Roger Bacon je rekao da se duša ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva, a nažalost čovječanstvo je svoje pepele bacilo niz rijeku, pri tome ponavljajući historiju bez imalo zadrške. Upravo zbog toga tvornice smrti su i danas prisutne, no ne i ljudi u njima. Antecedentno stoljeće jeste stoljeće anatema, ne samo ljudskih već i naučnih, a akribija kao postulat znanosti je izbrisana, te upravo stoga 20. stoljeće je stoljeće kvazinauka; a jedna od njih je i geopolitika koja je na krilima globalizacije donijela ambis minotaurskih opsega. Postulati globalizacije, postulati kozmopolitizma su odavno akcesorni jer globalizacija amfibolijski rečeno postaje puka adoracija neokapitalizma, a svi koji zamijete sav besmisao globalizacijskih procesa postaju apostate; anarhiste u težnji da promijene ustaljeni poredak uime sunovrata čovječanstva.
Prethodni, a i naredni stavovi ispisani su uime apostazije stoga što nauka nije Apodiksis, a ustaljeni poredak kao takav nije apodiktičan, jer aberacija gloablizacijskih procesa od primarnih apsoluta ustupila je mjesto aglomeraciji devijantnih stavova koji su postali „ dio naučnih viđenja „.
Geopolitika kao kvazinauka postaje apologija moderne neokolonijalizacije i suvisle hegemonije, ad hoc monopola jednih nauštrb drugih. Nacije i države su socijalni konstrukti, a primordijalistička shvatanja već su osporena od strane historije, pa zašto bi geopolitika bila išta više od aporije svedene na puki akademizam uz koji neokolonijalizacija postaje već utvrđena konzekevnca.
Smislu besmisla ime je dao švedski politolog Rudolf Kjellen, a njegovu imenu pridodana su još tri naučnika ( Mackinder, Haushofer i Ratzel ) kao osnivači kvazinaučne discipline, jer su „ uvdijeli da se država posmatra kroz prostor kojim je okružena „, a ljudi postaju suvisli; no nacije svejedno ne gube smisao. Sva četiri naučnika su imali imperijalističke težnje zarad svojih primarnih jedinica ( čitaj; država ) uime širenja „ životnih prostora „ nauštrb drugih, stoga se postavlja pitanje čemu služi geopolitika? Ukoliko, a jeste postulat nauke ergo znanosti akribija, kako, kojim kvazinaučnim stranputicama je geopolitika postala dio naučnog medija, a propos disciplina političkog miljea.
Počevši od Kjellena koji u svojim germanofilskim težnjama definira geopolitiku u svrhu stvaranja „ još veće nacije „ preko Mackindera koji svojim „ heartlandima „propagira imperijalizam Ujedinjenog Kraljevstva do njemačkih geopolitičara koji u saradnji sa naci-režimom stvaraju monstruozna čudesa maliciozno-devijantne naravi; geopolitika se svela na apoteozu četiri persone koje minimaliziraju svjetsku pozornicu uime nacionalističkih interesa koji se gotovo uvijek ostvaraju nauštrb drugih.
Uz svu anomaliju geopolitičkih varijabli, sporan je i sam naziv ove kvazinaučne discipline stoga što se aprehenzijom riječi „ politika „ ( čitaj; geopolitika ) spori sama svrhovitost politike kao „ pro bono djelatnosti „ jer geopolitika djeluje pro bono isključivo uime hegemonije „ geostrateških igrača „. Suvislo bi bilo priznati da definiranjem ergo svođenjem jednog prostora na sjecište svijeta se javlja i težnja za dominacijom definisanog prostora, a kako se globalizacija svodi na prividnu ekonomsku „ suradnju „, a ne na dijelenje, evidentno je što proizlazi iz geopolitike; sukob! Držim da nije potrebno enormno znanje da bi se shvatilo da Južnokinesko more obiluje naftom, te da predstvalja veliki ulog u trgovini, no time se nijednoj državi ne daje za pravo da potonje područje bude zaposjednuto od strane xy sile, a svođenjem prostora na njegove geografske preferencije, konsekvenca istog jeste sukob zarad dominacije „ ključnih dijelova svijeta“. Sukob se definiše kao proces koji traje, a srećom kvazinaučnim cinjenicama sukob geopolitikom ni ne prestaje, jer dominacija, te potreba za istom nikada ne završava, a kako tuniski pjesnik Šabia kaže „ noć će ustuknuti, a okovi se pokidati “, ( jer narod ne smije trpjeti koloniju ), stoga se gubi smisao same geopolitike.
Drugom polovinom 20. stoljeća termin geopolitika se samo nakratko prestaje koristiti zbog geopolitike Trećeg Rajha, a kvazinaučnici takozvane discipline su se pozivali na svrhu nauke, a ne predvodnika iste objašanjavajući da se filozija nije prestala korisiti zbog jednog Heidiggera, no sve je već očito. Ono čemu je suđeno da traje, a to je sam Logos, njega ne mogu da ugase zaostali umovi malih ljudi, jer filozofija je emprija, znanost za sebe, a geopolitika se svodi na nekoliko persona koje su i njen početak i njen kraj. Samim tim, kako ne osporiti apstrahiranje geopolitike poslije Drugog svjetskog rata kada persone zbog kojih je ista izdvojena iz političkog miljea su iste persone koje su i začetnici same geopoltike.
U konačnici, bilo bi dovoljno reći da je svrha znanosti boljitak društva, samog čovječanstva, a geopolitika stoga ne smije biti ni naličje naučnog, a još manje političkog miljea budući da je ista odgovorna za prethodne, ali i sve buduće sukobe, jer vrijeme hegemonije nije završilo, a za njen nastavak zasluga, između ostaloga pripada i geopolitici.
Suma summarum, Konstantin Kavafi je predvidio dolazak barbara, jer barbari licem globalizacije su donijeli zakoni uime neokapitalizma i teritorije, a čovječanstvo poput Abderičana stoji i posmatra, jer ipak nismo svjesni da time što je geopolitika postala tzv naučna disciplina, sama znanost je ab equis ad asinos kročila u dekadneciju. Pitam se, odista se pitam hoće li doći do preporoda, ali držim da neće sve dok nacija bude mjerilo veličine jednog društva, a prostor puki put do dominacije, stoga geopolitika je groteska, ali i tragika nauke, dakle ista treba postati AD ACTA!
Foto: pedrosimoes7/Flickr