Svaki politički pokret ima svoje arhitekte iz sjene, one beskrupulozne taktičare koji zaziru od svjetla pozornice, preferirajući oblikovati javno mnijenje iza zastora. U SAD-u postoje razni nazivi za poslove takvih vizionara: ključni savjetnik, glavni strateg, komunikacijski upravitelj. U današnjoj Rusiji, takve zovu “političkim tehnolozima”.

Čini se da se desnici manje gadi njihova nužnost te je, u skladu s time, često pobijeđivala ljevicu u borbi za srca i umove. Teddy Roosevelt je imao Hearsta, Hitler Goebbelsa, Putin Surkova, a Trump ima Stevea Bannona.

Nažalost, ljevica i liberali se još nisu suočili ni naučili išta od onoga što je Bannon godinama potiho gradio s Breitbartom. Uz tek ponešto više od desničarskog snuff dnevnog web portala i pokojeg DIY dokumentarca, ovaj je “lenjinistički” anonimac okupio ogorčenu koaliciju koja se uspostavila ključnom za Trumpovu pobjedu. Bannon se uspeo prateći analize društvenih medija i posuđujući dokumentarce na YouTubeu ravno do vrha državne moći. Mi ćemo izgubiti ne budemo li slijedili ovaj primjer i ne uhvatimo li priliku da učinimo isto.

Jedan od malih Bannonovih alkemijskih trikova je bilo kultiviranje Trumpa zabijajući istovremeno čavao u lijes pokreta Tea Party sve dok ne bude kremiran — moderni republikanci iz predgrađa su se polako, ali sigurno preoblikovali u preobraćene buntovnike koji iskaljuju bijes protiv Transpacifičkog sporazuma, NATO-a i globalista, a to je struja koju bi Trump s lakoćom mogao prisvojiti.

Razne agitpropovske akcije tijekom kampanje — poput izazova onih koju su optuživali Clinton na treću debatu — bile su poput puštanja najvećih glazbenih hitova, pjesama koje su svi znali, učvršćujući tako bazu. Kampanja Hillary Clinton i većina ljevičara su bili gluhi na tu glazbu i tu strast. Brojni Trumpovi birači su govorili novinarima: „On govori ono što ja mislim, kao da mi čita misli.“

Odgovor kampanje Hillary Clinton je bio posramljivanje bijednika, činjenično utvrđivanje izjava, što je samo rezultiralo ohrabrenjem i ojačanjem te novonastale publike. Nakon izbora, Demokrati i mediji su aktivirali novi rječnik kako bi opravdali svoj izborni neuspjeh: „post-istina“, „alternativne činjenice“ i „kampanje utjecaja“. Demokrati i mediji se nastavljaju predstavljati kao čuvari činjenica, pristojnosti i razuma, još uvijek iskreno vjerujući da će srušiti Trumpa ako prikupe dovoljno prljavih detalja o njemu. Za ovo su i dalje izgledi vrlo mali.

No strukturalno gledajući, mediji su malo naučili iz svoga neuspjeha da uoče slabosti u Clinton. Navodno nepristrani i neideološki mediji nisu uspjeli pobijediti emotivno nabijenu strategiju. Legija utvrđivača činjenica iz Washington Posta neće ništa promijeniti.

Objektivnost, pristojnost i kriptoelitističko posramljivanje su poput iskušanih i pouzdanih antibiotika koji odjednom više ne djeluju. Bakterija je razvila otpornost. Ideologija je zujala u pozadini obiju kampanja, no samo je Trumpov tabor to mogao priznati. Potrebni su kriptoideološki lijevi mediji koji neće samo nestajati i pozivati vlasti na odgovornost. Također trebaju katalizirati i stvoriti nove prostore, gurajući polako liberale, nezavisne, Trumpove birače i ostale ulijevo s ciljem stvaranja nove koalicije nastale osipanjem.

Problem je u tome što tek nekolicina izdavača i vlasnika medija ima čvrsta lijevopopulistička uvjerenja ili ciljeve koji nadilaze reprodukciju vlastitih organizacija i prikupljanje društvenog i ekonomskog kapitala od medijskih mjehura kojega će kasnije pobrati. Još ih je manje riskiralo i preusmjerilo svoje organizacije ka masovnom organiziranju i borbi za konkretne političke ciljeve. Lakše je kritizirati i komentirati vlast nego graditi političku hegemoniju.

Naime, unatoč brojnim odgovarajućim medijskim 2.0 portalima koji bi mogli ozbiljno započeti igru, teško je zamisliti da bi svijet istočnoobalnih liberalnih medija mogao iznjedriti jednog Breitbarta ili Bannona — poput NFL-a, medijski mjehur je liga gdje ekipe međusobno trguju igračima i, kako nam pokazuje Colin Kaepernick, nepisano je pravilo “Ne ljuljaj brod”. Desni mediji imaju manju, slabije ukorijenjenu meritokraciju s manje perspektive, zbog čega je omjer rizika i nagrade prihvaćeniji. Trenutno, čak i ako neki izdavači gorljivo zastupaju neku ideologiju, malo je inicijativa da Shane Smith ili Ben Smith ili Rachel Maddow pretvore svoje organe u stvarnu živu košnicu političkog otpora.

Medijima je lakše nastaviti raditi kao i dosada, površno izražavajući otpor i s blagom promjenom tona i žara u skladu s raspuknutom političkom situacijom. Da bismo naveli rijedak pozitivan primjer kako naoružati masovne medije za izgradnju masovnog pokreta, vrijedilo bi se osvrnuti na život i djela weimarskog medijskog mogula Willija Münzenberga.

U Njemačkoj je nedavno došlo do preporoda interesa za Münzenberga, ali u SAD-u on ostaje prilično opskurna figura. Mali broj udžbenika na engleskom jeziku koji ga spominju su prožeti reakcionarnim hladnoratovskim floskulama o komunističkim špijunima, „zakulisnim organizacijama“ i „korisnim idiotima“: ovo je čudna sudbina za čovjeka koji je navodno orkestrirao međunarodnu kampanju za Sacca i Vanzettija, koji je utjerao strah u Goebbelsove kosti, a neki su ga Staljinovi aparatčici smatrali problematičnijim bjeguncem od Trockija. Trocki i Münzenberg su umrli nekoliko mjeseci jedan nakon drugog, a misteriozni slučaj Münzenbergove smrti u šumi na francusko-švicarskoj granici je ostao neriješen do danas.

Komunistički mogul

Rođen u krajnjem siromaštvu u Tiringiji, gdje ga je odgojio otac gostioničar koji je bio nasilni alkoholičar, Münzenberg je izrastao iz predratnih boljševičkih emigrantskih krugova i izgradio značajno i još uvijek nedovoljno shvaćeno medijsko carstvo pod imenom Münzenberg Trust.

Uz podršku Komunističke Internacionale, ova hobotnica sastavljena od novina, časopisa i filmskih tvrtki postala je četvrta najveća medijska organizacija u Weimarskoj Republici, odmah iza uvaženih starih liberalnih kuća. Moskovski režim je Münzenbergu dao široku slobodu da djeluje kao poduzetnik i mešetar: osnovao je nove tvrtke i otkupio ovršene novine i časopise Socijaldemokrata, što je dovelo do povećanja naklade čime je organizacija znatno profitirala.

Arthur Koestler, jedan od brojnih autora i urednika koji su radili za Münzenberga, ovako je popisao holdinge te tvrtke 1926. g.:

“Dva visokotiražna dnevna lista u Njemačkoj, Berlin am Morgen i Welt am Abend; Arbeiter Illustrierte Zeitung, tjednik koji izlazi u milijun primjeraka, komunistička inačica Lifea, niz drugih izdanja, uključujući tehničke časopise za fotografe, radioamatere itd., svi neizravno naginju ka komunizmu.

U Japanu, da navedem kao primjer jednu daleku zemlju, Trust je izravno ili neizravno pod svojim nadzorom imao devetnaest časopisa i novina. Također je financirao komunističke avangardne predstave, koje su tada bile vrlo popularne. Na kraju, Trust je producirao i neke od najboljih Eisensteinovih i Pudovkinovih filmova nastalih u Rusiji… U nekoliko godina, Münzenberg Trust je napredovao od pučkih kuhinja za izgladnjelu djecu do prikazivanja Potomka Džingis-kana.“

Njegova kontradiktorna osobnost — komunistički kapitalist — bila je toliko fascinantna da je Koestler posvetio čitavo poglavlje svoge autobiografije svome mentoru. Münzenberg je izgledao kao „postolar majstor u selu Tiringije — moguće ga je zamisliti kako sjedi na niskom stolcu, s kožnom pregačom, zakucavajući takove u staru čizmu.“ Kao radoholičaru vatrenog demagoškog temperamenta koji ne spava, oči su mu bile hipnotizirajuće, u stanju proizvesti „optički blic… kao da je upravo rekao ‘Bu!’ malom djetetu.“ Upadao bi u prostorije odražavajući svu „ležernost tenka koji probija zid.“ Koestler je zabilježio da se „ministri socijalističke vlade, tvrdokorni bankari i austrijski vojvode ponašaju kao školarci u njegovoj prisutnosti.“

Kao poslodavac, Münzenberg se pobrinuo da plaće njegovih radnika budu u skladu s onima koje zarađuju zaposleni u buržujskim tvrtkama. Profit od vodećih novina i časopisa je uložio u manje profitablina stručna izdanja uključujući radničke fotografske dnevne novine, satirički časopis, ženski časopis i izdavanje dozvola koje su sovjetsku kinematografiju dovele u Njemačku. Flota od dvije tisuće nezaposlenih komunista je raznosila njegova izdanja provincijskim zaleđima na biciklima, stvarajući cirkulaciju i distribuciju.

Münzenberg je besramno prigrlio život na visokoj nozi. Zvali su ga „Crveni milijunaš“ dok je kružio Berlinom u crnoj limuzini Lincoln koju je vozio njegov vjerni vozač Emil. Njegova nevjenčana supruga i biografkinja Babette Gross je zabilježila:

„Dok su mnogi komunistički službenici prilagodili svoje običaje ‘proleterskom’ načinu života, Münzenberg… je smatrao korištenje taksija i usluga konjskih zaprega prilično normalnim jer mu je mobilnost bila važnija od klanjanja arbitrarnim predrasudama.“

Kad bi namirisao profit, „bio bi odmah spreman upustiti se u ekstremno buržujski mešetarski posao,“ napisala je Gross. Zbog svoje spremnosti da zaprlja ruke mešetarenjem, navukao je na sebe gnjev nekih militanata. Kad je Münzenberg održao „Crveni bal“ naplaćujući ulaz deset maraka, skupina mladih komunističkih uličnih boraca je izdala priopćenje koje je glasilo: „Nadamo se da će proleterske šake udariti u ovu skupinu salonskih komunista.“ Münzenberg je odbacio kritike napisavši:

„Samo političke budale, filozofski špekulanti iz kafića ili umoran narod koji se pomirio sa sudbinom života u kapitalističkom društvu… može bez ekonomskih ulaganja podržavati široku revolucionarnu masovnu propagandu i agitiranje.“

Izgradnja velikog šatora

Münzenberg je imao poseban talent za izvlačenje komunističkih ideja iz intelektualnog geta čineći ih probavljivima za prosječne radne ljude. Djelovao je na temelju jedne jedine pretpostavke — da ideologija najbolje djeluje kad je skrivena. Rano je prepoznao da surova partijska izdanja neće privući mase, instinktivno razumijevajući da narod zazire od oštrine i dogme.

Da bi se pridobilo njihova srca i umove, bio je potreban dašak nježnosti. Narod uvijek više voli zabavu od dogmatizma, pa je učinio što je smatrao prirodnim i umotao komunističke ideje u srednjestrujaška izdanja, pakiranja proizvoda, predstave i filmove. Komuniste je vidio kao skrivenu avangardu koja djeluje na čelu koalicije liberala, socijaldemokrata i intelektualaca koji su polako „popuštali“ (kako bi Lenjin rekao) kako bi prije ili poslije osnovali ili se pridružili komunističkim strankama.

Upravo je Lenjin prvi prepoznao Münzenbergove jedinstvene talente 1915. g., odvlačeći ga od koketiranja s talijanskim anarhosindikalizmom. „Lenjin je vjerojatno bio jedini tih godina koji je prepoznao pravog genija u tom nemirnom mladiću,“ napisala je Gross, „iako su Münzenbergov politički nagon i naginjanje ka nezavisnoj misli i djelovanju bili u sukobu s politikom Kominterne, te su kvalitete bile previše vrijedne da bi ih se odbacilo.“

Bio je zadužen za obnovu Internacionale Mladih pa su ga poslali da vodi Međunarodnu Radničku Pomoć, boljševički odgovor na Crveni Križ. Predsjednik Herbert Hoover i American Relief Administration su puno sredstava utrošili na borbu protiv gladi u sovjetskom svijetu, a stranka je htjela na neki način pokazati da ne treba milosrđe buržujskih demokracija.

Prikupivši sredstva u SAD-u i Zapadnoj Europi, organizacija je osnovala sirotišta koja su nosila imena kao što su “John Reed” i “Rosa Luxemburg”. Kad je 1923. g. Njemačku pogodila hiperinflacija, osnovali su kolektivne mlinove i pekarnice kako bi prehranili radnike u pobunjeničkim krajevima.

Svoje je kampanje i intervencije osmislio kako bi osvijetlio Sovjetski Savez i okupio liberale, socijaldemokrate, blagonaklone intelektualce i antikolonijalne nacionaliste. „Naša organizacija ne smije biti samo komunistička,“ rekao je na kongresu Kominterne, „sada, više nego ikada, moramo privući druga imena, druge skupine, kako bismo otežali progon.“ 1927 g. su on i Virendranath Chattopadhyaya organizirali konferenciju u Bruxellesu koja je okupila antiimperijaliste i antikolonijalne vođe iz Sirije, Jave, Indokine, Egipta i Meksika kao i europske i afroameričke komuniste. Na konferenciji je zabilježeno rađanje pokreta nesvrstanih zemalja Trećeg svijeta. Prisustvovao je Jawaharlal Nehru, a Vijay Prashad ga u The Darker Nations citira ovako: “Kongres u Bruxellesu mi je pomogao razumjeti neke probleme kolonija i zemalja bez političke samostalnosti.”

Izgradnja kulturne hegemonije

Münzenberg nije puno pisao o svojim idejama. Kao zaneseni radoholičar, na intelektualce je istovremeno gledao sa zanimanjem i prijezirom — kao ega koja je trebalo nahraniti i ruke koje je trebalo držati. Dok je Gramsci bio u zatvoru zbog teoretiziranja o kulturnoj hegemoniji, Münzenberg ju je gradio. Svojim je kampanjama srušio umjetne barijere između istraživačkog novinarstva i zabave, odnosa s javnošću i politike, javnog zagovaranja i masovnog organiziranja.

Specijalizirao se za tajne kampanje utjecaja. U te intervencije — poput onih kakvima se služi FBI — spadaju bacanje sjena u člancima, psihologija mase i stupanj prijevare.

Ovako Gross sažima uobičajenu Münzenbergovu kampanju: dvoje tajnih agenata Kominterne su osudili na smrt u Šangaju. Bio bi napisan nepotpisani uvodni članak naslovljen „Zaustavite krvnika“. Dan kasnije bi izašao drugi članak s naslovom „Svjetski prosvjed protiv namjere ubojstva sindikalnog sekretara u Šangaju.“

Zatim bi mobilizirao svoju vojsku umjetnika i intelektualaca, među kojima su bili Walter Gropius, Lion Feuchtwanger i Otto Dix, da bombardiraju kinesko veleposlanstvo telegramima zahtijevajući oslobađanje zatvorenika. U roku od mjesec dana bi se formiralo Vijeće obrane, s potpisima Paula Kleeja, Theodorea Dreisera i senatora Williama Borah. Ubrzo bi zatvorenici bili pušteni.

Münzenberg je čvrsto vjerovao da je pornografija zvjerstava bila korisna za politiku. Kad je Koestler predao svoj rukopis o Španjolskoj, urednik mu je upao u sobu, vičući:

„Preslabo. Preobjektivno. Udari ih! Udari ih žestoko! Ispričaj svijetu kako gaze svoje zatvorenike tenkovima, kako ih polijevaju benzinom i žive spaljuju. Neka svijet ostane zapanjen od užasa. Utuvi im to u glave. Neka se probude.“

Osmislio je strategiju Narodne Fronte avant-la-lettre, boreći se protiv Kominterne gotovo desetljeće prije nego im je to postala službena politika.

Münzenberg i Goebbels

Münzenberg je utjerivao posebnu vrstu straha i prijezira u kosti Nacista. Njihove su novine bjesnile protiv „komunističkog kapitalista“ koji je imao „pravi židovski nos za posao“. Optužili su ga za držanje taoca i trovanje općinskih vodovoda.

Goebbels je u njemu vidio smrtnog neprijatelja, no naučio je mračno umijeće medijske strategije promatrajući njegov rad. Naime, njih su dvojica zajedno služili u Reichstagu za vrijeme Weimarske Republike, Münzenberg za Komunističku Partiju Njemačke (KPD), a Goebbels za Nacionalsocijalističku Partiju Njemačke (NSDAP). Münzenberg se sramio nekih svojih komunističkih kolega zastupnika. Nosili su crvena i crna odijela u parlamentu i protestirali pušući u sićušne trube.

Također mu se gadilo kako je službena politika Komunista, po nalogu Moskve, bila usredotočena na ostale snage lijevo od centra. Pasivno je slijedio tu liniju u svojim izdanjima, ali je predvidio da su Nacisti puno veća prijetnja od socijaldemokrata te da se treba s njima izravno suočiti.

U dvije godine prije Hitlerova uspona, mahnito je radio na okupljanju socijalista, komunista i socijaldemokrata u antifašističku koaliciju. Udario je na stanovništvo filmovima, agitpropom i događajima poput Međunarodnih dana solidarnosti. Vizionarski antinacistički kolaži Johna Heartfielda su ukrašavli naslovnice Arbeiter Illustrierte Zeitunga. U tjednima koji su prethodili izborima 1932. g., Gross je napisala da njezin partner nije „mogao spavati noću te je samo šetao naokolo, kao da iščekuje posljedni napad Nacionalsocijalista.“

Dan nakon napada na Reichstag, u tisku ga se spominjalo kao jednog od komunističkih veleumova koji su stajali iza paleža. Postavši jednim od najtraženijih njemačkih bjegunaca, brzo je likvidirao posjede tvrtke i pobjegao preko granice u kuću filozofa Martina Bubera.

U Parizu su Barbusse i Sartre pomogli Münzenbergu i Gross da stanu na noge, a izdavač VU-a Lucien Vogel ih je primio u svoju kuću. Paul Nizan im je pomogao kupiti izdavačku kuću Editions du Carrefour.

On i Goebbels su se međusobno gađali munjama kao polubogovi. Kad je Goebbels započeo s Attackom, Münzenberg je uzvratio Counter-Attackom. Kad su Nacisti započeli posao s cigaretama, Münzenberg je osmislio cigarete „Solidarity“, čije je svako pakiranje sadržavalo slike na izvlačenje radničkih vođa.

Prije nego su Nacisti priveli komunističke vođe Ernsta Thalmanna i Georgija Dimitrova sudu zbog paljenja Reichstaga, Münzenberg je dao veliki publicitet protusuđenju u Londonu. Blagonakloni liberalni intelektualci su pregledali dokaze, a njihova je oslobađajuća presuda bila otisnuta na naslovnicama novina diljem svijeta. Ovo je pomoglo u preusmjeravanju javnog mnijenja protiv suđenja u Leipzigu i uspostavi dugotrajnog narativa o Nacistima koji su sami podmetnuli požar. Također je ovaj slučaj bio nazvan prvim zabilježenim slučajem „Povjerenstva za utvrđivanje istine i pomirbe.“

Boreći se za vlastiti život, Münzenberg je organizirao Svjetsko Povjerenstvo za Pomoć Žrtvama Njemačkog Fašizma čiji je predsjednik bio Albert Einstein. Iste je godine objavio na mnoge jezike prevedenu Brown Book of the Hitler Terror. Kasnije je izašla The Yellow Patch, prva knjiga o nacističkom antisemitizmu i Black Book on Spain.

U šumi

Kad je Kominterna napokon obratila pažnju na Münzenbergovu strategiju za Narodnu Frontu, on se već otisnuo od partije. Kako Gross objašnjava:

„Godinama je zagovarao zajedničke kampanje sa socijalistima i lijevim buržujskim strankama da bi mu djelovanja uvijek nanovo poremetile nefleksibilne i nerealistične odluke. Svih tih godina Moskva nijednom nije htjela iskrene veze s reformistima ili lijevim buržujima.“

Münzenberg se nikad nije volio vraćati „doma“ u Sovjetski Savez, no sredinom 1930-ih ta su putovanja postala opasna i čudna. Danas je nevjerojatno sjetiti se koliko je stranih komunista bilo likvidirano u posjetu Moskvi. Münzenbergove prijatelje i dobročinitelje poput Karla Radeka i Heinza Neumanna je progutao mrak, a on je znao da je on sljedeći. 1936. g., njemu i Gross su zaplijenili putovnice te su proveli besanu noć čekajući da „NKVD (tajna policija) pokuca na vrata.“ Sljedećega je jutra Münzenberg napravio veliki skandal u Kominterni zahtijevajući vraćanje putovnica te su sjeli na prvi vlak za Europu.

Neko se vrijeme trudio biti nezamjenjiv povezavši se sa španjolskom Narodnom Frontom. No, neprestano su ga pozivali na raport u Moskvu, što je on neprestano odgađao. Budući da je bio do srži lukav lisac, pritajio se, prilagodivši se da ne izazove nemire; prvi impuls mu je bio izbjegavanje, odgađanje i oslobađanje. Prijatelji su mu rekli da mu se ništa loše neće dogoditi ako se vrati, no on je samo odgovorio da radije ne bi — da će ga streljati kao i ostale.

Kad je napokon izašao iz Komunističke partije, pokrenuo je novi časopis nazvan The Future. Prvi je broj osudio Kominternu, čistke i nacističko-sovjetski pakt u članku „Izdajnik, Staljine, si ti.“ Postao je crna ovca.

Kad je Pariz pao u ruke Nacista 1940. g., premještali su ga iz jednog u drugi konc-logor sa skupinom povjesničara umjetnosti, urednika i izdavača dok nisu stigli do Chambarana blizu Lyona. Prema tvrdnjama njegovih prijatelja, tajnovita crvenokosa mlada osoba — koju nitko nije poznavao — inzistirala je da dijeli sobu s Münzenbergom i posvuda ga je slijedila. Kad je došlo vrijeme za novi premještaj, Münzenberg je naumio pobjeći preko granice u Švicarsku s tom stranom osobom, ne obazirući se na prijatelje koji su ga molili da ne ide nikamo.

Nekoliko mjeseci kasnije, lovci su pronašli njegovo tijelo u šumi, palo s drveta s komadom žice omotanom oko vrata. Crvenokosu osobu više nikad nisu vidjeli. Policija je u početku njegovu smrt proglasila samoubojstvom.

To je bio, kako je napisala Gross, „neobičan kraj jednog neobičnog života.“ Ali života kojega bismo se trebali sjećati i od kojega bismo trebali učiti.

Prijevod Helena Filipović

Izvor JACOBIN

PODELITE