Dvije političke stranke u Federaciji Bosne i Hercegovine, Socijaldemokratska partija (SDP) i Demokratska fronta (DF), obznanile su postizanje sporazuma o zajedničkom djelovanju. Taj sporazum predstavlja pripremu za opšte izbore, koji će biti održani 2018. godine. Mediji su, uz svesrdnu pomoć ovih stranaka, razglasili da je došlo do udruživanja ljevice. Ovaj politički događaj uzima se u dijelu javnosti kao važna činjenica, koja treba da dovede do promjene odnosa snaga na sljedećim izborima, u korist političkih snaga koje vole da se zovu građanskim (nasuprot nacionalnim) i lijevim.
Naravno, građani kojima je dosta vladavine SDA i drugih vladajućih stranaka, mogli bi dati glas ovoj udruženoj „ljevici“. To bi bio glas protesta, a možda i nade. Kažemo „možda“, jer birači često ne glasaju zato što vjeruju da će oni za koje glasaju biti bolji, već zato što žele da protestuju protiv onih i da kazne one koji su dotad vladali. Dvije stranke se uzdaju da će tako biti i ovaj put. Da bi se to dogodilo, potrebno je postići dvije stvari. Prva je da „ljevica“ ujedini svoje glasove, jer u suprotnom ne bi mogla doći na vlast. I na prošlim izborima, podjela glasova između SDP-a i DF-a omela je ove stranke da osvoje veći broj mandata u skupštinama, iako većinu svakako ne bi imale. Pretpostavka boljeg izbornog rezultata, možda i izborne pobjede, je da glasovi budu objedinjeni. Druga stvar je da ove partije ubijede birače da je njihova pobjeda moguća i potrebna.
Da li se udružila ljevica?
Ne treba smetnuti sa uma da je SDP vršio vlast u dva navrata. Posljednji put je to činio nakon izbora održanih 2010. godine i rezultati te vladavine bili su takvi da je stranka na izborima održanim 2014. godine ostvarila katastrofalne rezultate. Malo je reći da njihov program i strategija nisu bili prepoznati kao pozitivni i u interesu većine birača. Otud je kazna bila brza i stroga.
Šta je SDP izvukao kao pouku? Prva pouka je da treba da se pomiri sa bivšim drugovima, koji sada čine DF, a to će postići tako što će zajedno ići na izbore. Na taj način, ne samo da bi povećali broj poslaničkih mandata, nego bi poslali poruku potencijalnim biračima da su ozbiljni i odgovorni političari. Druga pouka je da treba više govoriti o borbi za radnike, za običan svijet. Pošto je SDP, tokom prethodne vladavine, razočarala mnoge svoje birače baš zato što je sprovodila neoliberalnu politiku, sad bi to trebalo ispraviti. Treća pouka je da treba obećati biračima kako neće ulaziti u koalicije sa nacionalnim strankama, jer je SDP koalirala i sa SDA, svojim dotadašnjim navodno ljutim protivnikom, i sa malo značajnom proustaškom Hrvatskom strankom prava (HSP).
Dakle, ujedinjavanje „ljevice“ treba da pokaže da su socijaldemokrati valjana politička alternativa, koja je u stanju da ponudi viziju promjena u društvu i državi. Preduslov za to je da pokažu kako su u stanju da se sami povežu i djeluju zajednički. Drugim riječima, ako hoće da srede stanje u društvo, prvo moraju da srede stanje u vlastitim redovima. Sada pokazuju kako su postali velika snaga koja se kreće ka pobjedi. No, sama činjenica da su dvije stranke dogovorile zajedničko djelovanje, čak i pod pretpostavkom da su sposobne da djeluju bez sukoba i uzajamnog sumnjičenja, još uvijek ne znači da su sposobne da pobijede 2018. godine. Čak i ako bi pobijedile, to još ne znači da bi se njihova politika razlikovala od one koju su vodile dok su bile na vlasti.
Socijaldemokrati su, kad god su bili na vlasti, sprovodili neoliberalnu politiku. Sada žele da im vjerujemo da to neće činiti, iako se radi o istim ljudima, koji nisu promijenili ideologiju, niti se promijenilo okruženje u kome djeluju. Čak i kad bi bili spremni da potpuno promijene svoj način razmišljanja i ponašanja, to ne namjeravaju političke stranke s kojima bi morali ući u koaliciju, dok je „čisto“ socijaldemokratska vlada nemoguća.
Dosadašnje iskustvo nas uči da su socijaldemokrati, kad god su bili u opoziciji, znali da se sjete radnika i njihovih prava. Čak su u SDP-u formirali Forum sindikalaca, koji je trebalo da posluži kao dokaz privrženosti borbi za radnička prava, iako ovaj oblik organizovanja nikad nije imao veći značaj u SDP-u, niti je ostvario bilo kakav uticaj na razvoj sindikalnog pokreta. Međutim, dolaskom na vlast, socijaldemokrati su provodili neoliberalnu politiku. Ne treba smetnuti s uma da je vlada na čijem čelu je bio upravo Nermin Nikšić, sadašnji predsjednik SDP-a, vodila antiradničku politiku i da je prihvatala upravo one principe radnih odnosa koji su uneseni u sada važeći neoliberalni Zakon o radu. Nikšićeva vlada je dobila vrlo slabu ocjenu od samih birača, koji su 2014. godine katastrofalno kaznili SDP na izborima. U međuvremenu, SDP nije promijenila svoju ideologiju i program. Promijenila je predsjednika i način njegovog izbora, što možda jeste dobro (mada ima i oprečnih mišljenja o tome kako se izbori zaista sprovode u SDP-u), ali samo za tu stranku. Birači nemaju nikakve koristi od te vrste promjena, niti ih u principu interesuje kakav je unutrašnji život SDP-a.
Zajednička deklaracija SDP-a i DF-a ne nudi ništa novo. Istina je da ona ne može ni sadržati detaljne prijedloge za rješavanje problema. Ipak, ona bi mogla da sadrži barem naznaku osnovnih principa na kojima će ova koalicija djelovati. Ti principi su i sadržani u dokumentu, ali su toliko uopšteni, da bi deklaraciju, uz nekoliko izmjena, mogla potpisati bilo koja politička stranka. Ni traga od nekog alternativnog programa, barem da se radi o starim socijaldemokratskim idejama koje su imale kakav-takav reformistički potencijal. U ovoj deklaraciji nema ničeg osim opštih mjesta i parola iz kojih se ne vidi pouzdano šta bi socijaldemokrati radili ako dođu na vlast.
Socijaldemokratima će vjerovati oni koji to žele, bilo zato što su vezani za tu stranku (odnosno, stranke), bilo zato što im je potrebno da daju glas opoziciji, ma kakva ona bila. Ali, sve to je izraz puke potrebe da bude izabrana valjana vlast. Sve to je izraz želje da socijaldemokrati budu onakvi kakvim ih zamišljaju njihovi birači. Ipak, oni će biti onakvi kakvi zaista jesu, tj. stranka koja je orijentisana na parlamentarni rad, na osvajanje vlasti koja će sprovoditi neoliberalnu politiku i koalirati s kim treba, samo da dođe i ostane na vlasti. Nema nikakvih dokaza da se bilo šta promijenilo u SDP-u i DF-u, bilo u pogledu njihovih programa, bilo u pogledu političke strategije.
Imajući u vidu sve rečeno, ne može se govoriti o udruživanju ljevice već o udruživanju „ljevice“. Dvije stranke koje su se udružile čine tzv. lijevi centar a ne ljevicu. Nema sumnje da u ovim strankama ima iskrenih ljevičara, koji su u njima aktivni zato što nemaju gdje drugo da budu, ili zato što imaju izvjesne iluzije o svojim strankama. Ipak, oni čine prilično slabu manjinu u svojim strankama, ne predstavljaju nikakvu organizovanu grupu u njima, nema ih u rukovodećim tijelima, pa je sasvim izvjesno da ne mogu pokrenuti svoje stranke ulijevo. To malo ljevičara što ih ima, služe za ukras i treba da pridobiju za socijaldemokrate one birače kojima politika socijaldemokratskog vođstva ima bljutav neoliberalni ukus.
Ma koliko lijevi birači željeli da glasaju za ljevicu, čak za udruženu ljevicu, ta prilika im se neće ukazati 2018. godine. Udružili su se oni koji su vodili ovu zemlju, odnosno jedan od njenih entiteta, i to ih vodili loše, s ciljem da se vrate na vlast, za šta im je potreban jedinstven nastup na izborima. To se dogodilo i ništa više. Dokle god se lijevi birači uljuljkuju nadama da će SDP i DF sprovoditi lijevu politiku, neće biti prave ljevice u Bosni i Hercegovini. Jedna od pretpostavki njenog stvaranja jeste da se konačno razbiju iluzije o ljevičarstvu ovih stranaka.
AUTOR
