Rukovodstvo antikapitalističke organizacije institucija je na čiju se političku razinu uzdižu dokazani, provjereni i, uopće, najkompetentniji članovi, kako u teorijskom tako i u praktičnom smislu. Dakle, rukovodstvo isprva mogu činiti karizmatični pojedinci koji pritom postavljaju visoke standarde koje svaki budući član-rukovoditelj mora ispuniti. Ali s vremenom se proces razvija tako da je manje naglasak na pojedincu, a više na samoj instituciji rukovodstva. Pritom je pogrešno tvrditi da se u ranoj fazi organizacije radi najviše o funkcijama, a ne o pojedincima i ličnostima.
Međutim, na ovaj način umanjuje se mogućnost da se članovi biraju na izvršne funkcije samo zato jer su simpatični širem članstvu, odnosno zato jer imaju određeni popularni status kojem su temelj prijateljske veze. Članstvo se, naprotiv, potiče da među sobom izabere ljude koji imaju moralni, teorijski i/ili praktični ugled i koji u danom momentu predstavljaju najbolje ljude organizacije.
Od njih se očekuje djelovanje koje korespondira s potrebama stranke kao političkog sredstva prema postojećem sistemu.
U uvjetima uzleta poslovnog ciklusa, kad zaposlenost i plaće rastu, kad nema društvenih potresa i kad se klasna borba čini nepostojećom, šire članstvo na čelu s rukovodstvom trebalo bi se pripremati za nadolazeću krizu. Priprema označava široki spektar aktivnosti – rad na konsolidaciji članstva jer u takvim vremenima jamačno dolazi do smanjenja članstva, daljnji rad na organizacijskim pitanjima kako bi stranka ojačala i pripremila se za nove priljeve članstva u kriznim periodima, rad na jačanju i ponovnom uspostavljanju veza s radničkim pokretom, konačno analiza iskustava iz prošlog perioda te nadgradnja revolucionarne teorije radi ispravljanja počinjenih pogrešaka te efikasnijeg djelovanja u budućnosti. Suština političkog djelovanja u prosperitetnim periodima kapitalizma jest promoviranje klasne borbe drugim oblicima jer ona ne nestaje samim nestankom krize, kao i povlačenje daljnjih poteza na temelju te činjenice.
U kriznim trenucima, važnost rukovodstva neizmjerno raste jer se tada s riječi prelazi na djela. Međutim, to nije tako jednostavno kako se čini. Ovdje se primjena teorije (i ranije stečenog iskustva) odvija u vrlo kompleksnim uvjetima. Sva proučavanja ranijeg iskustva radničkog pokreta i otvorene klasne borbe, sve analize i zaključci iz toga izvedeni – sada dolaze do izražaja, ali novim vremenima, u izmijenjenom obliku. To i jest pitanje: kako se ponašati i kako djelovati u izuzetno dinamičnom procesu punom proturječnosti, spontanosti i kaosa koji se nikad ne razvija prema istoj shemi?
Partijsko rukovodstvo nikad se neće moći pripremiti tako dobro da ima odgovore na još nepostavljena pitanja – to je nemogući zadatak. Međutim, ono se može pripremati da odgovori na pitanja i da riješi probleme koje situacija postavlja u neposrednom trenutku. Kod prosječnog čovjeka ova pitanja i problemi javljaju se isključivo kao spontana jer ih on nije kadar vidjeti u kontekstu klasnih odnosa i strukturnih procesa kapitalizma, odnosno nije u ih u stanju vidjeti kao povezane tendencije ukupnog masovnog pokreta. Za razliku od njega, kolektivno rukovodstvo radničke političke organizacije treba voditi spajanju teorije i prakse. Spajanje teorije čije metode spoznaje omogućuju ispravnu analizu trenutne situacije (zato jer je promatrana kao dio cjeline, a ne sama za sebe) i prakse, dakle, prekaljenih, provjerenih i iskusnih boraca.
Rukovodstvo, na čelu organizacije i zajedno s njom, u svakom trenutku mora biti sposobno pronaći onu kariku pomoću koje može utjecati na ‘lanac’ pokreta i usmjeriti ga prema jednom od objektivno mogućih ishoda. Ali ni tu nije dovoljno samo poznavanje situacije ili anticipiranje događaja. Što vrijedi znati rješenje, a ne moći ga primijeniti? Dakle, potrebna je takva mreža kojom će rukovodstvo dobivati što preciznije informacije i signale s terena, s jedne strane, i kojom će ono moći provoditi strateške i taktičke odluke velikom brzinom i odlučnošću. Stihiju čitavog pokreta uvelike određuje njegov svjesni dio koji djeluje planski, koji je koordiniran i djeluje jedinstveno.
Prepoznati nužnost takve organizacijske strukture, takve strategije i orijentacije, može samo kolektivno rukovodstvo.
Prema tome, njegova je zadaća i dužnost razvijati subjektivni faktor masovnog pokreta stalno za kvalitetu više. Tako mora ići za tim da partiju pripremi za pretvaranje perioda ekonomske krize, koja je objektivna okolnost kapitalizma, u društvenu krizu, za pretvaranje društvene krize u priliku za osvajanje političke vlasti.
Isto tako, ako u tom periodu djelovanje organizacije ne rezultira kvalitativnim pomakom u smjeru daljnjeg i pozitivnog (za tu organizaciju) razvoja krizne situacije, onda je tu odgovornost rukovodstva najveća.
Posljedice pogrešnih politika rukovodstva i suština njegove odgovornosti najviše su vidljive u periodu koji prethodi usponu fašističkih tendencija. Dok i dalje postoji izlaz za radničku klasu i sitnu buržoaziju kroz reforme kapitalizma, a on se ogleda i u tome što ove klase još nisu izgubile povjerenje u krupnu buržoaziju, neuspjeh rukovodstva ne mora biti koban niti ga se najčešće tako doživljava. Međutim, kada to povjerenje nestane i kada se potlačeni slojevi više ne žele vratiti na staro, tada nastaje situacija u kojoj neuspjeh radničke stranke može biti ravan društvenoj katastrofi. Jer njena je uloga da organizira i koordinira radništvo kako bi ga pripremila za vlast. Kako proces pripreme za vlast uključuje većinu društva, onda radništvo mora ne samo okupiti oko sebe, nego i povesti u borbu i sitnu buržoaziju. Politička pobjeda radnika ne može biti potpuna ako uz sebe nemaju i taj društveni sloj. Tim više je bitna funkcija rukovodstva jer stupanj organiziranosti, jedinstva i odlučnosti igra presudnu ulogu u procesu organiziranja sitnog građanstva i ostalih slojeva od strane radništva i njegove političke organizacije.
***
Dosad je bilo riječi o rukovodstvu i njegovoj odgovornosti u procesu djelovanja organizacije prema van. Trebalo bi reći nešto i o odgovornosti unutar same organizacije. O tome postoji maglovita predodžba. Naime, obično se misli da je tu riječ jedino o moralnoj odgovornosti koja se najčešće javlja kod svake osobe pojedinačno. Svaka osoba koja ulazi u politički projekt izgradnje antikapitalističke organizacije žrtvuje slobodno vrijeme, određene obaveze, dio svog društvenog života, pa prirodno osjeća neku odgovornost u svemu tome. Da se ne osjeća odgovornom, osoba ne bi ni ulazila u antikapitalističku organizaciju koja svjesno ide protiv postojećeg sistema (pa onda i protiv svih njegovih privilegija). Ova se odgovornost očituje u tome što osoba sebe percipira kao dio cjeline i kad joj se povjeri zadatak ona ga rješava ili radi na njegovom rješenju upravo na temelju tog osjećaja, da ne iznevjeri drugove, ali da ne iznevjeri i sam zadatak. U tom nastojanju neki su članovi partije veće sreće, neki manje, odnosno neki primaju stvari više k srcu, a neki manje. Ovdje daleko više igraju emocije, nego razum. Emocije su nužan element za bilo kakvo iskreno političko djelovanje. A antikapitalistička organizacija ne može biti neiskrena baš zato što se zalaže i bori za ukidanje postojećeg lažnog sistema koji se temelji na eksploatacije većine društva od strane manjine.
Ali ako se odluke donose samo temeljem osjećaja pripadnosti ili da se ne iznevjere članovi ili pak požrtvovnošću, osoba vrlo lako može ‘pregorjeti’ u nastojanju da bude najpožrtvovnija, da odradi najefikasnije zadataka i sl. Prikladnom razvoju moralne odgovornosti (sa svim ograničenjima koje za sobom nosi za organizaciju) pogoduje nisko stanje teorijske svijesti i uvjerenje o potrebi postojanja jedne amorfne strukture bez glave, odnosno rukovodstva[1]. To ne znači da će pojedinac koji nije upućen u teoriju nužno zagovarati partiju koja nema rukovodstvo (te da će time samo nesvjesno potpomoći stvaranju i razvoju neformalnog rukovodstva), nego da se stvara atmosfera u kojoj teorija nije toliko bitna i u kojoj se ignoriraju realne okolnosti podjele rada u kapitalizmu, pa tako i u partiji. To onda nužno vodi negiranju formalnosti rukovodeće funkcije koja se i svodi na podjelu rada, samo na onu podjelu rada koja za krajnji cilj ima njeno ukidanje.
Teorijska i politička svijest nužne su kao nadgradnja njegove moralne odgovornosti i obje imaju veliki značaj za djelovanje radnika koji nije član organizacije. No za partijskog člana one imaju kudikamo veći značaj, zato što se stranka postavlja kao politički rukovoditelj radništva, kao njegov organizator, koordinator u smjeru borbe za novo društvo. Upravo je to paradoks kojeg mnogi ne osjećaju: samo postojanje radničke, antikapitalističke partije (dakle, manjeg broja ljudi) u društvu već ukazuje na to da je jedan dio društva došao do nekih zaključaka, rješenja, stavova prije nego ostali. Kako se god stvari dalje razvijale, ovaj manji dio (partija) će privlačiti, vuči za sobom, politički rukovoditi ostalima koji su u kontaktu s partijom. Ako ova podjela postoji u društvu, inače bi partija brojala gotovo 4 milijuna članova, onda je nerealno da u samoj partiji ne postoje manje svjesni i više svjesni članovi. Politička organizacija nije i ne može biti presjek idealnog društva!
U dinamici društvenog razvoja koji onda utječe i na razvoj organizacije odvija se kvalitativna promjena. Što je ona jača to snažnije i sveobuhvatnije povratno utječe na društvene procese. Povećanjem članstva, stupnja organiziranosti, zapravo porastom moći političke organizacije kao odlučujućeg subjektivnog faktora klasne borbe radništva, moralna odgovornost pretvara se, možemo to tako nazvati, u političku odgovornost. Ali, politička se odgovornost ne odnosi samo na obnašanje određene funkcije na koju je član organizacije izabran od ostalih članova – ova bi bila samo neka šira moralna odgovornost. U ovom tekstu ona se ponajviše odnosi na odgovornost prema organizaciji u odnosu prema radništvu, u odnosu prema radničkom pokretu, u odnosu prema sistemu i osvajanju političke vlasti. Dakle, ovdje je presudan odnos. Član koji je moralno odgovoran gleda kako će se njegovo ponašanje odraziti na druge članove. Član koji osjeća i političku odgovornost razmišlja kako će se ponašati u odnosu prema vlastitom članstvu iz pozicije određene funkcije na koju je izabran te kako će pridonijeti političkom djelovanju svoje organizacije. Član koji ima veću razinu svijesti o političkoj odgovornosti promatra svaku ‘sitnicu’ iz pozicije revolucionarnog djelovanja organizacije. Njegovo zalaganje za određene ideje, strategije dolazi iz uvjerenja da su one optimalno sredstvo za revolucionarnu situaciju i za uspješan ishod. On je svjestan: da je radnička politička organizacija historijska nužnost; da je radnička politička organizacija jedino sredstvo za političko-ekonomsku emancipaciju radništva; da je klasna svijest radništva neravnomjerno razvijena i da radnička politička organizacija ima ključnu ulogu u prevladavanju tog procesa teorijsko-praktičnim uzdizanjem svih radnika; da izostanak radničke političke organizacije u kriznim vremenima presudno utječe na uzdizanje profašističkih tendencija, a posljedično i likvidaciju radničkog pokreta; da je osnovni cilj ove organizacije priprema za krizni period i njegovu transformaciju u revolucionarni period kako bi se osvojila vlast; konačno, svjestan je činjenice da bi njegova organizacija uopće mogla računati na ovu ključnu transformaciju, ona mora biti demokratska i koordinirana.
Prema tome, ova razina svijesti o političkoj odgovornosti najvažnija je za efikasno djelovanje partije jer na neki način jamči za držanje ispravne političke, ideološke linije. Kad član organizacije ima na umu cjelinu i kad razumije procese unutar organizacije kao dio te cjeline, onda se on za svoje ideje bori tako što se bori za ideju socijalizma. I obratno, za ideju socijalizma on se najbolje bori tako što se bori za idejnu prevlast u partiji.
Što je stranka bliže periodu društvene krize, što više jača klasni sukob i zadobiva ubrzanu dinamiku razvoja, to je njeno djelovanje (i njene ispravne ideološke linije) važnije. U tom momentu spontani karakter masa najviše dolazi do izražaja jer one instinktivno djeluju dopuštajući svako malo da ih nosi ukupna dinamika pokreta. Bez svjesnog dijela masovnog pokreta i njenog koordinatora koji svojim djelovanjem razbija tu spontanost, masovni pokret se raspršuje i njegova potencijalna energija ne pretvara se u kinetičku energiju. A da bi partija mogla djelovati unutar takvih društvenih potresa, njeno rukovodstvo mora biti odlučno, čvrsto, samopouzdano, teorijski potkovano i preko efikasno razgranate mreže najuže povezano s ostalim članstvom.
***
Ako se u pojedinim partijama negira nužnost i važnost rukovodstva, to ne znači da ono ne postoji. Biti protiv rukovodstva značilo bi biti protiv stvarnosti. I dalje treba imati na umu da stranka ne predstavlja organizaciju članova kakve bismo mi htjeli u idealnom slučaju, nego danu razinu svijesti u danom momentu razvoja. Zbog raznih objektivnih okolnosti prije svega, svi članovi ne mogu misliti jednako, poznavati materiju jednako, razvijati praktičnu djelatnost jednako, posvetiti se političkom radu jednako ili sudjelovati u organizacijskom radu jednako… Već se ovdje javlja potreba za rukovođenjem procesima, ali i ljudima. Članovi se upućuju i potiču da obavljaju one zadatke koje realno mogu optimalno obaviti u danom trenutku. Povratna informacija i rezultat vrlo su važni jer na temelju toga rukovodstvo (koje može biti neformalno ili formalno) planira naredne zadatke, kapacitet člana, a ostali članovi spoznaju je li dotična odluka bila dobra ili loša (u odnosu na ukupno stanje i strategiju partije). Konačno, član koji je odradio zadatak stekao je nova iskustva što je bitno za njegovo daljnje napredovanje u organizacijskim strukturama.
Kad postoji neformalna hijerarhija i struktura, onda su navedeni procesi otežani jer se ne odvijaju transparentno, po čvrstim pravilima u odnosu na određeni, jasno razrađeni cilj. Članovi ne napreduju prema objektivnim zaslugama i znanju (dakle, ne u odnosu na partijske strategiju i ciljeve u cjelini), nego prema percepciji (subjektivizmu i pristranosti), a samodisciplina je umanjena.
Naime, običnog člana se ne može potaknuti na kvalitetan i iskren doprinos jer on postepeno spoznaje da presudnu ulogu kod napredovanja igraju razne usluge, osobna mišljenja drugih članova i razina poznanstva (druženja) s ljudima iz neformalnog rukovodstva. Ovdje se odvija negativna selekcija budući da pojedinci koji zaista i bezrezervno vjeruju u partijski program i zahtjeve sve se više počinju pitati o smislu svoje žrtve i vremena. Formalno rukovodstvo, nasuprot tome, preduvjet je za pozitivnu selekciju.
Velika opasnost iz postojanja neformalnog rukovodstva proizlazi iz nemogućnosti kontrole od šireg članstva. Kad ne postoji službeno rukovodstvo, članovi koji su nezadovoljni stanjem u partiji, smjerom kojim ona ide ili načinom na koji ona djeluje, nemaju se kome obratiti niti mogu ikoga smijeniti. Neformalno rukovodstvo tako uživa vrlo povlaštenu poziciju jer za svoje pogreške uopće ne odgovara niti može odgovarati i to iz dva bitna razloga.
Prvo, ono svoje pogreške neće priznati, a većina članova neće ih moći uočiti na vrijeme ili ih uopće neće moći uočiti. Jer, da bi pogreška nastala ona mora biti postavljena u odnosu na nešto, na politički program, strategiju, zahtjeve, taktiku… Budući da neformalno rukovodstvo nema službenu i transparentnu nadležnost za realiziranje datih dokumenata, ono ne može ni počiniti pogrešku. Sve što učini ili kaže može se činiti kompatibilno s dokumentima baš zato jer se protivno ne može dokazati, a ne može se dokazati kad ne postoji formalnost, ne postoji težina dokaza na temelju dokumenta. Pogreške se tek uočavaju post festum i to kad postanu tako očite da ograničavaju rad i smjer organizacije, ali ih se i dalje ne može precizno detektirati, već šire članstvo vidi da nešto ne valja sa strankom. A kako se pogreške ne mogu detektirati onda se ne mogu ni analizirati da bi se u budućnosti izbjegle.
Drugo, neformalno rukovodstvo kao rukovodstvo zapravo i ne postoji. Ono djeluje spontano, od situacije do situacije i najčešće kroz kratkoročne i zbrkane ciljeve. Što je veća stranka, a time i veće rukovodstvo, ovaj proces u ključnim trenucima može uzrokovati paralizu. Naime, dominacija neformalnosti pogoduje zbližavanju jednog dijela rukovodstva, a udaljavanju drugog dijela. Nema ničega što bi njih povezalo i natjeralo ih da rade zajednički.
Netko može reći, sasvim logično, da je program partije ta osnovna veza. I u pravu je donekle. Ako ne postoji konsenzus članova o potrebi rukovođenja partijom upravo radi ostvarivanja programa, dakle, konsenzus koji daje legitimitet postojanju formalnog rukovodstva, onda se dotična veza i zajedništvo ne mogu efikasno i prožimajući razvijati.
Netko može reći, sasvim logično, da određeni pojedinci za koje članovi ipak uočavaju da imaju neke prerogative, nisu toliko neodgovorni da idu samostalno. Međutim, samodisciplina se javlja kad su pojedinci vrstan kadar (teorijski i praktično upućeni, provjereni, dokazani…) i kad se baš oni nalaze na tim neslužbenim pozicijama. Prvo je moguće zato što oni znaju da autoritet i kredibilitet koji uživaju proizlazi iz objektivnih (a manje subjektivnih) zasluga koje je prepoznalo šire članstvo i prema kojem imaju odgovornost. Drugo ne vrijedi za sve povlaštene članove.
Ali, ni jedan ni drugi slučaj nisu mogući u neformalnom rukovodstvu!
Iz svega toga proizlazi da osnovna značajka kolektivnog rukovodstva – odgovornost – kod neformalne hijerarhije ne vrijedi ništa.
[1] Ovdje bi bilo dobro naglasiti da se pod rukovodstvom ne misli na nekoliko istih pojedinaca ili pak jednog vođu. Podrazumijeva se institucija koja okuplja ono najbolje što u danom trenutku organizacija ima, od svih kadrova, od intelektualaca do radnika.