Prošle su godine svijet obišle slike vojne parade u znak proslave sedamdesete godišnjice Radničke partije Koreje. Navodno su nuklearne rakete proletjele iznad podijuma; Kim Jong-un, bucmasti mladi diktator u crnom maovskom odijelu, je održao svoj prvi javni govor nakon dvije godine; tisuće gledatelja je mahalo raznobojnim buketima plastičnog cvijeća u savršenom skladu.
A u publici se našao i pokoji turist sa Zapada.
To znam jer sam i sâm bio u Pyongyangu prošloga proljeća. Nisam nikakav svjetski putnik i definitivno nisam koreanist.
Jednom sam opisao Sjevernu Koreju kao „hipsterski raj“: svi voze bicikle s jednom brzinom i nose vintage odjeću. Sve je puno solarnh panela, a gotovo da nema auta. Žena koja se bavi politikom zaštite okoliša je izjavila: „Ovo je budućnost!“
Izokrenemo li stvari, Sjeverna Koreja je jedan od zadnjih kutova Zemlje s nekapitalističkim načinom proizvodnje. Iako je takva alternativa užasno opresivna, prirodno je da budi interes socijalista.
Ulazak
Zapadnim turistima nije teško ući u Sjevernu Koreju, iako ih godišnje zemlju posjeti manje od pet tisuća. Samo sam morao rezervirati putovanje putem jedne kineske putničke agencije, uplatiti im oko dvjesto dolara za svaki dan koji bih proveo u zemlji i potpisati izjavu na više stranica kojom potvrđujem da nisam novinar. Agencija se pobrinula za sve ostalo.
U avionu su nam na ekranima iznad glava puštali koncert Morabong Banda. Morabong Band je skupina od dvanaestak djevojaka odjevenih u oskudne bijele vojne uniforme – neka vrsta hibrida Pussycat Dollsa i vojnih svirača.
Glazba je brza, ritmična i bezgranično optimistična. Pokreti pjevačica su savršeno usklađeni, čak robotski. Publika je puna staraca u maslinasto zelenim uniformama čiji je pljesak u istoj mjeri ritmičan.
Hipster u meni je bio oduševljen: „Napokon, bend za kojega nitko osim mene nije čuo!“
Na aerodromu u Pyongyangu sam nervozno stajao ispred graničnog kontrolora. Kad sam izvukao vizu iz džepa, plastična kemijska olovka je odletjela zrakom ravno na glavu tog službenika.
Pred očima mi se pojavila vizija zatvorskog logora, ali on se nasmijao i pustio me da prođem.
Sakrio sam sve kompjuterske datoteke s političkim ili novinarskim sadržajem. No koliko se oni dobro razumiju u Mac OSX? Na kraju, i Kim Jung-un koristi Mac. Ipak, carinske službenike to nije zanimalo.
Odveli su nas ravno u hotel gdje su nas služili kao kraljeve. Dok se stotine stanovnika Pyongyanga gura u škripavim električnim autobusima, naš je autobus s klima-uređajem bio tek napola pun.
Hotel – jedini za strane turiste u cijeloj zemlji – se proteže uvis na četrdeset i sedam razina. Jedva sam čekao vidjeti pogled dok nisam shvatio da na struju ne možeš računati. Prvi su dan radila samo dva od osam dizala, a čekanje u redu na njih je trajalo četrdeset i pet minuta.
Barem je hrana u „Zapadnom restoranu Broj 2“, kako su ga nazvali režimski marketinški stručnjaci, bila bogata, iako ne baš sjajna.
Kakvo je ovo mjesto?
Teško je razumjeti Sjevernu Koreju. Naša je turistička grupa krenula u dugu i strastvenu potragu za teorijom koja bi mogla objasniti tu zemlju.
Ulice glavnoga grada izgledaju kao orijentacijski kadar serije Momci s Madisona: muškarci u tamnim odijelima; žene u suknjama, visokim potpeticama i s bisernim ogrlicama.
Pitamo se jesu li i ti ljudi na ulici samo glumci? I zašto nam državni vodiči ne žele ništa reći o zatvorskim logorima? (Doduše, ni vodič u Washintgonu vjerojatno ne bi izlaganje započeo pričom o broju američkih građana koje je policija strpala u zatvor ili ubila.)
Lokalno stanovništvo, s kojim smo potajno nakratko porazgovarali iza leđa naših vodiča, nam nije dalo tražene odgovore. Nisu imali s čime usporediti stanje u svojoj zemlji.
Jedan mladić s crvenom kravatom i odgovarajućim crvenim biciklom nam je rekao da je Demokratska Narodna Republika Koreja „mjerilo čitavog svijeta“ prije nego je priznao da nikada nije putovao van granica svoje zemlje. Jedna me djevojka pitala po čemu je Sveučilište Kim Il-sunga najviše poznato u svijetu. Zamuckujući sam rekao da je poznato po mnogo čemu.
I dalje smo tražili objašnjenje. Kakvo je ovo mjesto, jedan od posljednjih kutova Zemlje u kojem ne vlada standardni oblik kapitalističke akumulacije? Stoga smo nastavili sustavno istraživati: kojim se sve izrazima opisuje DNRK?
„Komunizam iz kamenog doba“ je omiljeni opis srednjestrujaškog tiska. No to nema smisla. U kamenom dobu nije bilo materijalnih razlika između ljudi. Za vrijeme tzv. „primitivnog komunizma“ su svi bili siromašni, ali jednaki. Ni jedno ni drugo ne vrijedi za Sjevernu Koreju.
Na selu poljoprivrednici obrađuju zemlju magarcima i drvenim plugovima, ali ipak nose gumene čizme i komuniciraju mobitelima. Također, u glavnom gradu mnogi imaju smartphone. Uspoređujući svoj smartphone s djevojčinim, pitao sam je je li njezin kineski. „Ne“, odgovorila mi je zbunjeno kao da sam je pitao je li marsovski. „Korejski je.“
Kim Jung-un, zvani „Maršal“, živi vrlo lagodno, no on nije jedini koji uživa u materijalnim povlasticama. Vidjeli smo na aerodromu sjevernokorejske službenike koji su se vraćali iz inozemstva kako s trake za prtljagu uzimaju palice za golf.
Partijski funkcionari još uvijek smiju voziti aute i odlaziti u restorane, što je nezamislivo većini građana.
Prema Friedrichu Engelsu, u kamenom dobu se vladare „poštovalo bez prisile i propitkivanja“. U Sjevernoj Koreji svaka odrasla osoba nosi malu crvenu značku sa slikama osnivača Kim Il-sunga, „vječnog predsjednika“, i njegovog sina, „generala“, Kim Jong-Ila. No poštivanje Kimova – ili, kako bi naš vodič rekao, „deifikacija“ – očito zahtijeva nešto malo prisile.
Stoga, ako ovo nije „komunizam iz kamenog doba“, kakav je onda ovo sustav? Socijalizam?
Režim se svakako predstavlja kao socijalistički, ali od 1990-ih su nestale sve slike Marxa i Lenjina.
Osnivač države Kim Il-sung je zamijenio marksizam-lenjinizam vlastitom ideologijom. „Juche“, što okvirno znači „samodostatnost“, inzistira na autarkiji sjevernog, planinskog dijela korejskog poluotoka.
Njegov je sin Kim Jong-Il proširio tu teoriju „Sungunom“: vojska je odsada glavni prioritet.
Nijedno od deset načela kojih se svi građani moraju pridržavati ne izostavlja poslušnost Kimovima, što je skoro jednako udaljeno od marksističkog socijalizma kao što je od kamenog doba.
Zbog svega toga, i zahvaljujući kultu obitelji Kim, neki ljudi opisuju Sjevernu Koreju kao „nasljednu monarhiju“.
Može je se na neki način usporediti i s apsolutizmom. Kimovi su vladali na svom poluotoku skoro jednako dugo kao dinastija Saud na svom. Također su sveprisutni prikazi vladara s navodnim čarobnim moćima: kažu da je Kim Jong-Il tvrdio da može manipulirati vremenskim uvjetima.
No istovremeno je DNRK strogo ateistička. Turistima u Sjevernoj Koreji nije dozvoljeno unošenje Biblije ni drugih vjerskih knjiga. Nastoje odvratiti kršćanske misionare koji se nesprestano pokušavaju proširiti zemljom. Svima je jasno da ih „vječni predsjednik“ (koji je umro 1994. g.) ne gleda s neba.
Unatoč tome, zemlja podsjeća na religijski kult. Nametljivo veseli turistički vodiči bi se savršeno mogli uklopiti u promotivne video snimke neke posebno agresivne crkve. U Pyongyangu se svi nepokolebljivo smiješe, uvjereni da su njihovi bijedni životni uvjeti među najboljima na svijetu.
Je li to onda nešto drugo?
Ovoga je ljeta slovenski kontroverzni bend Laibach, koji satirizira nacističku estetiku, imao turneju u Sjevernoj Koreji. Polovica je svijeta spekulirala o ovom čudnom događaju. Možda Sjevernokorejci jednostavno ne razumiju šalu? Naposljetku, tek nekoliko stotina ljudi u zemlji ima pristup Wikipediji.
Jedan je Sjevernokorejac koji je prisustvovao koncertu izjavio za BBC: „Postoje različite vrste glazbe. Sad znamo da postoji i ovaj žanr.“ Je li on satirizirao satiričare? Tko je subjekt, a tko objekt ove šale?
Onda mi je sinulo: vjerojatno je Kim Jung-un pohađao švicarski internat. Što ako je mladi diktator bio dadaist? Je li moguće da je Sjeverna Koreja nadrealistički Gesamtkunstwerk?
Ne. Bolje je da nađemo neku drugu teoriju.
Plansko gospodarstvo
Započnimo u duhu historijskog materijalizma, s odnosima u proizvodnji.
Gospodarstvo Sjeverne Koreje je uglavnom plansko: većina ljudi radi za državu, a vlada vrši raspodjelu većine proizvoda.
Naime, upravo je to planiranje dovelo do „korejskog ekonomskog čuda“ nakon rata. Tim se izrazom najčešće označava industrijalizacija na Sjeveru; ruralna Južna Koreja nije prešla na industrijalizaciju sve do 1975. g.
Ipak, gospodarsko planiranje u zemlji nikad nije ni približno djelovalo onako kako su to zamislili Marx ili Engels, jer radnici nisu nikada demokratski odlučivali o proizvodnji i raspodjeli. Time upravlja skupina državnih funkcionara na čelu s dinastijom Kim.
Na primjer, kad je Kim Jung-un odlučio da glavni grad mora imati vodeni park svjetske klase, vojni su zapovjednici preuzeli odgovornost, a poglavar države je osobno provjerio napredak sedam puta. (Mogu potvrditi da je vodeni park iznimno zabavan.)
To je dosegnulo apsurdne razmjere kad je Kim Jung-Il naredio stotinama tisuća ljudi da prisustvuju njegovim masovnim plesnim priredbama koje su trajale tjednima.
Ako ste mislili da je ovakav apsurd nešto novo, osnivač Kim Il-sung je uspostavio rutinu zvanu „Vodstvo na licu mjesta“ dokumentiranu na blogu Kim Jong-un Looking at Things.
Restauracija kapitalizma
Planiranje gospodarstva je u Sjevernoj Koreji potrajalo duže nego u Rusiji ili Kini. Međutim, vlada sada otvara tržišne niše.
Poljoprivrednici s državnih ili kolektivnih farmi odsada mogu sami zasijati pokoje polje i prodavati prinose na tržnicama. Zahvaljujući uvozu iz Kine, mnogi stanovi imaju solarne panele, a djeca nose odjeću s likom Mickey Mousea.
Turizam bi trebao unijeti devize u zemlju. Najmlađi je Kim 2014. g. otvorio veliko skijalište i sanja o dva milijuna stranih turista godišnje, za razliku od sadašnjih pet tisuća posjetitelja godišnje.
Problem je što, svako toliko, nekog turista streljaju ili osude na težak rad, što baš i nije najbolja marketinška kampanja po ukusu vlade.
Ipak, promjene su očite. U Sjevernoj Koreji, kao u Kini devedesetih, postoje posebne gospodarske zone u koje strane tvrtke mogu ulagati. Zaradu ubire država, od čega mali dio dobiju radnici.
Turisti smiju posjećivati postrojenja u tim zonama pod uvjetom da ne fotografiraju predmete koji se ondje proizvode. Nekoliko multinacionalnih tvrtki je nevoljko priznalo da im tekstil šivaju u Sjevernoj Koreji.
Država također izvozi pedeset tisuća ili više radnika u Kinu, Rusiju, pa čak i Katar. Većinu njihove zarade također izravno ubire vlada.
No strani ulagači nisu pretjerano voljni financirati restauraciju kapitalizma na Sjeveru. Novac zasigurno ne teče – Sjeverna Koreja ovisi o određenim tržištima koja drugi proizvođači izbjegavaju.
Prema nepotvrđenim glasinama, kemijska industrija, čije proizvode nitko nije htio legalno kupiti, se sad specijalizirala za proizvodnju amfetamina. Sjeverna Koreja navodno opskrbljava čitavo tršište droge u Kini, što je čini geografskom verzijom Waltera Whitea iz serije Na putu prema dolje. A ako se u regiji pojave visokokvalitetno krivotvoreni američki dolari, vjerojatno dolaze iz DNRK-a.
Ipak, Kimovi ističu svoju neovisnost od Kine, a Kim Jung-un još nije otišao ljubazno posjetiti svoje financijere.
Degeneracija
Naša turistička grupa još nije dobila odgovor na pitanje. Što je Sjeverna Koreja? To je plansko gospodarstvo bez demokracije; povlaštena kasta donosi sve odluke; na čelu te kaste je nepogrešivi vođa.
Moglo bi se stoga reći da je Sjeverna Koreja staljinistička država. No to opet povlači novo pitanje: što je staljinizam?
Da bi plansko gospodarstvo djelovalo, potrebna je određena razina produktivnosti. Također je važno da radnici aktivno sudjeluju u vođenju društva u obliku vijećâ. No u Sjevernoj Koreji, koju su u ratu bombardiranjem sravnili sa zemljom, teško siromaštvo je bila norma. Na tim je temeljima izgrađena povlaštena birokracija.
Marx je to predvidio već 1845. g.; revolucija bez razvoja produktivnih snaga je osuđena na propast, napisao je, jer „u oskudici, borba za temeljne potrebe i sav stari prljavi posao će se nužno reproducirati.“
A ruski je revolucionar Leon Trocki opisao sličnu situaciju u mladom Sovjetskom Savezu: „Vladavina birokracije se temelji na društvu koje oskudijeva u predmetima potrošnje, što na kraju dovodi do borbe svakoga protiv svih.“ Netko mora nadzirati redove za kruh i odlučivati „tko će što dobiti, a tko mora čekati.“
Dva trupla
Vrhunac mog putovanja u DNRK je bio posjet „Palači Sunca“, vječnom počivalištu Kim Il-sunga i Kim Jong-ila.
Nakon Lenjinove smrti, kad je sovjetsko vodstvo odlučilo izložiti njegovo tijelo, njegova se drugarica i udovica Nadežda Krupskaja pobunila protiv tog plana u Pravdi: „Ne podižite mu spomenike, ne imenujte po njemu palače, niti u spomen na njega održavajte veličanstvene festivale.“
Ignorirali su je, a mauzolej na Crvenom trgu je fizička manifestacija pada revolucije od proleterske demokracije do birokratskog misticizma.
Održavanje tijela je navodno koštalo rusku državu skoro dvjesto tisuća dolara godišnje. No moskovski mauzolej je straćara u odnosu na palaču u Pyongyangu.
U mauzoleju u Pyongyangu, pomične staze nas vode pored beskrajnog niza slika „Kimova koji provjeravaju stvari“. Upečatljiv je kontrast između karizmatičnog djeda i stravičnog oca trenutnog vladara.
Napokon stižemo u dvije identične sobe optočene mramorom. Kim Jong-il ne izgleda tako smiješno bez svojih prevelikih sunčanih naočala. U grupama po četvero se klanjamo trima stranama sarkofaga – ali ne prema glavi, što bi, kažu, bilo nepristojno.
Zatim odlazimo u mali muzej gdje vidimo privatni vagon Kim Jong-ila, kao i njegov Mercedes, vozilo za golf, pa čak i jahtu. Vidimo nagrade i diplome iz književnosti koje dosežu broj onih L. Rona Hubbarda.
Karta svijeta laserima pokazuje njegova putovanja svijetom– nikad nije putovao dalje od Koreje, Rusije i Kine.
Svojim dinastijskim kultom ličnosti, DNRK proširuje Trockijevu definiciju „degenerirane radničke države“: Staljinov pakleni režim je ovdje nekako postao užasniji.
Nakon pet dana boravka u ovoj čudnoj zemlji, uvjeren sam da je ovo doista post-kapitalističko gospodarstvo: nije „komunizam iz kamenog doba“, definitivno nije „socijalizam“, nije monarhija, nego jedan specifični oblik staljinizma koji je poprimio značajke kulta – logičan rezultat pokušaja izgradnje planskog gospodarstva bez trunke radničke demokracije.
Otpor korejskog naroda je spasio zemlju od imperijalističke kontrole, ali siromaštvo i izolacija koji su uslijedili su doveli do birokratske noćne more.
No, koliko god narod Sjeverne Koreje danas bio siromašan, ne možemo tvrditi da bi im se situacija nužno poboljšala pod upravom režima sklonog SAD-u. Nasilna „demokratska tranzicija“ kakvu zamišljaju na kraju Intervjua teško da će poboljšati uvjete života običnih Korejaca. Povijest nas je dovoljno naučila o zapadnim intervencijama.
No ipak još ima nade, koliko god ono bilo daleko, u alternativno rješenje. Turisti smiju unositi knjige u Sjevernu Koreju pod uvjetom da nisu vjerske. Tako bi Trockijevi tekstovi, u kojima poziva na rušenje birokracije, mogli biti legalan poklon našim korejskim domaćinima.
Jedva čekam da opet otputujem u DNRK, ovaj put s Trockijem u torbi.
PREVOD Helena Filipović
Izvor JACOBIN