Balkan je za predstavnike velikih sila uglavnom predstavljalo prostor obilježen čestim ratovima, invazijama i osvajanjima. Kako ističe kanadska povjesničarka Margaret MacMillan Balkan je zbunjivao mnoge ljude u Parizu. Tim se područjem bavila samo „šačica stručnjaka ili čudaka“.[1] Balkanski narodi nastojali su izvući što veće teritorijalne dobitke. Svaka od nacija generirala je svoju veličanstvenu povijesti i nadu u njezino obnavljanje. Stoga je Churchill jednom prilikom rekao kako Balkan proizvede više povijesti no što je može potrošiti.
EDICIJA: 100 GODINA OD OSNIVANJA JUGOSLAVIJE
Stvaranje prve Jugoslavije ili trčanje gusaka u magli (I)
Na Mirovnoj konferenciji u Parizu koja je započela s radom 18. siječnja 1919. godine, Južne Slavene je predstavljalo gotovo stotinu predstavnika i svi su bili smješten u Hotelu de Beau Site. Kanadska povjesničarka MacMillan ističe kako to nije bilo najugodnije mjesto tih dugih tjedana.[2] Nadalje ističe kako je „Delegatima s jadranske strane, uglavnom Slovencima i Hrvatima, bilo jako žarko stalo do sigurnosti od Italije i vlasti nad lukama i željeznicama koje su nekad pripadala Austro Ugarskoj (…) S druge strane, Srbi iz Srbije bili su spremni prepustiti Dalmaciju ili Istru za više teritorija na sjeveru i istoku“.[3] Inače, američki predsjednik Woodrow Wilson smatrao je kako bi bilo pogrešno dopustiti Južnim Slavenima mornaricu. Naime, gotovo proročnički je jednom prilikom istaknuo kako će ta država kao i njezini narodi biti turbulentna, pa joj ne bi bilo pametno dati mornaricu da s njom okolo divlja. S obzirom na ranije istaknuto „Kako se pripremala Mirovna konferencija, priznanje je za Kraljevinu SHS bilo veoma važno, jer pojava nepriznate države mogla je znatno umanjiti njezine izglede u borbi za ugrožene teritorije“[4].
O konfuziji koja je tih dana vladala u Parizu u odnosu na jugoslavensku delegaciju svjedoči i činjenici kako još uvijek nije bilo jasno ni kako bi se delegacija točno trebala zvati kao niti zemlja koju ona predstavlja. O očajničkom nepoznavanju prilika na ovom prostoru svjedoči i pitanje britanskog premijera Lloyda Georga govore li Hrvati i Srbi istim jezikom. Na čelu delegacije, zajedno s Antom Trumbićem nalazio se Nikola Pašića kojega je prethodno navedeni premijer smatrao „jednim od najlukavijih i najupornijih državnika u Jugoistočnoj Europi“.[5] Problemi koji su se pojavili već prilikom ujedinjenja nisu se dali sakriti niti u Parizu. Srbija je i dalje smatrala kako je proglašenje nove države označilo njezino teritorijalno proširenje, ali ne i uspostavu države jednakih i ravnopravnih građana.
Što se tiče teritorija, Kraljevina SHS je već imala veći dio teritorija na koji je pretendirala. Unatoč tomu jugoslavenska je vlast još težila pripajanju Međimurja i Prekomurja te Baranje i Bačke. Kartu na Balkanu bilo je teško iscrtati zbog prilično nejasnih jezičnih, vjerskih te etničkih granica. Jedino je s Grčkom granica bila manje-više jasna. Stoga je na Mirovnoj konferenciji trebalo utvrditi nove državne granice. Unatoč tomu nova država bila je teritorijalno značajno uvećana i to manje-više na štetu Austrije, Mađarske i Bugarske. Nakon zaključivanja mirovnih sporazuma Bugarska je ustupila teritorij na području Strumice u Makedoniji, zatim gradove Caribrod i Bosiljgrad te područje istočno od Timoka. Nakon ovoga uslijedilo je potpisivanje daljnjih sporazuma s Rumunjskom, Austrijom dok će granice s Italijom biti definirane tek Rappalskim ugovorom (12/13. studeni 1920.). Inače i granica s Albanijom je bila sporna, ali uslijed ustanka u Valoni te albanskog protjerivanja Talijana, potvrđena je nezavisnost Albanije kao i njezine granice iz 1913. godine, a samim time dokinute su jugoslavenske aspiracije.
Valja istaknuti da je prije definiranja teritorija najvažnije pitanje bilo vezano uz priznanje Kraljevine SHS. Prvo priznaje došlo je od Norveške, a nakon razgovora Ante Trumbića s američkim tajnikom Robertom Lansigom uslijedilo je priznaje i Sjedinjenih Američkih Država. Veliki kamen spoticanja u priznaju nove države činio je Londonski ugovor, koji je obvezivao Veliku Britaniju i Francusku kao talijanske saveznice. Stoga se s tim priznanjem odugovlačilo sve do izrade nacrta ugovora s Njemačkom kada je prvi puta i službeno upotrebljen naziv nove države. Stoga kad su „Pašić, Trumbić i Vesić u ime Kraljevine SHS potpisali mirovni ugovor s Njemačkom, počela su stizati i pojedinačna priznanja od pojedinih vlada“[6].
U kontekstu navedenog, iako je akt kojim se definirao nastanak nove države, Kraljevine SHS potpisan još početkom prosinca 1918. godine, tek nakon niza sastanaka na Mirovnoj konferenciji država je stekla međunarodno priznanje, čime je postala i važeći međunarodni faktor.
Stanje u novoj državi
Opisujući stanje neposredno nakon završetka Prvog svjetskoga rata povjesničarka Branka Boban navodi kako nije bilo nacionalne organizacije niti državnog i političkog vodstva.[7] Vladali su veliki seljački nemiri uvjetovani što efikasnijom i bržom raspodjelom veleposjeda, tj. agrarnom reformom, koja je ostala neriješeno pitanje gotovo cijelo međuratno razdoblje, unatoč isticanju njegovog prioriteta od gotovo svih tadašnjih političkih faktora. Ondašnje političke strukture također su stalno „ukazivali na boljševičku opasnost te probleme oko pljačke u Slavoniji i Podravini“,[8] ističući kako se zbog sveopćega stanja ujedinjenje treba izvršiti što prije. S druge strane Miroslav Krleža je ovo interpretirao na drugačiji način: „Oružani otpor koji se spontano javio po čitavoj zemlji, kao protest protivu očito surovog političkog nasilja bio je pozitivan revolucionaran otpor visoke političke svijesti, a ne mraka i tupe zaostalosti, kao što se to objašnjavalo iz kraljevske kotarske predstojničke, bansko-fiškalske ili biskupske perspektive“[9].
Posebno je zanimljivo osvrnuti se na radničku percepciju stanja u novoj državi. Jedno od posebno metaforičkih opisa nalazi se u Socijalisti, novinama koje su poslijeratnom razdoblju izlazile u Osijeku, a u kojima se navodi: „Toliko parasita na ljudskom tijelu nije nigda bilo, koliko ih je danas. (…) Svemu tomu je uzrok nesredjenost gospodarskih odnošaja kojam mnogima dozvoljava da u mutnom love. (…) Zato su nam kavane pune badavadžija, željeznice pune trgovaca, drumovi i šume pune razbojnika.“.[10] Stanje u državi je opisano kao stanje kaosa, korupcije i bezvlašća. Veliki je problem bila nezaposlenost kao i vojnici koji su se vraćali s fronta, a kod kuće pronalazili beznađe. Mnoga su poduzeća bila prisiljena zaustaviti svoju proizvodnju. Radnici su upozoravali kako nakon silnih promjena u svijetu „samo kod nas ostane staro pljačkaško društvo sa svim svojim parasitima, da ono pod nacionalnom firmom još pojača jagmu za bogatstvom crpljenim iz tudjeg rada i tudje bijede“. [11]U gradovima je vladala oskudica hrane dok je također postojala i mogućnost pobune vojske u Mariboru i Varaždinu. Vlast se posebno bojala povratnika iz Rusije koji su donosili ideje Oktobra te samim time postali opasni elementi. Novine su naglašavale kako se svi političari zalažu za demokraciju, ali i dalje podržavaju batinanje stanovništva, cenzuru, korupciju i razne malverzacije. Očito je kako je bilo potrebno određeno vrijeme za konsolidaciju nove države.
Svojevrstan temelj uređenju i smirivanju stanja trebala je pružiti Ustavotvorna skupština i novi ustav, u kojega su svi polagali velike nade, pogotovo žene, smatrajući kako je napokon došlo vrijeme za proširivanje biračkoga prava. Naime, sukladno revolucionarnim promjenama žene su u izašle iz dotadašnjih tradicionalnih okvira te postale aktivnim sudionicima društveno-političkoga života. Ovo je bilo već prisutno tijekom rata (1914.-1918.). Tada polako počele nadilaziti poziciju Druge, koncepta koji je osmislila Simone de Beauvoir, shvaćajući da ženina pozicija Druge nije prirodna već društveno nametnuta. Sukladno tomu, promjenom društvenoga okvira došlo je i do nadilaženje Druge.
Atentati i karakter Kraljevine SHS
Izbori za Ustavotvornu skupštinu, koji su se održali 28. studenog 1920., dali su naslutiti kako se stvari neće odvijati na način na koji je većina stanovništva očekivala. Najviše zastupnika osvojila je Demokratska stranka, međutim ono što je posebno zabrinulo vladajuće strukture bio je broj glasova koje je osvojila Komunistička partija Jugoslavije[12], postavivši treća stranka po snazi u zemlji s 59 mandata u budućoj Skupštini. Zbog straha uvjetovanog događajima u Rusiji, ostvarenim izbornim rezultatom komunista, velikim štrajkovima te nedavnim revolucionarnim pokušajima u Mađarskoj i Njemačkoj, vlasti su krajem iste godine proglasili Obznanu, kojom je zabranjeno djelovanje Komunističke partije. U zemlji je pojačano nezadovoljstvo posebno pripadnika KPJ. Stoga je mlađi dio Partije nezadovoljan odlukama vrha uzeo stvari u svoje ruke. Tako je 25-godišnji Alija Alijagić izvršio atentat na autora Obznane ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića.[13] Odmazda je uslijedila već 2. kolovoza 1921. kada je izdan Zakon o zaštiti države bezbedenosti (pooštrena verzija Obznane). Bilo je to vrijeme u kojemu se velika nada polagala u novi Ustav, koji je napokon izglasan i donesen 28. lipnja iste godine (Vidovdanski ustav). Zanimljivo je napomenuti kako je KPJ, između ostalih stranaka, također predložila nacrt Ustava prema kojemu se zalaže za uvođenje crvene i narodne vojske. Valja također istaknuti kako je Ustav iznevjerio mnoge, prije svega žene. Naime, što se tiče ženskoga biračkoga prava, u dijelu Ustava koji propisuje tko sve ima biračko pravo (svaki državljanin s navršenih 21) ističe kako će Zakon „rešiti o ženskom pravu glasa“ (čl. 70). Time je vlast na određeno vrijeme odgodila odluku o priznavanju biračkoga prava svim svojim državljanima/kama dok je ženski pokret pretrpio veliki udar.
Uslijedilo je razdoblje učvršćivanja kraljeve vlasti i prividnog parlamentarizma. To je uključivalo brojna uhićenja pogotovo komuniste te prilično aktivno djelovanje opozicijskih stranaka, od osnivanja Hrvatskog bloka[14] preko kratkog ulaska Stjepana Radića u vladu do Federalističkog bloka[15] i stvaranja Seljačko-demokratske koalicije.[16] Izbori (1920., 1923., 1925. i 1927.) su uvijek bili označeni optužbama za prijevaru, apstiniranjem rada u Skupštini i sl. U ovom razdoblju došlo je i jačanja nacionalizama, što se posebno manifestiralo u osnivanju nacionalističkih organizacija, poput HAMO (Hrvatska nacionalistička organizacija), SRNO (Srpska nacionalistička organizacija), ORUJNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) i sl.
Međutim ono što je dalo pečat ovom razdoblju svakako je ranjavanje Stjepana Radića u Skupštini 20. lipnja 1928., a potom i njegova smrt. Krizu, koja je nastala, iskoristio je sada već kralj Aleksandra (kralj Petar je umro 16. kolovoza 1921.), istaknuvši kako se Parlament pokazao nesposobnim te kako narod želi da Kralj preuzima vlast u svoje ruke. Time je došlo do proglašenja Šestojanuarske diktature i uspostave Kraljevine Jugoslavije. Inače, zanimljivo je napomenuti kako su još od 1918. godine vođene velike rasprave oko imena države. Tako je Narodno radikalna stranka Nikole Pašića bila je oštro protiv imena „Jugoslavija“. Tvrdili su je da je to „jezična nakaza“, „pogani ispljuvak“ koji omalovažava srpske ratne zasluge.[17]
Ne treba zanemariti niti teški međunarodni položaj koji je ova država imala ponajprije zbog talijanskih pretenzija na jadransku obalu. Naime, Italija se nije zadovoljila Rappalskim ugovorima nego je zahtijevala cijelu Dalmaciju. Veliko negodovanje opozicije izazvale su i Nettunske konvencije (1925.) potpisane s Italijom, prema kojemu su fašističkoj Italiji učinjeni brojni ustupci, među kojima i provedba agrarne reforme u Dalmaciji u interesu talijanskih veleposjednika.
Suvremena percepcija Kraljevine SHS
Ove godine navršava se sto godine od uspostave prve jugoslavenske države. Prilikom analiza i interpretacija njezinog značaja, javljaju se različiti stavovi od toga, da je Kraljevina SHS generirala današnje međunacionalne sukobe do toga da je njezino stvaranje onemogućilo stvaranje Velike Srbije te ujedno bilo najbolje rješenje za Južne Slavne, uzimajući u obzir ondašnju društveno-političku situaciju. Na tragu toga postavlja se pitanje je li stvaranje ove države bila pogreška. Pri tome se često navode negativne karakteristike koja je država imala, među kojima je bilo i oduzimanje zemlje u Bosni i Hercegovini, ograničavanja političkoga pluralizma te nikada dovršena agrarna reforma koja je činila kamen spoticanja među političkim čimbenicima kao i neravnopravnost naroda, uvjetovana srpskom težnjom za dominantnošću. Inače, pokušajima agrarne reforme posebno su bili pogođeni muslimani, kojima je prema Enveru Imamoviću, uz relativno simboličnu naknadu oduzimano zemljište.[18]
Kada se pak govori o motivima stvaranja država, određeni povjesničari poput Kamberovića ističu marginaliziranosti južnoslavenskih naroda u velikim imperijima, a koji su raspadom tih imperija vidjeli priliku za pravo na samoodređenje.[19] Isti povjesničar također ističe da su određenu zadršku imali oni narodi koji su „nakon Balkanskih ratova i odlaska Osmanlija doživjeli novu državu kao svojevrsnu okupaciju“.[20]
S druge strane, činjenica je da je ujedinjenje izvršeno voljom političkih elita mimo iznošenja stava širokih narodnih masa. Ovo je ujedno i argument koji je prevladavao u okvirima Komunističke partije. Upravo je ovo činilo velike prijepore i tijekom njezinog postojanja. Naime, uvijek se pojavljivala teza prema kojoj je ova državna tvorevina nametnuta te kako jedine koristi u njoj imaju vladajuće elite. Zanimljivo je napomenuti kako se danas ovaj klasni aspekt Kraljevine SHS manje-više ignorira ili postavlja na historiografske margine. Ovo odudara od dijela jugoslavenske historiografije nakon 1945. godine u kojoj su znatan doprinos ovoj temi dale povjesničarke poput Bosiljke Janjatović ili Mire Kolar-Dimitirjević.
Također, valja uočiti da se pri većini analiza zanemaruje činjenica da je ideja jugoslavenstva, izvorno hrvatska ideja nastala u 19. stoljeću te da su upravo hrvatski političari poput Frane Supila, bili itekako svjesni pozicije u kojoj su se našle hrvatske zemlje nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Pišući od južnoslavenskom identitetu hrvatski povjesničar Petar Korunić takođerističe da je poseban tip južnoslavenskog identiteta, nastao u Hrvatskoj u 19. stoljeću „kao konstrukcija različitih slavenskih ideja i napose južnoslavenske ideologije“[21]. Inače, „Pojam (jugo)slavenstvo neologizam je njemačkog podrijetla (Slawentum), što asocira na tvorbeno i značenjski usporedivi njemački pojam Deutschtum, stvoren oko 1770. godine, u pokretu Sturm und Drang, tj. u formativnom razdoblju modernog njemačkog nacionalizma.“[22]
Kako god bilo, premda je prošlo sto godine od njezine uspostave ova država za sobom u većini slučajeva povlači negativne konotacije koje, u većoj ili manjoj mjeri demoniziraju jugoslavensku ideju, kao nešto što je strano većini država koje su činile Kraljevinu. Zanimljivo je napomenuti kako je bista hrvatskoga političara, začetnika politike Novoga kursa[23] te člana Jugoslavenskoga odbora Frane Supila u Cavtatu tijekom ratnih godina bačena u more.[24] Nepobitno je također da je Kraljevina SHS bila država koja je u velikoj mjeri onemogućavala opozicijsko djelovanje, proganjala komuniste i suzbijala širenje radničkoga pokreta, ograničavala slobodu tiska i sl. Međutim s druge strane, postavlja se pitanje: je li moglo bolje? Sudeći prema Tvrtku Jakovinu, barem za Hrvate nije moglo bolje. Tako Jakovina tvrdi da nije došlo do stvaranje Jugoslavije, državni prostor Južnih Slavena izgledao bi bitno drugačije, a Hrvati vjerojatno nikada ne bi uspjeli ostvariti svoju nacionalnu, političku i kulturnu autonomiju.[25] Također sudeći prema ilegalnom djelovanju Komunističke partije, koja je kasnije predvodila antifašističku borbu, možemo zaključiti kako su neke guske u jugoslavenskoj magli ipak uspjele manevrirati.
[1]MacMillan, isto, 152.
[2]MacMillan, isto, 151.
[3] MacMillan, isto, 151.
[4] Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2003., 72.
[5] MacMillan, isto, 152.
[6]Matković, isto, 76.
[7]Branka Boban, „Socijalni problemi i njihov utjecaj na raspoloženje najširih slojeva u Banskoj Hrvatskoj prema stvaranju jugoslavenske države 1918. godine.“ , dostupno ovde, 23. III. 2018.
[8] Ivica Zvonar, „Pogled na 1918. iz perspektive dijela istaknutih sudionika“, dostupno ovde, 22. III. 2018.
[9] Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, u: Ivica Zvonar, „Pogled na 1918. iz perspektive dijela istaknutih sudionika“, dostupno ovde, 22. III. 2018.
[10]„Kriza rada“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 5, 19. IV. 1919. 1.
[11]„Ko širi boljševizam“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, br. 4, 23. I. 1919., 2.
[12]Tada je nosila naziv Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunisti), nakon kongresa u Vukovaru (20-25. VI. 1920.) preimenovala se u Komunistička partija Jugoslavije.
[13] Iste godine nekoliko mjeseci ranije izvršen je pokušaj atentata na regenta Aleksandra (29. lipnja 1921.)
[14]Hrvatski blok osnovan je 1921. godine, a činile su ga sljedeće stranke: Hrvatska republikanska seljačka stranka, Hrvatska zajednica i Hrvatska stranka prava)
[15]Federalistički blok je naziv se stranke koje su se opirale vladajućim strukturama. One nisu strukturalno bile povezane. Njihovo djelovanje manifestiralo se 1923. godine kada je HRSS apstinirao od rada u Skupštini. Osim HRSS u bloku su bili Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) na čelu s Mehmedom Spahom te Slovenska ljudska stranka (SLJS) na čelu s Antonom Korošecom.
[16]Seljačko demokratska koalicija stvorena je 1927. godine, a činile su je: Hrvatska seljačka stranka (HSS) i Samostalna demokratska stranka (SDS). Bio je to početak suradnje do tada velikih neprijatelja, Stjepana Radića i Svetozara Pribičevića.
[18]„Kraljevina SHS kao izvor zadnjih sukoba?“, dostupno ovde, 29. VI. 2018.
[19] Isto.
[20] Isto.
[21] Petar Korunić, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije. Nacija i nacionalni identiteti, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2006., 354.
[23] Politika Novog kursa je naziv za politiku jednog dijela hrvatskih i srpskih političara uglavnom iz banske Hrvatske i Dalmacije, a koja se formirala s ciljem poboljšanja položaja hrvatskih zemalja u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U ovom kontekstu su važne Riječka i Zadarska rezolucija, obje potpisane 1905. godine. Prvom su političari Novog kursa poduprli mađarsku oporbu u njezinim borbama protiv Beča, dok je Zadarskom rezolucijom podržana Riječka uz napomenu ravnopravnosti srpske narodnosti u Hrvatskoj.
[24] „Zovem se Crvena Hrvatska“, dostupno ovde, 14. VI. 2018.
[25] „Kraljevina SHS kao izvor zadnjih sukoba?“, dostupno ovde, 29. VI. 2018.