Dok gledate predsednika Srbije kako se guši od kašlja i upadljivo koristi maramicu na konferenciji o korona virusu, ili ga slušate da kao srčani bolesnik spada u kategoriju najosetljivijih pred zarazom, ali se ipak stavlja u službu najstarijih lica kao volonter, to može da izgleda kao patetično prenemaganje egocentričnog hipohondra. Međutim, to bi takođe mogla da bude optimalna strategija u komunikaciji sa javnošću u situaciji kada stvari lako mogu da mu izmaknu kontroli. Zauzimanjem ili sugerisanjem pozicije ugroženog, odnosno ranjivog pojedinca pred nadolazećom epidemijom bolesti, predsednik Vučić pribegava dobro poznatoj taktici underdoga u političkom delovanju.
Svi vole pobednike. Prepoznajemo se po tome u kakvom društvu se krećemo, a nema mnogo ljudi koji vole da se druže sa gubitnicima. Želimo da se povezujemo sa rođenim pobednicima i koliko god da su te veze tanušne veoma nam je stalo do njih i do društvenog i simboličkog kapitala koji one nose. Ali ako postoji nešto što ljudi više vole od rođenih pobednika to su autsajderi, pojedinci sa malo izgleda za pobedu u borbi ili takmičenju, ali koji na kraju, uprkos svojim ograničenjima, ipak izlaze iz borbe kao pobednici. U angloameričkom slengu za takve pojave koristi se termin underdog. Klasični primer underdog podviga je Davidova borba s Golijatom iz starozavetne Knjige Samuilove.
David je arhetipski primer underdoga i nije slučajno da on, kao tinejdžer i najmlađi od osmoro braće, izlazi na megdan nepobedivom Golijatu visokom 3 metra. Svi underdog likovi moraju da imaju neki hendikep ili simbolično opterećenje na planu ličnih svojstava i fizičkih osobina: ružno pače je drugačije od svoje braće, Toma Palčić je mali kao palac šake, Hari Poter nosi naočare kao stalno podsećanje na svoju ranjivost. Od Biberčeta do Rokija Balboe neki od najžilavijih i najomiljenijih likova bili su nenadmašni autsajderi, koji hrabro prevazilaze svoje nedostatke i suočavaju se sa nesavladivim teškoćama kroz čistu strast i odlučnost.
Fenomen trijumfalnih autsajdera nije ograničen samo na fikciju. Navijanje za slabijeg samo zato što je slabiji u sportu je vrlo čest slučaj. Na tu bazičnu ljudsku sklonost oslanjaju se, recimo, marketinške strategije globalnih kompanija, poput Googlea, Applea ili HP-a, kada naglašavaju svoje skromne početke u nekoj memljivoj garaži u uslovima surovog tržišta. Sve što važi u ovim oblastima važi i u politici. Političari takođe dobro znaju da mogu imati znatne koriste ako budu viđeni kao underdogovi ili trijumfalni autsajderi. U tu svrhu vrlo često će da (pre)naglašavaju svoje očigledne nedostatke ili da svesno unose sumnju u svoje šanse za pobedu. Taj trik iskoristio je, na primer, 44. predsednik SAD kada je u finišu predsedničke kampanje 2008. godine izjavio da “kada se zovete Barak Obama, uvek ste autsajder u političkoj trci”.
Aleksandar Vučić do neukusa često i upadljivo ulazi u ulogu underdoga. Trenutno je predsednik Srbije na prvoj liniji fronta u borbi protiv korona virusa, a umesto medicinske maske, kao dvosmernog sredstva zaštite u širenju zaraze, predsednik je izabrao daleko pouzdaniju metodu – viralno neprobojni televizijski ekran kad god se pojavljuje u javnosti, a to je svaki dan. Svoju izloženost i ugroženost u suočavanju s virusom, koji mutira po stopi bržoj od transformacije radikala u naprednjaka, predsednik Vučić će subliminalno sugerisati napadnim kašljem u mikrofon ili višekratnom upotrebom džepne maramice u pozadini konferencije o korona virusu. Jago je maramicom naveo Otela da ubije Dezdemonu, dok predsednik Vučić svoje birače, tim nezaobilaznim aksesoarom infektivnih tuberana, latentno navodi da, dok ga gledaju, u glavi prizivaju mentalne slike zanemoćalog Bora Stjepanovića koji se rastaje sa životom i plućima u filmu „Ko to tamo peva“. Uprkos tome, on se bori, on ne posustaje, on rizikuje i svima to stavlja na znanje.
Naglasiće predsednik i da kao kardiovaskularni bolesnik spada u rizičnu kategoriju stanovništva, ali i da se u uslovima zaraze stavlja na raspolaganje penzionerima kao potrčko ili kurir. Nije epidemija korona virusa jedina prilika kada se predsednik Vučić nametljivo uživljava u ulogu autsajdera koji pobednonosno izlazi na kraj sa svim nevoljama. S vremena na vreme unosiće sumnju među svoje birače da je moguće da izgubi sledeće izbore, iako se praktično takmiči sam sa sobom. O glavi mu rade skoro svi iz opozicije, ali ih on redovno pobeđuje sportski, na izborima. Nikada nije bio lep, ali sada ne liči ni na šta jer je strašno zabrinut za budućnost zemlje.
Vučićeva stalna težnja da se predstavlja kao underdog u funkciji je manipulativnog utiska da privremeno izgleda kao ružno pače, koje, na račun svog hendikepa, zadobija simpatije i podršku, ali na kraju, u neravnopravnoj borbi, protiv tajkuna, svetskih moćnika ili virusa, trijumfuje kao prelepi beli labud i zasenjuje svu konkurenciju. Ovaj put ga jedino žulja to što se korona virus bori pošteno i po pravilima na koja ne može da utiče, a u takvim uslovima Vučić je zaista autsajder i to ga ozbiljno brine. Zato je nervozan, zato viče, zato ne silazi sa ekrana. A sve je trebalo da izgleda bitno drugačije, jer je do dramatičnog zaokreta, od najsmešnijeg virusa na svetu, protiv koga se treba boriti rakijom, do vanrednog stanja u kome će mnogi izgubiti najmilije, došlo neočekivano brzo, čak i za kratko pamćenje njegovih birača.
Ima nečeg, u psihološkom pogledu, savršeno autsajderskog između početnog, blagoglagoljivog stava srpskih zvaničnika da je virus bezopasna infekcija na nivou sezonske prehlade, protiv koje se valja boriti sapunom i rakijom, i histerične dramatizacije o njegovim kužnim posledicama koja je usledila ubrzo posle humoreskne razbibrige. Te dve šizofrene krajnosti odlično odgovaraju mentalnoj evoluciji čuvenog srpskog epidemiologa Aleksandra Vučića koji je pola političke karijere proveo na liniji humora zarđale kašike, a drugu polovinu provodi u obaranju rekorda po upotrebi reči “ozbiljan i odgovoran”.
Uporedna međunarodna praksa poznaje egzotične primere opasnih samodržaca na vlasti koji su na sebe preuzimali ulogu epidemiologa nacije s katastrofalnim posledicama. Predsednik Južnoafričke Republike Tabo Mbeki (1999-2008.) tvrdio je da je HIV proizvela CIA, ali je takođe aktivno zagovarao da je reč o bezopasnom virusu ili da on čak ne postoji. Mbeki je od početka svog mandata snažno poricao opasnost od HIV zaraze i žustro je kritikovao široki naučni konsenzus da HIV izaziva sidu. Umesto da obezbedi antiviralne lekove, koje je on nazivao otrovima, imenovao je ministra zdravlja koji je za lečenje HIV-a preporučivao upotrebu biljnih preparata, belog luka, cvekle i limunovog soka. Ovakva politika bila je odgovorna za oko 350 hiljada smrtnih slučajeva koji su mogli da budu predupređeni i izbegnuti.
Ukoliko situacija sa epidemijom korona virusa u Srbiji zaista dobije razmere koje radikalno odstupaju od prvobitne arogancije i nonšalantnosti, Aleksandar Vučić zna da bi to mogao da bude ozbiljan problem za njega. Jedan od tipova slabe državne strukture je i meki neopatrimonijalni režim, kakav danas imamo na snazi u Srbiji, strukturiran oko određene ličnosti, čija je vladavina zasnovana na kontroli i raspodeli resursa lojalnim saradnicima režima. Takva država je ranjiva na nekoliko vrsta problema – ekonomsku depresiju koja smanjuje dostupne resurse, vojni poraz, prirodne katastrofe, zarazne bolesti i sve ono što narušava ugled lidera i nudi zajednički fokus opoziciji, koji lako može da se identifikuje od strane brojnih društvenih grupa.
Ali ratni poraz, glad, fiskalni slom ili loše prevenirana epidemija mogu da se interpretiraju kao prirodne ili neizbežne katastrofe, a ne kao rezultat nekompetentnih državnih politika ili režima. Koja interpretacija ovih događaja će preovladati zavisiće od sposobnosti država i opozicionih grupa da manipulišu ovim percepcijama. Vučićeva odluka da flertuje sa statusom underdoga u okolnostima nadolazeće epidemije je taktički racionalan izbor, jer predstavlja relativno sigurnu opkladu u oba scenarija, pošto bi predsednik, po potrebi, mogao da bude i susretljiva žrtva i efikasno rešenje problema.