Istorija evropskog fudbala u prethodnih trideset godina je istorija stvaranja i povećavanja jaza između bogatih i siromašnih klubova. Odlukom dvanaeset velikih klubova iz četiri zemlje koje su fudbalske velesile da osnuju Superligu Evrope jaz je mogao da se pretvori u provaliju koju siromašni klubovi ne bi mogli da preskoče. U tom slučaju bogati i siromašni timovi na fudbalskim terenima praktično se ne bi ni susretali. Mogućnost da Crvena zvezda pobedi Liverpul, a Dinamo Zagreb Totenhem bila bi ukinuta. Ako se u budućnosti sličan projekat realizuje, izgled fudbalskog sveta kakav smo poznavali mogao bi da se promeni. Evropski fudbal mogao bi da se pretvori u američku varijantu sporta koji funkcioniše u vidi franšiza: ko uloži ogromne količine novca mogao bi da se takmiči bez obzira na tradiciju i veze sa lokalnom navijačkom kulturom i lokalnom zajednicom, dok bi se mečevi igrali na stadionima u Sjedinjenim Američkim Državama i pred turistima menadžerima, japijima i bogatim šeicima na egzotičnim destinacijama poput Dohe i Abu Dabija. Ili bi se ostvarila predviđanja Žana Bodrijara, pa bi se utakmice igrale pred praznim tribinama, praćene i „pokrivene“ velikim brojem kamera koje bi sve snimale iz najrazličitijih mogućih uglova. Pomenuta opasnost koja evropskom fudbalu preti samo je vrh ledenog brega problema koji evropski fudbal prate još od trenutka osnivanja Lige šampiona, početkom devedesetih godina XX veka.
Dva događaja sa početka devedesetih godina potpuno su promenila konstelaciju odnosa unutar fudbalskog sporta. Naime, 1993. godine izvršena je temeljna reorganizacija Kupa evropskih šampiona, takmičenja u okviru koga su se po tzv. kup takmičarskom sistemu sastajali isključivo pobednici nacionalnih fudbalskih liga. Ovo takmičenje promenilo je svoj oblik i transformisalo se u Ligu šampiona. Pobednicima nacionalnih prvenstava iz najvećeg broja evropskih zemalja nastup u Ligi šampiona više nije zagarantovan, s obzirom na to da pravo učešća u ovoj ligi, zahvaljujući specifičnom sistemu bodovanja kojim najuspešniji timovi donose veliki broj bodova zemlji iz koje dolaze, čime povećavaju broj timova iz jedne zemlje koji imaju pravo da u ligi učestvuju, dobijaju i drugoplasirani, a kasnijim širenjem lige i trećeplasirani timovi iz najjačih evropskih fudbalskih liga poput engleske, italijanske i španske koji se u pretkfalifikacionoj fazi takmičenja sastaju upravo sa prvacima liga iz preostalih delova Evrope. Uz to se učešće u Ligi šampiona novčano nagrađuje, dok količina novčanih sredstava raste proporcionalno uspehu koji se ostvaruje u ovom takmičenju. Komercijalizacija po ovom modelu početkom devedesetih godina počela je da se primenjuje i u nacionalnim fudbalskim ligama (paradigmatičan primer je osnivanje Premijer lige Engleske 1992. godine). Takmičarski uspeh u nacionalnim ligama takođe postaje finansijski isplativ.
Nekoliko godina nakon reorganizacije Kupa šampiona (1995. godine) usvojeno je tzv. Bosmanovo pravilo (nazvano po belgijskom fudbaleru Žan-Mark Bosmanu) kojim je, a u skladu sa članom 48. Rimskog sporazuma koji omogućava slobodno kretanje radne snage u okviru zemalja Evropske unije, otvorena mogućnost neograničenog prelaska fudbalera iz jedne u drugu zemlju. Nakon donošenja ovog propisa došlo je do formiranja svojevrsnog tržišta fudbalske radne snage. Slobodnoj cirkulaciji novca i robe pridružila se i slobodna cirkulacija ljudi. Komercijalizacijom sporta i „globalizacijom fudbalera“ kao radne snage izvršeni su tektonski poremećaji na tlu svetskog fudbala.
Fundamentalna promena koja se dogodila u svetu fudbala ogleda se u znatnom povećanju uticaja spoljnjeg, ekonomskog faktora na ostvarenje sportskih rezultata. Komercijalizacijom fudbalskih takmičenja realizacija specifično sportskih ciljeva (skup svih postupaka koji se preduzimaju s ciljem postizanja sportskog rezultata) istovremeno predstavlja realizaciju ekonomskih ciljeva (skup određenih aktivnosti koje se preduzimaju s ciljem ostvarivanja određene finansijske dobiti). U fudbal je dakle ušla logika kapitala. Kako bi to rekao britanski sociolog Grejam Skembler, fudbal je možda uvek bio deo kapitalizma, ali sada je kapitalizam postao deo fudbala!
Ova promena dovela je do uspostavljanja nove konstelacije odnosa u polju savremenog fudbala, odnosno do potpune i temeljne promene odnosa fudbalskih snaga. Reorganizacijom klupskih takmičenja dolazi do polarizacije fudbalskog sveta na bogate i siromašne klubove. Zahvaljujući relativno stabilnom eksternom okruženju (povoljna ekonomska kretanja, politička stabilnost itd.), postojanju relativno velikog broja potencijalnih investitiora koji mogu da obezbede novac u višemilionskim iznosima, razvijenoj infrastrukturi, odnosno fiksnim resursima i osnovnim sredstvima (sportski objekti – stadioni, trening centri itd.) koji obezbeđuju osnovne uslove za obavljanje delatnosti fudbalskih klubova transformisanih u kapitalističke kompanije, ali i zahvaljujući simboličkom statusu i tradiciji, klubovi iz nekoliko zemalja Evropske unije postali su finansijski moćni i simbolički privlačni. Uz to su bogati zapadnoevropski klubovi u svoje redove počeli da dovode najkvalitetnije fudbalere iz različitih zemalja sa svih svetskih meridijana.
Otvaranje ovakve mogućnosti, koju su bogati zapadnoevropski klubovi počeli obilato da koriste, automatski je uticalo na povećanje koncentracije kvaliteta, što znači da je došlo do formiranja timova koji poseduju visok nivo igračkih potencijala potrebnih za efikasno realizovanje specifično fudbalskih, a samim tim i ekonomskih ciljeva. To zapravo znači da su bogati klubovi gotovo po automatizmu ostvarivali dobre polazne osnove za dalju akumulaciju kapitala, što im je omogućavalo i donosilo nove investicije i dodatnu koncentraciju igračkog kvaliteta putem kupovine najkvalitetnijih fudbalera. U evropskom fudbalu došlo je do uspostavljanja monopola na vrhunske sportske rezultate od strane bogatih zapadnoevropskih klubova. Monopol na postizanje vrhunskih sportskih rezultata proizveo je narušavanje takmičarske ravnoteže i gubitak jednakih šansi za postizanje sportskih uspeha.
To znači da Zoran Avramović u potpunosti pogađa suštinu stvari kada ističe da je “za stotine, pa čak i hiljade klubova u Evropi opstanak možda najbolji naziv za ime igre (fudbal) kojom se bave.” Jer “činjenica je”, nastavlja svoje zapažanje Avramović, “da su u današnjem razvijenom delu Evrope u najpopularnijem sportu na svetu, bogati postali i postaju još bogatiji (klubovi, federacije), a siromašni postaju još siromašniji“.
Ako je norveški ekonomista Erik Reinert u svojoj knjizi Globalna ekonomija globalizaciju okarakterisao kao vid neokolonijalizma kojim se kolonizovanim državama dozvoljava da proizvode samo sirovine, onda fudbalska globalizacija predstavlja model fudbalskog kolonijalizma koji siromašnim klubovima, kao kolonijama zapadnoevropskih klubova, dozvoljava isključivo „proizvodnju“ fudbalera, tj. „ljudskog kapitala“ čiji potencijali će biti materijalizovani u zapadnoevropskim klubovima. Jer, kako je to primetio engleski istoričar Erik Hobsbaum, „u suštini, globalnim fudbalskim biznisom dominira imperijalizam nekoliko kapitalističkih preduzeća s globalnim imenima kao brendom – mali broj superklubova u nekoliko evropskih zemalja koji se takmiče jedni protiv drugih kako u nacionalnim tako i (radije) u internacionalnim ligama. Njihovi timovi su regrutovani transnacionalno. Samo je manjina, ponekad i veoma mala manjina, igrača iz zemlje u kojoj je taj klub. Od osamdesetih godina oni su sve više odabirani od ne-Evropljana, posebno od Afrikanaca, za koje se tvrdi da ih je 2002. u evropskim ligama igralo tri hiljade“.
Kada se baci pogled na istoriju razvoja Lige šampiona i evropskog fudbala uopšte, postaje jasno da osnivanje Superlige nije posledica pohlepe vlasnika i predsednika najbogatijih evropskih klubova, nego izraz pritiska logike kapitala. Jedno od obeležja logike kapitala je beskonačna akumulacija koja je sama sebi svrha ili beskonačno proizvođenje viška vrednosti. Nakon što je logika kapitala ušla u polje fudbala, njene aspiracije teško će moći da budu zaustavljene. I ako njen prvi nalet ne uspe, ona će pritisak nastaviti da vrši dok njeni zahtevi ne budu ostvareni. UEFA će biti prinuđena da nastavi da joj pravi ustupke, kao što to uostalom i čini već nekoliko decenija i pritom i sama zarađuje ogromne količine novca. Jer UEFA je organizacija koja je strukturnim promenama evropskog fudbala davala institucionalni okvir i legitimitet. Superliga je njeno čedo, ma koliko na prvi pogled izgledalo da se ona protivila njenom formiranju. Jer osnivanje Superlige plod je Uefine politike. NJena funkcija je bila da pronalazi način da odgovara na zahteve bogatih klubova i da donosi rešenja koja idu u njihovu korist. Zauzvrat je UEFA pokušavala da uspostavi određena pravila poput finansijskog fer-pleja i fondova solidarnosti za siromašne klubove koji stvaraju igrače za velike klubove. Solidarnost o kojoj danas svi fudbalski funkcioneri iz UEFE i bivši fudbaleri pričaju i koju brane od halapljivih gazda 12 fudbalskih bogataša-teškaša, samo je eufemizam za milostinju koju bogati ostavljaju siromašnima kako bi ovi mogli da glavu drže tik izvan vode. Siromašni klubovi bogatim magnatima potrebni su kao izvor proizvodnje relativno jeftinih igrača za njihove potrebe. Za otkup najvećih talenata iz siromašnih klubova postojeći sistem evropskog fudbala obezbeđuje kompenzacije koje nisu ništa drugo nego sitne mrvice koje su dovoljno samo za to da gladna usta prežive. To što se UEFA uopšte poziva na solidarnost veoma je licemerno! Solidarnost u kapitalističkom fudbalu ne postoji. Najnovija reforma, odnosno promena modela takmičenja u Ligi šampiona pokazuje da se UEFA solidarisala sa klubovima iz bogatih zemalja. Novi format Lige šampiona podrazumeva proširenje broja učesnika (umesto dosadašnjih 32 od sezone 2024/25 liga će imati 36 učesnika) i takmičenje koje će se odvijati po tzv. švajcarskom modelu; svi timovi će biti rangirani na jednoj tabeli, a učesnici će igrati osam kola, po četiri meča kod kuće i na strani. Ali od četiri nova mesta u Ligi šampiona čak tri će pripasti klubovima iz najbogatijih fudbalskih liga; jedno mesto će pripasti petoj zemlji na Uefinoj rang listi (trenutno je to Francuska), a dva mesta ligama koje su u prethodnoj sezoni osvojile najviše bodova na Uefinoj rang listi (trenutno su to Engleska i Holandija, s tim što najviše bodova obično osvajaju timovi iz Engleske, Španije i Nemačke).
Samo po sebi je, međutim, jasno da je fudbal deo kapitalističke ekonomije i totaliteta društvenih odnosa koji iz nje proizlaze i da utoliko suštinskih promena strukture fudbalskog sporta ne može da bude bez rušenja kapitalističkog sistema koji probleme u aktuelnom fudbalskom trenutku generiše. Ali ko zna kada će takav scenario biti realizovan na sceni istorije. Jer, kao što pišu Fredrik Džejmson i Slavoj Žižek, danas je kraj sveta zamisliviji od kraja kapitalizma. Utoliko ne treba deliti apstraktne antikapitalističke lekcije. Umesto toga, treba dati podršku svima koji su ustali da brane prava stečena i zagarantovana u okviru postojećeg fudbalskog poretka, iako su ona minimalna. Mrvice koje bogati na stolu ostavljaju za siromašne, a koje reklamiraju kao vrstu solidarnosti, siromašni moraju da zadrže kako bi uopšte mogli da prežive. Iako je kamili lakše da se provuče kroz iglene uši nego nekom timu iz siromašne balkanske zemlje da uđe u Ligu šampiona, kakve-takve šanse za to još uvek ipak postoje, ali njih sutra već može da ne bude. Utoliko još više treba raditi na tome da se pronađu modusi za to da se borba protiv logike kapitala nastavi sa njegoševskom svešću da će borba biti neprestana zato što se vodi za ono što trenutno biti ne može, jer logika kapitala neće kapitulirati nakon jednog eventualnog poraza. To je borba u kojoj je UEFA takođe protivnik, podjednako kao i 12 klubova koji su od nje hteli da se odmetnu.
U toj borbi ključnu ulogu zato bi trebali da imaju navijači i igrači. Oni moraju da shvate da je moć ipak u njihovim rukama. Jer bez njih fudbal ne postoji. Navijači mogu da bojkotuju mečeve svojih timova; bez prisustva tvrdog navijačkog jezgra na stadionima će vladati pozorišna atmosfera, možda čak i nesnosna tišina. Mnogi timovi bez podrške navijača koji žive za utakmice klubova koje prate i vole izgledaće kao izudavani baloni, bez energije, volje i želje, kao što je u periodu kada su se zbog Korona virusa utakmice igrale na praznim stadionima izgledao tim Liverpula bez podrške navijača sa čuvenih kopova Enfilda. Na stadionima na egzotičnim destinacijama fudbaleri nikad neće imati podršku kakvu imaju na stadionima u gradovima klubova za koje igraju. Uz to su navijači Mančester junajteda koji su okupirali stadion svog voljenog tima pokazali da područje borbe navijača širom sveta može da bude prošireno. Oni su, naime, pokazali da budućnost navijačkog aktivizma možda leži u borbi za vraćanje klubova koji su u vlasništvu kapitalističkih magnata, koncerna i investicionih fondova u ruke navijača. Iako borba koju su poveli navijači Junajteda verovatno neće imati nikakvog iole značajnog efekta, ona je ipak važna zato što je pokazala da fudbalski navijači nisu krda beslovesnih fanova, nego da među njima postoji i veliki broj onih koji su spremni da misle svojom glavom i da jasno i glasno iznose stavove koji se kose sa vladajućim diskursom. Okupacija Old Traforda utoliko jeste najveća kolateralna dobit koja je proizašla iz pokušaja osnivanja Superlige fudbalskih bogataša. Možda je bahatost bogatih konačno uspela da probudi gnev siromašnih.
Igrači pak treba da shvate da je profit koji je u sportu odavno mera svih stvari sada prešao svaku meru i da će zbog njega biti dodatno dehumanizovani. Oni će biti prinuđeni da takoreći non-stop igraju, što će ih polako ali sigurno pretvarati ne samo u gladijatore nego i u invalide. To će im doduše biti kompenzovano kroz rast cifara na milionskim računima koje pune zahvaljujući visokim primanjima. Najveća moć je upravo u rukama, odnosno nogama igrača. To su mnogo puta pokazali fudbaleri brazilskih niželigaških timova koji su zbog neisplaćenih zarada pre početka meča znali da sednu na travu odbijajući da počnu utakmicu. Kada bi najveći broj vrhunskih fudbalera odbio da igra u Superligi bogataša, poput mehura od sapunice ona bi pukla svaki put kada bi neko samo pomislio da je formira. Ali takav scenario u ovom trentku jeste jedna velika utopija.
Foto: leosoueu/Flickr