Otkad se pojavio u politici, Zoran Milanović funkcionira kao neka vrsta Rorschahovog testa za hrvatsko političko tijelo. Nacionalistički dio HDZ-a i ekstremna desnica u njegovim će očima, gotovo bez iznimke, prepoznavati otjelovljenje udbaškog zla, same sotone ili nešto umjerenije – „čovjeka bez treće rečenice“, dok će građansko-liberalni spektar povjerovati da se konačno pojavio političar koji će povratiti sve one nade i iluzije iznevjerene i rasute negdje na tranzicijskoj cesti za bolju budućnost. Milanović će ipak ostati ispod praga svih ovih imaginacija, figurirajući više kao simptom stanja hrvatske politike generalno nego li onaj koji nosi darove.
Najveće kadrovsko osvježenje
Govoreći o Milanoviću za Nedeljom u 2 još davne 2007, Boris Rašeta opisao1 je Milanovića kao „najveće kadrovsko osvježenje“ za koje je „realno očekivat da u idućih 10, 15 ili 20 godina bude značajan, a u pojedinim momentima i najznačajniji igrač na hrvatskoj političkoj sceni.“ Rašeta nije bio u krivu. Zaposlen kao pravnik u Ministarstvu vanjskih poslova, obrazovan na diplomatskim akademijama, inteligentan, elokventan i retorički snalažljiv, ali i dovoljno oportunističan i ciničan, simpatiziran i medijski guran od Ivice Račana kao njegova politička ostavština, Milanović se relativno mlad (41. godina) uspeo na sam vrh SDP-a (2007), već tada kadrovsko devastirane stranke i poligonu za proizvodnju potkapacitiranih i neupečatljivih karijerista.
Premda se očekivalo da SDP pobijedi na parlamentarnim izborima 2007. godine, Sanaderov HDZ, iako već pritisnut korupcijskim aferama, još je uvijek jahao na valu masovnih kredita, građevinskog buma i ekonomskog prosperiteta. Milanović gubi izbore, no preživljava na čelu SDP-a. Sanader neće dočekati kraj svojeg mandata, podnosi ostavku 2009. godine, a već 2010. završava u zatvoru zbog korupcije. Na parlamentarnim izborima 2011. godine SDP-ova koalicija trijumfira nad korupcijski devastiranim HDZ-om, nudeći velika obećanja za ekonomiju u dubokoj krizi.
Velike su nade upisane tada u Milanovića. Retorički odvažan i politički nekorumpiran, trebao je voditi vladu koja će donijeti socijalnu sigurnost, ekonomski oporavak, optimizam i suprotstavljanje nacionalizmu i ustašovanju kojega je Karamarkov HDZ zdušno zajahao. Vlada je slijedila europsku ortodoksiju: rezanje naknada nezaposlenima, rad mladih za 1600 kuna da se sruši razina plaća, smanjenje poreza za najbogatije i kao kruna novi Zakon o radu koji je radnike potpuno ispostavio na milost i nemilost kapitalistima.
Milanović na vlasti (2011-2015)
Vlast je Milanoviću brzo izbrisala auru mladog agilnog lidera koji će zemlju povući iz dubokog ponora i pretvorila u licemjera, kukavicu i muljatora. Kada su sindikati skupili referendumske potpise protiv Zakona o radu koji je HDZ Jadranke Kosor namjeravao donijeti 2010. godine, jedan od potpisnika2 protiv tog zakona bio je i sam Milanović. Četiri godine kasnije Milanovićeva vlada donijet će radni zakon neusporedivo gori od onoga koji je predlagala Kosor. Afere su se gomilale.
Predstečajne nagodbe nisu spašavale poduzeća nego se odabranim kapitalistima opraštalo dugovanja prema državi. Milanovićevo fanatično zagovaranje privatizacije („monetizacije“) autocesta opravdano budi sumnju u njegovu vlastitu ulogu u cijeloj priči. Sindikati su skupljanjem referendumskih potpisa to uspjeli spriječiti, no prodaja Croatia Osiguranja, uspješne državne firme, i to još ispod cijene, ADRIS grupi, bio još jedan prljav posao njegove vlade. Sindikati su skupljali referendumske potpise i za sprečavanje autsorsinga u javnim i državnim službama. I to su uspjeli spriječiti.
No Milanović je, čak i više od svega navedenog, najviše podbacio u onom za što je ne samo liberalni dio građanstva nego gotovo cjelokupno lijevo glasačko tijelo najviše bilo zainteresirano. Njegova parlamentarna većina referendum o braku Željke Markić nije poslala na odlučivanje Ustavnom sudu, situaciju s postavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru nije znao smiriti, a kada je početkom 2014. u Bosni i Herecgovini izbila socijalna pobuna protiv tamošnje mafijaške vlasti, što je napravio ovaj socijal-demokratski političar? Izrazio podršku i solidarnost s radnicima koji su se, nebrojeno puta i opljačkani i prevareni, u opravdanom bijesu okomili na bosanskohercegovačke institucije? Naprotiv, otišao je u Mostar da se ulizuje toj mafiji.
Boris Buden je u jednom od svojih intervjua3 to ovako opisao:
„Milanović je otišao u Mostar po simpatije hrvatskih nacionalista, po njihove glasove na predstojećim hrvatskim izborima. Time nije učinio ništa u suprotnosti s politikom hrvatske socijaldemokracije. Naprotiv, samo je dokazao da je zakonito dijete Ivice Račana, najbolji učenik škole političkog oportunizma, moralne beskrupuloznosti, intelektualne praznine, povijesne kratkovidnosti, sramotnog kukavičluka, ukratko personifikacija historijske bijede hrvatske socijaldemokracije. On je njenu dekadenciju, upravo ovim svojim posjetom Mostaru, dovršio. Nakon što je izdala svoje temeljne principe, u prvom redu one socijalne pravde i barem načelnog internacionalizma, i nakon što je demontirala socijalnu državu brže, bolje i temeljitije od nacionalista, dakako ne bez njihove svesrdne podrške, ona se danas svela na ubogo šićarenje nacionalističkih glasova. Skuplja mrvice po stolu nakon krvave nacionalističke gozbe. Može li bjednije? Ne može!“
Nije Milanoviću to bilo ni prvi ni zadnji izlet u dodvoravanje HDZ-ovoj mafiji. Samo dan nakon uhićenja Milana Bandića u listopadu 2014., veteranske udruge na Bandićevom gradskom budžetu podigle su šator ispred Ministarstva branitelja mjesecima protestirajući i prijeteći Vladi. Što Milanović radi na ovu operetnu prijetnju državnim udarom? Isprva ne radi ništa, a potom pada u najbjednije trenutke svoje karijere. Nakon što su u Zagrebu po prvi put održane demonstracije protiv HDZ-ovih veterana, kada se i velik dio samih veterana protiv njih pobunio, što čini Milanović? Odlazi na sastanak s onima koji mu prijete i mucajući im se ulizuje4 nazivajući Bosnu i Hercegovinu „big shit“ (velikim sranjem), a Srbiju „šakom jada,“ ne znajući da ga snimaju, i potičući ga da se ne suzdržava u nacionalističkom bulažnjenju.
Što je više gubio dodir sa stvarnošću, Milanović je postajao bezobrazniji i bahatiji, klizeći u konstantne konfrontacije i ego-tripove, glumeći uličnog štemera, „drčnog zagrebačkog dečka.“ Političko okruženje ga je oglupilo, „prehlade“ učinile razdražljivim, gubio je koncentraciju, preskakao s teme na temu, nedisciplina i netemeljitost učinile su od njega kroničnu lijenčinu. Milanović nikada nije bio ni čovjek iz naroda: buržujski patrijarhalno suzdržan navikao je na zadane političke formate (briselske hodnike, parlment, SDP-ove forume) , a ne na pučke zabave. Previše socijalno anksiozan za svakodnevna druženja nizao je retoričke gafove („i meni je pukla cijev“ u razgovoru5 s ljudima kojima je poplava odnijela kuće). Anti-socijalne politike njegove vlade, ideološki kukavičluk, prgav karakter učinile su od Milanovića nepodnošljivo političko razočaranje.
Milanović gubi parlamentarne izbore 2015. godine, u vrijeme kada HDZ s Karamarkom nije nikada gore kotirao. Vlada HDZ-a i MOST-a, s nekakvim Oreškovićem kao premijerom, poživjet će jedva pola godine. Milanović dobiva novu priliku 2016. godine, ovaj put protiv Plenkovićeva HDZ-a, ali ne izvlači nikakve pouke, ne mijenja politike već nastavlja s nacionalističkim dodvoravanjem i gubi još uvjerljivije. U vrijeme kada je veliki dio liberalnog građanstva želio u Milanoviću vidjeti onog hrabrog i odvažnog retoričara koji će se suprotstaviti nacionalističkom divljanju, dobili su tek oportunista, beskičmenjaka i kukavicu, politički ispuhanog i potrošenog. U jednom drugom intervju6 Buden će kazati da „Zoran Milanović nije nikakav hrvatski šoven, on samo misli da se politika ne može praviti ni s čim drugim nego s nacionalizmom i šovinizmom. Ne na primjer na socijalnim pitanjima. I onda se to zove socijaldemokracija.“
Drugi život Zorana Milanovića
Milanović je na vrhu SDP-a potrajao gotovo 10 godina. Nakon političkih poraza na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine u SDP-u su jedva dočekali da ga se riješe. I samom Milanoviću bilo je dosta. Napustio je politiku prezren, odbačen i otjeran, sam eksplicitno odbacujući mogućnost da se jednog dana kandidira za predsjednika. Tako bi i vjerojatno i ostalo da SDP kadrovski nije potpuno spaljena zemlja, da čitava hrvatska politička scena nije potpuno spaljena zemlja. Da Hrvatska nije društvo bez budućnosti. I da to hrvatsko građanstvo nije još jednom odlučilo u ovoj Rorschahovoj mrlji prepoznati ne više osobu u koju će opet upisivati svoje iluzije i nade (one su davno izgubljene) nego nekog tko će ipak predstavljati manje zlo.
Milanović se nije vratio, on je vraćen u politiku, prizvan u političkoj nemoći čitavog građansko liberalnog spektra da predloži kandidata kontra Kolinde Grabar-Kitarović. Milanovića dvije godine nije bilo nigdje, nije ga bilo u medijima, nije ga bilo na estradi, nije ga bilo na terenu, nije vodio nikakvu kampanju, ali kako su se izbori približavali mediji su ga redovito stavljali u ankete kao potencijalnog protukandidata. Kao djeca okupljena oko ploče u igri prizivanja duhova, tako su mediji prizivali njegovo ime. I duh se odazvao. Radilo se o prvoklasnom performativnom činu, okladi da će Milanović čuti njihov vapaj i pristati na kandidaturu. Nisu se prevarili. Igranje na Milanovićev ego uvijek je bila dobitna karta.
Već na prvom sučeljavanju kandidata vidjelo se da je Milanović u nastupu klasu iznad ostalih, kao profesionalac okružen s desetak amatera. Petnaest kila teži, sporiji, još uvijek arogantnog garda, glumeći street smart tipa, odgovarao je jasno i direktno, nije gubio živce. Napade je uspješno eskivirao. Dodvoravanja nacionalističkoj desnici nije izostalo, no najjasnija poruka mu je bila da su ratovi završeni. Čak je u jednom trenutku kazao da je emocionalno zreo da bude predsjednik (znači li to da prije nije bio?). Nakon prvog kruga dobio je iznenađujuće velik broj glasova, preko pola milijuna, skoro tri puta više nego što je SDP osvojio na euro-parlamentarnim izborima pola godine ranije.
Kolinda Grabar-Kitarović pristala je na tri debate s Milanovićem u tjednu prije izbora. Ne zato da pokaže sebe kao politički sposobnu i relevantnu osobu već da pokaže Milanovićevu mrlju svom glasačkom tijelu. Da zaigra na sve one đavolje predrasude koje su oni spremni istoga trena upisati u njega. Iz toga je vjerojatno izvukla politički maksimum, osvojila je preko 929 hiljada glasova, ne puno manje nego što su kumulativno osvojili ona i Škoro u prvom krugu (973 hiljade), ali ni taj broj ne bio dovoljan za pobjedu.
Teško da bi itko mogao prognozirati 2016. godine da će Milanović osvojiti preko milijun glasova (1.034 mil.) i postati predsjednik. I kao što je Kolinda Grabar-Kitarović prikazivala Milanovića pred svojim glasačima, to je učinio i on ali liberalnom građanstvu, uporno, tvrdo pa i osorno prikazivao ne samo njezinu nesposobnost, glupost i pokvarenost nego gustu septičku jamu prepunu kriminalaca, mafijaša, tranzicijskih pljačkaša i drugog šljama u koju je Kolinda Grabar-Kitarović duboko zaronila.
Najveću istinu Milanović je izrekao7 na kraju svog pobjedničkog govora:
„Ako je ova moja tijesna ali poštena i jasna pobjeda, unijela malo vjere i malo duha u ovo naše društvo i među ove naše ljude, ja sam sretan čovjek i radujmo se zajedno.“ Prizvan da vrati iluziju građanskog liberalnog društva i ispere osjećaj društvenog valjanja u HDZ-ovoj političkoj kanalizaciji, Milanović je još jednom vraćen u politiku. U svoj drugi politički život. Ovaj put da bude predsjednik, kako bi sam rekao, „slučajne države.“
Hrvatska politika trenutno u svojem mainstreamu nema boljeg kandidata (ima li uopće i izvan njega?). I to više govori gdje smo nego o samom Milanoviću. Ovaj put izabranom na simboličkoj funkciji i bez ovlasti upravljanja, ali s koje će moći pokazivati koliko je doista politički i emocionalno sazrio u posljednje tri godine. No, nikada ne bi trebalo podcijeniti sposobnost Milanovića da razočara.
Foto: SDP Hrvatske
- https://www.youtube.com/watch?v=3QKw0NV0Q18
- https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/milanovic-potpisao-za-raspisivanje-referenduma-20100613
- https://www.tacno.net/novosti/boris-buden-milanovic-je-otisao-u-mostar-po-simpatije-hrvatskih-nacionalista-po-njihove-glasove-na-predstojecim-hrvatskim-izborima/
- https://www.youtube.com/watch?v=TasHmfqRsP0
- https://www.youtube.com/watch?v=KGGdkd1zQWk
- https://www.portalnovosti.com/boris-buden-ustastvo-je-uspjelo-upropastiti-hrvatsku
- https://www.youtube.com/watch?v=LeK5Are0iMg