) objašnjava, najsiromašniji drže se mnogo bolje u drugim zemljama – naročito u tim koje (kao Norveška, Danska, Finska i Kanada, između ostalih) imaju više socijal-demokratske političke sisteme i stoga jače sindikate i izdašnije države socijalnog staranja. Prema različitim merenjima, zemlje poput Kanade i Norveške su takođe prestigle SAD prema medijani prihoda, a nekolicina država ne zaostaje mnogo.
Pretežno skromne sudbine radnika i siromašnih u SAD su posledica rastuće nejednakosti. Dok je nejednakost rasla u većini industrijalizovanih zemalja od sedmdesetih povećanje nejednakosti bilo je naročito izraženo u SAD, koje su imale manje razvijenu državu socijalnog staranja i koje su iskusile ubitačne napade na radničke sindikate koji bi smanjili nejednakost i progresivno oporezivanje. Kao rezultat radnici u zemljama koje su nekada zaostajale za SAD su se konsolidovali prethodnih decenija.
Veličina privrede jedne zemlje, drugim rečima, govori nam veoma malo o kvalitetu života većine njenih građana. Doista, brojne studije su pokazale da je velika većina ekonomskog rasta u skorašnjim godinama koristila najbogatijima, dok su prihodi siromašnih, radničke i srednje klase stagnirali ili opali.
Društvena (ne)pokretljivost
Druga polovina Kruzovog odgovora o socijalnoj pokretljivosti jeste pokušaj skrivanja od realnosti nejednakosti u SAD. Mnogi ljudi, što implicira Kruzov argument, bi mogli misliti da je opravdano da da siromašnima i radnicima u SAD bude gore, ukoliko svaki Amerikanac ima dobre šanse da se obogati.
Sada nailazimo za Kruzovo apologetsko hvatanje za slamku. Opšte je poznato kako roditeljski ekonomski resursi oblikuju šanse njihove dece, bilo kroz direktne novčane transfere, bolje šanse u obrazovanju ili društvene veze (koje podstiču prilike za zaposlenje). Stoga, ne bi trebalo da šokiraju istraživanja slikovito izražena „Krivom Velikog Getsbija“ (Great Gatsby Curve), koja pokazuju da je visoka nejednakost povezana sa niskom društvenom pokretljivošću. Ukoliko roditelji imaju više resursa da pomognu svojoj deci da se probiju, manje je verovatno da će ta deca pasti na lestvici prihoda, odnosno siromašna deca će se pokrenuti naviše.
Dakle, gde to smešta u nejednakosti izrazite SAD? Amerika pokazuje još slabije rezultate prema merama društvene pokretljivosti u odnosu na prihode siromašnih i radničke klase. Prema brojnim istraživanjima relativna intergeneracijska pokretljivost – sposobnost deteta da se pomera naviše ili naniže na dohodovnoj lestvici, nezavisno od prihoda svojih roditelja – mnogo je niža u SAD negu u skoro svakoj drugoj evropskoj ili nordijskoj zemlji.
Tek nekoliko zemalja, poput Britanije zlosrećno klasno zavezane, takmiče sa SAD za nezavidnu titulu industrijalizovane demokratije sa najmanjom pokretljivošću. Klasna struktura u SAD je toliko kruta da je jedno istraživanje zapazilo „da region sa najvećom pokretljivošću u SAD još uvek ima manju pokretljivost nego regioni Švedske i Norveške sa najmanjom pokretljivošću.“
Nekoliko studija je potvrdilo da je relativna intergeneracijska mobilnost opala nekoliko decenija u nazad u SAD. Čak i da nije, nema razloga za slavlje.
Nova istraživanja pokazuju da je osnovna mera pokretljivosti – apsolutna pokretljivost, koja meri koliko novca deca zarađuju u usporedbi sa svojim roditeljima, prilagođeno za inflaciju – u SAD opala nekoliko decenija u nazad.
Kao što je Vašington Post (Washington Post) sažeo „samo je polovina dece rođene tokom osamdesetih odraslo da zarađuje više od svojih roditelja, nakon uračunavanja inflacije. To je pad u odnosu na 92% dece rođene 1940.“ Ovaj pad u apsplutnoj mobilnosti je još direktnije povezan sa rastućnom nejednakošću.
Ukratko, rastuća nejedakost – podstaknuta prema kapitalu prijateljskim politikama Kruza i njemu sličnog šampiona [Donalda Trampa] – je sistematski potkopala odveć vesele slobodnotržišne argumente omiljene kod Kruza i njegovog kruga.
Na svakoj sledećoj meri blagostanja, obični ljudi u zemljama koje Kruz ismeva uživaju veću sigurnost nego prosečan američki radnik. Oni uživaju i više slobode – uprkos decenijama dugom opadanju socijalne demokratije – nego njihovi američki parnjaci.
Zabune koje stvara pozivanje na prosek ili busajući ekonomski patriotizam neće promeniti to u bilo kom smislu.
PREVOD Andrej Cvetić
Izvor JACOBIN