/…/ “Veliki teror bio je jedan od najhalucinantnijih trenutaka u sovjetskom životu. Staljin je službeno započeo čistke nacionalnih razmjera rezolucijom Politbiroa od 2 jula 1937. Trojke su divljale po cijeloj zemlji. Na osnovu izvještaja, koji su pristizali od odgovornih u partiji na lokalnom, nacionalnom i republičkom nivou, Ježov je određivao kvote za svaki grad i za svako selo, dijeleći ih u dvije kategorije. Prvu je kategoriju čekalo streljanje, a drugu zatvor odnosno gulag. U Lenjingradu je veliki organizator čistki bio Ždanov, u Moskvi Hruščov. U pretjeranoj revnosti, ovaj je zatražio da bude i sam član trojke, ali je odbijen. Krvava zaraza bila je toliko luđačka, da su neki od regionalnih vođa, kad je bio dostignut zahtijevani “cilj”, zatražili od centra dozvolu, da se on poveća, izazivajući novi val hapšenja i egzekucija.
Ubilačka ludost dostigla je takve dimenzije, da je Staljin odlučio da se otarasi Ježova, i formirao specijalnu komisiju, koja je morala istraživati rad NKVD-a. Njen rezultat bio je izvještaj, koji je poslužio za tajnu rezoluciju. Zvala se “O hapšenjima, javnom tužiocu i o provođenju istrage.”Taj izvještaj je primio Sovnarkom (Sovjetski narodni komesarijat) i Centralni Komitet 17 novembra 1938. Izvještaj je sadržavao obilan istraživački materijal protiv delirantnog oblika, koje su zadobile čistke, masovna hapšenja i najgrublja kršenja bilo kakve legalnosti. Dana 23 novembra 1938. Ježov je dao ostavku, a zamiienio ga je Berija. Još je 1973. Molotov bio uvjeren da je Ježov sam određivao kvote hapšenja i da je zbog toga streljan.
/…/ Godine 1937/1938, nakon velike čistke domaćeg služiteljskog osoblja u vlastitom domu, kako je zahtijevao upravo Staljin, nova lica pojoavila su se u familijarnom krgu: između ostalih neka djevoka prčasta nosa, uvijek dobre volje, nasmijana. Radia je tri godine kao domaćica u dači u Zubovu, a zatim bila premještena u daču Bližnaja, gdje je kao upravteljica posluge ostala sve do Staljnove smrti.
Odnos između nje i Staljina započeo je vjerojatno u teškim godinama rata. Valentina Vasiljevna Istomina – tako se zvala – slijedila je Staljina na svim putovanjma i promjenama mjesta boravka, službeno u svojstvu ekonomke, ali izgleda da mu je bila prijateljica.”Pa čak da mu je bila i žena, ta se stvar nikoga ne tiče” izjavio je Molotov 1977. godine, kao da potvrđuje svima poznate glasine.
Valječka je umjela zadobiti povjerenje “vožda” u doba kad je njegovo nepovjerenje prema svima i svemu graničilo s paranojom. Upravljala je cijelim domaćinstvom. Dobra, ljepuškasta, skromna, rezervirana, vjerna, osjećala je prema Staljinu bezgraničnu ljubav. S njom Staljin nije riskirao neslaganje bilo kakve vrste. Pazila je na njegovo zdravlje, bdjela je nad njim i gledala da se liječi bar minimalno, bar onoliko koliko je bilo neophodno, iako nikada nije uspjela da mu nametne zdraviji način života, niti da ga nagovori na ozbiljan liječnički pregled.
Bila je pokorna i podložna, radila je ono što je morala, u granicama koje su joj bile određene.”Bila je tip žene, koji nikad ne stvara probleme, a upravo mu je to bilo potrebno u tom periodu” piše Aleksandar Burdonski. Kako pomiriti njegov intimni život s jednom ženom takvog tipa (makar on predstavljalao samo otjelovljenje odanosti i efikasnosti) sa slikom pobjednika, pred čije su noge 25 juna 1945. cijele regimente Crvene Armije položile zarobljene zastave Trećeg Reicha? Kako zamisliti njega samog sa njegovom služavkom? Radilo se o čovjeku, čija je slika postala planetarna.
/…/”Godine 1947 pojavila se njegova biografija, u čijem su pisanju sudjelovali najveći sovjetski historičari i sam Staljin. Taj je tekst bio za hiljade i hiljade komunista cijelog svijeta “crvena knjižica” onog vremena. Objavio ju je Institut Marx, Engels, Lenjin. Iako su navedene činjenice egzaktne, cijela perspektiva knjige stavlja u fokus pažnje jedino Staljinov lik, naravno bez najmanjeg traga o njegovom privatnom životu. Djelo, pisano svojstveno Staljinu, jednostavnim i sažetim jezikom, sadrži crvenu nit, koja se provlači kroz cijelu knjigu: nesumnjiv kontinuitet Lenjina i Staljina. Iz potpunog “zaborava” ili ocrnjivanja kako oponenata tako i žrtava terora proizlazi slika Revolucije i stvaranja države Sovjeta kao djelo isključivo dvojice ljudi: Lenjina i Staljina. Sve je uronjeno u apstraktne pojmove kao “narod”, “mase”, “boljševici”. Isti se metod primjenjuje i za Drugi svjetski rat, u kojem je osnovni par Staljin/narod filigranski izrađen, kako bi pobjeda i sve što je njome stečenno, dobila hagiografski oblik.”
Nakon drugog “čiišćenja” familije i čistke Jevreja, koja je počela procesom i streljanjem slavnog umjetnika i predsjednika Antifašističkog vijeća Solomona Michoelsa, te hapšenjima i često streljanjem cijelog niza istaknutih znanstvenih radnika i umjetnika (između ostalih i Svetlaninog prvog muža, također Jevreja, Morozova), kao i cijale grupe liječnika, među kojima i ličnog Staliinovog doktora, Vinogradova, nade u velike promjene na bolje nakon rata, bile su sasvim izjalovljene. Mnogi su za sve krivili Beriju, koji je – namjerno – oko Staljina stvarao pustoš. Među uhapšenima bila je i žena najstarijeg i najvjernijeg Staljinovog suborca, Molotova . On godinu dana nije znao, da li je njegova supruga živa ili mrtva. Govorilo se da je to priprema za hapšenja moćne trojke: Mikojana, Vorošilova i Molotova. Kažu da sam Staljin – što se vrlo rijetko događalo – nije Beriji dozvolio hapšenje ratnog heroja Žukova. “Znam da nije izdajnik!”, ljutito je rekao.
Kraj vladanja
Iako je Staljin izolirao vlastitu zemlju od ostatka svijeta “pravi revanš u ekonomskom pogledu dogodio se pet godina nakon rata” kaže Isaak Deutcher. Siromašni i iscrpljeni sovjetski ljudi – u razorenoj Ukrajini vladala je glad – uspjeli su sami, svojim vlastitim snagama, otvoriti gradilišta, obnoviti fabrike, ponovo sagraditi mostove, osposobiti rudnike. Zahvaljujući tom nadljudskom naporu, produktivnost je porasla, a petogodišnji je plan bio nadaleko nadmašen u cijeloj bazičnoj industriji. Između 1947. i 1952. godine plaće su se povećale. Dana 1. marta 1949. Staljin je naredio sniženje cjjena robe široke potrošnje. Brašno je pojeftinilo 10%, maslac također 10%, isto pojeftinjenje vrijedilo je i za meso, suhomesnate proizvode i mesne konzerve, parfemi su pojeftinili kao i bicikli 20%, također je 10% snižena cijena vunenih štofova, a satova čak za 30%. To pojeftinjenje odrazilo se na cijenama restorana, krčmi i menza javne prehrane.
Zadnjih godina Staljinovog imperija kulturna razina sovjetskih ljudi bila se jako povisila, a što je još važnije, ogromno se povećala socijalna zaštita, porasle su penzije, plaćeni godišnji odmori, porodični dodaci za familije, kojima je neki član poginuo u ratu, Tako su solidno bili postavljeni temelji sovjetskog režima i oni su opstali sve do pada SSSR-a. Staljnovi nasljednici su ih očuvali, ali ih nisu znali proširiti. Skriveni dio Staljinovog režima predstavljali su naravno gulazi, a u to vrijeme se njihov broj povećao, kao što se povećao i broj prognanih (sovjetski ratni zarobljenici,”strani elementi” iz tek stečenih zemalja, pa kolaboracionisti, nacionalističke grupe itd). Historičari navode kako je “sistem gulaga dožvio svoj Apogej u godinama od 1948. do 1952.”
Novi progoni
/…/”Bio je tada na vrhuncu vlastite karijere, ali i na rubu provalije. Godine 1952-1953. pao je u najveću usamljenost. Više nije napuštao Moskvu, a najviše je vremena provodio u dači u Kuncevu… Tu je dao sagraditi, umjesto stare dače, manju drvenu kuću, u kojoj je najčešće sjedio kraj kamina. Na tom je mjestu provodio cio dan i gotovo nije viđao više ni rodbinu (kćer, sina i unuke). U časovima odmora jedino su mu društvo bili tjelesni čuvari i Istomina. Sve ih je okupljao i pričao im događaje iz mladosti. Poneki put tražio ih je savjet oko najobičnjih stvari i sitnica.
Volio je iznenadne susrete, ali je mrzio ovacije gomile. Godine 1952. krenuo je u Gruziju, zaboravljenu zemlju, u koju ga je vukla nostalgija. Ali u Gruziji ga je gomila posvuda slijedila, ljudi su otvarali kuće i zvali ga unutra i na ručak, a žene mu pružale u ruke sitnnu djecu. No Staljina, koji je bio navikao da putuje uvijek sam, ovo je samo iritiralo, tako da je na kraju odustao od posljednje posjete rodnom Goriju i Tibilisiju.
Svetlana ga je još donekle zdravog vidjela u oktobru 1952. godine. Tom prilikom dovela mu je osim svoju i Vasjinu djecu i Jašinu kćerku (Jaša – Jakov – je Staljinov sin ubijen u njemačkom logoru, a žena Julija Melcer, Jevrejka, upravo je bila uhapšena… prim. prev.)
Svetlana mu je došla zahvaliti, što joj je pomogao kod rastave od Ždanovljevog sina Jurija, koji je bio vrlo sebičan tip. Staljin joj je omogućio, da se naseli u malom stanu uz rijeku Moskvu i bio je vrlo zadovoljan, što nije inzistirala da ostane u Kremlju. Ipak, uvijek joj je naglašavao, da to nije njezin stan, već stan sovjetske države. /Kad je Staljin umro, budući da je sve poklone, koje dobio prilikom proslava pobjede, godišnjica i rođendana, dao u muzej, njegova su djeca naslijedila samo jedan rasklimani stol, par istrošenih stolica i krevet na kojem je spavao, pokrivajući se vojničkom dekom. Uniforma za sahranu bila mu je toliko istrošena, da je trebalo pokrpati kragnu i rukave/… Svetana je vidjela, da joj je otac premoren i lošeg zdravstvenog stanja, ali je njegov liječnik,Vinogradov, također bio uhapšen, a Staljin pri tom događaju nije ni prstom maknuo za njega.
Za vrijeme posjete kćeri Staljin joj je uvijek davao novaca iz kovčežića u koji je spremao plaću narodnog poslanika. Novce joj je davao nasumice, jer ih nikad nije trošio. Nije uopće imao nikakvog pojma o vrijednosti novca, a u dućane nije ulazio već niz godina. Za svako godišnje doba nosio je po jednu staru uniformu. Uobičajio je da Svetlani daje novac, kad bi mu došla, jer je to učinio prvi put, nakon njenog prvog razvoda. I uvijek je nešto dodavao “za Jašine kćeri”.
/…/Da li se, dok je gledao vatru, kako pucketa u kaminu drvene kućice, ili se divio u Kuncevu zalasku sunca, Staljin, osamljen i na pragu starosti, sjećao pogubljenih ili osjećao grižnju savjesti za onima, koji su nestali u čistkama, za što je on bio najodgovorniji? Pitanje nema smisla, jer je Staljin bio najdublje uvjeren, da cilj opravdava sredstva. “Znam – kazao je jednom Molotovu – kad umrem, da će mnogo blata biti sasuto na moj grob. Ali će ga vjetar historije odagnati”.
Pošto je zacrtao bilancu Staljinovih zločina i grešaka Hruščov je u svom tobože tajnom izvještaju, iznio: “Staljin je bio uvjeren da je sve to bilo neophodno za obranu interesa radničke klase, za obranu interesa partije i radnih masa, a protiv napadaja imperijalističkog fronta /…/Ne možemo kazati, da je to što se dogodilo, djelo ludog despota. On je bio duboko uvjeren, da se to moralo učiniti u interesu radnika, u ime obrane revolucionarnih tekovina. U tome je njegova tragedija”.
Epilog
Dana 27 februara 1953, Staljin je sjeo, sam, u za njega rezerviranu ložu, u Boljšom teatru, kako bi, ko zna o koji put, gledao predstavu Čajkovskog Labuđe jezero. Nakon predstave zamolio je direktora kazališta, da se s njegove strane zahvali umjetnicima. Zatim se vratio u daču Bližnaja, gdje je nastavio raditi u kabinetu, kako je običavao, sve do tri sata ujutro. Pootom je, 28 februara, pošto je u Kremlju pogledao neki film, zajedno sa Berijom, Maljenkovim, Hruščovom i Bulganjinom, otišao s njima u Kuncevo, na jednu od onih večera, u kasne noćne sate, koje je toliko volio i na koje su se osobe, što su mu bile bliske, morale naviknuti. Tek u četiri sata ujutro njegovi su se gosti mogli razići kućama. Kad su gosti otišli, Staljin je pozvao svoje čuvare i kazao im, da ide spavati te da mogu otići u krevet i oni. Zamjenik komandanta dače, Ložgačov, bio je zapanjen: to je bilo prvi put, da ih je Staljin obavještavao o tome, što kani učiniti. Prvog marta ritam života svih, koji su se bavili Staljinom, nije se promijenio (tjelesni čuvari, sekretari, domaća posluga). Staljin se kasno dizao, jer je obično i lijegao između pet i šest sati ujutro. Ipak, oko podneva tjelesni su se čuvari uznemirili, jer se ništa nije čulo ni iz velike, ni iz spavaće sobe. Nitko nije smio ući k njemu, a da on o tome nije bio obaviješten, niti se usudio pojaviti pred njim, a da nije bio pozvan.
Kako je prolazilo vrijeme, zabrinutost se povećavala: svi su počeli osluškivati i najmanji šušanj, koji bi dolazio iz njegove sobe. No ništa se nije čulo. Nisu znali kako da se ponašaju. Na njihovo veliko olakšanje svjetlost se upalila oko 18 sati i 30 minuta u Staljinovom uredu. Svima se oteo uzdah olakšanja i počeli su čekati, da ih pozove. No nije se dogodilo baš ništa. Tišina. Nikakvog znaka aktivnosti. Ništa se nije dogodilo ni kasnije, ni u 20 ni u 22 sata. Čuvari su bili zapanjeni. Istina, bila je nedjelja, ali Staljin nije znao za odmor. U praznične dane radio je kao i u sve druge dane; u nedjelju kao i u sve druge dane sedmice. Oko 22 i 30, obuzet zebnjom, Starostin reče svom zamjeniku Ložgacovu da ide vidjeti, što se dogodilo. Toliko su ga se bojali, da su u tom iščekivanju ostali paralizirani, kao da je Staljiin mogao još uvijek spavati ili da je proveo cijeli dan ne tražeći od njih ništa. To je bio rezultat ispoljavanja neprirodnog načina života, a njemu se pridružio i strah, te je produkt svega bila neefikasnost dovedena do apsurda. “Ti si šef, moraš ti ići prvi!”, odgovorio je Ložgacov Starostinu. Obojica su bili u vlasti protivurječnih i tjeskobnih osjećaja. Na kraju je Ložgacov odlučio da uzme mapu s pristiglom poštom i uputio se rema Staljinovom uredu. Znajući da je Staljina nerviralo da se k njemu ulazi na prstima, silio se da korača odlučno, kako ne bi ispadao servilan (Staljin mu je to kategorički zabranjvao). Prošao je kroz tri sobe. Kad je bacio pogled u malu sobu za ručavanje, našao se pred zastrašujućim prizorom. Staljin je ležao na tlu, pri svijesti, očajnički se naslanjajući na laktove. Koliko je vremena proveo u tom nemogućem položaju? Postao je uzapćenikom nepodnošljive atmosfere, koja je vladala oko njega i za koju je on sam bio najodgovornji. Jadni stražar počeo je drhtati kao list na vjetru i samo ga je glupavo uspio zapitati: ”Druže Staljine, šta vam se dogodilo?” Staljin nije uspijevao izgovoriti niti jednu jediinu riječ, odgovarao je samo nerazgovjetnim mumljanjem. Gledajući oko sebe Lužgacov je vidio na tepihu, kraj Staljina, novine “Pravda” i njegov džepni sat. Na stolu je bila boca sa kiselom vodom i čaša. Vjerojatno se Staljin uputio prema stolu, da pročita “Pravdu”, popije kiselu vodu i da je gledao na sat, kad mu je iznenada pozlilo. Kućnim telefonom čuvar je pozvao u pomoć Starostina i Tukova te sobaricu Matrjonu Butusovu. Još jedno blesavo pitanje: ”Druže Staljine, želite li da vas metnemo na divan?” Odgovorio je “da” jedva primjetnim pokretom glave. S velikom mukom smjestili su ga na divan sobe za ručavanje i na kraju im je postalo jasno, da treba hitno pozvati liječnika, tim prije, što se činilo, da je Staljin već satima bio u tom stanju. Pošlo mu je za rukom da im saopći, kako mu je hladno.
Kako je primijetila Svetlana (koja je tek 1991 smogla hrabrosti da ispriča posljednje časove vlastitog oca), da su bili prisutni njegovi najuži suradnci, Vlasik i Poskrebišov, znali bi, kako da se ponašaju te zahvaljujući vlastitoj poziciji, mogli su sami donijeti odluku i smjesta pozvati doktora. Ali Berija je već odavna uspio stvoriti prazninu oko Staljina, učinivši ga time još ranjivijim.
Starostin, šef personala, odmah je obavijestio tajnu policiju i tamo je dobio Ignjatijeva, koji, mada je bio na čelu ministarstva sigurnosti, nije uradio ništa, već je sugerirao zgranutim čuvarima, da nazovu Beriju. Budući da je vožd bio bolestan, očito se nitko nije usuđivao maknuti prstom, bez Berijine dozvole, makar bio u pitanju i život samog Staljina. Još uvijek prepušteni sami sebi, čuvari su premjestili Staljina iz male jedaće sobe u sobu u kojoj je on običavao spavati. Bila je to velika pogreška, premještati osobu, koja je doživjela udar: ali ko je to mogao znati, kad nigdje nije bilo nikog od kompetentnih ljudi? Budući da je bolesnik neprestano drhtao, potražili su neki pled, da ga ogrnu. Sve što se činilo, radilo se improvizirano, u velikoj žurbi, budući da su svi bili obuzeti panikom. Matrjona Butusova nastojala je, ne bez teškoća, da spusti zasukane rukave Staljiinove košulje. Ložgacov je poslije ostao sam bdjeti uz Staljina. Šef čuvara nazvao je Maljenkova, da ga obavijeti o teško stanju u kojem se nalazio Staljin. Maljenkov je utrošio pola sata da traži Beriju, da bi nakon toga nazvao i izjavio da ga ne uspijeva nigdje naći, prema tome neka ga on sam traži. Prošlo je još četrdeset minuta: Beriju se nije moglo pronaći. Na kraju je nazvao sam Berija i naredio: “Ne govorite više nikome ništa, i ne nazivajte nikoga!”
Staljin je bio zatvoren u svojoj bolesti, zatočenik samog sebe, lišen njege kompetentnih i odgovornih osoba. Starostin se uzbudio, počeo vikati i kazao, da u svakom slučaju treba pozvati liječnika, ali to je bio zov vapijućeg u pustinji. Istomina, nemoćna, pala je u najcrnji očaj. Za sve – to je bila strašna, beskonačna noć.
U tri sata čuli su da dolazi neki automobil i svi su pomislili da je najzad došao liječnik. No bili su to Berija i Maljenkov, koji su ga, ne prilazeći bolesniku, posmatrali iz susjedne sobe. Berija je hladno zaključio, da Staljinu nije ništa i da samo duboko spava. To je bila njegova dijagnoza pred hropcem bolesnika. Naredio je: ”Ne smijete pasti u paniku i nadasve nemojte smetati druga Staljiina!” Ni Berija ni Maljenkov nisu se htjeli urazumiti, vać su se okrenuli i otišli. Očito ljut zato što je Starostin sve obavijestio, Berija je čak počeo psovati, što ga je postaviona tu dužnost:”Vi ste običan glupan, niste dostojni raditi za Staljina. S vama ću se pozabaviti kasnije”. Prijetnja je bila sasvim jasna: ako želite sačuvati glavu, prestanite tržiti pomoć za svog šefa.
Ložgacov je bdio uz svog gazdu. Nikada neće zaboraviti tu noć. Svi su osluškivali, kako otkucava sat na zidu: 4, 5, 6, i na kraju sedam sati ujutro. No ništa se nije događalo, nitko nije dolazio, nikakav se liječnik nije pojavljivao. Znaci izdaje bili su više nego evidentni: najviši rukovodioci, Berija u prvom redu, čekali su Staljinovu smrt.
U 7 i 30 došao je Hruščov da bi najavio dolazak liječnika. Ipak je prije zore Tukov pozvao u pomoć Molotova i informirao ga o očajnom stanju Staljina, iako je znao da su Molotova gurnuli ustranu, prema tome imao je daleko manje moći od svih ostalih. Iskreno zabrinut Molotov je odgovorio: ”Dolazim” i savjetovao da se obavijesti cijeli Politbiro.
Na kraju, 2 marta, došlo je konačno desetak doktora između 8 i 30 i 9 sati ujutro. Sve su to bili liječnici iz Kremlja, svi profesori medicine i članovi Akademije nauka. Ipak je bilo izgubljeno između 12 do 14 sati, kad je trebalo započeti s liječenjem. U malom salonu trajale su neprekidne liječničke konzultaciije. Zabrinuti, zastrašeni veličinom štete, liječnici mu nisu uspjeli skinuti košulju, već su je morali izrezti škarama, kako bi mu preslušali grudi. Dijagnoza je bila nemilosrdna: krvarenje u mozgu. Liječenje je započeto prekasno i nije se više mnogo moglo učiniti.
Primijenjene su pijavice, bolesnik je dobio injekciju kamfora, pomogli su mu da diše bocom kisika. Napravili su mu EKG i radiografiju pluća. Nijedan kirurg se nije usudio riskirati operaciju, tim više što je Berija, da ih prestraši, neprestano ponavljao: ”Da li ste sigurni, da možete jamčiti za život druga Staljina?” Svi su ti liječnici bez sumnje bili veliki stručnjaci, ali ni jedan među njima nikad nije liječio Staljina: svuda su tražili njegov bolesnički karton, odnosno njegovu povijest bolesti, da vide posljednje zabilješke doktora Vinogradova, ali doktor je bio uhapšen, a samo je on poznavao stvarno stanje zdravlja Staljiina. No taj medicinski dokument nitko nije uspijevao naći. Tek kasnije se pronašao tamo gdje je i morao biti: u bolnici Kremlja.
Staljinova djeca bila su obaviještena 2. marta. Maljenkov je nazvao Svetlanu, koju je dočekao Hruščov, kad je stigla u daču, gdje je ostala do kraja. Svetlana je mogla opisati bolje od bilo koga drugog delirantnu atmosferu, koja je tamo vladala. Svi, iskreni ili ne, izgledali su u stanju potpune prostracije: ”samo se Berija, uzbuđen do krajnosti, trudio da ne ispadne previše lukav – ali ni premalo.” Sjedeći do oca, Svetlana ga je držala za ruku i svako malo je ljubila. Agonija je bila duga i strašna.
Kad je došao sin Vasilij, bio je pijan. Posluga mu je uspjela prošaptati na uho, da njegovom ocu više od dvanaest sati nije bila pružena nikakva stručna pomoć, ni medicinska njega i Vasilij se razvikao: ”Razbojnici, ubili ste mi oca!” Budući da je svima pričao, kako su Staljina otrovali, uhapsili su ga 28 aprila 1953. i osudili na osam godina zatvora.
Vijest o bolesti Staljina počela se širiti. Telefon je neprekidno zvonio. Mnogi su liječnici i profesori medicine telefonirali i stavljali se na raspolaganje. Poneki od njih je inzistirao, uvjeren da ga može spasiti. Ali, kako su sati prolazili, Staljinovo se stanje sve više pogoršavalo. Članovi Politbiroa smjenjivala se kraj njegove smrtne postelje. Pozvali su Molotova i Mikojana, iako oni više nisu bili članovi Pollitbiro. U daču su stigli pozivi i iz obližnjih zemalja. Svako toliko Staljin je otvarao oči i trudio se da nešto kaže, ali usta su se micala bez glasa, tako da nisu shvaćali, što želi. Čim bi otvorio oči Berija bi jurio, da mu ljubi ruke.
Petog marta puls je počeo da mu slabi. Berija je prišao krevetu i rekao: ”Druže Staljiine, kažite samo jednu riječ. Tu su svi članovi Politbiroa.” Vorošilov ga je povukao za jaknu i prošaptao: ”Možda bi bilo bolje da ga oslovi netko od ukućana: lakše bi ih prepoznao”. Onda je krevetu prišla Istomina . Stavila mu je glavu na grudi i počela kukati i zapomagati, kako to rade žene iz naroda.
Staljinovo zdravlje bilo je odavna narušeno: imao je smetnje u nogama, visok tlak, a i angina pectoris nije mu davala mira. Ali je nastavio ne voditi nikakvu brigu o vlastitom zdravlju. Način na koji je bio “liječen” više liči na ubojstvo, no na propuštanje pružanja pomoći. Liječnici su bili pozvani tek kad je bilo jasno, da je njegovo stanje očajno.
Molotov je za vrijeme cijelog svog dugog života bio uvjeren, da je uloga Berije u Staljinovoj smrti bila vrlo mračna. Sumnjao je i u trojku Maljenkov, Berija, Hruščov, koji su od Staljinove smrti mogli imati samo koristi.
Dana 6 marta u 4 sata ujutro najslavniji moskovski spiker Levitan, najavio je: ”Pažnja! Pažnja! Ovdje Moskva!” i izjavio da je Staljin izdahnuo 5 marta u 22 i 30. Tijelo je, kao i ono Kirova i Ordžonikidzea, bilo izloženo u dvorani zgrade Sindikata. Počela je ogromna gužva u cijeloj zemlji. Svi su jurili na sahranu, na kojoj je bio zgnječen velik broj ljudi. Revolucionarni san nacije bio je mrtav, kao i Staljinova ratna slava.
(iz knjige Lilly Marcou: Stalin, vita privata, Editori Riuniti, Roma, 1996.)