Prema navodima projekta Project Syndicate, doznajemo da će njihov sajt posvetiti pozornost mogućim posljedicama nadolazeće politike novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegov utjecaj na svjetsku globalnu scenu. Prateći tu diskusiju, NP će prevoditi glavne isečke takvih mišljenja i stavova, a riječ je o poznatim zapadnim autorima, političarima i stručnjacima. Najavljeno je da će to biti razmišljanja Jeffrey D. Sachsa, Joschke Fischera, Kennetha Rogoffa i Dania Rodrika. Ovog puta objavljujemo intervju koji je dao Jeffrey D. Sachs. Naravno, NP se oštro ograđuje od eventualnih mišljenja koja su suprotstavljena našoj uređivačkoj politici, ali ih objavljujemo jer smatramo da je bitno da naši čitaoci budu upoznati sa glavnim tokovima mainstream misli. Profesor sveučilišta Columbia University, Jeffrey D. Sachs, direktor UN-ove Mreže za održivi razvoj i zdravstvenu politiku govori o neuspjesima liberalne demokracije, imigracijskoj politici i geopolitičkim opasnostima. Razgovor vodi sa Slawomirom Sierakowskim, osnivačem pokreta Krytyka Polityczma i direktorom Instituta za napredne studije iz Varšave.
SLAWOMIR SIERAKOWSKI: Vi ste napisali da su Brexit i Trump isti fenomen. Smatrate li da će se populistički val kojeg su pokrenuli dalje širiti?
JEFFREY D. SACHS: Mislim da su društva posvuda vrlo podijeljena. Bez obzira da li je 51:49 ili 49:51, ne vidi se pobjeda nekih većih razmjera kod populizama, nego je to više odraz dubokih socijalnih podjela. I, dabome, mislim da ćemo vidjeti još toga, s obzirom na prisustvo mnogih tjeskoba koje, čini se, ne uspijevamo prebroditi.
Čak i temelji vanjske politike popuštaju. Krize na Bliskom Istoku su posljedica američkog neuspjeha i slabljenja globalne moći, koji su dio društvene tjeskobe koju mnogi birači osjećaju. Isto tako, Brexit je odraz kolapsa vjere u jedan poslijeratni poredak u Zapadnoj Evropi, koji je skovan tijekom Hladnog rata, ali je danas u osnovi dezintegriran.
Vi populizmu pripisujete četiri faktora: rastući nacionalizam, slabljenje američke vanjske politike, krizu središnje ljevice, i izbjegličku krizu. Vi ste ipak ekonomist. Stoga, što je sa ekonomijom?
Od svih faktora u igri u današnjim političkim previranjima, mislim da ekonomija nije glavni. Na to ukazuje jedna važna podatkovna točka: Skandinavija. Sve skandinavske zemlje, i njihovi sjeverni susjedi u Evropi, imaju desničarske populističke stranke, od kojih neke tek stupaju na vlast. Pa ipak, boljih od tih zemalja ne možete naći u pogledu životnog standarda, socijalne pravde i mogućnostima. Prema tome, ako se zemlje sjeverne Evrope, uključujući i glavne skandinavske izvođače, suočavaju sa populističkom protureakcijom, teško je reći da su ekonomski uzroci za to krivi.
Čak je i Nizozemska – dobrostojeća, mirotvorna, prosperitetna, obrazovana – sada suočena sa desničarskim populističkim valom. Dakako, masovna nejednakost, erozija javnih službi, i politička korupcija su u nekom smislu postali dio lokalnog konteksta u Sjedinjenim Državama; a ipak ti faktori u velikoj mjeri nisu prisutni u sjevernoj Evropi.
Po meni, najrelevantniji fakt je to što populistički Skandinavci traže jedan socijal-demokratski poredak, ali isključivo za Dance ili Šveđane ili Norvežane. Oni vole svoje društvo; oni samo ne žele došljake. Stoga, riječ je eksplicitno o stajalištu protiv migranata – u suštini o demografskom i kulturalnom refleksu.
Možda su im očekivanja i veća?
Nisu, gledajući od Nizozemske prema sjeveru, mislim da ljudi zbilja vole svoj socijalni poredak – ali opet, mislim da ni ne znamo napraviti ekonomije koje će djelovati bolje od onih ekonomija u tim zemljama. Ono što mnogi ljudi u tim zemljama očigledno ne vole je da Muslimani žive u njihovim zemljama. Oni ne žele džamije u svom susjedstvu. To naravno ne misle svi, ali to je ono što protureakcija sugerira. A svakako ovaj nedavni strašni napad u džamiji u gradu Quebec City pokazuje isti fenomen u jednom pretežno tolerantnom društvu na onoj drugoj strani Atlantika.
Mainstream političari poput njemačke kancelarke Angele Merkel govore: Mi smo bogati, pa budimo velikodušni. Ali to nema političkog odjeka jer ljudima ne daje odgovor na fundamentalna pitanja: Što podrazumijevate pod „velikodušni“? Kolikim milijunima ljudi će biti dozvoljeno da uđu? Postoji li neki limit ili je ta velikodušnost beskrajna? Hoćemo li eliminirati nacionalne granice u cijelosti da bi dozvolili svakome tko želi da dođe?
Po mom viđenju, svijet bez granica je očito nerealan. Kad bi ljudima rekli da se mogu seliti, bez ikakvih pitanja, vjerojatno bi se u roku od pet godina milijarde preseljavale po planeti, gdje bi mnogi dolazili do Evrope ili SAD. Nijedno društvo ne bi toleriralo ni djelić takvog protoka. Svaki političar koji kaže, „Budimo velikodušni“, a da ne kaže, „Mi nećemo širom otvoriti vrata“, izgubit će. Stoga, mislim da tu ljevica ostaje bez riječi, jer zvuči šovinistički reći da nam je potreban limit kod migracija. Mislim da bi bolje bilo govoriti, „Mi moramo pružiti pomoć izbjeglicama: oni bježe za spas svojih života. Ali, dabome, mi moramo ubrzati naš trud da se okonča rat u Siriji, te na taj način pomognemo izbjeglicama da se vrate u svoju domovinu kad se požari ugase.“
Teške demografske istine
Mnogi tvrde da su imigranti ekonomska blagodat, i da su potrebni nama Evropljanima zbog starenja naših društava.
Mislim da postoji nekoliko problema kod tog argumenta. Jedan je što skoro bilo koje veće ekonomsko događanje poput velikih imigracija ima dalekosežne u pogledu raspodjele. Pa tako, kad ljudi kažu da će nam biti bolje, tko su „mi“? Mnogim nekvalificiranim i manje obrazovanim ljudima radničke klase sigurno neće biti bolje uslijed slobodne imigracije. To nije iluzija, nego osnova ekonomije, jer je za mene, stručnjaka sa dobrim prihodom koji je ekonomski siguran, koristan onaj nisko plaćeni radnik u jeftinom sektoru usluga New York Cityja. Ali zašto bi netko zaposlen u tom sektoru koji samo nastoji ustrajati – zabrinut za plaćanje stanarine, za pokrivanje komunalnih troškova, za pronalaženje pristupačne skrbi za djecu – poželio dobrodošlicu izravnoj imigrantskoj konkurenciji. To se neće dogoditi. I kako migranti budu stizali, fiskalni sustav mora osigurati da radnička klasa ne snosi teret za tu prilagodbu.
Ipak će dolaziti. Oko Evrope i Zapada, barem ima oko milijardu gladnih. Oni će doći. Mi se zavaramo ako mislimo da se to može obuzdati granicama.
Ne vjerujem da je to tako jednostavno. Mislim da je žrtvama trgovine ljudima ili neprijavljenim imigrantima omogućen ulaz i ostanak u SAD uglavnom zato što mnogi ljudi u Sjedinjenim Državama zarađuju puno novaca zapošljavajući ih po vrlo niskim plaćama. Postoji navodno 11 milijuna neprijavljenih meksičkih radnika u Sjedinjenim Državama. Zašto ih ljudi unajmljuju? Oni koji ih biraju ne mare za posljedice bilo kojega od radnika. To je ta arogancija profesionalne ili poslovne klase u Americi. Oni ne razmišljaju o posljedicama za američke nekvalificirane radnike koji se natječu s imigrantima. Ako takvi imigranti dođu, sustav poreza i naknada federalne vlade i pojedinačnih država treba da pomogne onima koji su time pogođeni.
Ali, da li je to zaustavljivo?
Da, granice mogu biti i trebaju biti pod policijskim nadzorom. Naravno, pomoć se mora pružati izbjeglicama koji bježe za spas svojih života. To ne samo da je osnovna ljudska pristojnost; to je također i međunarodno pravo. Ali izbjeglice i ekonomski migranti su dvije različite stvari. Nijedna bogata zemlja nema obavezu da otvara svoja vrata svim ekonomskim migrantima koji žele doći. To je naprosto nemoguće. I molim imajte na umu da je pitanje regulacije granica sasvim različito od pitanja masovnih deportacija milijuna ljudi koji se već godinama nalaze u SAD-u bez legalne dozvole. Masovna deportacija bila bi jako bolna i okrutna za milijune života.
A što se tiče izbjeglica, najvažnija stvar je zaustaviti nečovječne, beskorisne i duboko zabludjele ratove koji su i aktivirali masovne pokrete izbjeglica. SAD snosi glavnu odgovornost za nedavne ratove u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji koji su glavni uzrok sadašnjih izbjegličkih pokreta. To su bili ratovi po odabiru (uglavnom pokušaji nametanja režima drugim državama) i nisu se uopće smjeli dogoditi. A sada SAD izbjegava svaku odgovornost čak i za jednog jedinog izbjeglicu. Trumpova zabrana izbjeglicama je odvratna i opasna.
A kada uzmemo u razmatranje ekonomske migrante, bitno je imati na umu dugoročni, usporeni demografski aspekt onoga što se dogodilo Europi i SAD-u. Godine 1950-te, Europa je imala više ljudi nego cijela Afrika i Bliski Istok zajedno. Danas je situacija potpuno obrnuta: Europska unija ima 500 milijuna ljudi, dok Sub-Saharska Afrika ima milijardu, Bliski Istok ima sto milijuna ljudi, a Sjeverna Afrika vjerojatno 150 milijuna ili više.
Također, ako pogledate populaciju SAD-a u usporedbi sa Karibima, Meksikom i Srednjom Amerikom, imamo sličnu, premda manje dramatičnu rokadu tijekom perioda od 75 godina. Pa tako, u vezi sa ekonomskom migracijom, ono što sada vidimo na Zapadu u osnovi je jedna demografska pojava. Za neke ljude, promjene u rasnim, etničkim, i jezičnim svojstvima naših društava potpuno su u redu; za druge, one su duboko uznemirujuće. Podjela je otprilike pola-pola.
Pa, i vi mislite da je ovakav trend zabrinjavajući.
Demografska putanja Afrike je duboko zabrinjavajuća jer je izgrađena na ekstremno visokoj stopi plodnosti koja će ometati održivost vlastitog razvoja. U Sub-Saharskoj Africi, prosječna stopa plodnosti ostaje viša od petero djece po jednoj ženi, a dobivena populacijska putanja će približno učetverostručiti stanovništvo kontinenta do kraja ovog stoljeća. To znači da će biti oko četiri milijarde ljudi u Sub-Saharskoj Africi, u odnosu na evropsku populaciju koja bi mogla biti oko 500 milijuna na kraju vijeka. Možemo samo zamisliti kakve vrste pritisaka – možda potpuno neodoljive – ta situacija može generirati. I o tome gotovo nema javne diskusije, jer je to nevjerojatno osjetljiva tema. Ona se može krivo iskonstruirati kao rasistička, pa ljevica izbjegava razgovarati o njoj, a religiozne skupine niti ne žele, a političari – u suočenju sa temom koja će tek sazreti kad oni već davno budu bez vlasti – bježe od toga. Ipak prva točka je da će afrička vlastita ekonomija, društvo i zdravstvena zaštita okoliša ovisiti o ostvarenju jedne hitne i dragovoljne redukcije stopa plodnosti, poglavito omogućavanjem afričkim djevojčicama i dječacima da ostaju u školama.
Dakle, s obzirom da je ovaj problem politički krajnje osjetljiv, uhvaćeni smo u klopku?
Tu su posrijedi dvije stvari. Jedna je da moramo prepoznati da ove demografske promjene nisu ni u čijem interesu, te da one zbilja moraju postati predmetom neposredne političke pozornosti. To tvrdim unatoč rizika od ozbiljnih nesporazuma. Ali konačni ishod je taj da Afrika nikada neće ostvariti uspješan razvoj ako dosegne populaciju od četiri milijardi do kraja ovog stoljeća. Takva putanja bi dovela do nepodnošljivog ekološkog stresa, gladi, rata, iscrpljenje resursa vode i destrukciju preostale biološke raznovrsnosti. Bila bi to prije svega katastrofa za samu Afriku.
Ali moguće je proizvesti jednu rapidnu demografsku promjenu jednim jednostavnim i krajnje humanim postupcima. Najvažnije je pružiti pomoć da djevojke prođu kroz srednje škole, promičući na taj način jednu revoluciju u obrazovanju, koja bi unutar jedne generacije smanjila stopu plodnosti – vjerojatno da padne ispod tri, a moguće i ispod dva djeteta, i sve to na jedan cjelovito dragovoljan način. Ja stalno pokrećem ovo pitanje sa afričkim i evropskim liderima, ali nailazim na veliku teškoću i nevoljkost da se unaprijed uhvate u koštac sa realnostima koji će nastati tek za 20 ili 40 ili 60 godina.
A druga stvar?
Trumpova objava da će podići zid na granici sa Meksikom užasnula je Amerikance koji misle ispravno. To je zvučalo tako vulgarno, kao podizanje Berlinskog zida. Ali je drugoj polovini zemlje takva objava imala smisla. Zar zemlje nemaju granice, i zar te granice nisu policijski čuvane? I tu se vraćam na moju kritiku središnje ljevice. Zar će ograda ili zid imati neki učinak? U velikoj mjeri, da, imat će učinak. Ali ljevici nedostaje rječnik koji priznaje potrebu za granicama i primjenu policijske sile da ih regulira. Ja nisam za podizanje zida, per se, ali jesam za regulaciju granica, da granice ne budu otvorena vrata za nereguliranu migraciju. Svim zemljama sa visokim prihodima potrebne su granice. Granice ne znače zatvorena vrata ili zabrane (poput Trumpovih), najmanje zabrane zbog religija, koje su duboko uvredljive i samopobijajuće. Ali granice zaista znače prisilno postavljanje limite na migracije.
I da to ljevica treba reći? Nama su potrebne granice?
Naravno. I da ih treba policijski nadzirati. Imati migraciju je korisno, jer raznovrsnost je dobra; ali nam nisu potrebna otvorena vrata, jer nam se ne isplati, i jer to ne želimo. Smatram da je najosnovnija ideja koju valja razraditi način upravljanja migracijama, po kojima će ljudi po određenoj stopi stizati legalno i proporcionalno prema veličini zemlje i tempu demografske promjene.
Dakle, tko će, i u kolikom broju, dobiti dobrodošlicu? Trebaju li najsiromašniji imati prioritet, ili pak najobrazovaniji, najmlađi, ili izbjeglice?
Prvo pojmovno razlučivanje je između izbjeglica i onih koji nisu izbjeglice. O izbjeglicama postoje međunarodni zakoni, utemeljeni na načelu non-refoulment (ne-vraćanja): izbjeglica se ne smije vratiti u mjesta gdje će vjerojatno biti progonjen. Izbjeglica je netko tko bježi od progona, a prvi korak koji treba poduzeti ako se želi riješiti izbjeglička kriza je zaustavljanje temeljnog uzroka. U Evropi se tijekom posljednjih tri godina vodi duga rasprava oko sirijskih izbjeglica, ali uopće nema debata o ratu u Siriji, jer Evropa nema bilo kakvu vanjsku politiku ni sposobnost da se kolektivno bavi pitanjima vanjske politike.
Pa onda, kakva je vaša raščlamba rata u Siriji?
Po mom mišljenju, to je američko-saudijsko-turski rat, koji se vodi za svrgavanje postojećeg režima, a koji je suštini stupidan i protivan međunarodnom pravu. Razlog zbog kojeg imamo izbjegličku krizu nije zbog sirijskog predsjednika Bašara al-Assada, već stoga što su SAD, Saudijska Arabija i Turska još 2011. rekli da Assad treba biti srušen. Bila je to stupidna ideja – podjednako glupa kao i ideja da se sruši libijski vođa Muammar el-Qaddafi 2011, i irački predsjednik Saddam Hussein 2003. godine.
Da sam evropski političar, rekao bi SAD-u da se prestane usmjeravati na politiku nasilnog nametanja režima drugim državama, jer takva politika preplavljuje Evropu izbjeglicama i stvara političko rasulo. Ali bi isto tako odbacio stajalište da Evropa mora na duži rok izvršiti integraciju svojih izbjeglica. Smatram da je pravi odgovor da se povede briga o sigurnosti izbjeglica, ishrani, školovanju i zdravlju, te da ih se pripremi za povratak natrag u Siriju što je moguće prije. Argument mainstream-a u SAD-u i Evropi glasi da povratak izbjeglica nije siguran zbog vladajućeg diktatora. Po meni, povratak nije siguran zbog američkih pretenzija da ona odlučuje koje će vlade upravljati u kojim dijelovima svijeta. Mi sada opet proživljavamo katastrofu jedne američke fantazije. Sirija bi mogla biti sigurna za Sirijce, osobito uz odgovornu jednoglasnu potporu Vijeća sigurnosti UN-a.
Ali zar Assad nije prava opasnost?
Ne, ni blizu onoj opasnosti koju predstavlja rat preko posrednika u Siriji kao i otvoreni prostor za Islamsku državu. Assad nije bio takva opasnost od 2000. do 2010. Sirija je bila jedna normalna država sa autokratskom vlašću. Nije bila nikakva globalno-humanitarna katastrofa. Pretvorena je u katastrofu 2011, i to osobito 18. kolovoza 2011. kad je Barack Obama izjavio da Assad mora otići. To je bio Obamin najgori vanjsko politički kiks, a mi još uvijek proživljavamo posljedice te grube greške. Zašto bi jedan američki predsjednik rekao da predsjednik neke druge zemlje mora da ode? Već sâma ideja da SAD može drugim zemljama birati vođu kakvog ona želi potpuni je promašaj.
Znači li to da je Sirija Obamin Irak?
Da, ali se na to tako ne gleda jer živimo u svijetu iluzija. Iluzija je ovdje upravo to što je Obama propustio da negdje „povuče crtu“ na rečeno, pa nije učinio ništa niti je reagirao agresivnije. Ustvari, Obama je potpisao izvršna naređenja – tajno, ali puštena u medijima – usmjeravajući obavještajnu agenciju CIA da surađuje sa Saudijskom Arabijom u svrgavanju Assadovog režima. Amerika je u to uvalila ogromnu količinu naoružanja. Saudijci, Katarani i Turci su poslali još više, uključujući i džihadiste.
Zašto im je bilo u interesu da sruše Assada?
JS: Zato što je on saveznik sa Rusijom i Iranom, i zato što su mislili da to mogu obaviti za 30 dana. Bila je to jedna geopolitička igra, i bila je šokantno naivna i izuzetno arogantna. Obama, koji se općenito prikazuje osobom sklonoj kršenju ruku ili očajavanju, rekao je, „Okej, učinit ćemo ovo, ali nećemo učiniti ono. Učinit ćemo tek nešto malo, ali ćemo prepustiti Saudijcima, Turcima i Katarima da preuzmu vodstvo.“ Ali jedna polovina rata nije i polovina katastrofe. Rat je bio nepotreban.
Što je bilo posrijedi u borbi za Aleppo?
Assad i Rusija nastojali su ukloniti anti-Assad pobunjenike. Tko su bili ti pobunjenici? Tko ih je financirao i naoružavao? CIA, Saudijska Arabija. Prema tome kad bi vratili sat unatrag, Aleppo nije morao biti uništen. Razlog zbog čega je uništen je takozvana koalicija predvođena SAD-om i njeno financiranje jedne anti-vladine pobune u jednoj stranoj zemlji. Zadnji put kad sam provjeravao Povelju UN-a – što je zapravo bilo prilično često – ovakvo postupanje je u potpunosti bilo zabranjeno po međunarodnom pravu.
Dakle, ovo nas vraća natrag na evropski problem izbjeglica i na pitanje zašto izbjeglice bježe.
Imenujte mi barem jednog evropskog lidera koji je postavio takvo pitanje. Cijela debata u Evropi svodi se na to da li da Evropa apsorbira izbjeglice ili da ostanu u Turskoj. Nitko ne postavlja najosnovnije pitanje: prije svega zašto se ovaj rat uopće vodi?
Trump i Zapad
Sada imamo Trumpa. Da li je on izolacionist?
Ne, on nije standardni izolacionist. Mislim da je američka vanjska politika sve više nepredvidljiva i vrlo opasna, i mislim da će takva biti još više pod Trumpom. Ništa drugo ne predviđam osim visokog porasta u varijabilnosti.
Mislite li da će se povući iz Istočne Evrope? Ruske ambicije se nisu promijenile.
Baš se i ne bi složio s tim.
Zašto je onda Rusija napala Ukrajinu, pripojila Krim i podržala separatiste u Donbasu?
Mislim da su Sjedinjene Države napravile ogromnu grešku kod pokušaja da skrenu Ukrajinu u NATO.
Ukrajinci su htjeli da se pripoje NATO-u.
To znam, ali SAD su im trebale odgovoriti: „Nema šanse.“
Zašto?
Jer je to geopolitika.
Oni su se htjeli osloboditi od Rusije. Ako je to njihova volja, zar to nije i njihovo pravo?
Ponekad se postupci za koje iskreno vjerujete da su defanzivni na drugoj strani vide kao ofanzivni. Ja vjerujem da smo 1991. propustili povijesnu priliku. Sjećam se prvih dana mog angažmana oko Poljske i Rusije (tada još uvijek Sovjetskog Saveza), i da je tada ideja, čini mi se Mihaila Gorbačova, bila da se uspostavi zona mira koja bi se protezala od Roterdama do Vladivostoka. Netko će nazvati tu ideju naivnom; ja je smatram postavljenom metom na koju smo trebali ciljati.
Umjesto toga, nakon 1991, američki neokonzervativci vidjeli su slom Sovjetskog Saveza kao američku pobjedu. Pa je posao bio na Americi da pokupi ostatke, i jedno vrijeme sam i ja bio suglasan. Definitivno sam podržao poljsko priključenje NATO-u, zajedno sa Češkom Republikom, Slovačkom i Mađarskom, za koje sam smatrao opravdanim u smislu osnovne geopolitike i sigurnosti. Međutim, kad se NATO proširio na zemlje Baltika, počeo sam imati dvojbe: što se više NATO približavao granicama same Rusije, to je više geopolitički Zapad stvarao nepotrebne potezne upaljače.
Sto je sa Budimpeštanskim memorandumom iz 1994, prema kojem je Ukrajina predala svoj post-Sovjetski nuklearni arsenal u zamjenu za sigurnosno jamstvo od SAD-a, Kine, Britanije i Rusije?
Mislim da je velika greška zapravo nastala NATO-vom prilaženju Gruziji i Ukrajini. Na fundamentalnoj razini, Rusija želi sigurnosni tampon. Brutalna dominacija Sovjetskog Saveza nad Istočnom Evropom tijekom četiri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata nije bila neka zavjera da kontrolira svijet: već strategija čija je namjera bila spriječiti mogućnost da Njemačka ponovo napadne Rusiju. Po meni, zadnja slamka za sigurnosno stanje Rusije nastala je 2008. u vidu nakana NATO-a da se pozicionira na granicama Rusije unutar Gruzije i Ukrajine.
Pa nijedna od tih zemalja nisu pozivane pridružiti se NATO-u. Savez je odaslao tek jednu nejasnu poruku, i, sa ruskog stajališta, nejasne poruke sa Zapada često stvaraju situacije visokog rizika.
SAD je vršio pritisak – u Sjedinjenim Državama bilo je stranaka koje su žestoko pritiskale – da se Ukrajina i Gruzija prime u NATO. Gruzijski predsjednik Mihail Saakashvili otišao je u SAD i održao govor u New Yorku, kojem sam slučajno prisustvovao, i u kojem je predviđao članstvo u NATO, trumbetao o gruzijskom evropskom identitetu pa je čak tvrdio da se njegova zemlja nalazi u srcu Evrope. Većina prisutnih bučno je aplaudiralo. „Mi smo sa vama“, izjašnjavali su se. Pomislio sam da je sve ovo jedna opasna geopolitička fantazija; par mjeseci poslije tog govora, ruska invazija na njegovu zemlju upravo je to i dokazala.
Što da rade te zemlje? Zar moraju biti podređene Rusiji?
Zamislite da se lideri Meksika, pošto odluče da je Trump ozbiljna prijetnja sigurnosti njihove zemlje, uspostave vojni savez sa Kinom. Što se mene tiče, to bi bio njihov izbor. Ali kreatori američke politike – Republikanci i Demokrati podjednako – to neće vidjeti na taj način. Ne znam što bi se dogodilo sljedećeg dana, ali ne bih se volio naći u Mexico Cityju, ili možda bilo gdje na svijetu (jer će sve biti ugroženo). To je realnost. I zato će jedan razumni američki vođa reći Ukrajincima: nama je stalo do vas, mi vas volimo, ali vas ne želimo u NATO-u, jer ne želimo izazvati sukob sa glavnom silom na vašoj granici.
Pogledajmo na današnju situaciju. Ukrajina nije u NATO-u; Poljska i zemlje Baltika jesu. I mene zanima da li će NATO biti tamo za nas ili neće.
Moja pretpostavka je da će biti, ali molim se da ruski predsjednik Vladimir Putin neće staviti moju pretpostavku na probu. Kad bi Putin poslao trupe u neku od baltičkih država, vjerujem da bi izbio rat koji bi mogao okončati ovaj svijet.
Zar ne mislite da bi Trump mogao tolerirati ruske upade?
Ruski prodori u Evropu bili bi katastrofa sa mogućim razmjerima kraja svijeta. Mislim da se to neće dogoditi. Ali, da odgovorim na vaše pitanje, za Trumpa ne vidim neki naročiti izlaz, s obzirom na način na koji američki politički sustav funkcionira, način na koji naša država funkcionira.
Mogli bi pokušati naći neko rješenje sa Rusima.
Mislim da to ne bi došlo u obzir. Kada bi došlo do nekog napada na jednu od NATO država, pomolio bi se za naš goli opstanak.
Mogu se u Estoniji pojaviti mali zeleni koji govore ruski, kao što se dogodilo na Krimu prije tri godine. Mogli bi raditi pod radarom Članka pet.
Ako se to dogodi, imat ćemo svjetsku katastrofu.
Bi li Amerika reagirala?
Da.
Jeste li u to sigurni?
Da.
Kako predviđate ulogu Trumpa ovdje?
Ono što vidim je par predosjećaja koji se međusobno suprotstavljaju. Jedan predosjećaj jeste da treba da imamo dobre odnose sa Putinom. Mislim da je to u osnovi dobra ideja. On govori da se nismo trebali miješati u te ratove na Bliskom Istoku. S tim se i ja slažem. Po mom mišljenju treba da radimo skupa sa Putinom u Siriji da se okonča tamošnji rat. Moj cilj nije ostavljati Assada na vlasti, ali smatram da će takav ishod biti samo moguć ako prestanemo nastojati da ga svrgnemo, i to bi donijelo mir.
No Trump također govori da će pocijepati nuklearni sporazum sa Iranom, što je po mom mišljenju glupavo i ratoborno, i, ako tako postupi , to bi nas moglo dovesti u strašnu nepriliku. Možda će pokušati naći neki izgovor ili materijalno-pravni razlog da otkaže sporazum. A ako pogledate Trumpova naimenovanja, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Michael Flynn, dobiva vrlo negativna reagiranja u muslimanskom svijetu. Dolazni direktor CIA-e, Michael Pompeo, sličan je grubi Islamofob, čiji je anti-Iranski stav jedna vrsta ignorantskog refleksa.
Ne smije se zaboraviti da je Pompeova agencija bila iza svrgavanja demokratski izabraneog vođu Irana 1953, i instalirala je policijsku državu koja je trajala do 1979. Zatim da su SAD podržale Saddama Husseina u ratu Iraka protiv Irana od 1980. do 1988. i nametnule im sankcije koje su trajale skoro 30 godina. Napadanje Irana postalo je slijepa navika američkih lidera.
Zaključio bih da vi ne mislite da Trump ima neku veliku geopolitičku strategiju.
On je jedna masovna kontradikcija i surovost. U jednom momentu će reći da SAD ne bi trebale ratovati na Bliskom Istoku; u drugom, hoće da eskalira tenzije sa Iranom. Amerika treba da se povuče iz svijeta, kaže, ali isto tako treba da razvija svoju vojnu silu i po mogućnosti vodi trgovinske ratove (pa čak i prave ratove) sa Kinom. Sve to je jedna papazjanija polupečenih ideja, a nikakva strategija. A onda tu su i državnici u njegovom timu koji bi rado ratovali. Sve to je zaista vrlo opasno.
Rekonstrukcija američke politike
Što nam to govori o stanju u američkoj demokraciji?
SAD doživljava velike propuste u svojim institucijama. Simptom toga je nekoherentna vanjska politika. Povjerenje javnosti u vladu niže je nego što je ikada bilo, dok je nepovjerenje prema svim političkim dužnosnicima izvanredno visoko. Dvije glavne partije postoje samo da bi financirale svoje kampanje. Mnogi elitni Amerikanci jedino žele zarađivati novac i izgleda da su spremni žrtvovati demokraciju zbog poreznih olakšica. Tu se definitivno nalazimo u neistraženim vodama.
Da li mislite da američko civilno društvo može zaustaviti Trumpa ako napravi neke lude poteze?
U nekim stvarima, da. Možda će poneki visoko rangirani dužnosnici među Republikancima objasniti Trumpu da nije tiranin. Ali također nam je potrebna revolucija u politici. Reprezentiranje je razoreno. Amerikanci vjeruju – sasvim ispravno, više da nego ne – kako njihovi kongresmeni više služe interesima svojih donatora, a ne interesima svojih birača. A tu je i ona krajnje opasna plebiscitarna vrsta predsjedničkog sistema. Da imam moć da prerađujem ustave, ja bih svuda zamijenio predsjednički sustav sa parlamentarnim. Ako neka zemlja ima dovoljno sreće da ima nekog tradicionalnog i poštenog ustavnog monarha da joj promiče duh jedinstva, još bolje.
Dakle, vi ste za stranačku vladavinu?
JS: Da, želim vladu koja teži uređenju društva, vladu koja ima politiku, koja ima odgovornost iz dana u dan putem izabranih predstavnika koje je narod odabrao. To mi se čini bolje od sustava kakvog veći dio glasačkog tijela mora u agoniji trpjeti četiri godine oko toga je li predsjednik lud ili ne.
U isto vrijeme, sve stranke su totalno demoralizirane i narod im se ne želi priključiti.
Stranke kojima se najviše divim su socijaldemokratske partije, ali one sve više svuda nestaju, jer je njihova sociološka baza, koja je bila sindikalizam, nestala. Mi zbilja moramo rekonstruirati politiku na jednoj novoj sociološkoj bazi koja ima smisla, utemeljenoj na tome kako ljudi žive, šta mladi ljudi rade, kako zarađuju svoje dohotke, i tome slično. Tako da politika iziskuje jednu preradu, uvjeren sam, putem masovne participacije.
Narod ne želi participirati.
Ja vjerujem da želi. To je ono što ćemo uskoro saznati.
Izvor PROJECT SYNDICATE
PREVOD Slobodan Drenovac