U desetom mjesecu 2016. u Zagrebu je, u organizaciji Radničke fronte, održana tribina Ljevica – što da se radi? Dvorana je bila prepuna, mnogi od oko 150 ljudi nisu uspjeli ni ući. Tribina je analitički i idejno, kao što to obično biva, bila zanimljiva, međutim zaključak je mnogih bio da se ništa konkretno nije dogodilo ni dogovorilo. Unatoč velikom iskazanom interesu za tribinu, najveći je dio zagrebačke lijeve scene tada još uvijek bio rascjepkan po različitim organizacijama, udrugama, NGO-ima, medijima i drugdje, a nespremnost da se konkretnije i otvorenije uđe u političku borbu još uvijek je bila jako istaknuta. Da je tada netko tamo rekao što će se događati samo pola godine kasnije, neposredno pred zagrebačke lokalne izbore, većina bi ga zacijelo otpisala kao redikula ili bar kao neumjerenog optimista.

I stvarno, tada je izgledalo potpuno nemoguće da će se dogoditi ono što se dogodilo, a što je još prije nekoliko mjeseci izgledalo nevjerojatno. Naime, na lokalne će izbore u Zagrebu za mjesec dana izići ujedinjena lijeva fronta. Zajedničku su koaliciju za izbore dogovorili, redom, stranke Radnička fronta, Nova ljevica, Zagreb je naš, Orah i Za grad. U okviru se ovih organizacija, ili s njima bliže ili dalje povezana, nalazi praktički čitava lijeva scena u Zagrebu, stasala u posljednjih desetak godina u inicijativama kao što su bile antiNATO kampanja 2008, velike studentske blokade 2009, borbe za javni prostor 2010, tzv. „Facebook protesti“ 2011. itd., a koja se nakon toga rasula po čitavom nizu organizacijâ, udrugâ, NGO-â, stranaka, inicijativâ i medijâ. Nakon nekih propalih pokušaja u prošlosti i velike nevoljkosti prema iskoraku u elektoralnu politiku koju je iskazivao velik dio protagonistâ, do pomaka je došlo vrlo naglo i pomalo neočekivano. Razloge za aktivaciju možemo tražiti u raznim argumentima – političkom sazrijevanju, rastu ekstremne desnice (neofašističke i klerikalne) posljednjih godina, ekstremiziranju HDZ-a kao nekoć desnog centra, HDZ-u koji je na vlasti recentno u potpunosti ukinuo financiranje za različite progresivne medije, kulturu i udruge itd. Nakon Slovenije, u kojoj je Združenoj ljevici, također koaliciji više progresivnih opcija, uspio proboj u parlament, ozbiljnije je lijevo organiziranje krenulo i u Hrvatskoj – zasad ujedinjeno u Zagrebu, dok pojedine organizacije izlaze i drugdje na izbore (RF sama u Puli i Istri te Samoboru, a zajedno s Novom ljevicom i u Splitu).

Ova je ujedinjena lijeva fronta prilično široka i šarena, no to je bilo nužno kako bi se spriječilo rasipanje glasova, kako bi se ostvarila sinergija, te kako bi ljevica uspjela nadvladati sektaštvo i narcizam malih razlika koje je, nikako ne samo u Hrvatskoj, obično krasi. Radnička fronta je počela s djelovanjem u 2014, a od 2015. je i službeno registrirana kao politička stranka. Organizirana je horizontalno i samoupravno, bez vođâ, a unatoč razmjerno opsežnoj terenskoj aktivnosti i profiliranosti, brojnim organiziranim protestima, akcijama, tribinama, medijskom i programsko-ideološkom djelovanju, ovo će RF-u biti prvi pravi izborni ispit. RF je eksplicitno antikapitalistički i antisistemski orijentirana te tako stoji na krajnjoj ljevici koalicije i od svih je opcija koalicije možda ideološki i programski najkoherentnija, a svakako je riječ i o najmanje elektoralnoj od svih opcija, s obzirom na njezin stalan terenski rad i konstantno teorijsko i praktično naglašavanje da su izbori samo jedna od njenih metoda borbe.

Nova ljevica nastala je krajem 2016, usmjerena je više „svjetonazorski“ nego ekonomski, ponajprije prema pitanjima antifašizma, manjinskih i ljudskih prava i sl. Isprva je dobivala opravdane kritike slijeva zbog pretjerano mlakog ekonomskog programa, no u stvaranju zajedničkog bloka s RF-om, koji je prethodio nastanku još šire koalicije u Zagrebu, a koji izlazi, kako je već spomenuto, zajednički na izbore u Splitu, nije pokazala zazora i od tvrđih i radikalnijih ekonomskih tema. Zagreb je naš ideološki možda i najraznolikija opcija, ad hoc okupljena netom pred izbore, i koja unatoč uglavnom „umivenoj“ javnoj retorici obuhvaća širok spektar od „građanske liberalne ljevice“, preko aktivistâ za javni prostor, okoliš, radnička prava i bivših perjanica studentskog pokreta, do radikalnijih teoretičara. ORaH je prije nekoliko godina, kao stranka „zelene ljevice“ (kako su se sami imenovali), u anketama na oko 18 % čak jedno vrlo kratko vrijeme bio nadmašio i sâm SDP, koji je tada bio na vlasti. No, nakon loše odluke da ne idu u koaliciju s tada još jakim Laburistima i podrške Mirele Holy Ivi Josipoviću na predsjedničkim izborima, ORaH je jednostavno implodirao, započevši ideološki i kadrovsko lutanje, te se trenutno pokušava stabilizirati kroz sudjelovanje u koaliciji s propulzivnijim novijim političkim opcijama. Nešto slično vrijedi i za lokalnu lijevoliberalnu stranku Za grad, koja je na lokalnim izborima prije četiri godine imala marketinški dopadljivu i zapaženu alternativnu kampanju, no nije uspjela ući u Gradsku skupštinu, pa je nestala iz medijâ i s terena i nakon ideoloških i kadrovskih lutanja se skrasila u novoj lijevoj fronti.

Organizacijom ovako široke, ujedinjene lijeve fronte dolazimo do situacija da će rečena koalicija, gledamo li ozbiljnije političke opcije, biti jedina prava lijeva opozicija navodnoj mainstream „ljevici“, tj. SDP-u (realno liberalnom centru), koji na ove izbore ide s neoliberalno-tehnokratsko-klijentelističkim HNS-om. SDP inače pod novim predsjednikom, tipičnim karijernim oportunistom i nenadarenim političarem, neprestano pada i sve više glavinja, ne pokazujući pretjerane naznake čak ni retoričkog ozbiljnog zauzimanja lijevih pozicija, što bi potencijalno moglo biti značajno za novoformiranu ujedinjenu lijevu frontu, koja će svakako težiti SDP-u preoteti značajan dio lijevih razočaranih glasača. Laburisti su u slobodnom padu i izvan Zagreba uglavnom svugdje idu s SDP-om, dok u Zagrebu zasebno možda ni neće izaći, a dosta njihovih članova je neformalno zapravo završilo u krugu ujedinjene lijeve fronte. Ne gledajući desnicu, na izbornoj nam sceni još ostaju samo Pametno, novija stranka koja je ekonomski izrazito (neo)liberalno-tehnokratski orijentirana, dok je „svjetonazorski“ ljetos, nušeći dobru priliku, počela zastupati liberalnije stavove, čega se u počecima bila klonila, a čime se onda rubno preklapa s ujedinjenom lijevom frontom. Tu je, konačno, i bepegrilovski „transideološki“ populistički Živi zid, koji ideološki seže od kritike banaka do teorijâ zavjere o cijepljenju i light nacionalizma, no među čijom, relativno nemalom, glasačkom bazom nesumnjivo ima i dosta ljevičarâ – za njihove će se glasove, pokušavajući ih ideološki profiliranije i stvarno antisistemski artikulirati, svakako boriti RF kao radikalniji dio ujedinjene lijeve fronte.

Što se od ujedinjene lijeve fronte u Zagrebu može očekivati? Nezahvalno je, naravno, prognozirati, no ulazak u Gradsku skupštinu svakako nije nerealan (iako neće biti lak), a prilično se realno može očekivati bar nekoliko izbornih postotaka (ako ne i više), te ulazak u politička tijela na nižim razinama (vijeća gradskih četvrti i mjesni odbori), gdje bi se onda mogle na najnižim razinama artikulirati i primijeniti određene progresivne politike. To da na ljevici u Hrvatskoj ima dosta prostora već je i kliše, no još je prerano da bi se moglo vidjeti koliko će ova koalicija dobiti podrške i biti prepoznata.

Svakako je na jednoj razini uspjeh već i to što se organizirao zajednički nastup na izborima, a zajednički bi lokalni nastup, bez obzira na rezultate, mogao biti i dobar zamašnjak za kasnije širenje koalicije i na državnu razinu te nastup i na idućim parlamentarnim izborima. Valja nadodati i da bi bilo kakav uspjeh na lokalnoj razini nesumnjivo bio i simbolički potentan pokazatelj da u zemlji ipak postoje političke snage i ljudi koji se protive rastu desnog ekstremizma i neofašizma. Stoga nam ostaje nadati se i raditi na tome da ujedinjena lijeva fronta u Zagrebu (ali i njezine sastavnice, RF i NoLj, i izvan Zagreba) uspije ostvariti rezultate koji će konačno institucionalizirati lijeve politike bar na lokalnoj razini i tako stvoriti temelje za daljnji rast progresivnih političkih opcija u Hrvatskoj.

PODELITE