Do nedavno najbrže rastuća ekonomija Južne Amerike i zemlja sa najvećim zalihama litijuma, socijalistička Bolivija bila je prevelik trn u oku i previše lak plen, tako da je sinoć Evo Morales, prvi predsednik na kontinentu iz redova starosedelaca, smenjen pučem organizovanim od strane Amerike. Osim velikog rasizma prisutnog maltene u svim zemljama Amerike koji igra ogromnu ulogu, još jedan ključ za razumevanje ovih sukoba su naravno i klasne razlike. Vekovima srednje i više klase J. Amerike, uglavnom belci i potomci Evropljana, žive privilegovanim i odvojenim životom od širokih masa iako su u velikoj manjini. Svaki emancipatorski projekat koji bi te razlike makar i malo umanjio gledaju kao ugrožavanje svojih privilegija pa, ako ga već ne saseku u korenu, nemaju problem da podrže i nasilne pučeve, jer znaju da demokratskim putem ne mogu da pridobiju potrebnu većinu. SAD je tu organizator, dobavljač, finansijer i saveznik svakom antinarodnom pokretu i projektu koji bi ugrozio njihovu kontrolu nad kontinentom. I to je recept koji se ponavlja iznova u maltene svim zemljama na kontinentu južno od granice SAD. U Boliviji konkretno se puč vrlo sličan ovome već desio 1964. I tada je vojska smenila demokratski izabranog predsednika, i tada su iza kulisa stajale Sjedinjene Države.

U Boliviji srednja i viša klasa ne podnosi to što je Morales od dolaska na vlast 2006. iskorenio nepismenost, podelio zemlju siromašnima i autohtonim zajednicama u agrarnoj reformi, značajno poboljšao uslove života radničke klase, smanjio broj ekstremno siromašnih skoro za polovinu, sa 60% na 37%, nacionalizovao naftna polja i naftnu industriju, osnovao Komitet za depatrijarhalizaciju koji je nadgledao proces jačanja prava žena, proširio javni sektor, podigao minimalnu cenu rada za 50% i spustio granicu za odlazak u penziju sa 65 na 58 godina starosti. To su samo neki od uspeha njegove vlade, a zajedno sa Kastrom i Čavezom osnovao je organizaciju ALBA (Bolivarsku alternativu za Ameriku) i odbio da pruži američkim trupama imunitet od krivičnog gonjenja.

Pre manje od nedelju dana Evo Morales je, nakon protesta lokalnog stanovništva, stopirao dogovor sa nemačkom multinacionalnom kompanijom ACI Systems Alemania (ACISA) o eksploataciji zaliha litijuma. Umesto toga vlada je najavila planove o nacionalizaciji veoma profitabilne industrije litijuma i nameru da trguje direktno na međunarodnom tržištu umesto da ga prodaje po bagatelnim cenama Zapadu. Predviđa se da će se globalna potražnja za ovim materijalom od koga se prave baterije za sve elektronske sprave koje koristimo utrostručiti u narednih 15 godina, a Bolivija ima gotovo neograničene zalihe, najveće na planeti.

Kao i bilo gde u svetu, u Južnoj Americi je vrlo teško stvoriti autentični antikolonijalni pokret i promovisati lidera sa kredibilitetom, pa su se zakonodavci dosetili da ograniče broj mandata predsednika na samo jedan, ne bi li čestom smenom na vrhu osigurali da čak i u slučaju dolaska na vlast uzurpator poretka ne bi imao vremena da ugrozi status quo. Morales je uspeo to da promeni ustavnom reformom koja mu je osigurala tri mandata koja je osvojio prilično ubedljivim izbornim pobedama. Treći mandat mu je isticao u januaru 2020., ali je stavio na referendum pitanje da mu se dozvoli i kandidatura za četvrti mandat. U međuvremenu od 2015. ekonomija Bolivije je usled smanjenja cene nafte i gasa počela da stagnira. Da li je razlog to ili nešto drugo, Morales je taj referendum izgubio tesnom većinom (51-49%), ali je 2017. Ustavni sud Bolivije doneo odluku o ukidanju ograničenja broja mandata predsednika, tako da se Evo opet kandidovao i pobedio u prvom krugu na izborima u oktobru ove godine.

Međutim OAS, Organizacija američkih država, čijih 60% budžeta dolazi iz SAD-a, a koja je posmatrala izbore, sutradan izdaje saopštenje za medije kojim vrlo snažno implicira da je bilo neregularnosti na izborima, ali nema nikakve dokaze za to niti konkretne optužbe. Ni preliminarna revizija izbornog procesa od strane iste organizacije nije pokazala bilo kakve dokaze izborne krađe, ali se priča dovoljno ponavljala u medijima da se smatra tačnim. Čak je i američki Centar za ekonomiju i politička istraživanja (CERP), think-tank koji sigurno nema interesa u podršci Moralesu, izdao saopštenje da “nema dokaza da su neregularnosti imale uticaja na rezultate izbora u Boliviji”.

Optužba o neregularnosti svela se na to da je sajt na kome se prikazuju zvanični preliminarni rezultati prestao da ih prikazuje na 24 časa, i to u trenutku kada je Morales imao 7% razliku, a trebala mu je razlika veća od 10%. Kada je proces nastavljen i kad je izbrojano i poslednjih 16% glasova, Morales je imao razliku koja mu treba za pobedu u prvom krugu. To je predstavljeno kao dokaz za izbornu krađu iako upućeni u bolivijski izborni proces kažu da glasovi iz ruralnih i udaljenih područja stižu kasnije. Ruralna i zabačena provincija je odana Moralesu koji je, kako je odmicao dan, imao sve više glasova i taj trend se samo nastavio do kraja brojanja, tako da osim praznih optužbi ne postoji nikakav dokaz niti jasno objašnjenje na koji način bi do izborne krađe došlo.

Ako je i bilo neke sumnja da li Sjedinjene Države stoje iza puča, juče su u medije procureli audio snimci na kojima se čuju američki senatori i bolivijski desničari kako planiraju državni udar u Boliviji. Indikativno je i to da je u pripremi terena i za ovaj puč učestvovao i Srđa Popović iz organizacije CANVAS. Bivši nezvanični vođa Otpora je obučavao bolivijske opozicionare poput Jhanisse V. Daza, kreatorke kampanje koja je pokušala da okrivi Moralesa za ogromne požare u Amazoniji za koje je jasno odgovorna vlada Bolsonara u Brazilu, a koji su zahvatili i Boliviju. CANVAS, kako pišu Wikileaks i Grayzone, finansira CIA preko organizacije National Endowment for Democracy, a CANVAS je već obučavao opoziciju u Venecueli još od 2005. i bavi se obukom kontrarevolucionara gde god Vašington organizuje nasilne smene režima. Između ostalih njihovu školu prošao je i vođa protesta u Hong Kongu, Joshua Wong.

U retrospektivi, očigledno je da režim Eva Moralesa nije dovoljno radio na reformisanju vojske i policije koje su ostale uporište starih vladajućih struktura i koje su na kraju izigrale izbornu volju i sprovele puč. Oficiri bolivijske vojske su školovani u školama koje finansira SAD i na kraju su baš ti oficiri bili oni koji su zapretili i primorali Moralesa na ostavku. Vlada je 2016. osnovala i anti-imperijalističku oficirsku školu, obaveznu za sve više činove od poručnika, ali malo prekasno, a vojska i policija su ostale snaga imperijalizma i uporište američkog uticaja u Boliviji, ali i na kontinentu, sa izuzetkom Venecuele i Kube.

Morales iz egzila u Meksiku kaže:

“Moj greh je taj što sam sindikalni vođa, starosedelac i antiimperijalista”.

Poručuje da ovaj poraz ne znači kraj, i poziva starosedelačku zajednicu i svoje pristalice da vode borbu za očuvanje stečenih tekovina socijalizma. I zaista već su počeli nemiri i protesti u pojedinim delovima zemlje u kojima su pristalice Moralesa zapalile i nekoliko policijskih stanica. Sa druge strane pripadnici policije snimljeni su već kako seku zastavu starosedelaca, Wiphalu sa svojih uniformi. Svoju mračnu ulogu u puču imala je i Katolička crkva čiji je vrh podržao rasističku kampanju opozicije o potrebi povratku Bibliji, koja je zapravo bila šifrirano namigivanje o želji za uklanjanjem “Indijanaca” sa vlasti.

Ovaj vrlo moćan savez Imperijalne sile koji čitav kontinent smatra svojim dvorištem i domaće elite, srednje klase, medija, klera, bezbednosnih struktura, policije i što se pokazalo ključnim –  vojske, očigledno je i pored odsustva većinske podrške bio dovoljan za uklanjanje sa vlasti čoveka koji je kako to kaže novoizabrani predsednik Argentine Alberto Fernandez, “bio prvi predsednik Bolivije koji izgleda kao Bolivijci”.

Foto: Reuters