No, ovaj zločin bi trebalo posmatrati u širem društvenom kontekstu. Pad nadstrešnice je sam po sebi bio okidač, jako bitan i to jedan u nizu u proteklih deset godina. Okidač koji nas je još jednom, a možda i najjače do sada kolektivno osvestio da živimo u duboko kriminalizovanoj, korupmiranoj i po običnog građanina, nebezbednoj zemlji. Time izlazak na ulice ne treba tumačiti samo kao protest, kao izraz negodovanja. Već i kao vapaj, kao krik. Kao odraz straha i nesigurnosti građana u sopstvenoj zemlji. Čak i u bukvalnom smislu – kada se plašiš i ne znaš da li će ti nešto odozgo pasti na glavu, najsigurnije je kada si napolju, kada si na ulici, na otvorenom.
Apsolutno je neophodno utvrditi ko je odgovoran. Ko su ti ljudi koji zbog sopstvene dobiti i profita, štiteći sebe i koruptivnu mrežu u kojoj obitavaju, beže od odgovornosti? Poneki od njih su podneli ostavku, neki i uhapšeni, ali kako kažu, ne osećaju odgovornost. To je jedan potpuno novi momenat u srpskoj politici. Ko još podnosi ostavku, a da ne oseća odgovornost? Kakvu vrednost ima ta ostavka bez odgovornosti? Odgovor je lak. Jednako je vredna kao i onaj koji je podnosi. Drugim rečima, ništavna je.
Nada da je društvo živo
Najveći benefit studentskih protesta, bez obzira kako se oni završili jeste ulivanje nade. Nade da dolazi jedna nova generacija mladih ljudi koja ima svest o tome u kakvom okruženju živi. Svest da je u određenim istorijskim momentima bitno da se po strani stave neke individualne razlike i razmimoilaženja. Kada kuća gori, svi moraju da dotrče s vodom kako bi ugasili vatru. Plamen je izgleda morao mnogo da se rasplamsa da bi se to razumelo. Prve generacije rođene u 21. veku izgleda u sebi ipak poseduju nešto kolektivno buntovno. I nije to sasvim slučajno. To su deca generacija jednako buntovnih roditelja koji su bili nosioci građanskih protesta 1996/97 protiv Miloševićeve autoritarne vlasti.
Neretko su današnji mladi kroz duži vremenski period smatrani nedozrelim, previše afektivnim i iracionalnim. Na konzervativnim društveno-političkim podnebljima kakvo je naše, obično se govori kako mladi ne umeju da se snađu i da moraju slušati glas svojih roditelja. Ova generacija je specifična po tome što je i generacija njihovih roditelja mahom tokom devedesetih učestvovala u građanskim protestima rušeći Miloševićevu autoritarnu vladavinu i slično kao i generacija njihovih roditelja, veruju u to da je bolje društvo moguće. Možda su u neku ruku oslušnuli glas starijih…
S druge strane, to su mladi koji pripadaju jednoj specifičnoj omladinskoj društvenoj grupi – studentskoj. Period studiranja jeste taj u kom su mladi najbutnovniji. Vreme studiranja je ono u kome se susreću sa raznim životnim i ljudskim izazovima i nedaćama, mnogi i po prvi put. Kroz sve te izazove se njihova ličnost i karakter najviše bruse i kristališu, počinju se jasnije oblikovati vrednosti i norme kojima su skloni, životni stilovi koje preferiraju, pa i važne odluke i planovi za sopstvenu budućnost.
Postaju svesni činjenice da će nakon završetka studija postepeno ulaziti u rutinu svakodnevnog života. Da će biti opterećeni poslovima i egzistencijalnim pitanjima, iako mnogi od njih već na fakultetu počinju da rade i suočavaju se sa time kao dodatnim izazovom. Da će imati sve manje vremena da se bave promišljanjem i radom na tome u kakvom bi društvu želeli da žive. Studente u velikoj meri još uvek vode ideali. Što je sasvim prirodno, jer da nemaju ideale, bili bi starci zarobljeni u tela mladih ljudi. Stoga bivaju svesni da će ako nešto ne pokrenu sada i odmah, sami upasti u začarani krug sivila koje nameće svakodnevni život u sadašnjoj društvenoj stvarnosti.
A svakodnevni život u Srbiji je očajan. Studentima je dosta da budu žrtve tog očaja, te zato ustaju i glasno kažu da ne žele da žive u takvom društvu i da svi kolektivno zaslužujemo bolje. Zato pozivaju na solidarnost i odgovornost, oni su ti koji glasno govore, a na nama ostalima je da ih čujemo i podržimo. Tu leži izvorište njihovih zahteva. U traženju odgovornosti, traženju bezbednosti za sve, a ne samo za sebe. Jer kolektivna sigurnost i bezbednost su preduslovi normalnog života u jednom društvu.
Zašto je važno podržati studente?
Studentske borbe i pobune su same po sebi korisna i pozitivna stvar po društvo, jer su društveni procesi dinamični i svaka statika ih umrtvljuje, koči i ne dozvoljava im da se razviju, da idu napred. Stoga su i ideje i prakse, naročito mladih koji bi i trebalo da budu progresivni, uvek pozitivne i dobrodošle da bi jedno društvo prodrmale i trgnule iz stanja letargije.
Uprkos tome ne bi trebalo očekivati da studenti imaju tu snagu da svojim pobunama sami donesu društvene promene. Oni mogu imati pozitivne ideje, želje za promenom, ali u njihovim rukama nisu poluge moći uz pomoć kojih bi do željenih promena došli. Iskustva iz ranijih studentskih protesta, bilo sa užim ili širim zahtevima koji su kao takvi sezali i do pokušaja za sistemskim društvenim promenama, pokazali su nam da to ne ide tako lako i da su promene daleko. Setimo se čuvene šezdesetosmaške krilatice – Budimo realni, tražimo nemoguće. Ta krilatica je samo na prvi pogled pesimistična. Ona ima dublje značenje. Značenje da postoji generacijska svest jedne društvene grupe, da je teško dostići određene ciljeve, jer za to nemaju moć, ali da ih to ne sme pokolebati da se i dalje bore, sve dok veruju. Zato studentima ni danas ne treba nametati takvu vrstu pritiska, da su oni ti koji nužno moraju doneti promene. Kao što ni ne treba ostati po strani, gledajući njih kako se bore za svoje ciljeve. Društveni momentum je takav da im je podrška sa svih strana neophodna.
Studenti sami ne mogu doneti promene, ali ih mogu pokrenuti i tu je njihova, možda i najznačajnija društvena funkcija. Mogu biti inicijalna kapisla, ili fitilj koji može zapaliti mase. Otuda i strah vladajućih struktura, jer i one to znaju. Znaju da je mlade teško ucenjivati, jer na ucene ne pristaju tako lako. Njih ne možete lako kupiti za radno mesto, ne možete ih podmititi, niti silom terati da rade stvari protiv svoje volje. Vlasti poseduju svest o tome, a naročito kada jednom državom vladaju na autoritaran način. U takvim društvima svaka, pa i mala pukotina, svako malo popuštanje stega, može potencijalno izazvati veliki rascep koji će se pretvoriti u provaliju. Ali za tako nešto potrebna je pobuna većih razmera.
Šta bi potencijalno dovelo do uspeha studentskih protesta?
Iako možda još nije potpuno sazreo društveno-politički trenutak bez obzira što je jasno da je ovo definitivno početak kraja Vučićevog autoritarnog sistema, tačka iza koje se ne bi moglo vratiti nazad, bila bi ukoliko studentske proteste podrže neke šire društvene strukture. Tu se pre svega misli na to da određeni delovi, ili čitave institucije bitnih društvenih podsistema stupe u štrajk. Njihovim štrajkovima i potencijalnim blokiranjem normalnog funkcionisanja bi društvo upalo u ozibljan problem, a takve najave već postoje kod dela poljoprivrednika i ostatka prosvete. Ne samo da bi se njihova podrška odrazila na jači pritisak na vladajuće strukture, već bi pomogla u tome da osvesti obične građane koliko je važno da društvo funkcioniše koliko-toliko normalno i koliko zaista jeste disfunkcionalno. Studentska pobuna bi tako trebalo da ima efekat magnetne privlačnosti – da oko sebe okupi druge delove društva u zajedničkoj masovnoj borbi.
Ključan momenat u odbrani poziva na odgovornost i bezbednost svih građana bi bio kada bi čitava prosveta i svi koji rade u institucijama usko vezanim za obrazovni sistem u zemlji podržali studentske proteste. Uspostavljanjem generalnog štrajka u prosveti, a nije da za to nema i drugih razloga, poput uniženog, neodgovornog pa i bezbednosno ugroženog statusa učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama, protesti bi dobili sasvim novi zamah. Jer kada obrazovni sistem ne funkcioniše, to biva direktan udar na sve druge delove društvene strukture, a povratno i na vlast. Nastavnici, profesori i učenici se ne mogu zameniti nekim drugim ljudima lojalnim vlastima. Barem ne u kratkom roku. A i radnicima u prosveti je ovo idealna prilika da kroz proteste prošire spisak zahteva za koje smatraju da bi popravili njihov sveukupni status i status obrazovanja, generalno.
Drugim rečima, veliki uspeh studentskih protesta bi barem za početak bio kada bi privukli i druge nivoe obrazovanja – osnovnoškolske i srednjoškolske.
Zaključno upozorenje: nije baš sve što je brzo i kuso
Kod masovnih protesta bez obzira na razloge zbog kojih se događaju, presudno je ne dozvoliti da se rasplinu i da se vremenski razvuku. Sami po sebi, studentski protesti uvek iznedre nešto dobro, ali će u nekom trenutku doći do zamora materijala. Ako pak i ne dođe do ispunjenja ciljeva, makar će doći do toga da se iznedre neke nove društvene snage, mlade snage koje će biti u stanju da se bore za sopstvena prava i prava svih građana u budućnosti. Uz to, vratiće veru da je moguće okupiti jedan širi front protiv vlasti, koja će u budućnosti imati strah od sličnih novih pobuna, a time i realan pritisak na sebe u procesu vladavine. To je minimum koji se može dobiti.
Studentski protesti i blokade su ujedno i sticanje važnog iskustva u metodama studentske i građanske političke borbe. Nije to samo puko blokiranje, igranje revolucije, ili nešto slično. Blokade i protesti su i mesta gde se uči demokratiji i solidarnosti, metodama političkog delovanja, gde se razvija svest o važnosti toga da smo svi politička bića i da imamo pravo na pobunu i javno izricanje svog neslaganja u borbi za slobodu, ako procenimo da nam je ugrožena.
No, iskustva nekih ranijih protesta nas uče da ukoliko oni isuviše potraju bez snažnijih efekata, postanu suvišni i teško ih je kanalisati. Jedna od najboljih anegdota po tom pitanju je ona šezdesetosmaška, kada su studenti govorili da se nakon leta svi na jesen vraćaju na barikade i da će pobuna biti još snažnija. Naravno da od toga nije bilo ništa, jer ko će nakon raspusta i praznika misliti o pobunama?
A praznici i raspusti polako pristižu, doduše zimski. Iako za sada studentski protesti imaju odličnu dinamiku, potrebno je razmišljati dva koraka unapred. Potrebno je znati kako i šta dalje. Jasno je da strah i emocija preovladavaju i to je u ovom trenutku sasvim prirodno, ali razum mora držati sve na okupu i njega mora biti među najobrazovanijima u društvu. Bez šire društvene podrške u skorije vreme, bez izlaska većeg broja ljudi koji će podržati studente u borbi za zajednička prava i slobode, studentski protesti će u nekom trenutku pretiti da postanu mrtvo slovo na papiru. To nije ničija želja, niti širenje defetizma, već upozorenje šta se može desiti. Zato je vrlo važno imati u vidu i vremenski horizont – sve što je lepo obično kratko traje. A ako je tako i suđeno, onda bar neka bude efektno i da iz ove lepe priče zajedno sa studentima kao nosiocima borbe, izvučemo što više benefita po celokupno društvo.