Etnocentrični pristup istoriji Balkana koji Boris Malagurski predstavlja u uvodu svoga filma bismo možda mogli i da zanemarimo. Na kraju krajeva, film je o raspadu Jugoslavije i ratovima devedesetih. Svakako, ako je ostatak filma uravnotežen, te dosledno i objektivno predstavlja sve aspekte rata, ovo ne bi trebao da bude problem. Međutim, kritičko gledanje filma pokazuje da to nije slučaj. Štaviše, ostatak filma obeležen je iskrivljivanjem određenih činjenica i ignorisanjem drugih. U ekstremnijim slučajevima, Malagurski čak izmišlja podatke koji se bolje uklapaju u sliku koju želi da predstavi, te delovi dokumentarca mogu da se smatraju istorijskim falsifikatom i lažnim predstavljanjem istorije.
TEŽINA LAŽI BORISA MALAGURSKOG – PRVI DEO: HILJADUGODIŠNJI KOSOVSKI BOJ
TEŽINA LAŽI BORISA MALAGURSKOG – TREĆI DEO DEO: BOSANSKI LEBENSRAUM
TEŽINA LAŽI BORISA MALAGURSKOG – ČETVRTI DEO: KOSOVO
Šta je ostalo neizrečeno
Za početak, zanimljivo je pogledati stvari koje se u filmu uopšte ne pominju, jer one govore mnogo više od onoga što je zapravo izrečeno. Malagurski ni u jednom trenutku ne govori o dubokoj unutrašnjoj krizi kroz koju je Jugoslavija prošla osamdesetih godina.[1] Ne spominju se, na primer, Memorandum SANU, kriza na Kosovu, izrazito dobro dokumentovana aktivnost srpskih nacionalističkih intelektualaca[2] i drugi faktori koji su doveli do uspona Slobodana Miloševića, veze između predstavnika Srba u Hrvatskoj i Bosni sa centralnom vlašću u Beogradu, ni Miloševićeva kontrola nad Jugoslovenskom narodnom armijom. Što se tiče samih ratnih dejstava na području bivše Jugoslavije, Malagurski čini još bizarnije previde. Prema njemu, opsada Sarajeva, koja je trajala skoro četiri godine i odnela skoro 14,000 života (od čega su trećina bili civili), uopšte nije vredna pomena. Po čemu je Boj na Kosovu značajniji događaj od opsade Sarajeva u jednom dokumentarcu koji navodno nudi „istinu“ o ratovima na području bivše Jugoslavije?
Kada govori o ratu, Malagurski iz 1992. godine bez objašnjenja prelazi na 1995. Ne spominju se ni mirovni planovi, ni vojne ofanzive, samo sankcije Jugoslaviji. Njegova priča je mnogo nalik priči nekoga ko je rat proveo slušajući Miloševićev RTS i nije mu jasno zašto se situacija u zemlji i regionu odjednom naglo pogoršala ni zašto svi krive srpsko političko rukovodstvo za to. Kada pređe u 1995. godinu, on se bavi skoro isključivo podrškom koju su Hrvatska i Bosna i Hercegovina dobile od NATO-a. Iako su te činjenice opšte poznate i nisu kontroverzne, Malagurski ih predstavlja kao pitanje kontinuiteta američke spoljne politike od Reagana preko Busha do Clintona, a ne kao ad hoc strategiju razvijenu tokom 1994. i 1995. godine.
„Truli Zapad“ protiv Jugoslavije
Istorija same SFRJ u dokumentarcu nam gotovo uopšte nije izložena. Razdoblje između Drugog svetskog rata i raspada zemlje svedeno je na rečenicu o Pokretu nesvrstanih te informaciju o smrti predsednika Tita i njenim „posledicama” koje Malagurski iznosi na sledeći način: „Stvari su se počele raspadati kada je Jugoslavija krenula da se zadužuje kod stranih kreditora nedugo nakon Titove smrti.” Ovo je uobičajana falsifikacija kompleksne jugoslovenske istorije koju najčešče čine oni koji stoje na desno-populističkim pozicijama sa kojih nastoje govoriti o imperijalizmu, a ćutati o nacionalizmu. Pretpostavka prema kojoj je uticaj stranog kapitala na jugoslovensku ekonomiju sprečio jedino život druga Tita u najmanju je ruku neozbiljna. Domaća proizvodnja i ranije se itekako zasnivala na participaciji u svetskom tržištu i sredstvima iz inostranstva koja su se u zemlju slivala u različitim oblicima, zavisno od perioda. Istoričar Vladimir Unkovski-Korica, govoreći o paketima strane pomoći u najranijim danima Titove Jugoslavije, zapisao je: „u razdoblju od 1947. do 1956. jedna trećina jugoslovenskih ulaganja u proizvodnju poticala je iz stranih sredstava, uglavnom darova, a zemlja je i dalje imala trgovinski deficit, to je značilo da će se situacija po svoj prilici pogoršati u razdoblju od 1957. do 1960. godine, kada je pomoć počela pristizati u obliku zajmova, a ne darova, dok su stariji zajmovi počeli dolaziti na naplatu.”[3]
U ignorisanju navedenih činjenica i pretpostavci kontinuiteta američke politike prema Balkanu leži jedan od najvećih problema dokumentarca. Umesto da se bavi unutrašnjim uzrocima rata u bivšoj Jugoslaviji, Malagurski pokušava da celokupnu krivicu svali na „Zapad,“ koji se ponovo pojavljuje kao homogeni dvodimenzioni entitet, ovog puta predvođen Sjedinjenim američkim državama. Pošto je uzročno-posledičnu vezu između politike američke Vlade i raspada Jugoslavije izrazito teško dokazati, „Težina lanaca“ izvlači iz konteksta sve dokumente američke Vlade do kojih je Malagurski uspeo da dođe. Pri tom često pravi činjenične greške i pogrešno navodi određene podatke. Ceo „zaplet“ dokumentarca u suštini i počinje jednim takvim pogrešno protumačenim dokumentom, Reaganovom direktivom NSDD-133, objavljenom 1984 godine. S obzirom da je celokupan dokument dostupan online i da iznosi samo dve strane, fascinantno je da je postao predmet tolikih teorija zavere, koje su počele baš od „Težine lanaca.“ Malagurski u filmu navodi da Reaganova administracija u tom dokumentu izražava nameru da u Jugoslaviji promoviše „tržišno orijentisanu privredu.“ Iako njegov sagovornik Michel Chossudovsky smatra da je ovo prvi korak ka uvođenju kapitalizma i neoliberalizma u Jugoslaviju, iz samog dokumenta to nije očigledno – moguće je i da se jednostavno odnosi na očuvanje statusa quo tržišnog socijalizma u Jugoslaviji koji je, kao što smo ranije napomenuli, u Jugoslaviji već odavno bio prisutan. Štaviše, ostatak dokumenta, koji Malagurski svesno ignoriše (malo je verovatno da nije pročitao cele dve strane), na više mesta ističe potrebu da se održi „nezavisna, ekonomski održiva, stabilna i vojno sposobna Jugoslavija,“ da je potrebno pomoći Jugoslaviji da prevaziđe sopstvene „finansijske poteškoće,“ kao i da će „SAD nastaviti da iskazuje svoju podršku jugoslovenskoj nezavisnosti, teritorijalnom integritetu i nacionalnom jedinstvu.“ Iako Reaganova administracija pokazuje očiglednu nameru da podrži „unutrašnju liberalizaciju“ jugoslovenske države, NSDD-133 ni u jednom trenutku ne govori o potrebi da se Jugoslavija na bilo koji način destabilizuje ili rasturi. Tako već na samom početku dokumentarca ideja o „Zapadu“ koji radi na raspadu Jugoslavije pada u vodu. Malagurski, međutim, ovo ignoriše, jer ne odgovara njegovom narativu. Osim toga, sam Malagurski prestaje da se bavi uzročnom vezom i prelazi direktno na priču o nevladinoj organizaciji NED, a odatle odjednom na političku partiju G17+. Sve ovo, naravno, pod pretpostavkom da su sve navedene organizacije, od američkog predsedništva pod Reaganom do minorne političke partije u Srbiji, deo dobro podmazane mašinerije sa jedinstvenim planom i ciljevima.
U povratku na kraj osamdesetih, Malagurski ispravno identifikuje neoliberalne mere štednje sprovedene od strane Savezne vlade na čelu sa Antom Markovićem kao jedan od faktora koji su doprineli krizi u Jugoslaviji. Međutim, po svemu sudeći, kriza ovde za njega tek počinje. Dokumentarac stvara utisak da do dolaska Ante Markovića na vlast Jugoslavija nije imala nikakvih problema, iako je u realnosti Markovićeva Vlada bila upravo odgovor na rastuću krizu.[4] Pored toga, on ni u jednom trenutku ne nudi nikakav dokaz da su mere štednje koje su destabilizovale Jugoslaviju bile isplanirane od strane američke Vlade, iako uzima zdravo za gotovo da se upravo to dogodilo. Pokušava da osnaži svoj argument tako što se poziva na Michaela Parentija, koji tvrdi da je američki Kongres u novembru 1990. godine doneo zakon prema kojem svaka pojedinačna republika unutar Federacije „mora da proglasi nezavisnost“ da bi dobila finansijsku pomoć od SAD. Kratak pogled na tekst zakona lako pokazuje da to jednostavno nije istina. Malagurski nastavlja tvrdeći da su višestranački izbori održani, „baš kao što su Amerikanci zahtevali.“ Njegova hronologija ovde je potpuno pogrešna. Ako su Amerikanci „zahtevali“ slobodne izbore u pojedinačnim republikama 5. novembra 1990. godine, to ne objašnjava kako su slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji održani još u aprilu i maju iste godine, odnosno više od šest meseci pre donošenja zakona. Izbori u Makedoniji i BiH održani su šest, odnosno trinaest dana nakon donošenja zakona. Da li to znači da je Makedonija u roku od šest dana organizovala izbore samo zato što su Amerikanci tako zapovedili? Istina je, međutim, da je Bushova administracija u to vreme pružala bezuslovnu podršku Anti Markoviću i njegovoj viziji federalne Jugoslavije, što je još u proleće 1990. dovelo administraciju u sukob sa Senatom, koji je zahtevao proaktivniju američku politiku u Jugoslaviji i jači pritisak na Miloševića i srpsko rukovodstvo.[5] Pomenuti zakon koji je doneo Kongres 5. novembra 1990. godine bio je deo te iste incijative. Kongres i Senat su vršili konstantan pritisak na Bushovu administraciju u nadi da će se Amerika odlučnije umešati u sukob, što će se desiti tek mnogo kasnije. Za ovakav složen odnos između zakonodavne i izvršne grane američke države jednostavno nema mesta u narativu koji Malagurski želi da predstavi, te ga on u potpunosti ignoriše. Isto tako ignoriše da višestranački izbori nisu održani jer je postojala nesaglasnost među republikama, a ne zato što su neki monolitni i apstraktni „Amerikanci“ tako hteli.[6]
Sveto Trojstvo
Amerikanci, naravno, ne bi uspeli u svom naumu da se tu nisu našli domaći političari koji će (svesno ili ne) sprovoditi njihovu politiku. Tu Malagurski kao svoje protagoniste uvodi (hronološkim redom) Aliju Izetbegovića, Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana. Iako film pokušava da svu trojicu predstavi kao jednako odgovorne za rat, problem počinje već u njihovom predstavljanju u filmu. Pre svega, ostaje nejasno zašto je Alija Izetbegović pomenut prvi (verovatno zbog navodnih veza sa Amerikancima).[7] Još važnije od toga jeste što problem ekvivalencije Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, koji je inače široko rasprostranjen u javnosti, pretpostavlja da su njih trojica imali jednak uticaj na događaje. Time se izbegava činjenica da je Milošević vladao Srbijom još od septembra 1987. godine, a rukovodeću ulogu u Savezu komunista Srbije imao je već od januara 1986. godine. Dakle, u trenutku kada je Franjo Tuđman postao predsednik Hrvatske u maju 1990. godine, Milošević je već bio na vlasti skoro tri godine. Alija Izetbegović postaje član predsedništva BiH tek krajem 1990. godine (iako Malagurski u dokumentarcu pogrešno navodi da se ovo dogodilo 1991. godine). Iako se ne može reći da Tuđman i Izetbegović nisu doprineli raspadu Jugoslavije svojim nacionalističkim politikama, njihova krivica ne može biti ekvivalentna krivici čoveka koji je toliko pre njih bio na poziciji moći sa koje je mogao da destabilizuje državu.
Mnogi potezi Miloševićeve administracije koji su odgurali druge republike u pravcu secesije su u potpunosti prećutani. Miloševićeve „antibirokratske revolucije“ takođe su ignorisane. Podsetimo, u periodu između 1987. i 1989. godine, Milošević je uspešno smenio pokrajinske vlasti Kosova i Vojvodine, te republičku vlast Crne Gore. Na ovaj način, 4 od 8 glasova u saveznom predsedništvu imali su njegovi ljudi od poverenja. 1989. godine doneseni su čuveni amandmani na Ustav SR Srbije kojima se stepen autonomije pokrajina dodatno smanjuje, a 1990. donesen je novi Ustav kojim je između ostalog iz naziva zemlje izbačen prefiks „socijalistička.” Ključni su članci 83. i 135. koji definišu ovlašćenja predsednika (Miloševića) nad JNA i odnos prema Ustavu SFRJ. Član 83. određuje da predsednik republike „rukovodi oružanim snagama u miru i ratu i narodnim otporom u ratu; naređuje opštu i delimičnu mobilizaciju; organizuje pripreme za odbranu u skladu sa zakonom.” Što se odnosa prema SFRJ tiče, član 135. navodi: „Kad se aktima organa federacije ili aktima organa druge republike, protivno pravima i dužnostima koje ona ima po Ustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, narušava ravnopravnost Republike Srbije ili se na drugi način ugrožavaju njeni interesi, a pri tome nije obezbeđena kompenzacija, republički organi donose akte radi zaštite interesa Republike Srbije.“
Osim što je Ustav iz 1990. brutalno pregazio autonomiju pokrajina, on predstavlja i prvi čin koji je de iure poništio nadležnost SFRJ na njenoj teritoriji, te, kao što smo pomenuli, de facto opravdao secesiju. Politički procesi koji su vodili do ovog trenutka započeli su nekoliko godina ranije, u vreme kada se Alija Izetbegović i Franjo Tuđman nalaze u položaju zaboravljenih i neuticajnih političkih disidenata bez ikakvih poluga odlučivanja. Ovo naravno ne sprečava Malagurskog da njihov doprinos raspadu izjednači s Miloševićevim: Ovaj deo filma krasi najočitija prebrisanost kompleksnih političkih i ekonomskih protivrečnosti jugoslovenske države, a u ideološkom smislu on predstavlja podmuklu Miloševićevu rehabilitaciju. U skladu sa tim, ne spominje se ni posvećenost hrvatskih i bosanskohercegovačkih komunista jugoslovenskoj ideji, koja je trajala sve do čuvenog 14. vanrednog kongresa SKJ,[8] i koja je bila mnogo drugačija od odnosa pro-miloševićevskog srpskog rukovodstva prema Jugoslaviji u tom trenutku.
Protivjugoslovenska zavera u „Težini lanaca“ nastavlja se kroz dramu oko potpisivanja Lisabonskog sporazuma 1992. godine. Prema Malagurskom, Izetbegović je povukao svoj potpis sa plana jer ga je na to ubedio američki ambasador u Jugoslaviji Warren Zimmermann. Ovo je jedan od najkontroverznijih momenata sa početka rata u Bosni i Hercegovini, ali se iz filma stiče utisak da postoji jedna jedina, sakrivena verzija događaja – ona u kojoj SAD preko Zimmermanna priprema uslove za rat. Tako se ne spominje da je Zimmermann u intervjuu nedeljniku „Vreme“ iz 1994. godine poricao Izetbegovićevu tvrdnju da ga je ohrabrivao da povuče svoj potpis sa Lisabonskog sporazuma.[9] Ne spominje se ni da je SAD priznala nezavisnost Hrvatske, Slovenije i BiH tek nakon što je plan Carrington–Cutileiro u Lisabonu propao,[10] odnosno da se Bushova[11] administracija sve do aprila 1992. godine aktivno zalagala za očuvanje teritorijalne celovitosti Jugoslavije. Priznavanje toga bi dovelo celokupnu strukturu priče u pitanje.
Da bi dobio na kredibilnosti, Malagurski se na nekoliko mesta poziva na autoritet George Kenneya, koji je, kao što film objašnjava, radio u jugoslovenskoj kancelariji američkog State Departmenta. Kenney je osoba koja u filmu iznosi spornu anegdotu vezanu za Izetbegovića i Zimmermanna, iako sam kaže da nije prisustvovao tom sastanku nego da su mu o ovome pričali „ljudi iz njegovog kabineta.“ Ono što Malagurski ne kaže svojim gledaocima jeste da je Kenney dao ostavku na svoj položaj 1992. godine, iako Kenney kasnije u filmu priča kao autoritet za američku spoljnu politiku u toku 1999. Takođe ne spominje koji je bio razlog Kenneyjeve ostavke. Naime, Kenney je dao otkaz jer je smatrao da američka administracija nije dovoljno oštra prema Miloševiću i srpskoj strani u ratu. Štaviše, Kenney je još avgusta 1992. u New York Timesu pozivao na bombardovanje Srbije. Pitanje je kako bi se znanje o ovoj činjenici odrazilo na utisak gledalaca o filmu. Srećom, to pitanje je takođe gurnuto pod tepih od strane autora.
Danke Deutschland
Ubrzo nakon toga, dokumentarac prelazi na pitanje naoružavanja Hrvatske i Slovenije od strane Nemačke. Nemačka je, naravno, pored SAD, glavni vekovni neprijatelj srpskog naroda (Srđa Trifković u jednom trenutku čak drži monolog o tome), pa je ona morala biti ključni učesnik zavere protiv Srba i Jugoslavije. Kada spominje naoružavanje koje je hrvatsko Ministarstvo odbrane sprovodilo od kraja 1990. godine, Malagurski ga predstavlja kao čisto agresivnu akciju napravljenu sa ciljem razbijanja Jugoslavije. Iako nije sporno da je Franjo Tuđman izabran na nacionalističkoj platformi i da nakon pobede na izborima skoro sigurno nije nameravao da zadrži Hrvatsku u okvirima neke konfederalne Jugoslavije, važno je spomenuti da se Hrvatska našla u teškoj odbrambenoj situaciji, u kojoj bi čak i neko sa najboljim namerama morao da se naoružava. Iako prikazuje isečak iz čuvenih „Špegeljevih vrpci,“ odnosno video zapisa na kojima tadašnji hrvatski ministar odbrane pregovara o kupovini oružja iz inostranstva, Malagurski ne spominje da je u tom trenutku JNA bila pod praktično apsolutnom kontrolom ljudi odanih Slobodanu Miloševiću, koji se sve agresivnije odnosio prema zapadnim republikama Jugoslavije. Tokom 1990. godine, JNA je razoružavala jedinice Teritorijalne odbrane, odnosno jedine oružane snage koje su republike imale na raspolaganju, stavljajući ih tako u nemilost u pokušaju da očuvaju jedinstvo Jugoslavije. U isto vreme, međutim, JNA je podržavala „spontane“ pobune u Hrvatskoj (tzv. Balvan-revolucije) i naoružavala ih.[12] Pritom je važno napomenuti da je Špegelj započeo naoružavanje čitavih šest nedelja nakon pobune srpskih nacionalista u Hrvatskoj.[13] Iako ne treba naivno pretpostavljati da su HDZ i hrvatska Vlada bile potpune žrtve u ovoj situaciji, značajno je pomenuti neuravnoteženost snaga koju dokumentarac ignoriše.
Što se glavnih negativaca iz inostranstva tiče, i tu postoji jedan veliki problem. Naime, ubedljiva većina naoružanja koja je stigla u Hrvatsku i Sloveniju u to vreme nije stigla iz Nemačke ili drugih zemalja Zlog Zapada, nego iz država Istočnog bloka, prvenstveno Mađarske. Nije se toliko radilo o antijugoslovenskoj zaveri (koja Mađarskoj, kao državi koja se zanimala za položaj mađarske manjine, svakako nije bila potrebna), nego o čistom ekonomskom interesu siromašnih zemalja čijim državnim budžetima je očajnički trebao novac.[14] Nijedna od ovih zemalja ne spominje se u dokumentarcu. Kao jedini „čvrst“ dokaz nemačkog uplitanja, spominje se oružje iz Istočne Nemačke, iako to što je neko oružje napravljeno u DDR-u ne mora da znači da je prodato od strane nemačke Vlade. Isto tako se ne spominje da je sve vreme Evropska zajednica, kao i SAD, aktivno radila na očuvanju celovitosti Jugoslavije. Nemačka podrška Hrvatskoj i Sloveniji je u tom slučaju bila više izuzetak nego pravilo. Iako se istoričari uglavnom slažu da je Nemačko uplitanje od 1991. godine bilo značajan faktor destabilizacije Jugoslavije,[15] čak se i Nemačka odnosila oprezno prema celom procesu i nije priznala nezavisnost otcepljenih republika skoro pola godine. Za razliku od Nemačke, Britanija, Francuska i Španija su tokom 1991. godine bile uzdržane po pitanju otcepljenja od Jugoslavije.[16] Malagurski u jednom trenutku kaže da je „Zapad brzo priznao“ nezavisnost Slovenije, Hrvatske i Bosne, ali ga istorijske činjenice demantuju. Osim toga, ne spominju se i drugi faktori koji su konkretno doveli do nemačke odluke o priznanju nezavisnosti, a koji nisu bili ograničeni na antisrpsko raspoloženje nemačke javnosti, poput nadanja nemačke Vlade da će odlučniji stav dovesti do bržeg razrešenja krize i tako zaustaviti priliv izbeglica iz Jugoslavije.[17] Sve ove finese, sukobi interesa i neodlučnost nestaju, a dokumentarac ih zamenjuje velom mistične i permanentne „nemačke srbofobije.“
Zaključak
Selektivnost pri odabiru istorijskih izvora sugeriše nastavak pristrasnosti koju Malagurski pokazuje u prvom delu dokumentarca. Iako na površini pokušava da prikaže svejugoslovensku tragediju, u stvarnosti predstavlja još jednu srpsku etnocentričnu priču koja prati šablone miloševićevskog narativa koji je uspostavljen još tokom rata. Ovde se sjajno uklapa „antiglobalistički” pristup na kojem mlada rediteljska zvezda često otvoreno insistira. Tako se žrtvuje antimperijalistička (sem ako se ne radi o „Zapadu”) i antinacionalistička perspektiva. Iako se, reda radi, napadaju politički predstavnici sve tri strane, to služi samo za zamagljivanje ključne uloge Slobodana Miloševića u eskalaciji jugoslovenske krize. Isti slučaj je i sa navodnim rasturanjem Jugoslavije iz inostranstva. Ideja o „Zapadnoj zaveri“ potpuno ignoriše činjenicu da je značajan deo međunarodne zajednice sve do 1992. godine pokušavao da očuva Jugoslaviju. Jugoslavija je uništena prvenstveno iznutra, a uloga stranih sila u tom uništenju bila je minimalna. Iako je bio antikomunista u najdekadentnijoj fazi jugoslovenskog socijalističkog projekta, Miloševiću je činjenica da dolazi iz samog srca partijskog aparata omogućila da igra ulogu zaštitnika umiruće Jugoslavije, te da uz prihvatanje folklornih elemenata sistema kao što je spominjanje „bratstva i jedinstva” i negovanje deklarativnog jugoslovenstva, u stvarnosti provodi notorno nacionalističku politiku. Malagurski nije spreman da se suoči sa ovim. Iako predstavlja svoj film kao dosad neispričanu priču o jugoslovenskim ratovima, ključ njegovog uspeha leži u tome što je uspeo da reciklira Miloševićev narativ o ratu za novu generaciju, te da na pitanje „ko je kriv?” ponudi vešto zapakovan miloševićevski odgovor “Hrvati, Muslimani, Albanci i truli Zapad.”
Autori ovog teksta bi želeli da se posebno zahvale profesoru Vladimiru Petroviću na njegovoj pomoći tokom pisanja ovog članka.
- Za detaljniji opis problema Jugoslavije osamdesetih, vidi Sabrina Ramet, Balkan Babel: the Disintegration of Yugoslavia from the death of Tito to the Fall of Milošević, 4th ed. (Boulder, CO: Westview Press, 2002), 1-49. ↑
- Pitanjem su se, između ostalih, bavili Ramet, Balkan Babel, 19-21, 27; i Nick Miller, The Nonconformists: Culture, Politics, and Nationalism in a Serbian Intellectual Circle, 1944–1991 (Budapest: CEU Press, 2007). ↑
- Vladimir Unkovski-Korica, Welcome to the Desert of Post-Socialism: Radical Politics After Yugoslavia (London: Verso Books, 2014). 21-43. ↑
- Josip Glaurdić, The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia (New Haven: Yale University Press, 2011), 61. ↑
- Glaurdić, The Hour of Europe, 157-159. ↑
- Andrew Wachtel and Christopher Bennet, “The Dissolution of Yugoslavia,“ in Confronting the Yugoslav Controversies: A Scholars’ Initiative, ed. Charles W. Ingrao (West Lafayette, IN: Purdue University Press, 2013), 36. ↑
- Takođe, Malagurski navodi da je Izetbegović tokom Drugog svetskog rata bio član kolaboracionističkih formacija (nije precizirano koje), iako ne postoje pouzdani izvori koji bi potvrdili tu teoriju. ↑
- Glaurdić, The Hour of Europe, 69. ↑
- Klemenčić, “The International Community and the FRY/Belligerents, 1989-1997,“ in Confronting the Yugoslav Controversies, 172. ↑
- Klemenčić, “The International Community and the FRY/Belligerents, 1989-1997,“ 168. ↑
- Iako je u to vreme predsednik bio George H. W. Bush, Malagurski u ovom trenutku u svom dokumentarcu koristi snimke Billa Clintona, što sugeriše da nema predstavu ni o osnovnim hronološkim činjenicama vezanim za istoriju SAD u to vreme. ↑
- Ramet, Balkan Babel, 58 ↑
- Glaurdić, The Hour of Europe, 129. ↑
- Glaurdić, The Hour of Europe, 129. ↑
- Klemenčić, “The International Community and the FRY/Belligerents, 1989-1997,“ 167. ↑
- R. Craig Nation, War in the Balkans, 1991-2002, (Carlisle, PA: Strategic Studies Institute, 2003), 121. ↑
- Jeffrey Anderson, “The European Union, the Soviet Union, and the End of the Cold War,” in Origins and Evolution of the European Union, ed. Desmond Dinan (Oxford: Oxford University Press, 2006), 268-269. ↑