Nakon Prvoga svjetskoga rata stvoreno je devet zemalja, koje su izniknule iz ruševina Austro-Ugarskoga i Ruskoga Carstva. Među njima bila je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Uz nju su još, između ostalog nastale Finska, Estonija, Latvija, Mađarska, Čehoslovačka itd. Iako se smatralo kako će nakon 11. studenoga 1918., uslijed potpisivanja primirja u šumi Campiègne, u stožeru vrhovnoga zapovjednika savezničke vojske francuskoga maršala Ferdinanda Focha, zavladati mir do toga nije došlo. Naime, i nakon službenog okončanja sukoba među velikim silama, lokalni su sukobi i dalje nastavljeni. Navedeno je uvjetovano zbivanjima u Rusiji te granicama koje su definirane na Mirovnoj konferenciji u Parizu[i]. Možda najbolji prikaz sveopćeg stanja u zimi 1918. godine prikazao je njemački slikar Max Beckmann na svojoj glasovitoj slici Noć (njem. Die Nacht) na kojoj je prikazao sav očaj, bijedu i borbu s kojim se suočilo poslijeratno društvo – silovanje, amputacije, siromaštvo….
Stah od inficiranja boljševizmom
Uspostava sovjetske vlasti u Rusiji, odnosno Oktobarska revolucija (1917.) postala je zamašnjak pokušajima uspostave sovjetskog modela vlasti, posebno u Njemačkoj i Mađarskoj te radničkim gibanjima diljem Europe. „Štrajkovi i prosvjedi bili su svakodnevna pojava. Te zime i proljeća ulicama su marširale prosvjedne povorke muškaraca i žena u tradicionalnoj plavoj odjeći francuskih radnika kojima su se suprotstavljale povorke pripadnika srednjeg sloja“.[ii] U Češkoj je u mnogim „radovima došlo do velikih demonstracija radi ogromne skupoće“.[iii] Ondašnje novine pišu kako rat nije promijenio vladajuću klasu. „Svjetski rat nije dakle na njihovom ‘moralu’ baš ništa promijenio, naprotiv, opće globljenje samo se pommogostručilo; bogati postadoše bogatiji, a siromašni još siromašniji, pa sada etogiće ti mutikaše, da im sirotinja plati račun“.[iv] Izvještavalo se i o stanju u Bugarskoj, u kojoj su „štrajkovi (…) iskrvarili bugarsku prijestolnicu“, a koji su pak bili pripremljeni od jedne grupe ruskih boljševika, koji su došli iz Odese.[v]
Na temelju toga Europom se širio panični strah od boljševizma. U tu svrhu britanska je vlada čak objavljivala izvještaje očevidaca koji su iznosili teze o tome kako su boljševici nacionalizirali žene te osnovali komesarijate za slobodnu ljubav.[vi] Unatoč tomu, ideje sovjetske Rusije širile su se Europom. U Mađarskoj su pod vodstvom Béle Kuna (1886.-1939.), koji je kasnije i sam stradao u Staljinovim čistkama, 21. ožujka 1919. proglašena Mađarska Sovjetska Republika.[vii] „ U 133 dana na vlasti režim je najavio dramatične i uglavnom nepovredive reforme: zabranu alkohola, podržavljenje tvornica, raspodjelu veleposjeda (…) obavezno kupanje i seksualni odgoj za svu djecu“[viii]. Zbog toga su se komunisti zamjerili gotovo svim društvenim sferama, što je rezultiralo pokretanjem kontrarevolucije, koja se pak pokrenula gotovo istovremeno s proglašenjem sovjetske Republike, a čemu je uvelike doprinosila inflacija, nestašica hrane, ali i cenzura te brojna uhićenja. Gušenje sovjetske vlasti bilo je uvelike potaknuto i nizom vanjskih faktora, ponajprije rumunjskim i čehoslovačkim teritorijalnim aspiracijama. Saveznici, koji su već naveliko pregovarali u Parizu, nisu znali što bi točno učinili u ovakvoj situaciji. Postojali su brojni planovi od toga da se ne učini ništa do da se oforme vojne snage od Rumunja, Jugoslavena i Francuza s ciljem zauzimanja preostalog dijela Mađarske. Uz sve navedeno, Kun se nije mogao održati. Rumunji su prodirali sve dublje u zemlju, te je on uskoro pobjegao u Austriju, a potom u Rusiju. Rumunji su u svom osvajačkom pohodu pljačkali sve što im se našlo na putu: „Na istok su odvalili telefone, rasne konje, vatrogasna kola, cipele, sagove….“, a njihova je kraljica Marie sve to pravdala objašnjenjem da je Rumunjska upravo spasila civilizaciju od boljševizma.[ix] Kontrarevolucionarno nasilje koje je uslijedilo bilo je strašno. „U ‘bijelim teroru’ u Mađarskoj, koji je nastupio nakon pada sovjetskog režima Béle Kuna, ubijeno je oko 1500 ljudi, najmanje tri puta više no što su pobili Crveni“.[x]
Bratoubilački rat u Njemačkoj
Inače, tada tek uspostavljena jugoslavenska vlast u mađarskim događajima vidjela je neposrednu opasnost za svoj teritorij. Ponajprije u smislu prelijevanja crvenih plamenova u Kraljevinu SHS. U kontekstu navedenoga, Predsjedništvo kr. hrv. slav. zemaljske vlade 14. kolovoza 1919. izdalo je povjerljivu zapovijed o potrazi za slavonskim zavičajnicima, a koji su bili bivši mađarski gardisti te koji bi mogli destruktivno djelovati u odnosu na jugoslavensku vlast. Ovaj je strah donekle imao smislu jer su mađarski komunisti već od početka 1919. godine radili i na uspostavljanju direktnih veza s revolucionarnim snagama u Jugoslaviji[xi]. Manifestacija ovih napora očitovala se u odluci mađarskih komunista da stave na raspolaganje svoje kurire radi održavanja veza sa Sovjetskom Rusijom[xii]. Ovdje se pak postavlja pitanje kolika je ova opasnost zaista bila stvarna. Naime, tijekom 1919. godine stanje na ljevici još uvijek nije bilo konsolidirano jer nije izvršeno ujedinjenje svih jugoslavenskih socijaldemokratskih stranaka, tomu treba pridodati i činjenicu da su unutar stranaka postojale dvije struje, one koje su se nastavljale na prijeratnu socijaldemokratsku liniju i komunistička, koja je svoje uporište pronašla u sovjetskoj Rusiji. Uzimajući u obzir sve navedeno, čak i revolucionarna zbivanja diljem Europe, mala je vjerojatnost da su tadašnji jugoslavenski komunisti posjedovali revolucionarnu potentnost.
Događaji u Njemačkoj, u smislu odnosa na ljevici bili su daleko kompleksniji. Naime, 9. studenog 1918. godine socijaldemokrati na čelu s Philippom Scheidemannom (1885. – 1939.) i Fridrichom Ebertom (1871. – 1925.) osnovali su vladu te proglasili Njemčaku Republiku. Međutim s ovakvim raspletom situacije nije bilo zadovoljno lijevo krile stranke, koje je oformilo Spartakov savez, pod vodstvom Rose Luxemburg (1871.-1919.) i Karla Liebknechta (1971.-1919.). Oni su između ostaloga, tražili nastavak revolucije, raspuštanje Parlamenta te razoružavanje policije što su socijaldemokrati interpretirali kao „revolucionarnu gimnastiku“. Stoga, isti dan dok je Scheidemann proklamirao uspostavu Republike, Liebknecht je proklamirao socijalističku republiku. Ovakva događanja imali su veliki utjecaj i na mlado jugoslavensko radništvo. Stoga su gotovo sve radničke novine vrlo detaljno izvještavale o događajima u Njemačkoj. Osvrćući se na ova događanja, Radničke novine pisale su kako njemački radnici „Svom bratoubilačkom borbom tjeraju samo vodu na mlin antantinih imperijalista i svih ostalih protivnika radnog naroda…“[xiii]. U idućim brojevima, navedene novine, nazvale su radnički sukob u Njemačkoj „…pljuskom u lice svoj dosadašnjoj socijalističkoj teoriji…“[xiv]. Socijalista piše „Nu, sigurno je, da bi pobjeda na strani proletarijata već davno bila, da nije nesretna politika Scheidemanove vlade dovela do rascjepa u redovima proletarijata. Njezino bratimljenje sa militarističkom mafijom njemačkom zadalo je teški udarac uspješnom vodjenju revolucije (…) Njegova vlada je htjela sjediti na dvije stolice – na zapadu i istoku – i srušila se je na diktatu engleskog i francuskog kapitalizma“[xv]. Kao što je poznato socijaldemokratska vlada je pogubila fizički eliminirala Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta. Međutim, time nisu okončane radničke aspiracije za stvaranje sovjetske svojetske države. Nekoliko tjedana nakon događanja u Mađarskoj, točnije 6. travnja u Müchenu proglašena je Bavarska Sovjetska Republika, na čelu s kazališnim dramaturgom Ernstom Tollerom.[xvi] Međutim, i ovaj je pokušaj ugušen u krvi. Država je potrajala kraće nego ona u Mađarskoj, točnije do 3. svibnja 1919. godine.
Uza sve navedeno, iako je Prvi svjetski rat okončan, sukobi koji su stvarali dodatne ratoborne tenzije nastavljeni su i dalje, a jedan od dominantnih razloga bila su i pitanja granica, koje nisu odgovarale etničkoj strukturi pojedinih prostora. Stoga britanski povjesničar Ian Kershaw navodi da je u ovo vrijeme sve više jačao bučni nacionalizam,[xvii] koji se hranio novim teritorijalnim granicama određenima u Versaillesu. Tako je Italija bila nezadovoljna zbog neispunjavanja obećanja vezane uz neke dijelove Jadrana (Londonski ugovor, 1915.), Mađarska je pak bila svedena na iznimno mali teritorij u odnosu na doba Monarhije dok je Njemačka također pretrpjela velike gubitke, što će biti jedan od glavnih izvora frustracija u nadolazećem razdoblju. Najveći dobitnik u ovom smislu bila je Rumunjska koja je udvostručila svoj teritorij, prije svega na račun Mađarske. Na tragu navedenog, prema već spomenutom Kershawu za mnoge rat nije završio u studenom 1918. godine. Sukobi i tenzije su nastavljeni od, Irske u kojoj je rat trajao tri godine (1919.-1923.)[xviii] preko grčko-turskih sukoba oko Izmira koji su rezultirali brojnim masakrima do građanskoga rata u Rusiji. Sve je ovo vodilo k još sve snažnijem jačanju nacionalizma.[xix]
U ovakvom okruženju, na razvalinama bivše Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije, nastala je politička tvorevina Južnih Slavena, koja je barem u svojim počecima shvaćena kao oslobođenje iz monarhijske tamnice.
Maglovito stvaranje Jugoslavije
Kada se govori o nastanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (dalje: Kraljevina SHS) tada se većina prvo prisjeti govora Stjepana Radića kojega je održao uoči odlaska delegacije Narodnog vijeća u Beograd s ciljem potpisivanja dokumenta o stvaranju jugoslavenske države. Metaforika „srljanja gusaka u maglu“ postala je gotovo amblem ovoga ujedinjenja zajedno sa slikom Ivana Tišova, koja se pojavljuje u svim udžbenicima i knjigama, a koja prikazuje Antu Pavelića (zubara) kako iščitava Adresu[xx] regentu Aleksandru.
Valja istaknuti kako je samom ujedinjenu prethodila prava diplomatska ofenziva kao i niz sastanaka između predstavnika srpske vlade na čelu s Nikolom Pašićem i Jugoslavenskoga odbora[xxi]. Prvi u nizu sastanaka održan je na Krfu (15. lipnja – 20. srpnja 1917.) između Pašića i Ante Trumbića na kojemu se raspravljalo o budućem uređenju države. Dok je Pašić bio pobornik centralističkog, Trumbić je pak zagovarao federalističko uređenje. Na kraju pronašli su kompromis u prolongiranju rješenja. Točnije, donijeta je odluka da će o tom pitanu odlučivati buduća Ustavotvorna skupština, nakon ujedinjenja. Iako je u ovom trenutku Austro-Ugarska Monarhija još uvijek postojala, bilo je jasno da će Centralne sile izgubiti rat. Naime, već krajem, 1917. godine, unatoč određenim uspjesima postalo je jasno da se situacija u Monarhiji pogoršava. Socijalni nemiri, koji su zahvatili veći dio Europe, nisu zaobišli niti Monarhiju. Veliku ulogu u tome imala je Oktobarska revolucija koja je europskom radništvu dala vjetar u leđa. Kako je prethodno navedeno javio se val štrajkova, dezerterstvo i opći nemiri. U takvom okruženju svima je bilo jasno da je neophodno rušenje Monarhije, što je bio i jedan od zaključaka Kongresa potlačenih naroda Austro-Ugarske Monarhije, održanog početkom travnja 1918. godine. Nakon ovoga osvješćivanja u srpnju iste godine došlo je do formiranja Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, na čelu sa slovenskim političarem Antonom Korošecom a koje je preuzelo vođenje narodne politike. Isto je Vijeće u listopadu 1918. proglasilo prekid svih veza s Monarhijom. Time je stvorena Država SHS koja je shvaćena kao provizorij do konačnoga ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Vrhovno tijelo u ovoj državi, koja je potrajala do 1. prosinca 1918. godine, bilo je Narodno vijeće. Provizornu je državu zahvatio val nasilja. Prema ondašnjim izvještajima vladale su velike bune i užasni dani.[xxii] Uzbuđeni seljaci iz okolišnih sela navalili na grad i vlastelinstvo u okolici. Mrtvi tri i mnogo ranjenih“.[xxiii] Povjesničar Bogdan Krizman iz sačuvanih obavijesti zaključuje kako su nemiri trajali „prvih 15-20 dana nakon“ proglašenja Države SHS. Uskoro su na lokalnim razinama osnivani odbori Narodnog vijeća koji su pokušali konsolidirati vlast. Sve je ovo pojačalo strah od utjecaja Oktobarske revolucije, pa su osnovani i Prijeki sudovi te je proglašena mobilizacija, koja je doduše bila neuspješna. Mase su bile nezadovoljne, svoj su bijes iskazivale na svakom koraku. Pod utjecajem revolucionarnih zbivanja i zelenog kadra radnici su u Vojvodini digli ustanak i 1918. godine osnovali Kusićku i Banatsku republiku.[xxiv]
Politička ofenziva
I dok je u zemlji vladao kaos predstavnici Narodnog vijeća (Anton Korošec), Jugoslavenskog odbora (Ante Trumbić) te Kraljevine Srbije (Nikola Pašić) sastali su se, početkom studenog 1918. godine u Ženevi, u vezi dogovora povezivanja Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Dogovor je označilo potpisivanje Ženevske deklaracije, s koje će kasnije Pašić povući potpis, a u kojoj je dogovoreno formiranje zajedničke vlade od jednakog broja predstavnika Narodnog vijeća i srpske vlade, čime bi bila zajamčena ravnopravnost ravnoporavnost svih naroda. Unatoč Pašićevom manevriranju pitanje ujedinjenja sa Srbijom činio je primat politike Jugoslavenskog odbora. Prije svega zbog međunarodnih okolnosti koje nisu išle na ruku Narodnom vijeće. S jedne strane tu je bila Italija koja je imale pretenzije na veliko područje Jadranskoga mora, koje joj je bilo zajamčeno Londonskim ugovorom, zatim pitanje Rijeke kao i sjevernog dijela Hrvatske na kojega su Mađari i dalje imali aspiraciju. Stoga je Trumbić iz inozemstva radio strahoviti pritisak da se dogovor sa Srbijom postigne što prije. Država se morala oformiti prije početka Mirovne konferencije u Parizu jer bi se time stekle bolje pregovaračke pozicije, pogotovo one vezane uz teritorijalna pitanja. Naime, sile Antante nisu priznavale Državu SHS, premda je ona uspostavila odnose s Mađarskom i Čehoslovačkom. Ova je država bila u iznimno slabom vanjskopolitičkom položaju. Dok ju Antanta nije priznavala, s druge strane vrebala je Italija. Unatoč tomu postojale su različite struje, koje su isticale različite modele ujedinjenja. Dok su neki, među kojima i socijaldemokrati, tražili brzo ujedinjenje zbog vanjskog neprijatelja, neki su poput Stjepana Radića isticali potrebu mirnijeg puta te stvaranje federacije s autonomnim pokrajinskim vladama.
Nakon niza sastanaka delegacija Narodnog vijeća vlakom je iz Zagreba krenula 27. studenog u Beograd, gdje je svečano dočekana idući dan oko 11 sati. Uslijedili su sastanci s predstavnicima političkoga života u Srbiji, među kojima su bili Stojan Protić, Ljubo Jovanović, itd. Ovdje se još uvijek vodila rasprava među predstavnicima Narodnog vijeća s kojim će se tekstom Adrese predstaviti regentu. Dogovor je ubrzao Trumbićev telegram u kojemu je isticao kako se dogovor mora postići što prije. I tako su se 1. prosinca 1918. godine u Krsmanovićevoj kući u Beogradu sastali predstavnici Srbije na čelu s regentom Aleksandrom i delegacija Narodnog vijeća na čelu s potpredsjednicima Antom Pavelićem i Svetozarom Pribičevićem. Pavelić je započeo s čitanjem teksta Adrese koji je započinjao:
Vaš Kraljevsko Visočanstvo!
Osjećamo se sretnima, što u ime Narodnoga Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba možemo da pozdravimo Vaše Kraljevsko Visočanstvo u prestolnici oslobođene Srbije, kao vrhovnoga komandanta pobjedonosne narodne vojske, koja je u zajedničkoj borbi s vojskom moćnih saveznika stvorila uvjete za izvršenje velikoga djela našeg narodnog ujedinjenja. (…) Zaključak je Narodnog vijeća, da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši njegovo VeličanstvoKralj Petar, odnosno u Njegovoj zamjeni kao Regent Vaše Kraljevsko Visočanstvo (…)
Time je stvorena Kraljevina Srba, Hrvat i Slovenaca, na temelju dokumenta koji je u povijest ušao kao Prvoprosinački akt. Odmah po ujedinjenju javile su se brojne dvojbe od toga je li regent uopće mogao donijeti odluku o ujedinjenju[xxv] do toga jesu li predstavnici Narodnog vijeća prekoračili svoja ovlaštenja jer su dogovorili ujedinjenje na neograničeno vrijeme. Sljedeće pitanje koje je bila iznimno aktualno bilo je pitanje ratifikacije Akta. Naime, Narodna skupština Srbije ratificirala je ujedinjenje, ali 29. prosinca 1918. kada je uslijed proglašenja Prvoprosinačkog akta de facto je prestala postojati. Stoga se postavilo pitanje kako nepostojeća skupština može ratificirati bilo što. S druge strane, Radić je nastojao da se Akt ratificira i u Hrvatskom saboru, ali to toga nikada nije došlo.[xxvi] Sukladno tomu počelo se postavljati pitanaje je li ujedinjenje pravedno i ustavno. Međutim to nije sprječavalo tadašnje političke strukture da nastave djelovati zacrtanim putem.
[i] Mirovna konferencija održavala se od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. Rad se Konferencije odvijao u okviru različitih odbora. Međutim završnu riječ je imalo Vijeće četvorice (V.E. Orlando, D. Lloyd George, G.B. Celemenceau i T. W. Wilson)
[ii]Margaret MacMillan, Mirotvorci. Šest mjeseci koji su promijenili svijet, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008., 55.-56.
[iii] „Pregled dogadjaja“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek),br. 4, 23. I. 1919., II.
[iv]„Neizravni porezi“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek),br. 7, 12. IX. 1918., I.
[v] „Politički pregled“, Male novine. Radničko glasilo, (Osijek), br. 11., 18. VI. 1919., I.
[vi]MacMillan, isto, 101.
[vii] Komunisti su na vlast došli u savezu sa socijaldemokratima nakon što je Mihály Károlyi odstupio s vlasti koju je osvojio u revoluciji jesenjih ruža, kada je Karlo IV abdicirao što je rezultiralo proglašenjem Mađarske Demokratske Republike na čelu s Károlyjem.
[viii]MacMillan, isto, 327.
[ix]Isto, 328.-329.
Inače, ovdje je vrlo zanimljivo istaknuti tezu njemačkog povjesničara Dana Dinera koji navodi kako se upravo na primjeru Mađarske slomio proklamirani sovjetski proleterski internacionalizam. Naime, Rusija zbog prisutnosti kontrarevolucije u vlastitoj zemlji, pogotovo nakon što su bjelogardijci pod vodstvom Denjikina zauzeli Donjecki, nije bila u mogućnosti poslati Mađarima pomoć. Stoga Diner zaključuje „Odluka ruskih boljševika o davanju prednosti borbi protiv Denjikina te time i protiv građanskoga rata u vlastitoj zemlji bila je od presudnog značaja za izolaciju i pad Mađarske Sovjetske Republike“. (Dan Diner, Razumjeti stoljeće. Općepovijesno tumačenje, Fraktura, Zagreb, 2013., 87. )
[x]Kershaw, Ian, Do pakla i natrag. Europa 1914.-1949., Fraktura, Zagreb, 114.
[xi] Šandor Mesarš, „Mađarska Sovjetska Republika i revolucionare perspektive u Jugoslaviji“, Zbornik, 7–8/1970., Historijski institut Slavonije, 47–66.
[xii] Isto
[xiii] „Radnički rat u Njemačkoj“, Radničke novine. Socijalističko glasilo, (Osijek), br. 3., 16. I. 1919., II.
[xiv] „Više razbora“, Radničke novine. Socijalističko glasilo,(Osijek), br. 11, 13. III. 1919., II.
[xv]„Situacija u Njemačkoj“, Socijalista. Socijalno-demokratsko glasilo, br. 12, 10. VII. 1919., I.
[xvi] Njega je ubrzo zamijenio Eugen Leviné koji je najpoznatiji po izjavi: „Svi smo mi komunisti, mrtvaci na dopustu“.
[xvii]Kershaw, Ian, isto, 4
[xviii]U ovom razdoblju vođene su krvave borbe za neovisnost o britanskoj vlasti u kojima su Britanci oformili paravojne postrojbe Black and Tans.
[xix]Zanimljivo je napomenuti da je u ovom razdoblju došlo i do formiranja Freikorpusa, koji su neprijatelje pronalazili u komunistima, socijalistima i Židovima, a većinom su se sastojali do demobiliziranih Nijemaca.
[xx]Ovaj je dokument već i kod svojih suvremenika bio izvor mnogih prijepora. Naime, Narodno vijeće je odabralo odbor petorice, koji je trebao izraditi tekst Adrese kojim će se njegovi predstavnici obratiti regentu. Prilikom sastavljanja teksta izbio je sukob između Ante Pavelića i Svetozara Pribičevića. Naime, Pavelić se zalagao da se posebno naglasi poštivanje državnopravnih individualiteta i autonomna prava te da se definira odnos pokrajina prema središnjoj vlasti. S druge strane, Pribičević je smatrao kako u danom trenutku to nije važno pitanje te da će se o takvim pojedinostima odlučiti nakon ujedinjenja. Na kraju se došlo do kompromisa, iako se u Adresi na buduću državu referira kao na jedinstvenu državu s monarhističkim uređenjem. Inače, sam tekst Adrese nastao je na temelju prethodnog Naputka, kojega je također sastavilo Narodno vijeće, a u kojem je predložen monarhijski oblik vladavine, ali i decentralističko uređenje. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2003., 62.-63.)
[xxi]Jugoslavenski odbor osnovan je 30. travnja 1915. godine u Parizu, a činili su srpski, hrvatski i slovenski politički emigranti, a formiran je tijekom Prvog svjetskog rata. Među članovima ovog Odbora bili su: Ante Trumbić, Frano Supilo i Ivan Meštrović.
[xxii] Bogdan Krizman, „Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918.“, Historijski zbornik, 8/1957., br. 1-4,
111-129.
[xxiii] Isto.
[xxiv]Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knj. I,. Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1961., 126.-128.
Ova će se praksa nastaviti i kasnije, pa je 1921. godine osnivana Baranjska, a zatim i Labinska Republika.
[xxv] Prema srpskom Ustavu iz 1903. to je mogla jedino Narodna skupština (Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knj. I,. Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1961., 149.
[xxvi] Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knj. I,. Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1961., 178