U vrijeme kubanske raketne krize, predsjednik Kennedy je razgovarao sa svojim savjetnicima o različitim opcijama koje su mu bile na raspolaganju. Jedna se odnosila na ograničeni napad na sovjetske lansirne baze. Od Moskve se očekivalo da će prihvatiti takvo reagiranje radije nego da uzvrati na način koji bi rezultirao devastacijom obiju SAD i Sovjetskog Saveza.
Tokom godina od 1950-ih pa sve do 1980-ih postojala je doktrina o vojnoj strategiji i nacionalnoj sigurnosti poznata kao MAD (uzajamno osigurano uništenje). MAD znači da ukoliko jedna od velikih sila prva napadne, uvijek će biti moguće napadnutoj zemlji da uzvrati. Mogućnost protunapada služila je kao dostatno sredstvo za zastrašivanje obiju strana.
Relativna sigurnost koju je doktrina MAD kreirala više ne postoji. SAD i Rusija sada uzajamno optužuju jedna drugu da otvoreno predstavljaju „egzistencijalnu prijetnju”. Vojno-strategijska ravnoteža postaje sve neujednačenija.
Ponovno nuklearno naoružanje SAD-a i NATO-ovo okruživanje Rusije stvorilo je vrlo nesigurnu i opasnu svjetsku situaciju. Postaje sve teže odolijevati prednostima što ih daje takozvani “prvi udar”. Uz podršku NATO-a, Rumunjska i Poljska sada instaliraju novi američki “defanzivni” robot-sustav koji se naziva “Aegis Ashore” (okrilje sa kopna). Predsjednik Putin je upozorio te dvije zemlje da će u slučaju vojnog sukoba, one odsad(a) postati prvenstvene mete. Ruska zabrinutost zbog oboružavajućeg prvog napada izgleda iskrena. Je li ta zabrinutost utemeljena, ne možemo znati. Ono što je presudno za našu sigurnost su aktuelne misli i planovi svake supersile.
Rizik nikada nije bio veći.
Bivši američki ministar obrane William Perry upozorava da je rizik nuklearnog rata sada veći nego ikada. Razlozi su, između ostalog, sljedeći:
– Raskid sporazuma nakon ukinuća Sovjetskog Saveza (1990) da se NATO više neće širiti. Od tada se broj zemalja pridružene NATO-u povećao sa 13 na 28.
– NATO-ova ilegalna intervencija u Jugoslaviji (1999) radi odvajanja Kosova.Prekid ABM sporazuma (Anti-Ballistic Missile Treaty) iz 2001.
– Uspostava anti-raketnih baza u Rumunjskoj i Poljskoj (vidi gore) – baze koje se mogu lako reprogramirati da budu napadački roboti.
– Poboljšanje sustava američkog nuklearnog naoružanja po cijeni od trilijun (12 nula) dolara.
– Ilegalni državni udar u Ukrajini (2014) podržan od strane SAD-a.
– NATO-ova strateško-vojna superiornost u pogledu sposobnosti za prvi udar.
– Demonizacija Putina, uključujući i usporedbe sa Hitlerom. (Jedan “Hitler” nije netko s kim možete pregovarati – već netko koga valja eliminirati).
Nezavisni američki analitičari sigurnosti poput VIPS (Veterani obavjestajci profesionalci za zdrav razum) smatraju ratne igre NATO-a u ruskom susjedstvu krajnje provokativne i opasne. Sve je veći broj europskih političara koji se distanciraju od agresivne politike NATO-a – kao što je grčki premijer Tsipras, njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier i francuski predsjednik François Hollande.
Suprotni efekti
NATO je globalno jak. U odnosu na Rusiju, NATO troši deset puta više novaca na oružje. Mnoge zemlje pretpostavljaju da će im članstvo u NATO biti pružena zaštita. Ali kad postoji asimetrična vojna ravnoteža, logična konsekvenca je upravo suprotna. Ukoliko bi SAD/NATO udarile iz baza koje se graniče sa Rusijom, ruski vojni lideri ne bi imali vremena da reagiraju.
Rusija je dala jasno na znanje da se takva situacija neće tolerirati. Prema tome, Rusija trenutno primjenjuje nuklearnu doktrinu koja dopušta nuklearni napad sa ograničenjima (“Koncept de-eskalacije”). Intencija ove doktrine je da će se sa ograničenim prvim napadom, da će takav udar učiniti nastavak ratovanja manje vjerojatnim. Bez uzvraćanja, SAD će izbjeći rizik produžetka sukoba na njenoj teritoriji. Hoće li neki američki predsjednik biti voljan devastirati svoju vlastitu zemlju iz osvete protiv ruskog udara na njegove baze u Europi?
Stoga je situacija vojne strategije krajnje nestabilna. Zemlje koje graniče sa Rusijom dozvolile su da NATO kod njih instalira svoje baze i upravo su one u sve većem riziku da će postati prve mete. Ishod američkih predsjedničkih izbora ne donosi nikakvo olakšanje – bez obzira kakav će biti njihov ishod.
Uzrok i posljedica
Pošto političari Zapada ne vide razliku između “uzroka i posljedice”, provokacije i reakcije, posljedice mogu biti devastirajuće. Rusija je sada suočena sa tri izbora, u pogledu bavljenja sa NATO-om:
– da se preda i prihvati ulogu američkog vazala
– sačekati da NATO prvi napadne i da ga tako neutralizira
– da prvi napadne taktičko nuklearno oružje u europskim raketnim bazama koje predstavlja neposrednu prijetnju, u nadi da SAD neće ići na odmazdu jer bi time riskirale kontranapad na vlastitoj teritoriji (Donald Trump je već posredno izrazio da se SAD neće bezuvjetno vojno osvećivati u zaštiti svojih NATO saveznika).
Predsjednik Putin je naznačio da sada uzima u obzir treći vojni scenarij. Pitanje je samo kada. Gubitnik, u svakom slučaju, bit će Europa.
Švedsko zbližavanje sa NATO-om povećalo je rizik da će se naša zemlja uvući u rat. Prema tome, od posebne je važnosti za Švedsku i druge europske zemlje da podrže détente i razoružanje – i tako stvore javno mnijenje koje će nas distancirati od NATO-a.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor INFORMATION CLEARING HOUSE