Ex Occidente lux et salus ! (Sa Zapada svjetlo i spas!)
Sada se može bolje razumjeti manifest kojim je Anderson 1976. proklamirao izvrsnost zapadnog marksizma, što se napokon otarasio onog istočnog. To je upravo godina kada je umro Mao. Maovoj smrti uslijedilo je odmjeravanje snaga njegovih mogućih nasljednika i onih koji su željeli da to postanu. Na vlast je došla grupacija koja je hitro likvidirala „kulturnu revoluciju“. No, visoka napetost između Kine i Sovjetskog Saveza uopće se nije smanjila, ne samo na društvenom polju, već i na polju antikolonijalizma, polju koje sada upada u kontradikciju i po kojem duva vjetar krize. U Evropi se afirmira „eurokomunizam“ koji, u svojem odlučnom uzimanju razmaka u odnosu na real-socijalizam (u potpunosti smješten na Istok) okuplja oko sebe sve najznačajnije komunističke partije Zapadne Evrope, one koje djeluju u Italiiji, Francuskoj i Španiji. I ljevica brani tu vjeru u Zapad: Ex Occidentee lux et salus!
Tako je dočekala vlastitu zrelost tendencija, koja se pojavila odmah nakon Oktobarske revolucije. Dok je još uvijek u Rusiji bjesnio građanski rat, talijanski reformistički lider Filippo Turati predbacivao je boljševicima „kako gube iz vida našu veliku superiornost civiliziranog odnosno civilnog razvoja sa historijskog stanovišta“, te da su se prepustili „zaljubljenosti“ u „istočni svijet i da ga stavljaju ispred zapadnog odnosno evropskog svijeta“. Oni zaboravljaju da „ruski sovjeti“ stoje nasuprot „parlamentima“ kao što su barbarske „horde“ stajale nasuprot „gradovima“ (Turati).
Prvi od dvojice navedenih već je u naslovu naglašavao suprotnost lenjinizma i marksizma (Leninismo e marxismo). „Lenjinizam“ je bio sinonim za istočni markizam (koji je po definiciji bio grub i barbarski), dok je „marksizam“ bio simbol zapadnog marksizma (civiliziranog, profinjenog i autentičnog, uvijek i to po svojoj vlastitoj definiciji). Takvo „orijentalističko“ čitanje političke i kulturne stvarnosti sovjetske Rusije bilo je jako rašireno na Zapadu. Još prije Turatija, dok je rat još bio u toku, Bloch je prosuđivao da iz Rusije „ne dolazi ništa drugo osim smrada i barbarstva, odnosno drugim riječima jedan novi Džingis-Kan, koji se pravi da je osloboditelj naroda te nedopušteno zloupotrebljava simbole socijalizma“.
A ipak je taj isti filozof upozoravao javnost na dramatičnu situaciju koja vlada u zemlji, protagonistu revolucije, iako je za tu situaciju optuživao boljševike. Oni su bili krivi (u Blochovim očima) što su odbili da se tuku na strani Francuske, Velike Britanije i SAD-a. No, stajao je čvrsto na jednoj izuzetno važnoj točki: Njemačka i Vilchelm II navalili su i razmiljeli se po Rusiji, prisvajali za sebe velike dijelove te zemlje i postali odgovorni za pokolje kolonijalnog tipa. Priznanje tog izuzetno tragičnog stanja ipak nije nimalo doticalo orijentalističko čitanje boljševičke vlasti. Deceniju kasnije Kautsky je žalio „što su ruski gradovi puni puncati istočnjačke suštine“.
Naravno, u tom načinu argumentiranja bilo je i nešto istine. Zemlja, koja je postala protagonist Oktobarske revolucije nije imala iza sebe nikakvu historiju borbi u znaku zalaganja za ustavnost. No, potpuno zaboravljena i potisnuta ostala je pomoć, koju je liberalni Zapad pružao carskoj autokraciji, a potom bandama „bijelih“, koje su nastojale oživjeti tu autokraciju i uspostaviti vojnu diktaturu. Nitko nije govorio o vrlo nestabilnoj geopolitičkoj situaciji, proizašloj iz Oktobarske revolucije niti o permanentnom izvanrednom stanju, koju je zemlji revolucije nametala čas ova čas ona velesila liberalnog Zapada. Bloch nije bio svjestan temeljne kontradikcije: s jedne strane pozivao je na liberalni i parlamentarni razvoja režima nastalog iz Oktobarske revolucije. S druge strane, zahtijevao je nastavak rata koji, zbog njegove prirođene brutalnosti i barbarstva, proizašlih iz činjenice sukoba sa velikom većinom stanovništva, uopće se nije mogao voditi na drugi način osim primjenom metoda najnemilosrdnije diktature. Što se pak Kautskog tiče, on se nije slučajno pozivao na „orijentalnu suštinu“ umjesto da se poziva na historiju i na geografski položaj.
To je bio suštinski stav, koji je prevladavao kroz dugo vrijeme. Čak 1968, dok je rat, što su ga SAD razbuktale u Vijetnamu i koji se tada pokazivao u svom užasu, umjesto da se gnuša zbog sjevernoameričke i zapadnjačke okrutnosti, Horkheimer tumačio Staljina i Maoa „totalitarnim aparatom“, koji su oni stvorili i pustili ga da djeluje „primjenom kolektivne surovosti prakticirane na Istoku“. Te iste godine, iako priznajući (kako nam je poznato) „ogromnu agresivnu snagu“ kapitalizma, odnosno imperijalizma, koja je primoravala zemlje na koje se ovaj obarao da se „očajnički“ brane, Marcuse je ipak govorio o „orijentalnom totalitarizmu“ sa karakteristikom, koja je bila u stvari tendencijalno i bitno suštinska. Pri tom se uopće nije obazirao na vrlo zamršenu geopolitičku situaciju Sovjetskog Saveza ili Kine, te zaboravljao teorijske domete Marxa (zapadnog filozofa, vrlo slabo zainteresiranog za ograničavanje vlasti, jer je u nekim dijelovima bio sklon mesijanskom očekivanju odumiranja države pa i same vlasti kao takve). Zato je kategorija „istočnjačkog totalitarizma“ za promašeni demokratski razvoj tih zemalja protumačena isključivo krivicom nekog mitskog Istoka.
Zapadni marksizam je do svog kraja odražavao utjecaj ideologije hladnog rata: George F. Kennan, veliki sjevernoamerički teoretičar poznate politike „zadržavanja – konteniranja“ opravadavao je ovu i sa motivacijom da se uvijek drži pod kontrolom „istočnjački mentalitet“ (oriental mind). Štaviše, u zapadnom marksizmu orijentalistički pristup preživio je i nakon pada Berlinskog zida: vidjet ćemo Žižeka kako slika Mao Ce Tunga kao despota toliko okrutnog i tako svojeglavo krvavog, da podsjeća na stereotipe najgrubljeg orijentalizma.
Smještena u taj kontekst, Andersonova knjiga bila je sve prije nego začuđujuća: prepuštajući istočnjački marksizam vlastitoj sudbini kao i zemlje njime inspirirane, marksizam će se na taj način osloboditi nečega što mu je lomilo krila i sprečavalo ga da visoko poleti. No, u stvari prvi uspjesi i čak trijumf, koji je isprva okruživao zapadni marksizam kao i eurokomunizam, pokazat će se vrlo kratkotrajni. Kroz vrlo kratko vrijeme nastupila je smrt i jednog i drugog.
(…)
U času nastanka Komunističke internacionale, apstraktnost revolucionarnih intelektualaca osjećala se na Istoku koliko i na Zapadu, ali u izvjesnom trenutku nastalo je račvanje odnosno razilaženje. Na Istoku, došavši na vlast, intelektualci su morali preuzeti ulogu učenika gotovo šegrta. U martu mjesecu godine 1920. Lenjin je pozivao partijske i državne kadrove da nauče sve ono što je bilo neophodno, da ne budu pometeni od strane kontrarevolucije. „Umijeće upravljanja“, govorio je, „ne pada ‘s neba’ i nije dar ‘Duha svetoga’.“
Sasvim su drugačiji bili razvojni putevi na Zapadu. Nisu se obistinila mesijanska očekivanja „preobraženja vlasti u ljubav“, niti je zbog toga prestajao vladati stav nepovjerenja prema vlasti i moći, koje su bile doživljene kao intelektualno i moralno zagađenje. Račvanje odnosno razlaz istočnih i zapadnih marksista postavljalo se kao razlika između marksista koji su bili na vlasti i marksista koji su bili u opoziciji i koji su se uvijek i sve više koncentrirali na „kritičku teoriju“ i na „dekonstrukciju“, štoviše na denunciranje vlasi i moći same po sebi. Tako je dobijao vlastiti oblik „zapadni marksizam“, misleći da je u njegovoj udaljenosti od vlasti vrlina i smatrao da zauzima privilegirani odnosno ekskluzivni položaj za otkrivanje „autentičnog“ marksizma, koji se ne može svesti na državnu ideologiju.
Da li takva pretenzija ima opravdanja? S jedne strane, ako te udaljenosti od moći u neku ruku mogu zaoštriti lucidnost pogleda, s druge strane, udaljenost od vlasti i preziranje vlasti mogu i zamagliti pogled. Nema sumnje da su zadaci odnosno pritisci, što je morao upravljati zemljom, u mnogome pomogli Lenjinu, Maou i drugim vođama istočnog marksizma, gledajući sveobuhvatno, da se oslobode mesijanskih iščekivanja za postkapitalističko društvo.
Na suprotnoj strani, sa svojom trajnom privrženošću „frazi“, protiv koje su ratovali Robespierre i Lenjin, zapadni marksizam je na kraju predstavljao dvije figure, na koje je ciljao Hegel: u mjeri u kojoj se zadovoljava kritikom i štaviše, u kritici nalazi smisao vlastitog postojanja, a da sebi ne postavlja problem da formulira alternative, kojima je moguće krenuti, ni da stvori historijski blok alternativan onom dominantnom, on se pretvara u sliku knjiškog cjepidlake, on zna kako bi trebalo biti, dok istovremeno uživa u udaljenosti od vlasti, pretvarajući tu razdaljinu u uslov vlastite čistoće i na taj način postaje otjelovljenjem nježne duše.
Rat i svjedočanstvo smrti zapadnog marksizma
Sveden na religiju, i to na religiju evazivnog bijega iz sadašnjosti, zapadni marksizam nije u stanju dati odgovor na probleme današnjice, a pogotovo ne na sve veću agresivnost međunarodne situacije. Razmotrimo događanje posljednjih godina. Prilikom rata protiv Libije 2011. godine, neke važne zapadne instance priznale su neokolonijalni karakter i vrlo krvavo ispoljavanje tog rata. Jedan istaknuti francuski filozof, udaljen od marksističkog mišljenja, primijetio je: „Danas znamo da je u ratu poginulo najmanje 30.000 ljudi, nasuprot 300 žrtava početne represije.“, što se predbacuje Gadafiju (Todorov). Prema procjenama, intervencija NATO-a odnijela je još više života. I tragedija se nastavlja: zemlja je razorena, a narod je prisiljen na izbor između očaja u domovini i bijegu u nepoznato, koji često završava smrću.
/…/
Nova međunarodna situacija prepuna opasnosti zatiče zapadni marksizam potpuno nepripremljen.
S jedne strane, navještanje Negrija i Hardta vječnog svjetskog mira doveli su mnoge do abuličnog stanja. S druge strane, govorenje Marramaoa (filozofa iz Catanzara, prim. prev.), koji postavlja uzroke i mogućnosti demokracije kao i uzroke i mogućnosti mira u položaj zavisnosti od zapadne ideologije rata istovremeno služi da se prikaže legitimnim križarski pohod što ga je objavio Washington protiv Kine i Rusije. Neprikladna je i upućuje na krivi smjer i Harveyeva ideologija o vječnom rivalstvu i o „imperijalističkim ratovima“. S tom kategorijom ne možemo zacijelo razumjeti vojne ekspedicije poduzete od strane Zapada i prije svega izvedene od vodeće zapadne zemlje, nekon trijumfiranja zbog pobjede u hladnom ratu, to jest u razdoblju u kojem su SAD bile usamljena supersila i apsolutno lišena bilo kakvog rivala. Decembar 1998: rat u Panami; 1991: prvi rat protiv Iraka; 1999: rat protiv Jugoslavije; 2003: drugi rat protiv Iraka; 2011: rat protiv Libije, a iste te godine počinjala je i intervencija protiv Sirije i nastavljanje regime change-a od strane sjevernoameričkih neokonzervativaca, zazivano već 2003.
Kako objasniti da isključivo Zapad i u prvom redu njegova vodeća zemlja („od Boga izabrana nacija“ ili pak „nepostojanje koje je nezamislivo“, zavijena u aureolu „izuzetnosti“ na sebe prihvaća suvereno (i imperijalno) pravo da intervenira u svakom kutku svijeta bez ovlaštećenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija?
Nema nkakve sumnje: da se snađemo u sadašnjosti ne smije se smetnuti s vida antikolonijalna revolucija (koju su u najvećem broju slučajeva vodile komunističke partije), a ona je predstavljala glavni sadržaj dvadesetog stoljeća, te zlosrećan projekt da se odgurne natrag antikolonijalna revolucija, što stoji na čelnom mjestu takozvane „neokonzervativne revolucije“, kao i vanjske politike Sjedinjenih Država. Proizišao iz užasa krvoprolića Prvog svjetskog rata, zapadni marksizam pokazuje se sasvim nesposoban da se usprotivi neokolonijalnim ratovima, što se nižu jedan za drugim, kao što je nesposoban da shvati i da se usprotivi daleko većem ratnom sukobu, na široj skali, koji se ocrtava na horizontu. To je svjedočanstvo smrti zapadnog marksizma.
IZVOR Domenico Losurdo: Il marxismo occidentale, str. 104 i str. 167–171.
PREVOD Jasna Tkalec