Bez obzira kako uporno dužnosnici Bijele kuće nastoje, oni ne mogu izgraditi jednu koherentnu Trumpovu doktrinu koja bi imala smisla usred kaosa koji je pogodio američku vanjsku politiku zadnjih mjeseci.
Međutim, za taj kaos nije u cijelosti odgovoran isključivo predsjednik Donald Trump.
Od 1945., Sjedinjene Države se otimaju da ovladaju totalnim globalnim vodstvom. Raspad Sovjetskog saveza 1991., i naknadna dezintegracija istočnog bloka, omogućili su joj potpunu globalnu hegemoniju.
SAD se pretvorila u silu koja stabilizira i destabilizira bilo koju regiju, kako njoj odgovara – s tim da to uvijek odgovara interesima Sjedinjenih Država i njenih saveznika.
Politička mišljenja i ideološke natruhe u SAD-u, ali i globalno, formulirana su u okviru takve realnosti. Često nenamjerno, svi smo gurani u jednu od dviju kategorija: pro- ili anti-američku.
Već decenijama, mnogi kritički glasovi nas upozoravaju na jedan nepobitan unipolaran svijet. Konformisti su uzvraćali protiv ‘ne-američke’, ‘nepatriotske’ manjine, koja se drznula istupiti iz redova većine.
Krajem 1980-ih, Francis Fukuyama je objavio ‘kraj povijesti’, tad kad su SAD i njenih zapadni saveznici uspjeli poraziti komunizam. On je prognozirao i kraj ‘društveno-kulturne evolucije’, kad će se formirati jedan novi oblik jedinstvene ljudske vlade.
Naizgled, ali nakratko, činilo se da su sve prepreke pred američkom vizijom o totalnoj dominaciji suzbijene. Thomas Friedman iz ‘New York Times-a’ zamislio je takav svijet u svom bestseleru, ‘Svijet je ravan’.
On piše, pametujući poput kakva mudraca i to s trijumfalizmom kakvog pobjedničkog generala: “Komunizam je bio sjajan sustav da ljudi budu podjednako siromašni – ustvari nije bilo boljeg sustava na svijetu od toga nego što je bio komunizam, dok kapitalizam čini ljude nejednako bogatim.”
Ali nikada do kraja povijesti nije došlo. Jedino se prošlo kroz novi ciklus konflikata, problema i savezništava različith neprijatelja. Nekontrolirani konzumerizam teško da se mogao smatrati trijumfom neoliberalnog poretka, nego poraz delikatno izbalansirane planete, u kojoj je nastalo globalno zatopljenje kao najveći svjetski neprijatelj. Vojna sila Amerike jedva je dočekala mogućnost da preuredi arapski svijet, na način kako je to obećala bivša državna tajnica SAD-a, Condoleezza Rice.
Od onda, takozvani ‘Novi Bliski Istok’, postao je strašna noćna mora koja je zahvatila mnoge zemlje i destabilazirala cijelu regiju.
Još gore, krahirala je ekonomija SAD-a, i s njom se urušila globalna ekonomija pa tako svela neke od najmanjih i najranjivijih zemalja u krajnje siromaštvo.
Dolazak Donalda Trumpa na vlast je, zapravo, ishod kaotičnih godina koje su prethodile njegovom dolasku.
Do kraja svog drugog mandata, bivši predsjednik Barack Obama pričao je o svom uspjehu u stabiliziranju ekonomije i stvaranju većeg broja radnih mjesta u procesu munjevitog oporavka, nasuprot svim realnim dokazima.
Prema prošlogodišnjem izvještaju sustava federalnih rezervi (centralnobankarskih sustav SAD) zaključio je da gotovo polovina svih Amerikanaca, “nema dovoljno novaca da namire hitne troškove u visini od $400.”
Amerikanci nisu izabrali Trumpa samo zato što su ‘rasisti’, kao što neki pretpostavljaju, nego zato što su dešperatni.
On je znao kako iskoristiti mnogobrojne nevolje naroda svojom mantrom da će vratiti Ameriku svom negdašnjem sjaju, ‘Making America Great Again’.
Za većinu je Amerikanaca Friedmanova paradigma o ‘nejednakosti bogatih’ djelovala otkačeno, kao intelektualna besmislica.
Kao što se moglo očekivati, najveći udarac Trumpovoj kaotičnoj politici proizlazi od liberalnh i neoliberalnih snaga u politici i ekonomiji koje su godinama čvrsto branile propadajući američki poredak.
One nastavljaju preimenovati neuspjehe prošlosti bilo kao zapanjujući uspjeh ili kao dobornamjerno ali neuspjelo nastojanje da svijet učine boljim za život.
Pročitajte ovaj samo-obmanjujući diskurs Institucije Brookings da bi shvatili njegov totalnii nedostatak introspekcije.
“Nijedan američki predsjednik počev od 1945., bio on Republikanac ili Demokrata, nije tako odlučno raskinuo s američkim položajem upravnika poslijeratnim liberalno globalnim poretkom,” napisala je nedavno Constanze Stelzenmüller referirajuči na Trumpovu politiku prema Europi i ostatkom svijeta.
Njeno je mišljenje da “U službi jednog višeg dobra za svjetski mir, čak je i pobjedonosna supersila voljna povinovati se univerzalnim pravilima—koncesijom koja dopušta postojanje jedne zajedničke svjetske čovječnosti utemeljene na zajedničkim vrijednostima umjesto na principu da ‘sila ne pita.’”
To je pogled koji je u velikoj mjeri nekonzistentan sa poviješću. Odmah nakon pada Sovjetskog Saveza, stav SAD-a da ‘sila ne pita’ postala je doktrina koju je zastupala svaka američka vlada.
Zapravo, Irak su bombardirali svi američki predsjednici od one Georgea H. Busha 1991. godine.
Trump predstavlja neobičan amalgam američke vojne sile, poslovnog monopola i medijske usuglašenosti. On se čini dovoljno pametan da shvaća da je njegovoj zemlji potrebna promjena kursa, ali nema volju, ni mudrost ni vještine potrebne da je vodi u neki drugi smjer.
Nakon šest mjeseci u ovalnom uredu, on predsjedava nad istom starom silom borbe za vlast između neokonzervativnih tipova ideologija, koje žele vidjeti još više intervencija da preurede svijet po vlastitim mjerilima, i vojnog vrha koji želi da američke vojne snage imaju vrhovnu vlast, ali na jednom stalnom i predvidljivom kursu.
Dok je sâm Trump odbacio ideju o promjeni režima za vrijeme svoje kampanje za predsjednika, Politico izvještava 25. lipnja da njegov državni tajnik, Rex Tillerson, “čini se podržava rušenje iranskog režima,” kao i “filozofiju o promjeni režima.”
U međuvremenu, vratile su se ideologije protiv bitke vojnog vrha za supremaciju, kakve su definirale oba mandata administracije Georgea W. Busha.
Časopis Foreign Policy detaljno opisuje tu borbu koja je u tijeku u izvješću od 16. lipnja koje mnogo toga otkriva.
Najviši dužnosnici Bijele kuće, na čelu sa višim direktorom obavještajne službe u Savjetu za nacionalnu sigurnost, Ezrom Cohenom, žele da se proširi rat u Siriji, pomerajući fokus sa nanošenje poraza ISIS-u na borbu protiv američkih protivnika uključenim u tom posredničkom ratu. Ministar obrane, James Mattis, želi da se ostane na tom kursu. Prema impulzivnom načinu na koji Trump donosi odluke, klatno bi se moglo zaljuljati u bilo koji smjer bez upozorenja ili logike.
Kontradikcije u američkoj vanjskoj politici su skoro svakodnevne.
Američka veleposlanica pri UN-u, Nikki Haley, kao da vodi svoju samostalnu predstavu, neovisno od Trumpove administracije. Ona je nedavno izjavila da su muslimanska mjesta u okupiranom istočnom Jerusalimu dio “izraelskog teritorija“, prije nego što je naglasila da joj je ‘nejasna službena američka politika po tom pitanju.’
Dok imamo kaos i kontradikcije u izobilju, Trumpovim saveznicima je naprosto nemoguće zaokružiti ‘Trumpovu doktrinu.’ Jedan visoki vladin dužnosnik rekao je za magazin Time da je to “kombinacija vrlo dobrih osobnih vještina – jedan-na-jedan … pobjeđujući ISIS i … privrženost ljudima koji smatraju da postoje određene stvari koje Sjedinjene Države jednostavno neće trpjeti.”
S obzirom da takvoj ‘doktrini’ nedostaju bilo kakvi ozbiljni sadržaji, tada su i ranije doktrine podjednako beskorisne jer nijedna ne nudi pravu viziju koja je predikacija za ostvarivanje jednog multipolarnog svijeta, zasnovanog na uzajamnom poštovanju i pridržavanju pravednog referentnog okvira, kao što su međunarodni zakoni.
Ovaj kaos će nastaviti slutiti na loše za arapski svijet i naročito za regiju Bliskog Istoka. Od Bushevog katastrofalnog rata u Iraku, Obaminog ‘zaokreta prema Aziji’ i početka sadašnjeg nemira, cijela se regija našla u plamenu.
U nesposobnosti da ponudi neku smioniju dijagnozu za nastala nasilja, Trumpova administracija papagajski ponavlja otrcani stari šovinizam o tome da pobjeđuje ‘islamski terorizam.’
U nedostatku vizije za mir i u nemogućnosti da ishodi pobjedu u ratu, američka administracija kao da nema nikakav plan, osim nekonzistentne i proturječne politike – dok okrivljuje sve ostale, ali nikada nijednom instrospektivno.
Ispada tako da svijet, zaista, uopče nije ‘ravan’ i historija ostaje u pokretu, pomerajući se dalje izvan jurisdikcije jedne pojedinačne zemlje.
Ali sve dok pod liderstvom SAD-a – pod Trumpom ili bilo kim drugim – to ne uvide, svijet će općenito, a Arapski svijet naročito, nastaviti patiti od posljedica nastalim imperijalnom arogancijom i impulzivnim političarima.
Izvor COUNTER PUNCH
PREVOD Slobodan Drenovac