Posle prošlonedeljnog spornog referenduma, koji je obeležen široko rasprostranjenim policijskim nasiljem, sukob između španske i katalonske vlade se nastavlja. Ulozi su povećani kada je regionalni premijer Karlos Pudžemont rekao BBC-ju da će Katalonija unilateralno proglasiti nezavisnost u roku od „par dana”. Posle toga, usledila je presuda Ustavnog suda u Madridu, kojom je suspendovana sesija katalonskog parlamenta održana u ponedeljak. Partija koja se radikalno zalaže za nezavisnost, CUP (Stranka popularnih kandidata), odgovorila je na takvu odluku zahtevom da se sesija parlamenta održi uprkos zabrani Ustavnog suda. Međutim, od kada su najveće korporacije i banke zapretile da će preseliti svoja pravna sedišta izvan regiona Katalonije, konzervativni premijer Katalonije Pudžemont više nije tako odlučan u nameri da proglasi nezavisnost. Svaki korak ka proglašenju nezavisnosti najverovatnije će završiti tako što će desničarska vlada Marijana Rahoja suspendovati katalonsku nezavisnost. Usred sve više polarizovane političke klime, međunarodni mediji teže da predvide poziciju političke koalicije En Comú Podem (Možemo zajedno), koja je osvojila dva poslednja izborna ciklusa u Kataloniji. Ova koalicija, koju čine stranka Ade Kulau (Zajedno za Kataloniju) i Unidos Podemos (Ujedinjeni možemo), pokušala je da pronađe srednji put između dve sukobljene strane. Ona priznaje prošlonedeljno glasanje kao legitimnu političku mobilizaciju, ali ga ne vidi kao važeći referendum. U ovom smislu, Kulau, koja je gradonačelnica Barselone, glasala je u solidarnosti sa onima koji su doživeli policijsku represiju, ali je ubacila prazan (nezaokruženi) listić. Novinar lista Jakobin, Eoghan Gilmartin, razgovorao je sa poslanikom partije Podemos Temom Gijarom (Txema Guijarro). On tvrdi da sada postoji šansa za špansku levicu da preuzme glavnu ulogu u pregovaranju sa katalanskim nacionalistima, kako bi se pronašao izlaz iz trenutne političke paralize.
EOGHAN GILMARTIN: Mnogi članovi Podemosa predvideli su da će glasanje prvog oktobra dovesti do nasilnog otpora. Međutim, da li ste bili iznenađeni žestinom vladinog pokušaja da spreči glasanje?
TXEMA GUIJARRO: Na neki način, nivo nasilja je bio šokantan. Ali, sa druge strane, to je bilo potpuno predvidivo. Španija ima vladu koja odbija da traži političko rešenje konflikta, i umesto toga tretira pokušaj proglašenja nezavisnosti kao pitanje održanja reda i zakona, koje treba da reši policija. Samim tim što je poslala hiljade policajaca u Kataloniju nedeljama pre samog glasanja, Vlada je poslala vrlo jasnu poruku o svojim namerama. Rahoj je dao poznatu izjavu da „ćemo naterati (katalonsku vladu) da uradi ono što ona ne želi da uradi”. Ovo na najbolji način sažima stav Narodne stranke premijera Rahoja prema krizi.
Šta je Rahojeva šira strategija? Šta njegova vlada očekuje da postigne nasilnim obustavljanjem referenduma?
Rahojeva pozicija po ovom ovom pitanju je ista ona koju desnica u Španiji ima već dva veka – naime, odbijanje da se centralizovana država prilagodi postojanju različitih ljudi i nacija koje sačinjavaju Španiju. Njihov stav je da nema nikakvog mestu da se raspravlja o alternativnom teritorijalnom uređenju ili da se pregovara unutar nekih zadatih okvira – zakon je zakon i mora da se poštuje.
U tom smislu, oni nemaju nikakvu posebnu strategiju, osim da nastave da povećavaju pritisak na Kataloniju. Oni funkcionišu na taktičkom nivou, reagujući na poteze katalonske vlade i nastoje da, na kraju, iscrpe pokret za nezavisnost. Rahoj veruje da je vreme na njegovoj strani, ali, po mom mišljenju, to je ozbiljna greška u proračunu.
Postoji čuvena anegdota o Franku i kako je on imao dve gomile papira na svom stolu. Jednu gomilu činili su problemi koje će vreme samo rešiti i drugu gomilu, koju su činili problemi koje je vreme već rešilo. Takav je stav španske desnice – mi imamo državu, mi imamo moć i na kraju vi ćete morati da odustanete. Ali, već sedam godina, od kako je počela kriza u Kataloniji, takva pozicija ne daje pozitivne rezultate.
Pošto Narodna stranka ima želju da uveća konflikt, da li je odluka vlade Katalonije da ipak pokrene proces proglašenja nezavisnosti bila ispravna?
Kao prvo, rekao bih da sadašnja vlada Katalonije nije imala mandat da održi unilateralni referendum. Oni su predstavili regionalne izbore, koji su se održali pre dve godine, kao plebiscit o nezavisnosti, ali su rezultati bili manji od njihovih očekivanja. Oni nisu uspeli da osvoje većinu glasova, i jedino su bili u mogućnosti da računaju na blagu većinu sedišta u parlamentu uz podršku radikalno levičarske CUP (Stranke narodnih kandidata). Nije bilo legitimno to što je vlada Katalonije htela da ispoštuju striktno zadato vremensko organičenje za proglašenje unilateralne nezavisnosti posle dobijanja rezultata referenduma. Takođe, oni su usvojili dva zakona u septembru – jedan o referendumu i drugi o mogućem otcepljenju od Španije – bez odgovarajuće parlamentarne debate ili vremena da se diskutuje o amandmanima.
Razumemo veliku frustraciju koju Katalonci osećaju, jer im je stalno uskraćeno pravo da donesu odluku o budućem odnosu sa španskom državom, ali glasanje koje je održano u nedelju ne može biti osnova za proglašenje nezavisnosti. Ovaj zaključak je donesen uglavnom zbog aktivnosti same vlade Katalonije, ali takođe i zbog velikog procenta Katalonaca koji su odbili da prepoznaju legitimitet glasanja i koji nisu učestvovali na referendumu.
Rahojeva vlada je odgovorna za neprihvaljivo kršenje građanskih prava Katalonaca. Međutim, mora se prepoznati i odgovornost vlade Katalonije, pogotovo sada kada ta vlada razmišlja o unilateralnom proglašenju nezavisnosti. Najverovatnija posledica biće produživanje sukoba, što će dovesti do toga da Narodna stranka ukine autonomiju Katalonije.
Šta mislite da vlada Katalonije želi da postigne deklaracijom o nezavisnosti?
Za mnoge u pokretu za nezavisnost ta deklaracija vidi se kao sredstvo da se vlada Španije prinudi da pristupi pregovorima. Oni se nadaju da će to, na kraju, osigurati pravno priznanje rezultata referenduma. Rahoj nije ostavio pokretu nezavisnosti mnogo opcija. Kada ne postoje uslovi za dijalog, ljudi se okreću očajničkim merama. Naravno, postoji važan deo pokreta koji veruje u nastavljanje sa jednostranim potezima, i ti ljudi čine najtvrđe krilo tog pokreta.
Koja je alternativa ovom stanju paralize? Kako levica u Španiji može da se suprotstavi ratobornom stavu Rahoja i španske desnice?
Postoji samo jedan način: da se oformi široka alijansa progresivnih snaga i regionalnih nacionalista. Periodi konzervativne restoracije često su dolazili posle propasti osnivanja takvih alijansi. To predstavlja konstantu u našoj istoriji. Tako je bilo posle kolapsa Prve republike krajem devetnaestog veka, kao i pri padu Druge republike, što je dovelo generala Franciska Franka na vlast. Nasuprot, alijansa progresivaca i nacionalista u regijama kao što je Katalonija bila je ključna za demokratsku tranziciju posle smrti Franka. Takav savez biće ključan, ponovo, za poraz reakcionarne strategije desnice u Španiji.
Na koji način bi se takav savez formirao, i koja bi bila njegova suština?
On mora biti izgrađen oko ustavnog procesa. Za nas, katalonska kriza je deo šire krize ustavnog poretka koji je uveden 1978. godine. Španska kriza ima tri dela: zastarelost trenutnog teritorijalnog modela, neuspeh socio-ekonomskog modela i duboka institucionalna kriza uzrokovana pitanjem transparentnosti i odvajanja političke moći. Ova trostruka kriza zahteva ne samo reformu ustava, već i raskid sa trenutnim režimom. Ustav iz 1978. godine ispunio je svoju istorijsku ulogu, pošto je osigurao stabilan izlaz iz diktature. Važno je to napomenuti. Ali, on više ne odgovara sopstvenoj ulozi.
Podemos je predložio referendum, koji bi bio održan na nacionalnom nivou, u našem programu za izbore 2016. godine. U tom referendumu svi španski građani bi se pitali da li žele ustavne promene, a drugo pitanje odnosilo bi se na to koliko velika promena ustava treba da bude, a bile bi uključene i različite mogućnosti novog ustava. Ali, mi smo takođe rekli da pošto Katalonci predstavljaju političke subjekte, oni imaju pravo da budu pitani i da odlučuju o sudbini u legalnom i prepoznatom referendumu. Alternativni ustavni model koji mi želimo da stvorimo je onaj u kojem narodi Španije daju slobodno odobrenje da budu deo federalne države.
Ovo prepoznavanje prava Katalonije da odluči odvaja Podemos od drugih glavnih partija u Španiji. Međutim, mi razlikujemo ideju prava na odluku o sopstvenom statusu, od prava na samoopredeljenje nacija, kao što je određeno međunarodnim pravom. Jasno je da je katalonska situacija nije slična stanju kolonijalne Afrike u 1960-im i 1970-im godinama, niti postoji tlačenje koje bi opravdalo aktiviranje legalnog prava na samoopredeljenje. Najbolja paralela je Kvebek. Kanadski vrhovni sud odlučio je 1998. godine da, iako se u tom slučaju ne može primeniti pravo na samoopredeljenje, osnovni demokratski principi zahtevaju da, ako postoji jasna većina u nekom regionu da se otcepi, Kanada bi bila prinuđena da pregovara oko takvog razdvajanja. Poricanje ligitimnosti ovoj tvrdi bilo bi nedemokratski.
U svakom takvom savezu partija levog centra Socijalistička partija (PSOE) bila bi ključna. Zar ne bi katalonski referendum bio granica preko koje ne može da pređe Socijalistička partija?
Situacija je dovoljno komplikovana i bez postavljanja crvenih linija. Mi smo ih pozivali na dijalog i upravo sada to i mora biti prioritet. Prvi cilj je da se Rahoj i Narodna stranka oteraju sa vlasti. Mi smo pozvali Pedra Sančeza (vođu PSOE – Socijalističke partije) da zatraži glasanje o nepoverenju vladi u parlamentu. Rahojeva manjinska vlada nekoliko puta nije uspela da osvoji većinu u parlamentu. Pre dve nedelje kada je partija desnog centra Građani (Ciudadanos), koja daje manjinsku podršku vladi Narodne stranke, predstavila deklaraciju u parlamentu kojom se daje podrška vladinoj represivnoj strategiji u Kataloniji, većina poslanika nije glasala za tu deklaraciju. Postoji većina u parlamentu, ali ono što nedostaje je politička volja da se smeni vlada.
Kako vi vidite odgovor Socijalističke partije na krizu? Pedro Sančez izgleda želi da ostane po strani, pa niti podržava Rahojev tvrd stav, niti zastupa Podemosev poziv za izglasavanje nepoverenja vladi.
Ovakva pozicija nije samo kukavička, već i ne ide dalje od sopstvenih kratkoročnih interesa Sančeza kao lidera partije. Ne postoji konsensus u Socijalističkoj partiji o tome kakav njihov odgovor na krizu treba da bude. Tokom skorašnjih izbora za vođu Socijalističke partije, teritorijalno pitanje bilo je jedno od mesta najveće unutrašnje podele u stranci. Sančez želi da zadovolji različite frakcije unutar stranke, ali postoje istorijski trenuci kada morate da se izjasnite po nekom pitanju i presečete. Trenutna pozicija Socijalističke partije je da centralna vlada mora da pregovara sa vladom Katalonije, ali i da odbrani teritorijalni integritet španske države. To, u suštini, šalje dve suprotne poruke. Oni čak ne žele ni da preciziraju koji su to uslovi pod kojim bi se ti predgovori odvijali. Pitanje za Sančeza i Socijalističku partiju je: da li vi prepoznajete postojanje naroda Katalonije kao političkog subjekta, da ili ne?
Ne može više da postoji predstava o Kataloniji kao kulturnom subjektu, ali koja je bez suvereniteta. Mi već znamo da je Katalonija nacija u smislu specifičnosti njene kulture, ali da li će vlada da prepozna politička prava katalonskih državljana? Bez odgovora na ova pitanja, Socijalistička partija nastaviće da osuđuje državu na stanje paralize. Na kraju će Socijalistička partija biti ta koja će odlučiti na koju stranu će prevagnuti odnos suprotstavljenih snaga.
Jedna stvar koja odvaja Podemos od tradicionalnog diskurska španske levice je prihvatanje, ne samo ideje domovine (Katalonije), već i države Španije. Kako se to uklapa u vašu ideju o multinacionalnoj državi?
Naš cilj je da promenimo značenje termina domovina, da stvorimo nacionalni projekat koji je inkluzivan. Mi želimo da reorganizujemo Španiju i da je oslobodimo od straha koji je oblikovao tranziciju iz frankizma u demokratiju. Postoje dobre osobine Ustava iz 1978. godine, ali sam tekst Ustava bio je pod velikim uticajem Katoličke crkve i, iznad svega, vojske kojoj je nedeljivost Španije bila nešto što je smatrala svetim. Ali, Španija nije više ta zemlja. Ono što je pokret za nezavisnost pokazao je da postoji težnja za veće slobode i demokratiju, ne samo u Kataloniji, već i širom zemlje. Samim tim, naš predlog građanima Španije je da treba stvoriti novu državu sposobnu da ostvari te zahteve i težnje.
Zemlje na jugu Evrope, na periferiji EU, moraju da dobiju veće samopouzdanje. Ne treba da postoji samo opcija celovite Španije, već i da budu u opticaju i rešenja kao što je paniberijska konfederacija. Neki mogu ovu ideju da povezuju sa aneksacijom Portugala, ali to promašuje poentu – cilj bi bio političko reogranizovanje Iberijskog poluostrva koje bi proizašlo iz slobodne i suverene odluke koju su doneli svi njegovi narodi: Baskijci, Katalonci, Portugalci i drugi.
Ovakva geopolitička vizija za Evropu je ono za šta se mi zalažemo. Jedini odgovor na hegemoniju Nemačke u Evropi je uspostavljanje različitih oblika političke unije i koordinacije. U suprotnom, možemo biti sigurni da će nemački bankari nastaviti da pobećuju, na račun naroda sa juga Evrope.
Šta je vaše predviđanje za sledeći stadijum sukoba oko sudbine Katalonije? Da li ste pesimista?
Ponekad se osećam kao na ivici ambisa. Ali mi moramo da vidimo krizu kao šansu da pokažemo španskom narodu da postoje alternative. Mi nismo osuđeni na ovaj sukob Madrida i Katalonije. Najsvetliji primer u tom pogledu je ponašanje gradonačelnice Barselone Ade Kolau, koja je na najbolji način odgovorila na krizu. Ona predstavlja jedinu pravu tačku presecanja u regionu između onih koji se zalažu za nezavisnost i onih koji se tome protive – ujedinjujući ih putem diskursa odbrane građanskih prava i demokratskih sloboda. Tako da postoji pozitivan način da se izađe iz ovog sukoba, ali to zavisi od naše sposobnosti da upravljamo, da započnemo sa promenom u ovoj državi, i to najpre sa promenom izvršne vlasti.